detalj slike: KRK Art dizajn

9. mart 1666.godine, utorak

CETINA

Rijeka Cetina je već generacijama žitelja tog kraja najčešće granica sa Turcima. Narod je tako nekako i vidi u tim surovim vremenima. Naročito poslije pada Klisa pod Turke 1537. godine, kada Vujadin Stari i Mijat Tomić pređoše u Senj i tu ponovo osnovaše najjače uskočko uporište za odbranu od Turaka. Od tada su Turci sve rjeđe i kraće prelazili Cetinu i uspijevali da osvoje ponešto terena zapadnije od nje.
Tako bješe i u vrijeme malog Radojice i Grujice Novakovića. Bijaše i u vrijeme glasovitih uskoka i junaka Đure Daničića, Tadije i Juriše Senjanina i čuvenih Tadijinih sinova Ive Senkovića i brata mu Mihe. Bijaše i u vrijeme mnogih drugih što braniše svoj narod, nejač najmiliju, djedovinu, uspomene. Sve što život čini i čovjeka ispunjava da bi se osjećao čovjekom. A šta su drugo imali založiti, no život i vlastitu kuraž, zaklinjući se svome rodu i narodu u odbranu i prisežući najvrijednije što imaju, život svoj, obilježiše svoje vrijeme na dostojanstven i najuzvišeniji način. A spaseni i odbranjeni osjećali su i ispoljavali doživotnu zahvalnost. Činili su i oni barem što su mogli, da gaje sjećanja i čuvaju uspomene na te divne ljude i njihova djela.
Surova ratna vremena i ne dozvoljavaju da se pamte po bilo čemu drugom, no po ratnim događajima, koje opet činjaše ljudi. Čuvari svoga roda i naroda, pamtiće se po dobru, a surovi osvajači, Arnauti Turci, po zlu.
U ovo vrijeme rijeka Cetina nije bila granica, ali je, po navici, izgledala kao da je svojom smaragdnom bojom iscrtava. Jasno se vidjela kroz grane kržljavih borova što ogrću omanje pješčano uzvišenje naspram Obrovca, na koje upravo banuše Stojan Janković ii Matija Miljković.
Njih dvojica se nađoše u izviđanju jer ovo područje je prvo koje treba pogledati kada su u pitanju Turci. Budući da izviđaju Dalmatinci, gdje bi prije usmjerili pogled, nego u pravcu najbrojnijih Turaka i njihove vojske, a to je pravac prema Livnu i vrhbosanskom pašaluku u njemu. Tu se uvijek jati velika Turska vojska i odatle kreću svi pohodi prema zapadu i Dalmaciji, u nova osvajanja i porobljavanja.
Odatle dolaze zlo i sva nevolja.
Kroz prigušeno dahtanje umornih konja, ništa se naročito ne čuje. Preko vode omanji zbijeni Obrovac drijema. U tišini je, kao i sva njegova okolina. Sve do vrha padina, što se odmah tu uzdižu i do kraja rudina po njihovom posivjelom visu, ništa se tursko ne vidi, ne čuje.
Otud, iz kratkog procjepa u padini, izvlači se povelik bistar potok, i svojom svježom vodom tek što krene, odmah i utiče u Cetinu. Tu na kratkom toku mnoštvo je veoma lijepih mjesta za predah, gdje bi se mogli dobro osvježiti i odmoriti i oni i njihovi konji.
Zagaziše u Cetinu i pregaziše je. Ivicom vrbaka i uz nekoliko rukavaca bistrog potoka, stigoše do jedne ade, i tu se zaustaviše. Konje ne rasedlaše, već ih samo malo napojiše i pustiše da odahnu. A i oni, nakon što se umiše, posjedaše na gromadu kamenja uz rukavac potoka, da malo predahnu.
Ćutali su. Po već uvriježenom instinktu, kad god se nađu na nepreglednom terenu, sva pažnja se usmjeri na sluh i osmatranje okoline. U razgovor se zalazi samo na dobro preglednom terenu i kada si potpuno siguran da ćeš ugledati svakog pridošlicu. Ovdašnja situacija to nije preporučivala iz mjera bezbjednosti. Sada su već na terenu pod turskom kontrolom, u nepreglednoj uvali, čiju golu šikaru zamotava i buni prilično jak šum vode. Bez obzira na to što su okolinu osmotrili poizdalje i ovo ostrvo obišli, namjeravali su se zadržati tek da predahnu i opet put pod noge, u pravcu Livna.
Pokušaće doći do novih informacija o neprijatelju. Bez njih se ne može planirati niti osjećati sigurnim. Mnoge informacije su donosili pojedini harambaše i jataci sa rubnog područja preko Cetine, ili pak iz Bosne, daleko iza turskih leđa, ali ne baš sve. Po neke si morao ići sam.
Ovog puta, nakon višednevnog zatišja, Stojan i Matija, harambaša kotarski, odlučiše da sami pogledaju Turke. Da Livno osmotre izbliza. Da mu priđu što je moguće bliže i koliko prilike dozvole.
Sjedeći ćutke, leđima okrenuti jedan drugom i tako osmatrajući svu okolinu, Matija je i nehotice prebirao po svojim obavezama. U mislima se vraćao do nekih detalja pri polasku, da se uvjeri je li sve urađeno kako treba. Da li je svome zamjeniku, mlađanom Smoljanu Smiljaniću, prenio sve upute za naredni period, dok se i sam ne vrati. Kako obavljati sva dnevna osmatranja i javljanja stanovništvu, u slučaju da se primijeti pokret turske formacije? Kako da se svi vojno sposobni skrivaju, da ih Turci ne odvode i ne oblače u svoju odjeću i u svoju vojsku. Da ih ne šalju na svoj narod, već da se skrivaju i brane ga.
Dok je tako razmišljao, pogled mu je stalno padao na jednu grančicu što izvirujući iz brzaka čini poseban pokret i zvuk. Voda bi je povijala do jedne granice, a onda bi se ona otela, snažno i zvučno izvila uzvodno. Voda bi je ponovo pritiskala, povijala i tako se to ritmično odvijalo ispod jednog grma, dok Matiji ne pade pogled na neki drugi iznenadan pokret. Između mnoštva tankih prutova u podnožju grma, promače nešto kao crvene čakšire, kao da neko zaleže u sparušenu travu...
Matija instinktivno i upitno pogleda prema Stojanu, upravo kada je već i on, primijetivši isto, pogledao prema njemu. Sljedećeg trenutka uslijedi gotovo identičan pokret još jednog čovjeka, koji već pobudi sumnju. Turci ponekad nose crvene čakšire i sve izgleda kao da se prikradaju. Okolo su sve dobro osmotrili i obišli malo ostrvo. Po okolnim padinama ostalo je mnoštvo kržljavog i niskog rastinja, kojem koze ne dadoše da izraste. Tu se čovjeku i nije baš lako skriti, a da ne bude primijećen, čak i preko Cetine. A kamoli tek grupi ljudi!
Sve postade još sumnjivije.
Kako izvukoše mačeve iz korica, spremajući se za odbranu, čovjek preko vode ustade iz trave i doviknu:
- Ljudi, tražim konja... Pobježe mi maločas i zamače negdje ovamo. Jeste li ga vidjeli?
Sada su već dobro vidjeli da je Turčin.
Reagovali su što su brže mogli. Skočivši u sedla, spremiše se za odbranu, jer jedan Turčin nikad nije sam. Ovdje se drugi Turčin skriva, nešto se sprema. Kako pojahaše i žurnim osmatranjem zakrenuše se na različite strane, iza zgusnutog posivjelog šiblja začu se grlen muški glas:
- Opkoli!
Tada se i sa te strane pojaviše ljudi. Stojan i Matija usmjeriše konje sredinom, pravcem odakle dođoše, no čim zagaziše u plićak rukavca, i sa te strane pojavi se nekoliko pješaka, pa konjanika.
Vidjevši nevolju, Stojan i Matija se pogledaše i odmah krenuše u proboj. Nekoliko Turaka zapuca. U tako brzom pokretu, naboji ne pogodiše cilj. Opkoljeni su već nadirali i rušili prve Turke što se ispriječiše. Kako ih nekoliko popada, izgledaše, kao da sa svih strana pristižu, iz zemlje izranjaju. I ne zna se koliko ih je. Već su neki doprli do uzda i povodaca, neki do nogu jahača, već ih vuku, obaraju ih sa obuzdanih i prestravljenih konja. Svališe ih na zemlju.
