detalj slike: KRK Art dizajn

Isječak iz romana, ...A NIJE MI DO SMIJEHA, Tatjane Vrećo

*****

Sladak kikot zakotrlja se iz Milicinih usta. Zaneseno slušajući, nije ni primjetila da je naslonila glavu na Minerovo rame. Prisnost me ta muči, ali ćutim. Teško mi je kad vidim te sitne izlive nježnosti, a znam da im to samo probleme može donijeti. Teška vremena su ovo za ovakvu ljubav. Ništa ne govorim, nisam ja za dobra savjeta, ali znam da pored mene i ovog vremena što promiče neće naći drugog saveznik. A kakve od mene koristi imaju. Nikakve. A vrijeme može a i ne mora da im ide na ruku.  - E neka sam te nasmijao, djete moje. - meškoljim se, skrećem pogled. - Ovo nam prvi put pričaš, a toliko sam se tvojih dogodovština naslušala. - umiljato će Milica. - Ima li još neka koju si sakrio za specijalne prilike? - umješa se i Miner. Šeretsi namignu. - Ima, naravno da ima. Zar  vas dvoje mislite da sam sve ispljun’o?- pomalo se hvališem - Vidite li vi koliko sam ja godina sprc’o u guzicu. - smijuljim se - niste vi ni pola čuli. A volio bih da vas moja Boska čuje, pa da me više ne gnjavi pričom kako sam i bogu i narodu dojadio sa svojim pričama.  Milo mi što me vole slušati. E vala da ih moja Boska čuje, prestala bi govoriti kako mlađariji dosađujem sa svojim dogodovštinama. Stalno me podbada kako previše pričam kad ne treba.  ...“ Ti Veljko sa mnom ne progovaraš. Riječi ti čovijek klještima iz usta mora čupati, a čim se nađeš u društvu, ne začepljaš. Prosto te ne mogu prepoznati.” “ Ma ko mi kaže. U tvom društvu niko od tebe ne može doći na red da koju prozbori, a i gledam te preko trideset godina. Šta imam sa tobom više pričati?” - šegačim se -  “ lijepo si mi dosadila, brate mili.” “ Ja tebi dosadila? Ma nemoj...a ko bi te prao i kuv’o ti da mene nema? A što se tiče toga ko je dosadan, moram ti reći, pa ti si čovječe post’o veća napast od moje pokojne babe Naste. Ne daš ljudima usta otvoriti. Samo ti melješ. A i priče su ti se više izlizale od silnog ponavljanja, tako da je u neku ruku dobro što kući samo mulaš i ćutiš, nego žao mi mlađarije koja te mora slušati.” - uvijeđeno će...

-Ma ona se to šali. Niti puno pričaš, niti si dosadan.  I meni te milo slušati. A i Milici. Jel’ da Milice?

Milica klimnu glavom.  - I  mislim da si nam malo toga isprič’o. Koliko smo noći proveli u ćutnji, da si bio pri raspoloženju, mogo’ si tri svoja života ispričati, a ne da ko’ dva mulca, u dosadi bacamo karte - čujem blagi prijekor u Minerovom glasu. - Pa valjda nešto i za sebe treba da ostavim. Što bi rekla moja komšinica Mika “ pišaj čovjeka koji tajni nema, nema zorta, sve znaš, papučar ti u postelju liježe, ma uz njega  od dosade možeš umrijeti.”  Zaleprša opet zvonki Milicin smijeh. - Kad smo kod tvoje komšinice Mike, danas sam u prolazu baš do njene tezge navratila, a tamo,  ona i ona njena Rajka, pravu feštu naprvile. Muzika se orila sve do gornjeg ćehotinskog mosta. - Jel’, a što? - išćuđavam se. - Ja naišla da kupim malo škije, samo što djed nije ostao bez nje, kad tamo muzika i gužva, pravo veselje. Okupilo se poprilično ljudi. ne možeš do Mikine tezge šale prići. Pitam u čudu šta se dešava, te mi neko dobaci da je Mika organizoval ispraćaj svojoj Rajki. Bilo je i pršute i rakije, a bogami i duvana. Njih dvije čašćavale sve redom. A muzika, ko’ nekad kad su pod pijacom bili teferiči, drmala samo tako. - A gdje ide Rajka? - znatiželjno će Miner. Gledam ga u nevjrici. Zar ima neko da ne zna gde Rajka odlazi iz ove naše zabiti. - E ne mogu vjerovati da ne znaš. Ti si onda jedini u varoši koji ne zna da Rajku u Kanadu ispraćaju. - sad se i ja smiljujim. - Već šest mjeseci samo se o tome priča, bogami k’o da je to neka važna stvar. Pa i moja Boska išla nedavno kod Rajke na kafu, ne bi li šta čula iz prve ruke. Spremila se, žali bože ono 20 deka kafe, ponese zadnje što smo u kući tad imali. Izručila je iz one naše limenke u kesicu, čvrsto zavezala lastikom, pa pravac Rajki u goste. Ništa joj nisam prigovorio, mislim da je i za nas nešto ostalo, ali kad sam htjeo sebi jednu zakuvati, samo što nisam zaplak’o od jada. Vrtio se po kući, nervozan, ček’o da se vrati pa da joj ja kažem koju. U neko doba stiže, a ja je s’ vrata dočekam sa pitanjem:  “Što nam zadnju kafu iz kuće iznese,luda ženo? Šta ćemo sad mi popiti?” “Čuj, što. Pa red je kad u goste ideš da poneseš pešćeš, a i prilika je specijalna. Ode nama Rajka u Kanadu.” - uzdiše Boska, ni abera što sam ljut. “ To što ode, halal joj - ne dam se ja - ali brate, žao mi kafe. K’o da će joj ta naša crkavica nešto pomoći?” “ Pa sad joj dolazi puno naroda, svaka kašičica joj dobro dođe. Silni narod kroz kuću prolazi” - odmahnu rukom, pa mi se unese u lice - “ a znaš šta mi kaže?” I ja se njoj primakoh, upiljih u nju: “ A šta ti to tako pametno reče, baš me interesuje da čujem?” Ne obraćajući pažnju na moje začikivanje Boska nastavi: “ Kaže da joj ćerke žive tamo gdje se priča francuski, da svi moraju učiti taj jezik, pa će tako i ona u školu prvo ići, i još kaže da kad se jednom vrati biće prava francuskinja.”  “ A ti ćeš do tada biti njemica.” - lupih ja. “ A gdje je škola za nas u poznim godinama...- nastavlja Boska i ne slušajući me, pa najednom zastade, podozrivo me pogleda - “ a što ću ja biti njemica, bog s’ tobom?” “ Pa zato što ćeš tad biti mrtva i nijema, i u Bužovac će ti doći da ti pripali svijeću” - začikujem je. “ E nalet te bilo, jezik pregriz’o. S’tobom čivjek nikad ozbiljno ne može pričati.”    Opet odjeknu zvonki Milicin smijeh. Milina za uši. I ja joj se pridružiš. Kad god se tog mog i moje Boske  razgovora sjetim mene naduši smijeh. Jes’ da me je Boska zbog moje opaske danima kinjila svojim ćutanjem i ni jednu mi više riječ nije htjela reći o svim detaljima priprema Rajkinog odlaska kćerima u daleki svijet. Nije da je nisam ispitivo’ ali džaba, dobro mi je zamjerila onu opasku o njemici. Pa i sad ako to, onako, šale radi,  ispričam nekom pred njom počasti me mrgodnim pogledom.

-Vala čika Veljko, vaša žena je u pravu, vi ste najveći šaljivdžija kojeg ja znam. Ali zar se nije više navikla na sve te vaše šale?” - čujem Milicu kroz smijeh. -Ma jeste, ali eto ponekad valjda i ja pretjeram. A meni nekako milo da se malo sa njom našalim, baš zato što ona sve previše ozbiljno shvata. Evo baš nedavno  ide hodnikom i ljubi sliku našeg unuka. Od kada sam bio u posjeti sinu, i slikao se sa mojim dragim Pindom, tako ja mog unuka iz milošte zovem, Boska svako malo uzme sliku pa je ljubi. Zadjenula je u ram od goblena što nam u hodniku stoji, da joj bude na mahu. Pa tako kad naiđe, onako uzgred, uzme sliku, prošapće koju nježnost i poljubi našeg Pinda u čelo. Gledam je ja kako izvodi taj svoj mali ritual i onda joj, onako u prolazu, dobacim, zaprdancije radi:

 “ Šta me na slici ljubiš kad sam živ i zdrav ovdje pored tebe? Ne branim ti.”  I šeretsk joj poturim obraz. Ma ni da me pogleda, samo mimogred, dok ponovo vraća onu sliku na počasno mjesto, čujem :  “ Bjež’ bogati, tebe da ljubim. Ko će staru kljusinu ljubiti” Dobro sam proš’o, mogla mi je i šamar po onom obrazu opaučiti.  Ma duša mi da je malo začikujem, šta ću, takav sam, ali ono sa “njemicom”, bogami, nije joj bilo po kontu. Opet kad sve saberem, nije njoj mrska ta moja zaprdancija. Često, iako neće da mi prizna, i sama se nasmije nekoj mojoj šali…

-Ja mislim da ona previše brine što ti ideš stalno sa mnom, muči je to - ubaci Miner - pa od brige ne može da se nasmije. Šta će, nije ona kriva što je takva. Brine hoćeš li se živ vratiti. A kad dođeš ti udariš u ludovanje umjesto da joj koju lijepu riječ utjehe kažeš.

Pogledah ga u čudu.Odkud mu sad to. Moja Boska, doduše, uvijek za nešto brine, ali da brine zbog mene, e to mi nikad na pamet nije palo.

-Možda si u pravu. O tome nisam mislio. Danas ću kad stignem kući da je obradujem i da joj kažem kako neću poginuti, kako svi pričaju da je kraj rata, i da ne brine jer neće ostati sama. Da ništa za sebe ne brine. - razmišljam naglas. -E pa čika Veljko, nemojte tako -  Milica se pridiže da protegne noge - ispade da ona brine što će ostati sama a ne što biste vi mogli da poginete. -Pravo zboriš. Prošli mijesec je zbog mene i oplakala, nekako ona uspije sve moje riječi naopačke okrenuti i kad se našalim ispadne tragedija po njenom a ne neka šala.

Milica ustade, pokupi šolje prljave od čaja, pa krenu prema kuhinjici:  - Ja bih jedan čaj, a vas dvojica? - pita usput.  - A šta je nedavno bilo pa je teta Boska plakala?- čuh je dok zamiče u hodnik.  Povukoh dim. Plavičasto sivi kolutići se rasplinuše oko mene. U plućima me opet stisnu. “Moram baciti ovaj duvan”, pomislih.

-Ih što, njoj ti je zaplakati k’o nekome vode se napiti - vičem da bi me čula. Dogorela cigara me oprži po prstima. Bacih opušak u pepeljaru.

Milica se vrati i sjede na svoje uobičajeno mjesto. Ja nastavih tiše:  - Prošli mjesec mi bio rođendan. Za mene dan kao i svaki drugi, ali moja Boska te rođendane, godišnjice i njoj valjda bitne datume, uredno prati. Iskreno više bih volio da preskoči taj dan i da me ne podsjeća kako me godine pritišću. Nasložilo ih se, bogami, ohooo...Valja pod njihovim teretom disati. - Ma nije baš tako strašno - namiguje mi Minere. - još se ti nama dobro držiš. - Vidjeću te ja kad u moje godine dođeš.- negodujem, ali milo mi što to čujem - pritišću bogami sve jače. No, dobro.  Elem, prič’o ja ne prič’o, Boska uvijek tjera po svome pa tako napravi kolač od jabuka da obilježi taj moj dan, kaže taj najviše volim, ali znam ja dobro da za bolji nema materijala pa se mirno složim sa njom, iako jabuke ne mogu više očima gledati. Od kako nas je ovaj rat satjerao u ovo prkno od varoši, pa nemamo kud, i mora se trpiti svakojaka oskudica, moj Boska  samo taj kolač i pravi, a i za njega moramo pričekati kakvu značajnu priliku. I tako dođem kući, a Boska baš vesela, što je rijeto za vidjeti. Izljubi me još na kućnom pragu.  “Šta ti je beno, pusti da u kuću uđem” - kao nećkam se - “šta će narod pomisliti ako nas vidi.”  Smiješeći se, povede me u kuhinju i smjesti u vrh stola, pa će zvanično: “ Stigo’ nam paket od tvoje sestre”. Otvori kuhinjski kredenac, posivio od vremena, pa izvuče šteku “Partnera”. Meni zasijaše oči. Ko malo dijete se obradovah. Poslala seja svašta, ali cigare su na vrhu liste za ispunjavanje mojih želja.  Dok ih zagledam i zadovoljno se smješim Boska ode u sobu i prije nego što je i izašla, čini mi se, eto ti je sa štekom “Drine ćilimare”, onom istom kojom mi je i prošli rođendan čestitala pa mi je poslije sklonila da mi je pričuva “ kad mi ponestane drugih cigara”, i nikad je više nisam vidio iako odavno škiju pušim, ali valjda moja Boska misli da i to spada u “drige cigare”.  “ A ovo ti je od mene poklon. Čuvala sam je za ovu priliku. Pa nije ti svaki dan rođendan”. Priđe mi pa me opet poljubi i  onda stavi svoj poklon do sejinog, pa opet izađe. Dok sav ushićen gledam u ta dva paketića, Boska opet uđe i stavi kolač preda me’. Sjede preko puta pa uze onaj svoj poklon. Zagleda ga, premeće: “ Sad kad ti je sestra poslala cigare, mogla bih ovu šteku da ti sklonim i pričuvam ” Mene naduši smijeh pa onako u šali izvalih: “ Boska, ovom štekom mi zadnje dvije godine čestitaš rođendan. Mislim da bi ove godine bio red da ih ispušim jer možda sledeći ne dočekam, pa će propasti.” Kad sad dobro razmislim nisam trebao to da kažem jer ona udari u takav plač da sam se narednih sat vremena trudio da je odobrovoljim. Džaba što sam govorio da je to šala, da se radi šale ne puštaju suze, da sam zdrav k’o drijen, ništa je nije moglo utješiti ni zaustaviti jecaje. Oplaka ona mene i prije nego što sam “papke” u Bužovcu otego’. I toliko mi je zamjerila da mi ne da onu “Drinu”, ni dan danas. Ja “Partner” popušio i evo motam ovu škiju, ali Boska ne popušta. Kaže, ne da mi ih zbog uroka i da ću morati da čekam sledeći rođendan da ih dobijem. Tako se ja ponekad pitam jesam li ja lud koji se sa svim i svačim šegačim, ili ona koja više za šalu uopšte ne zna? U svakom slučaju meni se uvijek obije o glavu...

-Pa čika Veljko, to neka vam bude za nauk - bocka me Milica - nemojte se više šaliti na račun umiranja. Vidite da vam ne ide u prilog. -Bogami si u pravu. - mumljam. - ali nije ona jedina koja me tako oplaka. Moja komšinica Mika me istinski oplakala. Pričala mi kako joj je bilo mnogo teško kad je čula da sam “rahmetli”, i da joj je trebalo sat vremena da se povrati pošto su ustanovili da sam još među živima. -A što je mislila da ste “rahmetli”, kad vas svaki dan viđa? - začudi se Milica. -E to je priča za sebe, - smijuljim se - sačuvaj nas bože njene ludosti i njenih ludih ideja. -Pa ispričajte nam - pogleduje na ručni sat Milica - imamo vrmena na pretek.

Voda poče da vri i zvuk šištanja kipuće vode u čajniku odazva Milicu. Ona pohita da ga skine sa šporeta. Miris osušene nane se razli svuda oko nas. Nasu nam u šolje pa se smjesti na stolicu do Minera. - Pa šta čekate, baš sam nestrpljiva da čujem sve o tim ludostima. - reče kroz smjeh. - Dobro, kad si navalila, ali možda bi Miner da razbacimo jednu... Miner odmahnu rukom, negodujući.

-Samo ti Veljkaš nama sve potanko ispričaj - reče i zavjerenički pogleda Milicu. Četiri užagrela oka upiljiše u mene...

 *****

Kažu da ne postoji džabe ona izreka „treća sreća”.

To sam na svojoj koži iskusio jer, baš kad su me svi otpisali, ja sam po treći put natjer’o svoje kapke da se pokrenu. Poslije su mi ljekari priopštili da „imam srce k’o bik i da me je sami Bog po- gled’o ” jer sam se vratio iz mrtvih.

A bol pod kapcima me nanovo dočeka kad se, po treći put, prizvah svijesti. Baš kao da negdje u prikrajku čuči, strpljivo vre- bajući kad ću šklapnuti pa da mi na oči najaše. Svjetlost, plavičasta, mliječna, kao da mi titra pod kapcima. Bolna, tjera me da mrdnem. Nečiji koraci kruže oko mene. Vuku se oko kreveta. Kad se namah zaustave, težak uzdah razdere tišinu, a onda, ti koraci ponovo kreću da kruže oko mene, vukući se. Kako zatreptah i prvi obrisi oku postaše jasni, koraci se zau- staviše. Miner izroni u moj vidokrug.

– Hvala bogu – sa teškim uzdahom sjede na ivicu kreveta. – Mislio sam da se više nećemo gledati.

Suza mu se skotrlja niz obraz. Prisilih se da pružim ruku i da mu dohvatim vrhove prstiju. Stisnuh ih.

– Mislio sam da ćemo se rastati bez rastanka, bez pozdrava – obrisa žustro obraz.

– E vidiš da nećemo, ne dam se ja – mrmljam prikupljajući snagu, pokušavajući da razvučem usta u osmijeh.

– Vala, pravo zboriš. Ne daš se. Ali opet sam se brinuo da se više nećemo zagrliti – i smiješak mu se razli preko još vlažnog lica. – Imao bih ti mnogo toga reći, ali su mi doktori zabranili. Kažu, moram pričekati da malo ojačaš.

– Ma, pusti mahnite doktore – nekako se prisilih da odmah- nem rukom. Ustuknuh od prozirnosti njene kože.

– Ko zna kad ću ojačati, samo ti raspali, željan sam razgovora – jedva čujno, al’ odlučno ispuštam glas.

– Ma jašta, ko ih šiša – potapša me po ruci.

Ustade, pa ponovo krenu kružiti oko kreveta. Pratim ga po- gledom. Najednom zasta, okrenu mi se:

– Ja ti Veljkaš imam molbu – ozbiljno me gleda.

– Šta je moj Mineru, pa ti ne treba ništa da me moliš. Ako šta iz ovog kreveta mogu učiniti za tebe, učiniću – napor od gomile izgovorenih riječi titra mi u grlu.

– Ma možeš, nigdje ne treba da makneš. Sve ću ja urediti, samo da mi ostaneš pri svijesti – nakrivi šeretski glavu. – Brate mili, svako malo u bandak padaš.

Pozvah ga pokretom ruke da mi se primakne:

– De, namjesti mi uzglavlje. Malo me usturi.

Posluša me. Namjesti mi jastuke i pomože mi da se u sjedeći položaj namjestim, pa sjede naspram mene.

– Jesam li ja sanj’o da nema više rata? – kopka me.

– Ma, kak‘i sanj’o. Rat je završen. Kad sam ti to priopštio, ti si

me bas istravio. Mislio sam zakoprcnu, nema ti spasa. Valjda što je to bilo zadnje što si čuo, čini ti se da si to sanj’o. Vojska se polako povlači sa položaja i predaje oružje. Ljudi se vraćaju kući – potapša me po ramenu. – Nego, imam ja nešto drugo da ti kažem i da te pitam.

– Pa kaži, što odugovlačiš – požurujem ga šišteći.

– Hoću, ali molim te da opet ne padneš u nesvjest.

– Ne brini. Vidiš da mi je dobro. I ubrzaj brate, ovi lešinari u bijelom mogu naići pa će te istjerati odavde.

– Koga? Mene? Pa ja sam više ovdje nego kod kuće – počeša se po tjemenu. – A i to je novost. Više nisam u školi – zaćuta, čeka da mi dopre to do mozga.

Gledam ga iščekujući. Ćutim, bojazan mi ne da da prozborim. Kako vidje da neće od mene ni riječi čuti, nastavi:

– Vidi Veljkaš, uvijek sam mislio da me je majka u snu za ba- bovinu prikovala. Mislio sam, kaže da trebam ostati da šljivike ču- vam, ali nisam dobro mislio. Ona me je na moju sudbinu, na moju sreću usmjerila, na moju Milicu.

Brzo me pogleda pa nastavi, da ga slučajno ne bih prekinuo:

– Znam ja da ti nas odavno gledaš, ali ćutiš. Znam da si se boj’o, brinuo za mene, pa si tom ćutnjom pokušav’o da me zaštitiš od zla, da nju, Milicu, zaštitiš od istog zla. Ali sad, kad se sve smirilo i kad smo sa njenim djedom sjeli i o svemu razgovarali, odlučili smo da se vjenčamo i uz djedov blagoslov napustimo ove vrleti.

Nije da nisam u čudu, ali ne zbog njihove ljubavi, već zbog djeda koji je blagoslov dao. E, alal mu vjera! A ono da hoće u bijeli svijet, e to me obradova i rastuži. Pogodi me i radost i tuga u isto vrijeme.

– Pa sam mislio da mi budeš kum – reče i nakezi se.

Ima li veće sreće nego prijateljstvo zapečatiti kumstvom. Ma, nije me trebalo nagovarati, ni dva puta pitati. Riječi pristanka su bile nepotrebne jer moje lice mu je sve kazalo.

I tako, kako je obeć’o, tako je i bilo. Miner je sve uredio da kumujem, a da se iz kreveta ne mrdnem jer od kumstva ne bi bilo ništa da sam morao nogama maći. Izdale su me, prokletinje.

Jednog jutra, dođoše njih dvoje sa matičarem. Mladost ispu- nila bolesničku sobu i na tren je pretvorila u najljepši prostor mo- jim očima. Ja i Boska k’o svjedoci bismo. Kad se obavila ceremonija, kažem mojoj Boski:

– Kumo da se izljubimo, nismo odavno, a i vrijeme ti je da me zamjeniš sa onom slikom na kojoj me krišom cmačeš, bar dok sam živ.

– Bjež’ đavole – smijulji se i po prvi put, poslije dugo vreme- na, sočno me poljubi u usta.

Veselja nije bilo, ali su mladenci tortu, što je Boska umjesila onako pošteno, ne štedeći oraha, presijekli i jedno drugom po zalogaj dali, kako je i običaj. Malo sam se unezgodio, kad se Boska ponudila da tortu svojim rukama umijesi jer sam se boj’o da će nam opet pitu od jabuka umijesto torte donijeti. Ali moram joj skinuti kapu. Što jes’ jes’, nije štedila ni truda, a ni materijala. Kad sam se sa njom našalio gdje joj je “ lijena pita”, sa čuđenjem me je prekinula:

-Bog s’tobom, pa sad bar namirnica ima. Prodavnice su ponovo proradile i materijala za tortu imam koliko hoćeš, samo hvali para. Nego da se ubrzaš i da se digneš iz tog kreveta - gleda me podozrivo - sve mislim da zabušavaš i da se namjerno po tom krevetu valjaš jer su oni iz tvog preduzeća pitali za tebe, čekaju te da se posla latiš, a tebi fino, lijenčino, bi da te još malo tetošimo.

Tortu smo zalili šampanjcem. Boska ga izvukla iz ormara gdje ga je krila “ za neku specijalnu priliku”,  a koja se za sve ove godine rata, srećom, nije ukazala.  Sve mislim da će se sad, napokon, smilovati  pa će i onu šteku “ Drine ćilimare” , kojom mi svake godine rođendan čestita, izvući iz kakva ćoška i čestitiati mi svečani izlazak iz bolničke postelje. Moj svečanai dolazak kući propratile su sve komšince. Užurbano su izlazile, ulazile, donosile pešćeše, ispijale kafe, kikotale se, unosile živost u moje još pomalo polomljene kosti, istanjene i bez snage od bolesti, i bogami, predugačkog ležanja. Najviše se isticala, kao i uvijek, komšinica “Ani četiri pištolja”, dovlačeći razne đakonije, kojih je sad imala u izobilju, jer šverc je bio u procvatu. Ja sam se odavno, u sebi, izmirio sa njom, i prekrižio onaj nemili događaj sa tepihom, ali je još uvijek, kao usput, žacnem, ne dam da se vidi da je ljutnja odavno iz mene isparila.  Boska mi nije dala onu šteku “Drini”, koju je tako svojski zaštekala da je ni interpol ne bi mogo’ pronaći, kako sam se nad’o. Kad sam joj to u šali prebacio mrko me je pogledala:

-Jesi li pobenavio, doktor ti je zabranio da cigaru prineseš ustima. I ti bi sad pušio, jel’? -Ma samo da je omirišem i držim u ruci - pravdam se - tek da me želja mine. -Džabe me pitaš. Tu sam šteku kod Mike zamijenila za sve potrepštine kad sam pravila tortu za Minera i Milicu.

I tako je stavila tačku na dugogodišnju primopredaju tog famoznog rođendanskog poklona.  Sva ta gužva i frtutma kroz kuću nije mi pomogla da ublažim nervozu zbog Minerovog odlaska. Krio sam vješto svoje neraspoloženje, džangrizajući na vrijeme, ali Bosku nisam mogao prevariti. Nije džabe uz mene tolike godine. Čita me ona, kako to zna često da kaže, “kao stari bukvar”. Trudi se evo danima da me oraspoloži. A dani teku, doduše mnogo sporije i svi se mjere razmakom između telefonskih poziva. Ne mogu duše griješiti, nije mi mrsko što mi ugađa. Uljuljkao sam se u toj njenoj pažnji pa ko stari mačak samo predem. Više ne izlazim. Nije da ne bih, ali bolest tiho uzima maha. Liječe me, a ni sami ne znaju od čega. Bar se meni tako čini. A Miner me svako malo zovne. Kad jutrom otvorim oči, osluškujem, da l’ zvoni ili ne zvoni. Onda priđem onom telefonu pa ga zagledam, pogledom ga ćeram da zapišti.  “ Što to bolan zagledaš tu skalameriju, jesi li pobenavio”, zna Boska da mi dobaci, onako u prolazu. Ponekad me tako ta naprava i iznenadi. Prosto oskočim od tog zvuka. Minerov glas, tako živ, koda je tu kraj mene, me ispuni nekom dragošću, neopisivom i meni samom. Oni žive daleko, preko okeana.  Kažem mu da od te silne, mutne vode, ni u san ne mogu da ga dozovem. On se smije, čini mi se da je srećan u toj stranjskoj zemlji, gdje nema ni njegovih ni njenih, i gdje žive svoj, novi život.  Jutros baš ustao, pa hoću mimo te male crne naprave da prođem kad ona zacika. Zgrabih slušalicu k’o oparen:

-Halo - kroz kašalj propištah. -Veljkaš, kume moj, sin! - Minerov glas mi ošinu uho - sina sam dobio, i dao sam mu ime Veljko.

Od dragosti zanijemih, usta se pokreću, ali glas ne izlazi.

-Halo, Veljkaš, čuješ li me! - odjekuje razdragan Minerov glas.

Klimam glavom, zbunjen, k’o da me može vidjeti. Da Boska ne priteče i ne uze mi slušalicu iz ruku, Miner bi pomislio da mi je opet pozlilo.  Čujem je kako čestita...kako zbrkano pita i odgovara ko’ da sama sa sobom trabunja, a niz lice joj teku suze praćene smijehom.  Kad se pribrah, oteh joj slušalicu da i ja koju kažem. Razgovor ubrzah, sve mi se čini da to puno košta, a sad kad je i dijete stiglo trebaće im svaki novčić.  Spustih slušalicu i promrsih:

-Boska vadi kutiju, onu što krišom izneseš pa nudiš komšinice kad ti na kafu dođu.

Ona mi priđe i zagrli me:

-Čestitam kume, kumče si dobio!

Ode u sobu i vrati se sa načetom kutijom cigara. Izvukoh jednu pa krenuh prema kuhinji. Sjedoh u vrh stola i zagledah se kroz prozor, a Minerove riječi odzvanjaju u glavi: “ Kad dođem, na jesen, idemo u moj voćnjak, da beremo šljive i pečemo rakiju. Valja se ovo zaliti, ali pravom šljivom a ne nekim splačinama što ovdje prodaju.” Ne zna on da mi pluća ne daju ni preko kućnog praga da pređem. Ne zna, ni da ovaj cigar u ruci neću zapaliti, jer mi krv, što je u potaji, kroz kašalj pljujem, ne da.  Ne zna, a i bolje je tako. Premećem cigar... Buljim u prazno... Odavno su topovi utihnuli... A tamo, kroz okna... sa napupale Ćelovine... samo tišina odjekuje.

O romanu “…A nije mi do smijeha”

Dramatična ispovijest o besmislu rata, o ljudskoj patnji i stradanju, o nemoći pojedinca da svijet učini boljim i da izmijeni puteve ljudske sudbine, ali i beskrajnom vjerovanju u prijateljstvo i smisao borbe za kratkotrajne trenutke sreće i bolje i iskrenije budućnosti. U tekstu je snažno izražena evokacija zavičajnog prostora, konkretnih i zamišljenih ljudi, stvarnih toponima i izvornog jezika, kao i događaja iz neposredne prošlosti, što narativni govor čini naglašeno autentičnim i privlačnim za književnu publiku.

Goran Maksimović

Prečicom do knjige, kliknite na sliku! 

PODELITE OVAJ TEKST NA: