|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Kakvu moć ima cvijeće
Imam malo kuče koje uz mene pokušava da osmisli sebi život. U našem druženju, posmatram njegovu prirodu, šta voli, šta ne voli. Nismo mi ljudi i životinje daleko. Moj pas voli djecu i voli da se igra loptom, voli da posmatra okolinu i ima neki izraz čuđenja kad naiđe na zagonetke. Voli susrete i mnogo se raduje njima, bez razlike, koga god da sretne. Još mnogo štošta bih mogao nabrojati da voli. Možda ja to olako primjećujem kod svog ljubimca, jer sam i na ljude oduvijek gledao s radošću i veseli me kad vidim da su raspoloženi, da vole i da su spremni da dijele radost sa drugima. Cvijeće je simbol u prirodi koji upućuje na takvo stanje. Sjećam se kad sam bio dijete, pitao sam baku da li je sjalo sunce za vrijeme rata i da li je Hitler u svojoj kući i oko kuće imao cvijeće, tulipane pod strehom. Pitao sam je da li zli ljudi imaju mamu i tatu. Nisam mogao u svojoj maloj glavi da povežem neke stvari, pojmove i događaje. Baka se plašila za mene zbog tih mojih razmišljanja i nije baš voljela da se za svašta interesujem. Sjećam se kad sam išao u prvi razred i bio učiteljici rođendan, negdje s proljeća. Djeca se takmičila ko će šta da joj pokloni i dobila je najviše hemijskih olovaka, nekih bilježnica sa kožnim koricama, torbi i još mnogo koječega što su roditelji izabrali, a ne sama djeca. Moji kod kuće nisu ni znali da joj je rođendan. Idući do škole, namjerno sam izostao iza đaka. Pješačili smo četiri kilometra, pa sam imao prilike da zaostanem. Znao sam gdje rastu najbolje ljubičice, pa svratih i nabrah mnogo, jedva sam obuhvatao objeručke. Zavijem ih u novinski papir i tako pravo pred učiteljicu. Nisam ja znao da čestitam baš onako kako to treba, samo sam rekao: „Vama za rođendan!“ Okrenuo se i otišao na svoje mjesto. Nije me uspjela ni pomaziti. Posmatrajući njeno ushićenje zbog prevelikog broja poklona, učinilo mi se da moje ljubičice nisu ostavile nikakav utisak na nju; stajale su skrajnute i onako rasute po stolu na onom novinskom papiru i grizle moju dušu: zašto sam ih ubrao kad nisu iskazale ni trunku moje ljubavi prema voljenoj učiteljici? Taj školski čas se završio u rođendanskom raspoloženju čitavog razreda, samo sam ja bio odsutan, sa nekim osjećajem krivice i zaključkom da nikad ne treba poklanjati šumsko cvijeće učiteljici za rođendan. Jedva sam čekao da zazvoni i da se prekine ta dosadna ceremonija. Čim je zazvonilo, sva djeca su poletjela prema vratima, a učiteljica je sakupljala svoje poklone da ih ponese u zbornicu.Ostao sam posljednji i nađosmo se na tren sami u razredu. Pozva me da joj pomognem. Prišao sam stolu, a ona me je sa nekom toplom pažnjom pogledala direktno u oči, pomazila me po glavi i zahvalila mi se riječima: „Od tebe sam dobila najljepši i najdraži poklon. Hvala ti!“ Nešto me je u tom trenutku steglo oko srca. Ne znam, da li je to bila radost? Čini mi se da jeste. Tih dana, te ljubičice su mirisale u zbornici i svi nastavnici im se divili, a moje srce poigravalo od sreće. Eto, kakvu moć ima cvijeće!
|