Matiju svališe u plićak rukavca, a Stojana na samu obalu. Nije ni znao koliko ih je, samo je krajnjim naporom pokušao da ih zbaci. U grlenom kriku izvi se, nekoliko ih popadaše i on opet dohvati ispali mač. Istog trena njime obori dvojicu pješaka ispred sebe, a kada pokuša i trećeg, već ga je držalo nebrojeno ruku i vuklo na zemlju.
Sada se više nije mogao oduprijeti, oboriše ga. Samo je za trenutak vidio kako se Matija grčevito otima, dok ga mnoštvo Turaka pridržava oborenog u plićak potoka.
Ovaj pritisak Stojan ne mogaše da zbaci, da ga se oslobodi, na njemu je bilo mnoštvo Turaka. Između svoga i njihovog dubokog disanja, samo osjeti kako se,ivicom potoka približi konjanik i dreknu:
- Ku′š ? Kud si tolⁱko navro da pobjegneš, kada se ne može? Ma da i krila imaš, ne bi ti pošlo za rukom... Čekaj, čekaj!... Koga ja to vidim? Koga li to moje oči vide? Glavom i bradom ono vlaško zvijere Janković. Dajⁱde da pogledam bolje. Ne, ne varam se... Ljudi, u ovom malom viru uhvatili smo golemu ribu! Golemu kakvoj se nismo ni nadali! Uhvatili smo ribetinu, kakvu bi poželjeli i paša i sultan. Dižite ga još čvršće, dok i ja malo bolje osmotrim!
Pridigoše oni Stojana, a Turčin na konju priđe i zagleda se:
- Da, da, ne varam se. Danas mi je sretan dan.
Utom se oglasi jedan iz grupe Turaka što za mišicu držaše Stojana. Jedva dočeka da prozbori:
- Halile, čestiti kavazbašo, da ga ubijemo?
-Ne, ni slučajno! – dreknu Halil.
Stojan je već zaljuljao hrpu ljudi oko sebe, iščupa ruku od tog Turčina, koji istom posrnu. I dok je padao, Stojan ga dohvati nogom. Žestok udarac je sve u njemu paralisao, on samo tresnu kao proštac i tu osta ležati. Dok su ostali ponovo čvrsto hvatali i stezali Stojana, opet se začu onaj isti Turčin sa konja, obraćajući se sad tom brzopletom iz svoje grupe:
- A, ku′š ti, jadan ne bio? Misliš da je to vlaško zvijere tako lako ubiti. Pa da je bilo lako, ne bi glas o njemu stig′o do sultana. Ne bi ni krenuo prema sultanu, da su ga mogle pobjeđivati i ubijati takve jade kao ti. Jadnici jadni što nemaju čime ni razmisliti, prije negoli se polakome. A uvijek se polakome prije nego što treba.
Stojan vidje da je vrag odnio šalu, da je zarobljen. Bezbroj Turaka drže čvrsto i njega i Matiju, kog upravo sada izvukoše iz potoka, jer svi već bijahu mokri.
Dugo je Turčin sa konja gledao Stojana, a onda progovori:
- Ku'š ovamo, bolan? Misliš da nas nema, a? Pola sahata te dvogledom gledam o′zgo sa rudina. Gledam kako poljem dolazite. Gledam kako zalazite u borik i osmatrate, kako prelazite Cetinu i birate mjesto odmora. Samo ležim na ivici rudine i sve gledam. Možda si zaboravio koliko gore po rudinama ima udolina u koje mi se ljudi mogu skriti. Gore smo već dva sahata. Odmaramo se i pratimo šta se dešava. Misliš da ništa ne znamo. Misliš da možeš šetati kuda hoćeš i koliko hoćeš, jer si nevidljiv. Ha-ha-ha, baš si nevidljiv! Ha-ha-ha!
Sada je već turski zapovjednik bio oduševljen svojim uspjehom, toliko da to više nije htio ni skrivati.
Ne obraćajući mnogo pažnje na riječi Turčinove, jer čemu se ljepšem i nadati od neprijatelja, Stojan pogleda prema Matiji i vidje da je i on još živ. Nisu ga ubili, ali je izgledao prilično izmučen. Bio je sav u ritama, iskidane odječe, mokar i na dva mjesta krvave košulje. Na desnoj nadlaktici i na pojasu. Po njegovom držanju i pogledu Stojan zaključi da rane nisu duboke. Barem je u ovom trenu živ, pa dalje šta bude.
- Vežite vlašku zvjerad! - začu se ponovo glas onog istog zapovjednika na konju.
Budući da su Turci u međuvremenu pridigli oba zarobljenika i prinoseći užad, stisak ruku nekako popusti, Stojan se izmače i zgrabi prvog do sebe. Dohvati ga za vrat čudno, tako da je nedostajao samo tren, da mu ga i polomi... utom i prozbori:
- Ni makac, slomiću mu vrat! – dreknu.
Za tren svi zastadoše, a i zapovjednika, vidjevši da mu je zarobljeni ščepao brata rođenoga, prođe jeza, ali ipak progovori pribrano:
- Naudiš li mu išta, momentalno si mrtav! Shvati to!
- Makar će jedan neprijatelj biti manje! Shvati i ti to!
Turčin ,vidjevši da se ovaj ne šali, pokuša da što prije izvuče brata iz opasne situacije predloži nagodbu:
- Dobro, poštediš li ga, poštedićemo i mi tvoj život, makar dok si u našoj nadležnosti.
- Isto mora da važi i za moga prijatelja, inače je ovaj sljedećeg trena gotov – bio je Stojan uporan.
- Koliko vidim, ni tebi se ne gine tako jednostavno, barem ne tvojom odlukom.
Sada za tren sve ućuta, dok Turčin ponovo ne progovori:
- Dobro, neka bude tako. Garantujemo vam život dok ste u našoj nadležnost, ai svaki vaš i najmanji pokušaj bijega značiće vašu smrt!
Stojan nije bio siguran u iskrenost ovog Turčina, ali nije imao ni izbora. Pusti mladića i pokuša se silom izmaći, ali ne uspje. Turci ga svladaše i svezaše. Isto učiniše i sa Matijom. Kada završiše, Turčin ponovo progovori:
- Tako! Sada na konje, pa put pod noge! Za danas smo učinili dovoljno. Sada idemo u Livno da pokažemo lovinu! Konje zarobljenika zamijenićete konjima Reufa i Kemala, jer su ionako najsporijiI Oružje zarobljenih držaćete podalje od njih! Njih dvojicu držite u sredini kolone i stalno na oku! Na svaki njihov pokušaj bijega, čuli ste, likvidirajte ih odmah! Možemo krenuti!
I tako krenuše.
Stojan i Matija su se samo pogledali, na kakvim se ragama nađoše, u odnosu na njihove konje, ma i kada bi se izborili za bijeg, ne bi ih konji iznijeli iz opasne zone, i to im još pojača brige. Šta je - tu je. Bijeg je sada izgledao gotovo nemoguć. Kolona se vijugavom stazom uspentra uz strm procjep iznad izvora. Na vrhu se izvuče iz grmara i uputi pašnjacima i rudinama, pravcem sjeveroistoka. Stojan tek sada, na čistini, vidje da je Turaka pedesetak, svi na konjima i dobro naoružani. Na začelju su vukli nekoliko poginulih, a pored njih je bilo i nekoliko ranjenih.
Kolona je vijugala beskrajnim pašnjakom, dok je podnevno martovsko sunce prigrijavalo.
Nakon dužeg komada puta, sve u koloni se nekako umiri, samo se Matija pomjerao u sedlu pokušvajući da zaštiti svoje rane. Da bi mogao upravljati konjem, ruke su mu vezane naprijed, pa ih je takve koristio koliko je mogao, nastoječi da pocijepa donji rub košulje. Zatim je uz pomoć prstiju i zuba omotao rub oko rane na nadlaktici. Nakon što zategnu čvor iznad te rane, namještao se i pokušavao da previje i drugu, na boku, ali to mu nije polazilo za rukom. Mahinalno je nekoliko puta pogledao u Stojana, dok ovaj ne progovori:
- Da mu ja pomognem previti ranu?
Obratio se Turčinu između sebe i Matije, koji je dosad bio nezainteresovan za Matijinu potrebu i problem. Uopšte ga se nije ticalo što čovjek pored njega krvari. Imao je i dalje svoje ravnodušno držanje, kao očigledan znak da mu je važno samo da ovaj ne pobjegne, a kako mu je, to ga nije interesovalo ni najmanje.
- Sikter otalen! Sebi šake i budi sretan što si još živ! - izdera se Turčin, a zatim mirno nastavi dalje.
Nakon nekoliko trenutaka Matija uspje otrgnuti poveći komad svoje košulje i zataknuti je, nagurati za pojas, tamo gdje je rana, a onda, vidno zadovoljan onim što je učinio, mirno je odahnuo. Tada i Stojan osjeti olakšanje. Na mnoštvo svojih ogrebotina nije ni obraćao pažnju. Brige su bile mnogo veće.
Jednoličan teren se prostirao i kada se uspinjaše uz južne obronke Dinare. Isušena golet pod posivjelom sparušenom zimskom travom i kržljavim rastinjem, što se jadno gura s nepreglednim kamenjem. Takva golet ne pruža nikakav zaklon od pogleda, da potkrijepi ikakvu nadu za bijeg. Turci su znali šta rade. Ovo je najkraći put do cilja, ali i najbezbiedniji za sprovođenje zarobljenika. Izgledalo je da se ne namjeravaju zaustavljati. Ali moraće zbog konja, makar jednom. Možda će se tada izroditi nada za bijeg.
Tek kada se sa visa ugleda Livno, kada se oboriše i počeše spuštati, Turci se počeše i ogledati. A kada se nađoše na jednoj velikoj čistini sa dva-tri stabla u sredini, dadoše znak za predah. Nekoliko ih sa zaspovjednikom posjeda oko stabala, a svi ostali ostadoše na čistini. Rasporediše se u kružno obezbjeđenje oko zarobljenika. Između sebe se poslužiše vodom, zarobljenim ni ne priđoše.
Ni ova situacija ne dade nikakve nade za bijeg.
Nakon kraće pauze, dadoše znak za pokret.

Kolona se ćutke spuštala niz goleti i pašnjake, gdje više nije bilo tako mnogo kamenja. Na kraju, pored nekoliko kuća pod brdom, spustiše se u ravno polje obraslo livadama. Posred livada vijuga bistra rječica, kao stvorena za osvježenje.
Bez zaustavljanja upraviše ka Livnu. Kako su se primicali, sve češće su se na putevima vidjele grupice vojnika, a na livadama pripeti konji. Na kraju priđoše i prvim kućama.
Tek što se dohvatiše prvih kuća, odnekud banu stariji čovjek i doviknu Turcima:
- Šta ste se ukočili tolⁱko, k′o da ste uhvatili najvećeg junaka?
- Bezbeli i jesmo! - odgovori mu najbliži, koji je jahao pored zapovjednika.
- Ma, kog vi đav′la možete uhvatiti, samo hodate i dangubite!
- E, da si malo mlađi, pokazao bih ti ko dangubi. Ali ovako ti samo mogu pokazati ovo vlaško zvijere koje nazivaju Janković Stojan!
Starac se lecnu, malo odmjeri zarobljenike, pa svojim karakterističnim tonom nastavi:
- Toga ti ne bi uhvatio ni kada bi mu drugi stavili soli na rep! Šta ti njemu možeš? Čovjek je visok bar tri metra i širok metar, može vazdan vitlati sabljom a da se ne umori.
- Ha-ha-ha! Ne postoji konj koji bi ga tolikog nosio. Evo mu konja ovdje. Vidiš li ga?
- Priča se da mu sam konj vrijedi sto dukata, a svijetlo oružje i više. Od samog njegovog pogleda ti bi se onesvijestio. Sav bi bio u behutu i samo bi ti ⁱtičice cvrkutale. Ne možeš me u to ubjeđivati.
Ostade starac i dalje ne vjerujući, a kolona nastavi sokacima, pa mahalom sve dalje, dok negdje u sredini ne skrenu na poveći trg, okružen većim i bogatijim kućama. Nasred trga zapovjednik diže ruku i prozbori:
- Eto, stigli smo! Čuvajte zarobljene! Ja ću kod dizdara!
Hitro skoči s konja i izgubi se u prolazu ispod najveće kuće.
Dok na kaldrmi svi malo zastadoše iz prolaza se pojavi zapovjednik, a sa njim i jedan stariji čovjek, bogato odjeven i naoružan. Svi se Turci pokloniše.
- Eto, čestiti dizdaru, vidi šta ti danas dovodimo – obrati mu se zapovjednik pristigle grupe.
Sasvim ozbiljna lica, dizdar ih pogleda nekoliko puta, a onda se obrati zapovjedniku:
- Kako se ovaj drugi zove?
- Matija Miljković, čestiti dizdaru.
- Znate li da se Janković ne udružuje bilo s kim, već samo sa ravnim sebi - upita dizdar, pa produži napominjući:
-Ovamo se mogu uputiti samo najodvažniji.
- Borio se kao i Stojan. U borbi je stradalo šest naših ljudi. Eto ti ih, pa im sudi kako misliš da je valjano i pravo.
- Dovedi mi ih u radnu odaju! – naredi dizdar.
Zatim se okrenu i izgubi u prolazu, odakle je i došao.
Ne prođe dugo, zarobljeni se nađoše pred dizdarem livanjskim. Odaja mu bijaše prostrana, u dva nivoa. Na višem, gdje je sjedio, sve bijaše okićeno, izvezeno, nakinđureno, ćilimima prekriveno. Niži dio prostorije je prazan namještajem i ukrasima, ali prepun ljudima, naoružanim do zuba. U sredini su dva zarobljenika.
Podužu tišinu prekide dizdarev glas:
- Odvežite im ruke i dajte im vode! Ovdje ste sigurni i ne mogu vam pobjeći.
Nakon što donesoše vodu i zarobljenici se napiše, dizdar poče da ispituje, pogledajući u Stojana:
- Šta ste radili na Cetini?
- Šetali smo.
- Šetali, pa šest ljudi nastradalo...
Na ovu napomenu Stojan nije ni obratio pažnju niti odgovorio, jer nije ni ličila na pitanje. Turčin nastavi:
- Zašto nam pobiste ljude?
- Nismo mi ubijali ljude, već branili se.
-Ne laj! Šest ljudi je nastradalo od vaših ruku!
Stojan osjeti da bi možda ćutanje bilo odobravanje toga što je ispitivač navodio, pa progovori:
- Da se nismo branili i da je tih šest ljudi ubilo nas dvojicu, da li bi i to bilo ubistvo? Da li biste i njih šest doveli pred ovaj vaš sud, kao sada nas dvojicu?
Kadija, ne nalazeći odgovora, za trenutak oćuta, a Stojan produži:
-Ako želite tako razgovarati ili vagati, mislim da je svaki dalji razgovor besmislen.
- Nisi ovdje da postavljaš uslove ili pitanja, već da na njih odgovaraš!
- Nisi ni ti ovdje da budeš sudija, kada si osvajač!
- Kako to misliš?
- Prema tvojim pravilima, trebalo bi da se divim mogućnosti da me po mojoj domovini proganja svaki stranac, koliko želi. Da li bi važilo isto pravilo, da sam poput tebe i ja u tvojoj domovini?
- Nisam ja u tvom slučaju, već u svom.
- Sva moja krivica je u tome što sam se branio. Zbog toga sam rekao da osvajač ne može biti sudija, jer zločin zove sudom, a odbranu zločinom.
Dizdaru ne bijaše pravo, pa pokuša da promijeni smjer ispitivanja, obraćajući se Matiji:
- A ti drugi, šta si ti tamo radio?
- Pokušavao sam da zaštitim sebe i Stojana.
- Stojanove dužnosti u Dalmaciji i kod kaura su mi poznate, a šta su tvoje dužnosti tamo?
- Da se branim.
- Od koga?
- Od svih koji mi satiru i gaze najmilije što imam.
- Ma je li?
- Jest.
- Dužnost je tebi, kao i Stojanu, da prkosiš, da podižeš bune, da smetaš vlastima dok rade svoj posao. To je tvoja „dužnost“! Sam si je sebi dao.
U nekom zatišju s rukama na leđima dizdar je šetao oko stola, a onda se najednom obrati zapovjedniku:
- Bacite ih u tamnicu! Večeras ću ih pokazati čestitom paši, čim stigne s puta.
Sljedećeg trena zarobljenici su odgurani u nekakav mračni memljivi podrum iste kuće i tu zaključani.
U svoj toj nevolji, bili su makar zajedno.
Sada su sjedili naslonjeni leđima svako na svoj zid i zadubljeni u svoje misli. Ruke im nisu bile vezane, pa je Stojan mogao, trgajući rub svoje košulje bolje previti Matijine rane. Mogao ih je i oprati, jer u uglu tamnice stajaše i omanje vedro sa vodom. Zatim je očistio i komadima košulje umotao i svoje rane.
Dugo su tako sjedili u svojim mislima. Da li će se ukazati prilika za bijeg? Šta je sa njihovim konjima? Jesu li nahranjeni, napojeni? Kako da se dokopaju svoga oružja? Zašto nisu čekali noć, pa prelazak Cetine i sav put do Livna obavljali noću, kako su u početku i planirali? Što li su bili brzopleti, pa kretanje nastavili danju? Kako će njihovi najbliži reagovati kada čuju da su ih odveli Turci?

Odavno se već i unoćalo kada se začuše glasovi i koraci. Nekoliko ljudi s fenjerima silaze niz stepenice i zaustavljaju se pred vratima hapsane. Budući da su vrata dijelom od dasaka a dijelom od željezne rešetke, jedni druge vide.
Među pridošlicama, do dizdara i zapovjednika, stoji jedan ponajstariji čovjek, osrednjeg rasta i veoma bogato odjeven. Na glavi mu je bogato okićen, visok turban. Njemu se obrati dizdar:
- Čestiti pašo, evo kaurskih pobunjenika, Janković i Miljković.
Paša ih nekoliko trenutaka netremice odmjeri, a potom samo kratko i tiho reče:
- Dobro, vidio sam. O ostalom ćemo se dogovoriti večeras, kod mene.
Nakon toga sve se utiša. Više im niko nije dolazio. Nije im ni san dolazio, dok se činilo da stražar ispred vrata drijema. Bio je mudar i daleko odmaknut od rešetke, od dohvata ruke.
Besani sati su prolazili u tišini, dugi kao vječnost. Samo bi se u neko doba i pokatkad čuo zvuk čekića, kao da neko udara klamfe. Utišalo bi se, pa opet začulo. Tek u neko doba, prigušenim šapatom Matija progovori:
- Izgleda mi kao da prave i podižu vješala.
- Mislim da tome smaknuću Turci ne pridaju toliko pažnje, niti ulažu toliko, ali nešto prave. I sve mi se čini da je to zbog nas. Samo ne znam zašto žure, pa i usred noći rade. Nažalost, izgleda da nećemo saznati dok ne svane. A možda nam to saznanje tada više neće ništa značiti, niti trebati.
Bilo kako bilo, besana i prohladna noć u zagušljivom i smrdljivom podrumu, prođe nekako, preobrazi se u neizvjesno jutro.
Kako se odjutri, po kaldrmi se sve više čuje kretanje ljudi, konja, kola, a u pola tog meteža, nekoliko ljudi siđe niz stepenice.
Zgrabiše zatvorenike i izvukoše ih gore na kaldrmu. Gurali su ih između nekoliko zaprega do jednih u sredini, čudnog izgleda. Tek sada zatvorenicima sinu odgovor na noćašnja pitanja šta se to u komad noći majstorisalo. Nova naprava na kolima bila je kavez, ili providna rešetka od stožina poredanih gusto, da kroz njih ne može proči čovjek. Naprava je izrađena na zadnjoj polovini kola, izmaknuta od dohvata kočijaša, široka koliko i kola i visoka da se u njoj može sjediti. Na zadnjoj strani, jedno otesano drvo je položeno kao klupa.
Tu grubo uguraše zatvorevike, komadom stožine zapriječiše, a kada zapreku spustiše da zapre, osta položena pored sjedišta kočijaša. Jedan krupan čuvar preko nje smota neku staru ponjavu i na oboje sjede.
Kako se sve to izdešava, zatvorenicima tek sada postade jasno da ovdje neće biti ubijeni, već da ih Turci spremaju odvesti negdje dalje.
U neko doba metež se smiri. Izgledaše kao da je transport već spreman za pokret. Petoro kola i pored njih četrdesetak dobro naoružanih konjanika bijaše spremno za pokret.
Tada se pojavi dizdar i odmah krenu sa uputama:
- Usput motrite na zarobljene, kako sam vam već rekao. Ne zaustavljajte se bez posebne potrebe, ni izvan mjesta za koje sam vam rekao. Sa polovine puta vratite mi glasnika. Čim stignete u Sarajevo, takođe učinite isto. Sve ostalo neka se odvija po dogovoru. Sretno!
Krenuše kola.
Zatvorenicima tek sada bijaše jasno da ih odvode još dalje, u još veću neizvjesnost i nevolju.
Ne bijahu u nikakvoj mogućnosti da sebi pomognu. Navikli su trpjeti svašta i izdržati sve, ali u ovakvim okolnostima još ne bijahu.
Očajne brige postadoše još teže, kada se tandarava kola pokrenuše sa centralne kaldrme.
Duž mahale s obje strane stajalo je mnogo naroda. Okupili se ljudi kao na čudo. Valjda su saznali ko je zarobljen i izašli da ga vide, ali i da iskale svoj bijes. Neki su se bacali jajima, neki kamenjem, ko je već šta pripremio za tu iznenadnu priliku. Neki nisu imali šta da bace, pa su pljuvali i uz najgrđe psovke likovali, dok zapovjednik ne podviknu i bičem ne poče razgoniti narod od kola.
Kolona se ubrzo izvuče iz naselja i uz njištanje konja, tandrkanje kola i zvonjavu praporaca, uputi prema Sarajevu.

※ Istorijski podaci:
Boško Desnica; ''Stojan Janković i uskočka Dalmacija''; Srpska književna zadruga; Beograd; 1991.; str. 152.).
Kazivanje epske pesme se, u velikome, poklapa sa istorijskim faktima, koje pronalazimo u relevantnim izvorima. Iz tih, pak, izvora proizilazi da je Stojan Janković, zajedno sa harambašom Miljkovićem (ovo je, takođe, bila znamenita glavarska porodica među kotarskim uskocima), dopao ropstva u prvoj polovini februara 1666. godine. Desilo se to prilikom jednog od čestih pograničnih sukoba Morlaka sa Turcima. Kako su oba sužnja bila čuvena po junaštvu i od visokoga roda, u ropstvo su poslata na Sultanov Dvor u Carigradu. Pošto su posedarski Srbi na taj način ostali bez svoga Poglavice, određen mu je zamenik, koji će njegovu dužnost vršiti do njegovoga oslobođenja. Bio je to, po izboru Morlaka, Pavle Vukčević (ili – Unčević), koji je poneo naslov Viceharambaše (u originalnom tekstu: ''Paolo Uncevich col titolo di Vice Harambassa'').
Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživanja Boška Desnice… ※
※ Komentar autora:
Ova priča je bazirana na jednoj od ličnih pretpostavki, kako se moglo desiti Stojanovo zarobljavanje. Moguće je da se desilo na neku prevaru, nakon čega je Stojan pružio otpor, pa mu nisu uzeli za zlo, ili da se nekim slučajem desilo bez borbe.
Oboje mi izgleda logičnije, nego da se odigralo u velikoj bici kako su neki istoričari zabilježili. Ne djeluje mi baš ubjedljivo.
Poznavajući Balkan s obzirom na to da su i danas mnoga shvatanja bazirana na izrazito jak uticaj ondašnjih osvajača, prije bi se moglo reći da bi u većoj bici zarobljenog Stojana momentalno pogubili. Iako to možda ne bi dozvolio zapovjednik, pojedinac ga ne bi poslušao iz inata, iz neke lične osvete, ili lične satisfakcije, jer zna da u sukobu različitih vjera, za bilo kakvu krvožeđ, ne bi snosio nikakvu odgovornost.
Ne treba očekivati da bi iko od tadašnjih osvajača razmišljao o kodeksu ratovanja, o nekoj poštedi protivnika pred mogućnošću pridobijanja lične slave, ili bilo kakve koristi.
Mnogi bi se takmičili ko će ga prije pogubiti.
Njegovo zarobljavanje se moglo desiti izvan bitke, nekom prevarom, ili slučajnim susretom s nekim ko tog momenta nije bio raspoložen za ubijanje. Može se smatrati samo pukom srećom da se u tom trenutku preživi. Naročito ne junak takvog kalibra ili čovjek takvog imena i ugleda, jer tadašnji, a i kasniji okupatori su u porobljenim zonama iz čista mira i bez ikakvog povoda, prvo uklanjali najsposobnije da bi što više onesposobili protivnika i njime što lakše vladali...
Dakle, kako god nije trebao razlog za Stojanovo zarobljavanje, tako nije trebao ni razlog za njegovo smaknuće. Dovoljan je razlog da okupatoru pruža otpor. Da nije čak ni to činio, dovoljan je razlog da je druge vjere, eto mu već odmah smrtne opasnosti... ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: