detalj slike: KRK Art dizajn

20. februar 1666. subota.

Sinjsko polje

IVAN

Sred vinograda nadomak Zadra zalegla je prostrana zidanica, dom porodice Miljković. Kroz nekoliko omanjih prozora u prizemlju stiže tek pomalo modruljavog predvečernjeg svjetla. Mnoštvo mladih lica je zasjenjeno, da se na momente jedva prepoznaju.

Cvijan ih gleda, gleda, i tek jednom progovori:

    - Gospodo, kroz već nekoliko dojava, svi smo svjedoci šta nam Turci na Cetini rade. Sve žešće i osionije otimaju žito, stoku, hranu, a za svaki protest hapse, zatvaraju, batinaju, ubijaju. Na svakom koraku razgone, progone, pale, siluju. Gdje god stignu ucjenama poturčavaju, a onda oblače u svoju vojsku, pa u prvim redovima nagone na nas, braću rođenu. Sve se to izdržati više ne može. Stoga osjećam da u cilju odbrane našeg naroda, nešto moramo učiniti.

Poslije kraćeg razmišljanja nastavi:

-Mislim da možemo učiniti mnogo, naravno ako se dobro organizujemo. Pa i ako ne uspijemo da Turke odbijemo od Cetine, treba da ih makar pretjeramo preko vode, makar na mjestima gdje su već prešli, uvukli se sa svojom vojskom na našu teritoriju. Makar da im damo do znanja da s ovu stranu vode još postoji neko koga oni ne mogu gaziti baš kako hoće. Zato sam vas i pozvao večeras da vam  saopštim svoj prijedlog. Nadam se da se svi sa mnom slažete makar u osnovi, da treba da štitmoi svoja, ognjišta, kuće, njive, bašte, livade, stada, a o ukućnima i opštoj slobodi da i ne govorimo.

Cvijan je važio za dobrog govornika. Pošto je na neki način bio i školovan, a i talentovan za to, u mišljenju gotovo nikad nije imao protivnika, već najčešće opštu podršku. Naročito otkad je skinuo popovsku mantiju, pripasao kremenjaču i mač, obukao japundže i beneverke, obuo suknene bićve i opanke, njegovo četrdesetšestogodišnje iskustvo dobilo je najviše poštovanje.

U zla vremena uvidio je da bi na taj način možda najviše i pomogao svom rodu i namučenom narodu.

Od tog trenutka njegov ugled u Dalmaciji porastao je do najviših visina, gotovo rame uz rame sa Ilijom Smiljanićem, Vukom Mandušićem, pa i Stojanom Jankovićem. Njegova bujna, kao ugalj crna i uredna kosa, brk i već pomalo prosijeda kratka brada, govore o veoma razboritom čovjeku. Njegova čvrsta vilica govori o čvrstom karakteru, o odvažnom i veoma pouzdanom čovjeku. Njegova porodica sa petoro djece, bez preseljavanja i uzmicanja, govori o njegovoj ozbiljnosti, čvrstoj riješenosti, odlučnosti.

Narod ga cijeni i poštuje na poseban način, voli ga kao svog branioca, spasioca. Kad god bi govorio, govor mu je bio kratak i sažet, usmjeren na samu bit, u centar najvažnijeg, u rješenje problema. Nijedna priča nije trajala dugo, da se ne razvodni, a svi su znali da on ne voli ponavljati već izgovoreno. Zbog toga je kod slušalaca uvijek vladao tajac.

Tako bijaše i ovog puta.

Kada završi uvodni dio govora zastade, pogleda sve prisutne, kako bi im dao do znanja da se obraća svima i istovremeno im pruža mogućnost da kritikuju i daju svoje mišljenje, kako bi na kraju svi skupa mogli donijeti zajednički opšteprihvaćen i valjan zaključak.

Nasta kratko zatišje.

U povećoj prizemnoj prostoriji, vatra sa ognjišta žmirka, titra, treperavo obasjava nenabačene  zidove i u sredini nekoliko mlađih lijepih uvaženih lica. Svi su lijepo odjeveni u svakodnevnu dalmatinsku odjeću, i naoružani do zuba. Kroz nekoliko okolnih prizemnih prozora, u modrikastom predvečerju ili već sumraku, naziru se stražari prvog kruga zaštite. Oni u drugom, spoljnjem krugu,  podalje su, pa se i ne vide.

Tiho predvečerje uvuklo tišinu u svaki kutak ove neobično prostrane Miljkovića zidanice, što se usnulo gnijezdi i meškolji sred razmahnutih vinograda i zategle pitomine nadomak Zadra.

Dok prisutni koji tren ostadoše u tišini, Cvijan ih još jednom pogleda redom, od vrata, kako su već i sjedili. Kao domaćin prvi je tu Matija Miljković, a do njega Stojan Janković, Ivan Mitrović, Pavle Unčević, pa Smoljan Mihaljević i Jovan Sinobad. Dalje redom na klupi sjede Zadranin Vid Žeravica, Šibenčanin Jovan Monasterlija, Klišanin Žorž Lisolo i na kraju dvojica Kaštelana, providur Paolo Beneti i morlački serdar Milašin Radić.

Ovaj sastanak i ne potraja dugo, kako se u početku predviđalo. Ljudi već vični brzim odlukama i dogovorima, navikli na vojničko držanje i obaveze, relativno brzo se dogovoriše i utanačiše plan.

Četvrtog jutra, već su udarili na Sinj.

Od siline prvog jutarnjeg udara, Turci se ne snađoše baš najbolje, te ih osokoljene uskočke snage počeše potiskivati cijelom širinom Sinja, a ubrzo se potisak prenese i na polje. Uz puškaranje i glasne povike harambaša i serdara, udarne grupe se brzo prebacuju iz dvorišta u dvorište, zauzimajući svako, dok se Turci lančano povlače, ne mogavši srediti i uvezati svoje redove. To njihovo povlačenje bijaše neprekidno, dok su Morlaci i uskoci bez odmora, stalno podržavali pritisak i napredovali. Oko podneva dokučiše i zadnje kuće gušćih naselja Sinja, ali sa pritiskom nastaviše i niz polja.

Cijelo popodne sporadične borbe po grupama i krilima vodile su se oko mnoštva grupisanih kuća i okolnih brežuljaka. Nekolicina omanjih bregova Turcima u povlačenju poslužiše kao zaklon i mogućnost da se bar malo saberu, srede, odupru, predahnu. Za to vrijeme Srbi bijahu osokoljeni stalnim napredovanjem, pa se nisu ni zaustavljali i tako su stalno podržavali taj frontalni pokret. Na srpskoj strani i nije bilo većih gubitaka. Međutim, na suprotnoj strani, protivnici su imali velike gubitke i stalni problem u povlačenju.

Pred sumrak, napredujući stigoše na kilometar do mosta obrovačkog. Nađoše se nekako na sred pošire ravnine koju od mosta i Cetine odvaja onizak, ali veoma izdužen i u luk savijen pošumljeni brijeg. Gledali su niz put koji je u ravnoj liniji prema mostu zamicao kroz prekid tog izduženog brijega. Gledali su kud zamakoše i posljednji turski vojnici i civili ispred njih. Sa sumrakom nekako sve i utiša.

Neki od Harambaša i serdara bili su za to da se do mrklog mraka probiju još do mosta, a drugi su napominjali kako su ljudi već mnogo umorni, krajnje je vrijeme da im se da predah, jer su i ovako već mnogo učinili. Nekako prevlada želja da se ipak  najavi odmor do nastavka akcije koja će uslijediti u svitanje. Glavnina vojske bijaše na sredini ravnine i u cilju bezbjednosti odlučiše da se vrate do podnožja već osvojenih brežuljaka i tu se smjeste u kružnu odbranu.

Tako i učiniše.

Večernja zimska omaglica prošarala je sav predio, Ravninom polja iznad same zemlje razastrla je svoje pramenove. Bjeličasta i meka kao pamuk, najviše podsjeća na more. Iz tog bjeličastog mora grubo izronilo nekoliko crnih „ostrva“.

Zima bijaše blaga, u ovo doba bez ijednog ćuška snijega. Sada ti bregovi možda i ne izgledaju toliko crni zbog tog zimskog sivila, koliko zbog činjenice da su sada već svuda i okolo preplavljeni Turcima. 

Stojan i Cvijan stoje na privremenoj osmatrčnici, kroje planove za sutrašnji dan, prebiraju po svojim mislima. Sve detalje nikad nećeš uspjeti sabrati na jedno mjesto i razmotriti odjednom. Neki detalji iskrsnu sami od sebe, nekad s većim, nekad s manjim uticajem na krajnji rezultat, te tako ih moraš i posmatrati.

Odjednom se javi Cvijan:

    - Zateče nas noć. Da nam je ostavila samo još pola sata, sve bi izgledalo mnogo bolje.

    - Nismo se ni ovom nadali, Došli smo da pokušamo osloboditi Sinj, dakle makar ih izgurati iz užeg dijela grada, a evo skoro smo ih odgurali do vode. Još samo da smo prešli taj jedan kilometar – reče Stojan.

    - Da. Da smo stigli do mosta, bili bismo mirniji i noćas i mnoge naredne dane. Dobro si predlagao da učinimo još jedan napor i izbijemo do mosta, a ja sam uvidio da su ljudi bili preumorni. Predložio sam da se ipak odmore, a ni sada nisam načisto šta bi bilo bolje od to dvoje. Ili rizikovati krajnji napor u sumraku, pa da se pojedinci demorališu, ili im dati predah, pa ostaviti taj dio akcije za sutradan.

    - Sada imamo neizvjesnost sutrašnjeg dana – dodade Stojan.

    - Da, neprijatelj će do zore ipak srediti svoje redove i pokušati da nam uzvrati.

    - Tako je. Neće se oni tako lako odreći bogatog i pitomog Sinja. Pitanje je samo kako će i kada učiniti taj pokušaj da povrate izgubljeno.

    - Bilo kako bilo, mi ujutro moramo pokušati izbiti do mosta i tu nekoliko dana ostaviti svoje snage u poziciji odbrane rijeke. A za sučaj njihovog žešćeg napada, moraćemo zapaliti drveni most...

    - Tako je. Ali o tom-potom. Mene sada, Cvijo, više brine njihov broj. Zar ti nije izgledalo danas da ih je u Sinju bilo više nego nas?

    - I meni je izgledalo tako. Jutros sam naše dobro prebrojao. Pod providurom Paolom Benetijem i serdarom Milašinom Radićem, Kaštelana imamo konjanika 300 i pješaka 200, pod Žorzijem Lisolom, Klišana imamo 200 konjanika, tvojih i Miljkovićevih Kotarana je 300 konjanika, mojih Šibenčana je 200 konjamika i 200 pješaka, te tu je još i 200 mještana, izbjeglih Sinjana, od kojih je 100 konjanika i toliko pješaka. Dakle, ukupno nas je 1600. U svom sastavu imamo izuzetno srčane sinjske konjanike i tvoju, Stojane, udarnu gardu od 60 konjanika na čelu sa Ivanom Mitrovićem, ispred kojih se danas sve povlačilo, iz svake busije, iz svakog zaklona.

    - Tako je. Ali u ostatku imamo velik dio mladih ljudi s nedovoljnim iskustvom. Sada ćemo i ostalima prenijeti naš plan, a potom svi na odmor do svitanja, kada krećemo u akciju čišćenja terena.  Neka nam je sa srećom!

Suva prohladna noć blage i okopnjele zime, prođe prilično mirno. Neko je u njoj spavao, neko bio budan, a neko liječio rane. Pred zoru su se mnogi sve više umotavali u svoje ponjave, kako ih je ko več potezao iz svojih bisaga ili pješačkih torbi na leđima. Oko mnogih vatrišta grupice ljudi su se zbijale, kako koji ležeći, a koji još sjedeći.

Stražari su se povremeno primicali vatri, a čim bi se  koji ogrijao, odlazio je da bi došao njegov pomoćnik u smjeni.

U prvi znak svitanja, serdari i harambaše buđahu svoje ljude, tako da su u neko doba, već svi budni sjedili oko svojih razgorjelih vatri i pričali. Kako ko, neki su već doručkovali, jer ko zna da li će kasnije biti prilike za to. Rosnim jutrom na sve strane  razliježe se miris slanine i luka, sira i rakije, a  ponegdje vina i ribe... Kao kontrast, između sveg toga, mota se i ustajali vonj oznojenih konja i košulja, istrošenih opanaka, iznošenih bićava.

Kako jutro zabijeli, serdari i harambaše dadoše znak za pokret. Sve se pokrenu. Prvo konjanici, a za njima i pješaci u rukavcima, između udolina i proplanaka stapali su se u jednu veliku i dugu kolonu. Ostaviše logorišta i vijugajući zaviše iza brijega, a zatim se jednim čairom krenuše spuštati u zamagljeno  polje.

Na dnu čaira promakoše svi. Promakoše sve noge konjske, a zatim nastaviše promicati i noge pješaka. Beskrajna kolona kožnih opanaka, zaglađenih, sjajnih, iznošenih, starih, okrpljenih. Bezbroj bićava, bogzna otkad u ruⁱvu donesenih i na takmičenjima najkrasnije izvezenih kako to samo dalmatinska i sinjska ruka može. Promicahu beskrajno i dugo, dok i posljednji korak ne omlati rosu sa bujadi. Sve prođe, ode, zamače u polje.

Ravninom polja zalegla niska izmaglica, pa najviše podsjeća na zapjenušano more. Iz sinjeg mora izronila dva izdužena uzvišenja, savijena u čudan luk. Na sred luka prekid, samo uzan klanac bijelog mora, ili magle iznad puta, kojim moraju izbiti pred most.

Tako im je rečeno.

Planirano je zaposjesti desnu obalu Cetine naspram Obrovca, kontrolisati most i obalu uzvodno i nizvodno po nekoliko kilometara. Nakon jednog ili dva dana većina vojske može na odmor, a samo manji dio moći će čuvati novoformiranu granicu. Odbrana rijeke nije toliko opasna, kao suvi teren. Vojska će u povratku obavijestiti sve razbježale Sinjane da se vrate svojim kućama i žive slobodno. Takav plan je kod svih podgrijavao prijatan osjećaj u grudima, plijenio je zadovoljstvom.

Kako se spustiše u ravninu polja, tako zaroniše u izmaglicu. Svoju formaciju središe i u pokretu oblikovaše tako da je istovremeno sposobna za napad i odbranu. U obliku izduženog pravougaonika kretala se konjica, a u središnjem dijelu pješaci. Na šiljatom vrhu konjice nalazi se udarno-zaštitna garda Ivanova, a odmah do njih sinjski konjanici. U središtu tog vrha nalaze se Stojan Janković i Cvijan Šarić, kao glavni zapovjednici. Bočnim izduženim formacijama komanduju Pavle Unčević, Matija Miljković, Smoljan Mihaljević i Jovan Sinobad, kao serdari i njihove pomoćne harambaše. Na začelju su Klišani sa Žorzijem Lisolom i Kaštelani sa Paolom Benetijem i Milašinom Radićem. Svako u svojoj glavi nosi svoju brigu. Samo se čuje usitnjeni topot kopita i odlučan korak opanaka.

Iz sve te tišine, odjednom, kao da se čuje nekakav otegnuti zov, prigušeno dozivanje. Ljudi u hodu kao da nekim instinktom, unutrašnjim osjećajem zastadoše. Stadoše da bolje oslušnu.

Ništa...

I upravo kada htjedoše krenuti dalje, onaj isti otegnuti zov začu se jasnije, gotovo da odjeknu sa vrha izduženog lijevog uzvišenja:

    - Kaurineeeeee! Ooooo, Kaurine!... Zar si se toliko zanio u ovo muklo jutro, u svoje misli, brige i nevolje, ali i u svoje namjere, ponos, inat i prkos, šta li, pa ni ovo ovoliko dozivanje ne čuješ?!

Za to vrijeme sve što bijaše u pokretu, već zastade, stade. Tihim jutrom s podaljeg visa jasno se čuje ponovno dozivanje:

    - Opkoljeni ste sa svih strana! Zahvaljujemo što ste nam dali toliko vremena! Prije pet minuta zatvorili smo obruč oko vas i sada vam predlažemo sljedeće: Predajte se, da ne ginemo zabadava! Ne uradite li to odmah, istom ćemo udariti po vama! Zapamtićete ovaj dan današnji i ovaj dvadeseti februar nevoljni, u kom htjedoste na Cetinu! Zapamtiće za sva vremena ko bude imao čim, ko iznese živu glavu na ramenima iz ovog polja Cetinskog! Niko vas neće ni moliti, ni opominjati!

U koloni koja se do maločas kretala, nastade komešanje, nevoljno govorkanje. Pokušaj da se dođe do nekog logičnog rješenja.

Tek neko progovori:

    - Ma ništa se ne sikirajte, ljudi, možda je ovo samo varka, pokušaj nekog naduvenog galamdžije da se našali, da naprkosi.

    - Možda... - javi se drugi do njega, pa nastavi misao: – Ali, pogledaj iza svojih leđa!

Svi ljudi se obazreše na tu stranu i tek tada spaziše nevolju. Iza lijevog izduženog brijega, sa začelja juri jedna velika udarna grupa Turaka. Juri takvom žestinom da se i ona providna izmaglica sva kovitla iznad njih. Svi jure u nadahnutom pokliču, kao da su već sve svoje protivnike pobijedili, kao da je već sve gotovo. Već su se primakli na nekoliko desetina koraka i svi iz kolone se nekako okreću u odbrambeni stav i pomjeraju prema napadačima.

I kada se lijeva zadnja strana postavi u odbrambeni stav, neko povika:

    - Pogledajta sa zadnje desne strane. Poljem zaobilazno juri još jedna ista formacija Turaka s cijem da udari na zadnju desnu stranu.

Dok svi pomalo iznenađeni pogledaše i na tu stranu, prvi primijećeni već udariše. Udariše toliko žestoko, da se začelje od manje iskusnih ljudi u odbrani, sve posuka i pomalo ustuknu. Turci nagaziše još žešće i već su prodrli duboko kroz odbranu srpske vojske. Iznenađeni pješaci iz sredine jurili su na sve strane da pripomognu, ali kako bi dokučili liniju udara, padali bi kao snoplje.

Tek što provali udar sa zadnje lijeve strane, udariše  i sa zadnje desne strane.

U opštem metežu, Stojan i Cvijan su grozničavo razmišljali šta učiniti u ovom prvom trenu.

Ako udarnu gardu usmjere na začelje, mogu Turci još žešće udariti sprijeda, što bi se moglo pretvoriti u potpuno zarobljavanje, ako ih budu još koji tren držali neuposlene na čelu, Turci bi sa začelja mogli prodrijeti do polovine formacije.

Odjednom Cvijan izusti:

    - Evo ih i s prednje strane, pravo na nas!

    - Evo ih i s bočne strane niz ovu dugu padinu -  reče Stojan i produži: - Idu pravo na Pavla i Jovana! Držimo se što bolje možemo! Nek nam je sa srećom do odbrane i pobjede!

Kako to reče, tako isuka mač i jurnu na dušmanina. Sljedećeg trena već se prolomi silovit sudar. Zveknu mač o mač, ciknu puška, zanjišta konj. U opštem prolomu spozna se sav bijes i muka vjekovna. Sva ljudska snaga i um, sjuriše se u jedan jedini udar. Jedni druge počeše rušiti i gaziti. Smiješaše se ljudi i ajvani, sretoše se muke i jauci, zamrsi se strahota i vrisak, stopiše se propasti i nade. Kad prošiklja krvca vrela, tu ti mjesta ni za suzu nema.

Koliko Stojan, Ivan i Cvijan prodiru napred, toliko ih prati mnoštvo odvažnih momaka iz zaštitne garde.

Nebrojeni Turci navrli sa svih strana, svi odjednom na dohvatu ruke, a ruke samo dvije... Stojan kao da ih i ne vidi samo krši, gazi i stremi napred. Ivan ga u stopu prati, ali evo ukrstilo se bezbroj kopalja.

Koji bijahu drveni, Ivan ih uspje presjeći, a koji bijahu metalni, samo ih za tren odbija i samo strepi kada će i ovaj najčvršći i najteži mač pući. Ako pukne, a u istom trenu ne dohvati drugi, ili protivnikov, gotov je, pregaziće ga. Evo i Stojana već doziva.

Između mnoštva kopalja gotovo ga i ne vidi, već samo nazire. Vidje kako mu se i konj spotače, kleknu, zastade... Stojan i dalje iz sedla zaleglog konja, mačem vitla svom snagom. Oko njega se steže obruč Turaka, ukršta mnoštvo kopalja.

Ivan u magnovenju vidi da je jedno koplje Stojana već nanišanilo, već krenulo prema njemu, i  probošće ga, gotovo je. Više nema vremena ni da upozori ni da dozove... U posljednjem koraku i sam se ispriječi ispred koplja. i gle čuda, uspje da dohvati Stojanovo lijevo rame, upozori u boju na opasnost s leđa. Da bi ga dohvatio, gotovo je poletio, ali ne može se više zaustaviti, osjeti samo kako to isto koplje dohvati njega, sijevnu kod bubrega, paralisa, svega ga ukoči.

Pade ničice, kao pokošen.

Stojan se na dodir obazre, i vidje nesreću.

Istog momenta spozna da je Ivan ispriječio svoje tijelo da ga zaštiti. Od iznenađenja zastade i puka sreća bijaše što Ivanova garda zatvori prilaz Turcima. Samo uspje izustiti prvoj dvojici do sebe da iznesu Ivana u sredinu formacije, a zatim potapša vranca po vratu, nakon čega se drhtavo pridiže.

Odmače se boj.

Kako udarna grupa Ivanova silovito uzvrati, tako i Turci ustuknuše. Povlačiše se sve više, dajući prostora ovim žestokim momcima da se razmašu. Budući da mnogi vidješe kako i zašto Ivan pade, nešto ih ponese još žešće. Udariše na sve strane sve žešće i Turci ubrzo počeše uzmicati u čestar i draču oko onog prolaza prema mostu.  Iza njih ostaše nebrojeni popadali,  mrtvi i ranjeni.

Stojan tek sada osmotri okolinu i vidje da se i začelje sredilo i da se sada već drži mnogo bolje.

I u trenu kad poželje da se čuje sa Cvijanom, nešto ga dotače po ramenu. Obazre se kad tu već i Cvijan s prijedlogom:

    - Možda ne bi bilo loše da i mi malo predahnemo, da se malo povučemo, saberemo, rane previjemo, da izmaknemo nastradale i ranjene, a potom odlučimo šta nam valja činiti.

Tako i bijaše. Cvijan obavijesti ostale serdare i ubrzo se povukoše do pobrđa, gdje se i ulogoriše.

Stojan je tek sada mogao da vidi Ivana.

Ležao je saniran i previjen, ali sa bolnim izrazom lica. Odmah bijaše jasno da se radi o teškoj povredi.

Ivan je progovarao samo na mahove, isprekidano i drhtavo, kao nikad. U glasu mu se nazirao strah za život. Povremeno je jedva izdržavao bol, izvijao se i mučno stenjao. Nije bilo dobro. Čovjek koji ga je previjao samo je vrtio glavom i kao sam za sebe zborio:

    - Smiluj se, Bože!  Molim te u ovaj dan današnji!

Stojana je sve više hvatao očaj. Bio je to nekakav čudan uznemirujući osjećaj, kao nikad do sada. Po mislima je prebirao o svemu otkad pamti. Svega mu bijaše žao, ali Ivana najžalije. Nit mogaše dokučiti  pravi izraz, niti usporedbu.

U tom razmišljanju osmatrao je polje. Tek najednom spazi da se sva izmaglica digla. Odjutrilo je odavno i polje se vidi kao na dlanu. Iz procjepa između dva izdužena brijega, odnosno iz pravca obrovačkog mosta, putem i oko njega jure raspojasani Turci. U bijesnom trku izdužili su se i razrijedili.

Stojanu sinu misao - jure da iznenade, da zadaju još jedan udarac, da uliju strah. Da nas odbiju za duži period.  Prednjih nekoliko se izdvojilo i u bijesu stalno povećavaju razdaljinu.

Malo boljim osmatranjem u sredini prednje izdvojene grupe Stojan spazi i čovjeka s tamnocrvenim kalpakom, ali u njemu ne prepozna Filipovića. Tada i Cvijanu pruži durbin. A kada i on uze da pogleda bolje, Stojan reče:

    - Noćas su Turci imali mnogo sreće. Uz već stacioniranu tursku vojsku u Sinju, noćas ili jutros Filipović je doveo još i vojsku Glamoča i Livna. Kako li se samo moglo desiti da im je toliko sreća naklonjene? Ili je dobio dojavu da pohita na Sinj, ili se sasvim slučano jutros našao tu, zbog zajedničkih vježbi, ili organizovanja novih napada na Dalmaciju. U svakom slučaju, o ovom ništa nismo znali, ni slutili. U onom dolje crvenom, ne prepoznajem Filipovića, mora da je osokolio nekog od svojih zamjenika. Mudar je on, jer takav zadatak nikad ne bi namijenio sebi, ali nekom drugom zasigurno bi. Ali kako god mislio i planirao, izjaloviće mu se...

Kako to reče u istom trenu skoči na konja i povika:

    - Idemo, Crni moj!  Za Ivana!

Niti ko stiže šta reći, niti učiniti, samo vidješe gdje Stojan zamače u polje. Ništa im ne preostade, već sva preostala udarna garda jurnu za njim. Svi jurnuše nenadano, kao i on. Jurnuše u nadi da ga zaštite i spasu, jer juriša sam na usijane Turke, juri za osvetom, a više i ne vidi sopstvenu pogibelj.

Koliko god su se upinjali, nisu uspijevali da ga sustignu i već su vidjeli da se primiče samom vrhu  turskih izdvojenih konjanika.

U silnom naletu prednji Turci nisu ni obraćali pažnju na konjanika što im dolazi sa strane, vjerovatno misleći kako neka usijana glava u osveti brata juri u svoju sigurnu smrt. Tako i ne osvrćući se nastaviše svojim pravcem, a taj jahač s boka dohvati najbližu dvojicu sa začelja izdvojene grupe. Kako naletješe, tako i popadaše. Ostali prednji malo ustuknuše, jer vidješe da su na tvrd orah nagazili, uskomešaše se svi u strahu za svoj život, jer prijeteći stav čovjeka u poluokretu usmjeri se ponovo na njih, ali i produži prema čeonoj grupi nasrćući kao nikad.

Sve to vidje i grupa zaštitne garde i sada shvati da je Stojan namjerio sam uskočiti u čeonu grupu bijesnih Turaka. Već su na puškometu i nekoliko ih nanišani. Iz prednje grupe većina se svali sa konja. Ostade samo onaj u crvenom kalpaku, vođa, neki od aga, i još jedan u crnoj odjeći pored njega i, eto,  nađe se prvi na udaru izdvojenog osvetnika što je nadirao. U prvom kontaktu pade kao trava pokošena, nije stigao ni vidjeti šta se desi. Tek tada  sijevnuše pogledi dvojice kivnih protivnika. Jedan od mladih livanjskih begova ne stiže ni razabrati s kim ima posla. Sudariše se.

U bijesnom galopu gardisti su jurili da presijeku put nadolazećim Turcima, u nadi da će tako zaštititi Stojana. I upravo kada stigoše, vidješe kako Stojan u okretu silovito zamahnu mačem i udari po Turčinu. Udari i raskoli ga na dva dijela. Na jednu stranu s konja pade  glava, a na drugu tijelo.

Svi instinktivno zastadoše.

Budući da ljudi iz Stojanove zaštitne grupe stigoše trenutak prije, Turci zastadoše. Kad sve to vidješe,  uskomešaše se, pojedini se počeše i povlačiti. Nakon njih i oni najuporniji zastadoše, te i oni počeše uzmicati.

U podnožju malih uzvišenja, do iza podne je trajalo prepričavanje ovog događaja.

Nakon što se svi sabraše i prebrojaše, gubici su bili zastrašujući. Vuleta podnese usmeni izvještaj:

    - U našim redovima nedostaje ukupno oko 400 ljudi. Od toga, 340 ljudi izgubili smo zauvijek, a oko 60 teže povrijeđenih je već sanirano i na nosilima. Lakše povrijeđenih je stotinjak i oni su već u redovima koji sada broje oko 1200 ljudi. I na kraju podaci o neprijatelju, kako su mi prenijeli ljudi sa prikupljanja naših unesrećenih, i kako sam se uvjerio sam, Turaka je ostalo ležati u polju oko 700. Završen izvještaj.

Tako Vuleta obavijesti, a Cvijan na sve samo dodade:

    - Da nismo odmah prekinuli boj, bili bismo unesrećeni još više. Ova nevoljna situacija pokvarila nam je sve planove, ali ne za svagda, već samo za ovaj put. Od svoje namjere nećemo odustati nikad. Ostvarićemo je kad-tad i oslobodićemo Sinj.

Iz redova se začuše bučna odobravanja, a najbučnija gdje stajahu Sinjani. Između mnoštva glasnih povika, prolomi se i jedan pucanj nabijene puške, odjeknu u dolovima. A kada sve utihnu, Cvijan produži:

    - Mislim da nam nije utjeha što je neprijatelja stradalo skoro dvostruko više, iako su oni nama spremili obruč. Kamo sreće da nije stradao niko, da svako u svojoj domovini i đedovini kući svoju kuću.

Iz redova Sinjana opet se začu jedan povik:

    - Možda je tako i pravo! Dvostruko više ih je bilo, dvostruko više stradalo. Toliko ih se natislo na ovo moje polje, da su se samo međusobno gurali, i smetali jedan drugom...

Svi ostali se zasmijaše, a kad se stišaše, Cvijan produži svoj govor:

    -  Mislim da je bolje da danas više ne idemo u sukobe s Turcima. Predlažem da se povučemo prema Dalmaciji, oporavimo i osnaženi ponovo organizujemo novi pohod u oslobađanje Sinja.

Tako i prihvatiše, a u predvečerje, poljem pored Sinja, krenuše put Dalmacije.

Budući da je Ivan teško ranjen, ni jednog koraka ne može sam, ni pješke, niti na konju, za njega su napravili nešto prikladnije. Dva duga štapa, prednjim tanjim dijelom vezali su za prednji unkaš sedla na njegovom konju. Zadnji deblji krajevi štapova vuku se po zemlji. Na više mjesta upletenim vinjagama, štapovi su međusobno povezani u nosila. Na to je prostrto Ivanovo japundže i na njega je položen Ivan. Leži na leđima i bolno opušten, ljulja se u ritmu konjskih koraka.

Na momente i progleda, ali uglavnom žmiri. Ni  zamisliti se ne može kakve li ga sve misli pritišću i boli razdiru, dok krv nezaustavljivo kaplje i Sinjsko polje natapa.

Na dva koraka iza njega je Stojan. Osjeća kao da ga s obje strane nosi i vuče nepregledan talas jahača i konja u pokretu. Nebrojeno je tu uskoka i Morlaka u tihom povratku sa boja. Polje se zacrnilo od jahača, vojnika, ranjenika. Nose i ogroman broj poginulih. Još ih nisu detaljno ni prebrojili.

Oslobodili su sve s ovu stranu Cetine, sinoć su preko vode pretjerali Turke, a jutros naletjeli na „potkovicu“. Slika ovog pokreta nikog ne raduje.

Stojan je već i na svoje rane zaboravio. Zaboravio je i na svoj današnji trijumf. U glavi mu je Ivanovo teško ranjavanje i time je sve ostalo bačeno u sjenu. Ranjen je u trenutku kada je spasavao upravo njega i to od sigurne smrti.

Žrtvovao se za njega.

U stvari, tog trenutka nije ni razmišljao o onom što će se dogoditi, znao je samo kako treba postupiti. Onako odanog  do posljednjeg daha, bezgranično privrženog, vodio ga je njegov osjećaj. Već godinama je u zaštitnom ešalonu najbolji.

Tu on sve ostale uvježbava i uči borbenim vještinama. Najbolji je drug i prijatelj, u boju najsigurniji, između najboljih najbolji. Odabran je za ličnog pratioca u svakom trenu, pa i  onom sudnjem.  U mnogo čemu je nezamjenljiv, a uz to još je i brat stričević. Danas zadobi teške rane, od kojih se malo ko oporavlja. Preteško i najjači.

U nijemom hodu Stojan sve to samo gleda i po svojim mislima prebira. Po ko zna koji put pokušava da dokuči logiku, smisao, razlog, suštinu rata i svega što se dešava. Ćuteći u tišini, po ko zna koji put i sam sebe pita i raspituje: – O, patnjo naša, iz pelina nikla, o zemljo crna, na šta li si navikla?!

Nije više Stojan ni siguran da li se to samo zavoji cijede, ili iz rane krv probija kroz njih. Ako ga odmah počnu previjati, Ivanu će izazvati veliku bol, ako malo sačeka, Ivanu će izazvati gubitak krvi i snage. Želio je samo jedno, da Ivan preživi i oporavi se.  Svoja osjećanja više nikom ne bi mogao ni opisati.

Ma kako bilo sve ostalo, Stojan je već bio čvrsto riješen i siguran da će kroz koji dan ponovo doći u izviđanje Sinja i Obrovca, da će organizovati sve formacije uskoka i Morlaka, sve odrede zakletih hajduka...

Samo da ivan ozdravi. 

Samo da ostane živ i pridigne se, pa ne mora više ni u jedan boj. Sve je svoje bojeve već odbojevao taj njegov zaštitnik i spasitelj, što podmetnu život svoj za život njegov.

Ima li riječi dovoljno rječite da to iskaže?

Ima li misli dovoljno misaone da pojmi i shvati?

Ima li izraza zahvalnosti, kojim se može zahvaliti?

Ničeg tu nema ravna osjećaju, koji se u grudima nosi i svakog novog jutra u mislima rađa...

I svaki put iznova opominje.

※  Istorijski podaci:

Februara 1666. Cvijan Šarić, komandant pohoda na Turke kod Sinja. Zadrani s Jankovićem i Miljkovićem s 300 konjanika

Šibenčani – 400 konjanika i pješaka, Klišani sa Zorzijem Lisolom, njih 200. Kaštelani sa svojim harambašama, njih 500...

Turci ih pustili u potkovicu i razbili...

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※  Istorijski podaci:

Devetog marta 1666. godine Stojan kreće u pohod na tursku teritoriju zajedno sa još nekoliko harambaša u organizaciji harambaše Cvijana Šarića. Oko hiljadu uskoka, što konjanika, što pešaka, prilikom neopreznog pokreta kod Cetine, u blizini Sinjskog Obrovca, tada je upalo u tursku zasjedu. Dolazi do velikog okršaja, u kome se uskoci nisu najbolje snašli jer su mnogi bili mladi i nisu imali ratnog iskustva. Zadarski uskoci iz Ravnih Kotara, koji su se pod vođstvom harambaša Stojana Jankovića i Miljkovića vraćali sa velikim plenom, nisu se pokolebali ni odstupili kada su nagazili na zasedu, već su i sami odmah ušli u boj. Međutim, i pored srčanosti koju su uskoci pokazali, veća turska sila ih je uspela da rasturi. Stradalo je u tom boju oko 400 uskoka, a pri izgonu Turaka koji su prodrli u Ravne Kotare, poginuo je i Vuk Močivuna. Harambaša Janković i (Matija?) Miljković” dopali su ropstva i, kao junaci na glasu, poslani su na poklon sultanu u Carigrad, koji ih je prihvatio kao svoje robove, koji se, za razliku od drugih, nisu mogli otkupiti”.

 Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo ietorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžići i dr.  ※

※  Komentar autora:    

Istorijski podaci nekoliko istoričara, datumski se ne slažu… U prethodnoj priči radnja se odvija prema zamisli autora da Stojan u toj bici nije zarobljen, jer da jeste, odmah bi bio i pogubljen. Najvjerovatnije je zarobljen u nekom kasnijem samostalnom pohodu u izviđanje, ili u slučajnom susretu. ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: