detalj slike: KRK Art dizajn

  * * *

Danas zapalih kocku leda

i gledah kako se rasplamsa.

Plamen stvori

lokvu pepela.

Danas zapalih Sneška Belića

i gledah ga kako leti ka nebu;

samo dva kamena oka padoše na zemlju.

Zapalih i okean

koji još uvijek gori

kao ulje u staroj lampi.

Ko kaže da se voda ne može zapaliti?

Ko kaže da voda ne gori?

Otkuda onda tragovi opekotina

 ispod mojih očiju?

Stravinskom

Ne pamtim dan kad smo se sreli.

Mogao je biti neki četvrtak.

Moglo je biti ono nesvakidašnje

svakodnevno doba.

Doba kada se dijele dan i noć.

Nekad se u snovidjenju učini da se sreću.

Nekad pak da se rastaju.

Tmina nadjačava. Nazovimo je - noć.

Te noći, u recimo četvrtak,

srela sam te.

Nisam znala kako izgledaš,

ni da nosiš okrugle naočare.

Šta će uopšte pijanisti dodatne oči?

Muzika se ne da vidom sagledati.

Niti bez nje duša spoznati.

Dodirivao si moju dušu

notnim đerdanima.

Uplovljavao si u najtanje pore mog srca

napuklog kao kora zrelog nara.

Kao svoju Koko, muzu neukrotivu,

gledao si me nekad.

Požuda u očima bila je samo beg.

Od čega, pitaš se?

Ponekad se beži ka nečem.

Ime ti je od strave satkano,

dusa ti je žalom išibana.

Rijetko šta može da razgali dušu,

da ni ne osjetiš.

Kao kada se budi nada o novom proljeću

u sred ove hladne jeseni.

Saksofonista

Usne dodiruju trsku

kao povjetarac

poljupce šalju sapunaste.

Note

te sladunjave note džeza

kao balončići

tek rođeni

iz okova limenog poleću

i svaki let kao da je prvi.

Balončići

po uvojcima mojim padaju kao inje

cakle se, smiju se

kao da znaju da ne umiru

slivaju se po mom vratu

dobujući nečujno

kao prsti žedni ljubavi

ljubeći njedra

i mladeže, te vragolaste putokaze.

Tiho, da ne remete usnulost

lagano, da upamte put.

Tad duša moja

udaljena i odsutna

sviraću vještom

pokloni dah

i prsti nađoše put

do svilene kose na vratu

u meni sve prasnu

i iz dna duše razlise se niti.

Kao balončići,

u etar.

PODELITE OVAJ TEKST NA: