detalj slike: KRK Art dizajn

Isječak iz romana ... Devet grama duše, Tatjane Vrećo 

Voz nas je nosio preko širokih polja na čijim su se rubovima prelivali šumoviti brijegovi. Huk vjetra me dozva i ja spustih prozor kupea. Putovanje kao da mi je proticalo u nekom bunilu, odumrlog tijela i duše čije je promrzline grijala njena topla ruka, njeni tanki prsti kojima je stiskala moje, sve vrijeme ovog našeg bijega. 

Hladan vazduh me britko ošinu po licu. Zagledah se u daljinu i, kao da preko tih dalekih brda, kroz izmaglicu zore, do mene dojezdiše slike. 

Vidim majku kako uplakana stoji na kućnom pragu dok je moja braća grle, krijući tugu, i odlučnošću lica mi govore da su oni stasali, da se ne brinem, da će oni brinuti o njoj... Vidim našu kuću kako lebdi u vrhu sokaka, kako je grle borovi Zabrane i kako je kite priljubljene glave zaljubljenih golubova... Vidim naš sokak kako veselo leluja dok ga načičkani kućerci, stisnuti i srećni griju svojim tijelima... Vidim jedan običan dan kako mirno promiče našom varošicom umiven zlatastim zracima užarene lopte što lagano kreće u osvajanje plavetnila... Vidim jedan život koji je mogao biti moj, ogrnut tihom, srećnom svakodnevicom... 

Neka toplina mi oprlji ožiljak i slana suza skliznu mi niz obraz. Trgnuh se i žustro obrisah dokaz svoje slabosti. Uvukoh glavu u unutrašnjost kupea i zatvorih prozor. Spustih se polako pored Seke, nastojeći da ne remetin njen san. 

I prije nego zadnji komadić zemlje za koju sam se borio, za koju sam bio spreman da umrem, zamače iz vidokruga, zagledah se u njeno anđeosko, usnulo lice, ljubeći pogledom njene rasute uvojke, znajući da su ona i dijete koje nosi u utrobi, od sada pa zanavijek, moje utočište, moja luka, moje odmorište... Moja Zabrana utonula u zelenilo borova... Moja modrina Drine i Ćehotine... Moja Zelengora po čijim brijegovitim pašnjacima jezdi frula pastira i trepere zvona prosutih stada... Da su njih dvoje moj dom, moj sokak, moja kaldrma, moja čaršija... Da su mi moje nebo i moja zemlja... Moja jedna i jedina domovina. 

*****

Pored stare zgrade žandarmerije, zastadoh osluškujući. Iza kamenih zidina čuje se pleh muzika, vojni orkestar uvježbava taktove neke koračnice, podsjećajući me da će uskoro proslava povodom oslobođenja grada. 

Preko puta, tri stare barake njišu se u taktu muzike, dok razdragani d‌ječji glasovi iz zajedničkog dvorišta veselo remete taj ritam. Radosnu ciku povremeno presijeca tupo udaranje sjekire o drvo, zvuk što mi govori da se veliki oblutak raspada pod naletom čelika, pretvarajući ga u tanke komade spremne za potpalu. 

Nekada su tu živjele žandarmerijske porodice, pa se to naselje skvrčeno i oronulo i dan-danas zove „Žandarm mahala”, iako su se tu sad ugnijezdili neki novi stanovnici, uglavnom sirote žene i d‌jeca čiji su muževi, očevi, braća izginuli u ovom ratu, i koji pronađoše sklonište i sigurnost u ovim nakrivljenim, starošću izglodanim zidovima. 

Taj zvuk kad se susretnu oštro sječivo sjekire i tvrda bukovina, mi jeknu prepoznavanjem i ja skrenuh pogled prema zadnjoj baraci u nizu, čiji dugi, trošni zid kao da mi se primače, kao da kroz njega dopliva toplota i izroni Milenijin lik. 

Odavno o njoj nisam razmišljao... 

Nas dvoje imamo zajedničku tajnu koju sam zakopao duboko u sebi i kao da više i nije tajna, prekrivena prahom prošlosti, čini mi se da to što se zbilo u tom kućerku nikada se i nije desilo, da je izblijedilo pod naletom vremena i postalo plod moje mašte. 

Mileniju sam viđao svako jutro, bila je lice koje je kao biljeg lebdilo kroz ovaj, kaldrmom posuti put, i kao i ove zidine bivše žandarmerije što štrče u nebesa, čvrste i kamenom obložene, to lice zanosno i lijepo, činilo je središte ovog dijela varoši, bez kog bi ovaj drum bio pust i prazan, a naša čaršija uskraćena za priče o njoj, izgovorene šapatom. 

Vjerovatno svaki grad ima svoju Mileniju i sokak čuven po kućerku u kome živi njihova Milenija. Tako je i Gornji drum bio obilježen njenim imenom. Žene su ga izgovarale sa- žaljivo, podozrivo, gadljivo, tiho da ne čuju d‌jeca za tu siroticu, razvratnicu i kurvu, a muškarci pohotno, raskalašno, hvalisavo i požudno, ali samo kad su u muškom društvu i pri piću. 

Milenijina sudbina je bila kao i sudbina mnogih drugih, ali njoj Bog dade ljepotu kao teret, a ne kao dar, i ona pod tim teretom pokleknu, sroza se u kal. 

Njen otac, pijanica, više je provodio vremena u Hanu nego kod kuće i sve što bi zaradio nadničenjem kod trgo- vaca, trošio bi na bančenje, ostavljajući svoju sirotu d‌jecu i ženu više gladne nego site. 

Milenija je bila najstarija kći, zanostna ljepotica, raskalašnih oblina koje su mamile pohotne poglede muškadije kada bi svojim lelujavim korakom pržila kaldrmu. 

Radila je po kućama, čistila za koricu hljeba, srećna ako bi svojim radom mogla da pomogne majci da nahrani sitna usta, koja su se množila iz godine u godinu, dok više majčina utroba nije presahla i prestala da prima sjeme za klijanje novog života. 

A onda je došao rat i od bolesti, gladi i nemaštine, jedna po jedna usta iz tog tužnog doma su prestajala da dišu, ostavljajući Mileniju i dvije sestre same na ovom svijetu, tjerajući je da se bori za njih koristeći svoje tijelo, nudeći ga kao robu bez stida i srama. 

Kažu da je sve počelo kada ju je jedan kršan, naočit žan- darm, zaveo svojom slatkorječivošću, pričajući o njihovom zajedničkom životu. Vjerujući da je on taj koji će je spasiti od bijede, predala mu se svim svojim bićem, naivnošću ki- teći ljubav i okupana tim najljepšim talasima srca, vjerovala da je on junak kojeg je čitavog život čekala. 

Kada joj se stomak zaoblio, izabranik njenog srca je do- bio prekomandu negd‌je u srcu Bosne, u istoj ovakoj kasabi kao što je i ova naša u kojoj je službovao, i tjeran naredbom pokupio je svoje prnje, uljuljkujući je lažnom nadom da će doći po nju čim se smjesti. 

Nestao je ostavljajući je osramoćenu, prepuštenu ogo- varanjima čaršije, na milost i nemilost ocu, čiji je mozak uvijek bije zamućen rakijom i koji je svako svoje pijanstvo završavao batinajući je, jer mu je okaljala obraz. Više je spavala na verandi, u modricama, nego pod suvim krovom. Njeno tijelo nije izdržalo i odbacilo je život koji je nosila, pretvarajući d‌jevojačko srce u kamen ispunjen mržnjom i osvetom prema cijelom muškom rodu. 

Svoje razočaranje je hranila zavođenjem viđenjijih ljudi u gradu, dovoljno bogatim da mogu da je izdržavaju, nudila svoje tijelo u zamjenu za sigurnost koju joj je donosio novac. Tako je njena ljepota dobila svrhu, njena duša samo povremeni mir, a čaršija kurtizanu o kojoj su se ispredale priče, čineći je ženom od koje su zazirali i kojoj su se divili, ženom bez čijeg postojanja bi ovaj komadić svijeta, ova čaršija, bila bijedna i učmala, prekrivena dosadom i životarenjem. 

Pričalo se da je jedan kapetan godinama bio njen ljubavnik i koji je, da bi je posjećivao pod okriljem mraka, jer su ga kod kuće čekali žena i d‌jeca, zahvaljujući svom činu, izdejstvovao da dobije krov nad glavom u jednoj od tih žalobnih baraka, pomažući i sebi i njoj, sklanjajući je od očevog svakodnevnog gnjeva. 

A kada su joj ostale samo dvije sestre, prigrlila ih je sestrinskom ljubavlju, pomažući im da imaju bolji život nego što je bio njen, da se školuju i da tako dobiju priliku da ne zavise ni od koga, da rade učeći d‌jecu, posao vrijedan poštovanja. 

Između baraka od druma pružale su se kao niti, tri staze prema zajedničkom unutrašnjem dvorištu iz kog se ravnomjerno, u istim razmacima, udaranje metala o drvo, tupo zabadalo u moju svijest, skidajući koprenu zaborava, noseći me u jedan drugi dan, u neko drugo vrijeme kada su moje sedamnaestogodišnje ruke pritekle u pomoć toj ženi, kada sam se ponudio da joj nacijepam drva za ogrijev, vid‌jevši je kako se muči da presječe jedan trupac, širok i čvornovat, zainaćen da se ne razlomi pod sječivom sjekire koju je držala u ruci. 

Bilo je prošlo više od pola dana, baš kao i sad, i ni danas mi nije jasno zašto sam sa Donjeg druma krenuo kroz to dvorište prema kući. Bilo je i drugih naselja koja su ležala između dva druma, ali ovo mi se valjda tad pričinilo najbolje za skraćivanje puta. 

Zaustavljen upornim udarcima, koji su bez muške snage mlako padali na bukovinu, prišao sam i ponudio pomoć. Osmijehom mi je zahvalila, pružajući mi sječivo. Moja nabujala snaga je već prvim zamahom načela trupac rascijepivši ga do pola. Stajala je nekoliko koraka od mene i mogao sam da krajičkom oka vidim njene nabujale grudi koje su se njihale, otimale izrezu bluze, podatno se nudeći pogledu, dok se saginjala da nakupi u naramak već isječene cjepanice. 

Neka vatra me je šibnula preko obraza od te svilenkaste kože, od tog nabujalog poprsja, tjerajući me da se postiđen okrenem na drugu stranu i da još žešće udarim u drvo. Za- 

mućenog uma, učinilo mi se da je veliki trupac cvilio i kidao se, da su komadi padali oko mene i prije nego što bih zamahnuo. Kad završih, bez riječi joj pružih sjekiru u namjeri da krenem dalje. Osmjehnula se i umjesto za dršku sječiva uhvatila me je za ruku: 

„Svaka čast, zaslužio si da te počastim sokom, imam odličan od drenjka. Dođi.” 

I, kao da je to nešto najnormalnije, nešto što radim svaki dan, pustih je da me povede u kuću. Danas se više i ne sjećam kako je izgledao taj ubogi sobičak, ali miris njene kože pomiješan sa ukusom soka koji mi je pružila i koji sam ispio nadušak, je ostao kao pečat tog susreta. 

Gledala me je radoznalo, prebirala po mom zajapurenom licu, pa pustila da joj pogled sklizne niz moj vrat, ramena i ruke, koje su držale praznu čašu. 

„Ti si Bogdanov mali”, više kao potvrda nego pitanje zvučale su njene riječi. 

Nijemo sam klimnuo glavom. 

Nastavila je da me odmjerava u tišini, spuštajući ruku na moje rame: 

„Bogami si porastao. Od d‌ječaka kog sam viđala ispred očeve ti radionice postao si lijep mladić. Jedva te poznadoh.” Bez žurbe kliznu rukom duž moje i uze mi čašu iz ruke. „A imaš li d‌jevojku?”, smješak joj zablista na licu pretvarajući ga u lice anđeoske ljepote.
Razrogačenih očiju piljio sam u nju nemoćan da odgovorim. Kao omađijan gutao sam tu porcelansku kožu, taj prćasti nos i te sočne usne. Pokušavao sam da joj odredim godine, njeno lice d‌jevojčice i to tijelo, jedro i oblo, tijelo žene me je sprječavalo u tome. 

„Čuj mene šta pitam... pa takav ljepotan sigurno ima tuce d‌jevojaka”, pogled joj je zaiskrio đavolskim sjajem, „ali sigurno nisi nikad imao neku od njih, vidim ti to u očima.” 

Kao da i ne čujem i ne vidim, izgubljeno sam stajao osluškujući samo svoje tijelo, svjestan da se budi, svjestan da ga draži taj pogled, veseo i zavodljiv, pogled vještice koji me svojom magijom tjera da mi grlo presahne, a ja pokušavam da ga pljuvačkom zalijem, bojeći se da se ne vidi kako njene čari d‌jeluju na mene. 

„Znaš, ja sam samo deset godina starija od tebe”, kao da mi čita misli, reče i zakikota se uzbudljivo i izazivački. 

Uze moju ruku i spusti je na lijevu dojku: 

„Čuješ kako mi srce kuca. Priđi, naučiću te da se ljubiš pa će sve d‌jevojke da lude za tobom. Zaslužio si, jer meni niko nikad ne pomaže, a da nešto ne traži zauzvrat, a ti si se pokazao kao pravi kavaljer i zbog tvoje iskrene dobrote zaslužio si nagradu”, polako mi obujmi šakama lice i primače ga svom, nasmiješenom, oivičenom nježnošću. 

Poljubac je bio sve drugo, samo ne nježan. Njene pune, nabrekle strašću usne me pretvoriše u vulkan, lava požude po prvi put pokulja kroz mene i ja joj uzvratih bez stida. Ljubeći me, gurajući svoj jezik u procjep mojih usana, tjerala me je da je pratim, korak po korak prema sobi, vodila me uzdrhtalog pod naletom njenih sokova... upijao sam njenu pljuvačku... gutao njeno meso... i kao u bunilu pustio da me skine, da istraži moje tijelo, budeći moju muškost. 

Progutao me je talas želje dok me je vodila nepoznatim putem, otvarajući svoje tijelo, nudeći mi se, usmjeravajući me, učeći me. Bio je to susret dvije vatre, dva ognja što se 

stopiše u jedan; dva tijela koja su se u snažnom ritmu pratila doživljavajući istovremeno vrhunac, erupciju. 

Ostao sam u njenom zagrljaju sve do noći, nesvjestan vremena koje protiče, mirišući njenu glatku kožu, istražujući njene obline koje su me gušile strašću, prevoje koji su me mamili da ih dotičem, da ih milujem, koji su me prizivali u svoje tajne odaje iznova i iznova. 

Iskrao sam se pod okriljem mraka iz njenog zagrljaja, šunjajući se kao lopov uz zidove stisnutih kuća, ushićen i prestravljen doživljenim, osluškivao sam korake slučajnih prolaznika, stalno se osvrćući i buljeći u tamu dok mi je zujalo u ušima i srce u ludom ritmu tutnjalo, bojeći se da ikoga sretnem i da moja tajna bude otkrivena mojim licem, koje je plamitilo od njenih poljubaca. 

Poslije sam danim zaobilazio Gornji drum, išao okolnim putem do očeve radnje, strepeći da je slučajno ne sretnem, dok su mi noći bile prepune njenog lika; njena crna rasuta kosa mi je šibala snove, njene putene grudi i bedra su mi svjetlile zore, a njene usne mi govorile dobro jutro. Strah od nje i čežnja za njom su me lomili cijelo ljeto. 

A onda je u moj svijet uronila Ružica i svojom tihom ljubavlju smirila moje rasplamsano tijelo, vodeći me kroz pitka, nježna osjećanja i kao najljepša milozvučna muzika što svojim taktovima pretvara stvarnost u čaroliju, porobljavajući dušu i tijelo, noseći ih kroz prostor i dižući ih pod oblake da lebde, Ružičino srce je odnijelo moje misli od Milenije; pustio sam da potone u zgarište prošlosti i da je prekrije pepeo zaborava. 

Jednog pijačnog jutra žurio sam sa ocem do vunovlačare, odavno više nisam izbjegavao put koji me je vodio pored Milenijine mahale, kada je izronila pred nas, bujna i lijepa, zanosnija nego što mi je ostala u sjećanju. Dugu vretenastu kosu smjerno je vezala u pletenicu koja se spuštala niz desno rame i dosezala do njene bujne dojke. Iznenađeno sam gledao u do grla zakopčanu bluzu i dugu suknju koja nije mogla svojom pristojnošću prikriti obline tog zamamnog tijela. Mirno nas je pozdravila i zastala. Srce mi je divljački tuklo kada se, ne gledajući u mene, obratila mom ocu: 

„Bogami, Bogdane, alal vjera, u kakvog stasitog mladića se pretvorio ovaj tvoj mali.” 

Otac, pomalo zbunjen, pomalo ponosan, samo klimnu glavom. Njene oči pređoše sa očevog lica na mene i usne joj se razliše u osmjeh vrijedan umiranja:

„Snažan i pametan na oca, a lijep i dobar na majku”, lagano podiže ruku i skloni mi, kao malom d‌jetetu, pramen sa čela. 

Klimnu glavom i krenu niz ulicu, ostavljajući nas smušene i nijeme. Otac pogleda za njom, pa ispitivački osmotri moje lice. Šta je vidio na njemu nikad mi nije rekao, ali kad uđosmo u radionicu i zakoračismo u dio u kome je on provodio najviše vremena, vodeći svoje knjige i nadgledajući rad u ovom zaparenom prostoru, izvadi dvije čaše i flašu sa rakijom, nasu nam tu zlatkastu tekućinu i pruži mi, po prvi put u životu, čašu sa alkoholom. Zbunjen prihvatih pruženu čašu, prsti pobijeliše od grčevitog stiska hladnog stakla. 

„Izgleda da si ušao u svijet odraslih”, reče smireno, bez osude, bez čuđenja. 

Kucnu se sa mnom i iskapi svoje piće nadušak. Slijedih njegov primjer, srećan što ne moram ništa da kažem. Po prvi put smo stajali jedan naspram drugog, ne kao sin i otac, nego kao muškarac naspram muškarca. 

*****

Nesanica me opet pohodi. 

Izronila je pakosna, razmetljivo se šireći, nadimajući svoja ogromna prsa, pokazujući mi da joj ne mogu ništa, da se uzalud trudim, sklapajući oči i dišući duboko, da je otjeram. Silna u svojoj upornosti, svjesna svoje snage, drmusala me je, kidala, lomila pospanost na paramparčad, čineći me mahnitim, nemoćnim, pa nemajući kud, razrogačenih očiju od bdijenja, iznuren i umoran, dočekah zoru. 

Slamala me je satima, smrznuvši mi razum, zdrobivši svu moju razboritost jednim udarcem. Džabe sam sekoprcao cijelu noć, braneći tu razboritost, gurajući je dublje pod moždanu koru, kao što sam to činio kao d‌ječak kada bih, u želji da zaštitim najdraže predmete za igru, sakrivao ih pod ćilim. Bila je to d‌ječačka navika da skrivam sitne dragocjenosti pod šarene niti vunene prostirke, vješto istkane majčinom rukom, misleći da su tu na sigurnom, a onda zaboravljajući na njih, jednim udarcem stopala u trku; jednim nezgrapnim korakom sam ih prelamao, ostavljajući rasute komadiće po podu, gubeći te dragocjenosti zauvjek svojom brzopletošću i nesmotrenošću. Sada sam gurao razboritost duboko pod kožu, u nadi da je na sigurnom, ali ova nesanica, kao moj d‌ječački, nezgrapan korak, opasna i prevrtljiva, mrvila je i posljednje komadiće razuma u nepovrat. 

Cijela noć se pretvorila u raspravu sa samim sobom, poslije njenog odlaska. Bio je dovoljan samo jedan njen osmijeh i da bedemi ravnodušnosti kojima sam seopasao one noći u njenom domu, kada sam osjetio soknjenih usana i kada je ustuknula pred mojim poljupcem, padnu kao kula od karata. Mjeseci potrošeni u liječenju srca, kao da su samo zakorili njegove rane, ne mladeći mu kožu, čekajući trenutak kada će ponovo popucati i prokrvariti. 

I evo, ponovo krv curi iz njega, noseći plamen lude žudnje kroz sve žile, lomeći mi tijelo svojom vatrom. Izmučen i umoran, jedva dočekah zoru i pred prve pijetlove iskradoh se iz kuće gonjen nadom da će oštar vazduh svitanja odagnati uzburkanost duše. 

O romanu „Devet grama duše“ – Goran Maksimović

Suštinska romaneskna ideja da ništa nije tako osjetljivo i tako ranjivo, a opet tako suptilno i prefinjeno, kao ljudska duša, upućuje nas na saznanje da je svaki "gram" ljudske duše prostor za neprestano preispitivanje i samoanalizu. Kada je to preispitivanje ostvareno kroz ljubavni zaplet, koji je sam po sebi metafizička tajna, te kroz jedan dramatičan istorijski trenutak, onda je jasno kroz kakav složeni svijet emocija, ideja i saznanja prolazimo čitajući tekst ovog rukopisa.

Dinamični svijet zbivanja koji se prelama kroz doživljaje, emocije, saznajni i doživljajni svijet glavnih junaka, otvara u romanu Devet grama duše čitav niz veoma složenih pitanja koja se tiču ljudskog života i postojanja, koja se tiču snage istinske ljubavi, prava da se borimo za takvu ljubav, ali i tragične ljudske potrebe za nametanjem ideoloških principa, kao i činjenja zla zbog slijepog vjerovanja u te principe, ali uprkos svemu i neuništive dimenzije ljudskosti koja je opstajala u čovjekovoj duši bez obzira na sve istorijske nesreće i stradanja.

PODELITE OVAJ TEKST NA: