|
|
|
 | Nemanja Zivlak | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ŠTENE
U tom brlogu, između debelih hrastovih dasaka, na mekom sijenu, kučka je oštenila šest štenaca. Pet je bilo identičnih.
Svi su bili kao preslikani. Mekana, duga dlaka, nogice sa bijelom šarom od vrha šape do koljena. Crni, garavi, jedino im je vrh desnog uva i rep imao još po neku bijelu dlaku, nešto od oca, nešto od majke. Aristokratija u psećem svijetu.
O, kako su se presijavali na proljetnom suncu, još kako su se širili i oštrili svoje nejake zubiće na ogradi, trulim daskama ili slabašnoj travi.
Među njih pet, on šesti.
Pogrešan broj, pogrešan štenac.
Siv kao vuk, krupan, istaknut, snažan...ali omrznut!
U prvom mjesecu starosti zavijao je kad bi osjetio vukove. Zdrave ograde je progrizao i do pucanja zatezao lanac, svjestan da je drugačiji i da mora preživjeti.
Jači, sposobniji, kuražniji, spremniji u svakom pogledu, ali avaj...
U svijetu pasa, u svijetu ljudi, ista su pravila. Ako si drugačiji - omražen si!
Gazda nije želio da mu leglo šteti jedna džukela, te je odlučio da ga ubiju.
Gazdinsko nije da prlja ruke, čak ni psa da nosi na duši. Taj zadatak je povjerio Bagavom. Bagavi je znao kako se to radi.
Sjekirom ili puškom, zavisno koliko je ker slab. Nekada i golim rukama, zavrne glavu a pucanje vratnih pršljenova nagovještava smrt, i sa svakim sljedećim pucnjem psima se gasio život.
Ovog puta je napunio pušku i poveo ga u dolinu.
Šta je Bagavom ubiti jedno pseto?! - pomišljao je vodeći ga na kratkom lancu.
Pustio ga je sa lanca, nikada nije ubijao svezanog.
Viteški ili nešto drugo, ali opet je želio duboko u sebi da taj posljednji momenat ker ima osjećaj da je slobodan.
Slobodan do trenutka kada mu vrela sačma pokida kožu, rebra, i u paramparčad rastrgne srce, jetru i druge organe.
Kao i uvijek i ovaj put je mirno zapeo oroz, naslonio sačmaricu na lijevu ruku, a desnom je čvrsto uhvatio za okidač.
Deset metara, savršena daljina za ubistvo jednog kera.
Deset metara, savršena blizina za ubistvo savjesti.
Jednom, dvaput; puška je slagala!
Od nekog neshvatljivog straha ili zbog nagona za preživljavanjem, naćulio je uši, bijesno zarežao put Bagavog i stuštio se u šumu.
Sretali su ga lovci u lovu, nikad nije u čoporu, nema leglo i sam je.
Odbija im lovinu, goni na drugu stranu.
Nije sa vukovima, ne davi ovce.
Ali reži, reži gore nego ijedan vuk.
On zavija i čeka.
On ne čeka Bagavog u nekom klancu ili da mu, kad prispe čuvajući stoku, prekine dušnik oštrim očnjacima.
Ne, on čeka gazdu!
On zavija na više i jače.
On ne traži gazdu da ga udavi kao vuk maleno jagnje, on njega straši.
Jer, sve se zaboravlja sem straha, strah od odbačenog je najveći i vječno ostaje.
Strah vlada i strahom se vlada!
Da zna da priča kao što ne zna, rekao bi:
"Jeste li me osudili na smrt samo zato što nisam kao vi?"!
|
