detalj slike: KRK Art dizajn

Godina 1666. i početak 1667.

SUŽNjI  BOSFORA

Kroz gatre malog uskog prozora, sav vidik završava se samo na suprotnom zidu. Udaljen je tek nekoliko metara, samo preko kanala, ili bučnog potoka koji uglavljen među zidovima i stijenjem, nekad slabije, nekad jače, ali povazdan odjekuje.

Nije to više ni potok. Možda je bio negdje gore u višim predjelima, u brdima, ali ovdje u gustom naselju, između gradskih zidina, pretvorio se u tok svega i svačega. Za vrijeme jače kiše i bože pomozi, ali za suvog vremena, od smrada se ne može živjeti.

 Kroz uzani prozor ne vidi se ni tok vode, ni nebo. Tek samo jedna tačka neba, kada se sagne i iz prednjeg donjeg lijevog ugla pogleda u onaj tamo suprotni. Jer nije to prozor već rupa kroz koju se ni čovjek ne može provući, a ostavljena je u zidu debelom toliko da ga ni raširenim rukama ne možeš obuhvatiti. Kroz tu jednu tačku primiećuje se da je suprotni zid malo nakošen, kao podnožje tvrđave.

Gleda Stojan malog vrapca, što svakog dana predveče dolazi na taj prozor i oglašava se s druge strane gatre. Tu svaki put nađe po nekoliko mrvica hljeba, što mu Stojan ostavi, i uslast ih pokupi. Nakon toga se zadovoljno strese, okrene u krug, provjeri imali još koja mrvca, zacvrkuće, kao da se zahvali i odleti.

Vrabac je jedina veza sa spoljnim svijetom. To malo krilato i slobodno stvorenje treba vidjeti, jer ono donosi nadu, podsjeća da život postoji. Da nije još te ptice, u ovom memljivom mračnom podrumu, pored nesnosnih pacova i mrzovoljnih bića na dvije noge, zaboravilo bi se da ikakav život postoji.

Ovako, za vrijeme jake kiše, kao sada, može se primaći prozoru i udahnuti jače, jer bujica brže odnosi, i kiša više ispira smrad. Tada se vrabac može vidjeti izbliže. Jedino biće koje ne čini zlo, već živi obično, prirodno, na momente čak i razdragano. Ne sputavaju ga zidine. Dođe on i kada ništa nema pokupiti. Obiđe, javi se kao da pozdravi i opet odleti.

Taj trenutak Stojan čeka kao poklon u kišnom otuđenom predvečerju, u memljivoj samici. Čeka kao neku nadu u beznađu, kao onog čudnog dana julskog, kada prvi put nakon mjesec dana zaspa, sjedći na podu u satrvenom predvečerju. Da li je i tada uopšte zaspao, ili mu se samo učinilo, ni danas nije siguran. Samo zna da je odnekud došao glas. Da li je to bio možda čak njegov glas, ili možda ničiji, možda samo u mislima. Ostadoše samo riječi čudne: „Svaki narod zablista kada mu je srce najjače, a duša najsvjetlija, kad se nevolja smrači, a dušmanin pocrni. Ono što je bitno vidljivo je samo srcem“... Onda je sjedio pored bistrog vrela i više nije bio žedan. Malo podalje, na livadi su se igrali konji vrani, razigrani. Oko njega sva omladina iz rodnog kraja, raduje se sunčanom danu. Igra je svuda, gdje god pogledaš oko vrela, obalom Zrmanje i svud okolo širom Žegara... Sve se odvija kao u nekoj predstavi, ali samo za njega. Najednom se trže, snažno kao nikad, potpuno ustade. Više puta je opipavao sebe, pa kamenje zida, da bi se uvjerio šta je tu stvarno, a šta nije. Jedva je razbistrio košmar, ali od tada se mnogo šta mijenjalo u njemu. Nada ga više nije napuštala, već ga je jačala svakim danom više.

Danas je Preobraženje, koliko je uspijevao da razabere dane pomiješane. Neka se bar nešto mijenja u ovom vrućem i beskrajnom ljetu. Makar kiša da spere ovo zlo što i dah otima.

A i ovako kako je, povoljnije je kudikamo nego ono ljetos. A tek prvi dani, proljetos. Prvih dana po dolasku u podrume Stambola, okovi nisu ni silazili s nogu. Svakog dana je padala kiša, a njih dvojicu bi svakodnevno iznosili u nekom kavezu od ukovanih drvenih oblica i  na raskrsnici ostavljali da kisnu. Uz sve, prolaznici su ih gađali svim i svačim, iskaljivali se na njima kao na najmrskijim neprijateljima, pljuvali ih. Trajalo je tako čitav prvi mjesec dana.

Drugog mjeseca su stalno iznosili mrtve i iznemogle sužnje iz podrumskih prostorija, dok su ih drugi kroz rešetke dozivali vapijećim povicima: - Vode, vode! Od samog prizora ledi se krv u žilama, a od smrada ljudi se onesvješćuju. Bičevi svakodnevno paraju kožu, tu jedinu vreću što još na okupu drži kosti sužnjeva, živih leševa.

Bili su to dani kada svaka nada blijedi, kada čuvari svakim potezom sopstveni moral dižu, a sužanjski ruše. Mnogi zatočeni su poludjeli. Možda su najsrećniji bili oni najslabašniji, jer su se prvi isprostili muka. Svakako je u mukama mrijeti, samo je pitanje kada, ionako tu ni život samilosti nema, svaki dan te podsjeća na sudnji.

Iz ovih odaja i podruma više se ne izlazi. Nema povratka. Ko jednom ovdje zakorači, zakoračio je za sva vremena. Kao u grobnicu. Svakako je pod zemljom. Ni sunca ni mjeseca. Jedino svjetlo što katkad sine je prigušena žiža na fenjeru onoga što raznosi splačine. Između toga samo još sijevaju i promiču buljave oči pacova, što svakim nailaskom iznova misle da tu imaju šta naći.

Iz sveg tog nezamislivog zla, odnekud dobaulja i pomisao: Konstantine, care nade, sinje more i Bosfore, šta li ti od grada rade, što nevini narod more?...

Tek što vrabac odleprša, njegov posmatrač odahnu dva-tri puta, kao da će mu biti lakše, kao da će se odmoriti. Bar da ima na čemu. Sjedio je na golom kamenom podu leđima oslonjen na zid i gledao ranjave ruke. Nekoliko rana po dlanovima nikako da zarastu. Kako će i zarasti kada se svakodnevno povređuju iznova. Razdiru se stalnim teretom, a uveče ih nema čime ni oprati ni previti. Najgora je razderotina na lijevom dlanu. One gromade oštrog kamenja bijahu najgore. Već mjesec dana vuku se rane, otkad pripremaše zidanje. A đavo zna odakle dovukoše onoliko kamenje. Sve onako krupno, moralo se prenijeti ručno. Dovaljati, dotumbati, kroz uzak prolaz do zida. Sve samo roblje tegli i pada. Na jednog od njih vrati se kamen. Ne mogaše ga jadan  obdržati, već mu se otisnu preko njega i satra ga. Čuvari ga samo dotukoše.

Vele, ionako mu se ne može pomoći.

Danas je rana na dlanu ponovo pukla. Sva je zasuta brašnom, ugrudvanim tijestom, pomiješanim sa pozderom iz vreće. Iz svega toga proviruju crvi.

Bar da je žeđ ugasiti. I ono malo vode što dobije tokom dana dok radi, slankasta je. Kao da je pomiješana sa morskom. Pa se usta od nje suše. Sve su usne popucale. Slanu vodu dobija već mjesec dana. Otkada su ga zadnji put izvodili na ispitivanje i nudili da promijeni vjeru.

Šta bi dao samo za jedan gutljaj izvorske vode sa nekog vrela iz Bukovice. Ponekad sanja da se napio, ugasio žeđ. Sad je lagan kao pero. Na livadi je pored Zrmanje, hoće da to i provjeri, da poskoči, a ono ga sve zaboli. Probudi se u mraku, na golom kamenu. Svud okolo je sve sami hladan, mokar i smrdljiv kamen. Šta god pogleda i dodirne, nije mu naklonjeno, hladno je, mrklo, odudara.

Jedino vrabac dolazi milo. Lijepo ga je vidjeti.

Matiju ne viđa već danima, mjesecima. Bogzna šta je s njim. U početku su i dozvoljavali da budu zajedno, razgovaraju,  rade. Bilo je lako dok imaš s kim progovoriti, dok imaš nekog svog. Matija je kao najrođeniji. Čim u njega pogledaš, sve muke prođu. Kako nijedan nije pristajao na promjenu vjere, razdvojeni su i uslovi su im pogoršavani.

Na posljednjem saslušanju pitali su ga da im otvoreno i iskreno kaže zbog čega ne pristaje. Kažu, „Nećeš imati nikakvih posljedica, samo da znamo šta ti je razlog“. Nisu mu dozvolili da ćuti, nešto je morao reći. Onda ih je pitao da li bi oni bili voljni i radosni da prihvate njegovu vjeru.

Svi su se smijali, grohotom, iz sve snage.

Ali, opet se desilo nešto dobro. Oraspoložio ih je, nasmijao. Čak su mu rekli da je duhovit i da nije zao. Ma šta oni rekli, stanje se neće promijeniti, ali pozitivno je to što je dao odgovor i još je unio  raspoloženje, a ne ljutnju. Nije vrijeme za prkos. Dobro je i to da im je malo otvorio oči i naveo na razmišljanje. Šta je to toliko važno, a šta nevažno i da li imaju stvarni razlog da ga i dalje zlostavljaju i muče.  Nema milosti prema sužnju, a ni samilosti, ko je dopao ropstva, dopao je. Sad je gotovo i od tiranina osvajača ne treba očekivati razuman stav, niti bilo šta normalno i pozitivno. Ponekad je interes i iznad razuma. Sila Boga ne moli. Niti se boji grijeha, ni posljedica, jer sila je i uzrok i posljedica. Ona je i sudija i kadija. Sila ne treba da se boji ničega.

Osjeća sužanj kako vlast razmišlja. Uostalom, ako ništa i ne prihvati, neka rinta dok ne crkne. Pa ko bi sve te užasne poslove obavljao da nije sužnjeva. Dok traju, traju. Nikome nisu bitni, kao ni onaj jadnik što ga je kamen satrao. Samo ga odbace, kao izderanu ponjavu. A dok rinta, višestruku korist donosi, gotovo za džabe. Šta košta jedna činija čorbe od juče ili prekjuče, koja se ukiselila čekajući među pomijama. Od tih se jadnih zarobljenika ubire velika korist. Zbog toga se i osvaja i zarobljava. To interes traži, a sila sprovodi. Ko se protivi takvoj koristi, neprijatelj je i mora da snosi posljedice.

U svemu je najvažnije preživjeti i ostati pri zdravoj pameti, a za sve ostalo nada ne umire nikad.

Ujutro rano na vrata banu stražar i  kratko naredi:

    - Izlazi!

Kada otključa, okrenu se niz hodnik i reče:

    - Preda mnom!

Vodi, vodi, ili bolje rečeno - goni, između raznih zatvorskih ćelija i hapsana. Izađoše iz ovog dijela utvrde i uputiše na vrata  barake. Kada u jednu prostoriju uđoše, sve nekako zamirisa čistoćom. Jedan sredovječan čovjek, sa uredno potkresanom, crnom bradom, okrenu se od prozora i prozbori:

    - Daj da vidim tu ranu na ruci!

Stojan pruži ruku, a on se smrče.

    - Auuuu!

Dugo je čistio i ispirao ranu, a kada završi, obrati se čuvaru:

    - Sa ovom ranom on tri dana ne bi trebao ništa da radi. Je li jasno?! Jedino ako želite da ostanete bez radnika. On će ostati bez ruke, ali i vi bez radnika.

Stražar ga je začuđeno cinički gledao, a onda samo kratko i suzdržano odgovori:

    - Dobro, ako ti tako misliš.

    - Svaki dan mi ga dovedite na previjanje, inače sve ode u helać.

Stražar ćutke izgura Stojana i gotovo zalupi vratima.

Sutradan ga je odveo isti sejmen, istom hećimu.

Nakon trećeg dana i previjanja, Stojan osjeti da se situacija bitno popravila, barem što se tiče rane. Te dane ga nisu izvodili na rad, već je ostajao u tmurnoj samici.

Četvrtog jutra izgura ga isti stražar i povede, ali kada dođoše do barake, skrenu ustranu i kroz prolaz u podrum susjedne zgrade, gdje su ga i dosad vodili na saslušanje.

Prvi komentar ispitivača bijaše:

    - Eto, vidiš da i nismo toliko loši.

Stojan je ćutao, ne osjećajući potrebu da komentariše, nakon čega ispitivač produži:

    - Znaš li zašto ti rane previjamo? Znaš li ti da nam ne značiš ništa? Možemo te prepustiti situaciji, pa kako završi, nek tako završi. To što ti radiš, može bilo ko drugi. Imamo takvih koliko hoćeš, pune podrume. I možemo dovoditi novih koliko hoćemo, čim uzmanjka, ili zatreba još. Znadeš li zašto te previjamo? Ne znaš. Očigledno da ne znaš... Evo, sad′ ću ti reći... Previjamo te, jer i ti si previjao.

Stojan se iznenadi, ali ni jednim pokretom ne pokaza iznenađenje.

    - Znamo mi da si i ti previjao. Čak i protivnike svoje nakon boja. Mnogo smo o tebi čuli, u više navrata. Znamo mi tvoj karakter. E, zato smo odlučili da ovako postupimo. Mislim da ne činimo loše. A ti ćutiš kao zaliven.

Nastupi kratka pauza u kojoj je Turčin očekivao da upitani išta progovori. Na kraju Stojan ipak upita:

    - Šta očekujete od mene?

    - Da prihvatiš vjeru.

    - Kako možeš zahtijevati da ti priđe neko ko ti ništa ne znači?

Turčin je ćutao.

    - Malo prije si mi upravo to i dokazivao. Zar nije previše takvih suprotnosti?

Da ne bi ispalo kako se njih dvojica međusobno ispituju i sva priča okrenula kud ne treba, Turčin usmjeri priču:

    - Nudimo ti razuman potez, da se urazumiš i odlučiš, biće ti lakše. Izaći ćeš iz tamnice, izgubiće se status zatvorenika, postaćeš slobodan vojnik ili radnik, naći ćemo ti već nekakvo zaduženje. Inače, za ovako tvoje ponašanje, mi imamo vremena koliko hoćeš. Pa ko koliko izdrži. Urazumi se!

    - Kako od roba možeš očekivati da ti vjeruje? Da li i ti svome robu možeš vjerovati? Šta bi ti time dobio?

    - Dobili bismo obojica. Ako baš pitaš, ne bih te više imao za neprijatelja.

    - Da li bi me poslije toga smatrao prijateljem?

Turčin se lecnu, zatim uzrujan brzo ustade i silovito lupi šakom o sto.

    - Vodite to kaursko kopile na rad! To je ionako jedina korist od njega.

Sada dvojica stražara izguraše Stojana iz prostorije a ispitivač ostade sav uzrujan, šetajući oko stola. Nije imao razloga da ovom sužnju opali šamar, a još je morao slušati i njegova potpitanja, umjesto odgovora.  Nakon dva tri kruga, malo se smiri, pa se obrati ostaloj trojici prisutnih:

    - Vidite, smekšaće se on. Biće on mekši od zečijeg repa. Može se opirati koliko hoće, nema kud. Sam je. Lako mu je bilo dok je bio uz mnoštvo svojih kaura, ali ovo je nešto drugo. Vidite, snopu čvrsto vezanih prutova ne možeš gotovo ništa. Veoma su otporni i jaki. Ali kada uzimaš jedan po jedan, lako se lome. A on je ovdje sam-samcat.

Tad se javi jedan od trojice prisutnih:

    - Čestiti kadijo, ovaj ti se prut ne da ni guliti ni savijati, a od slomljenoga pruta nemaš ništa. Možda prije ostarimo nego što dočekamo njegovu podatnost. Opet ti kažem, od slomljenog pruta nemamo ništa.

    - Vidiš, dobro zboriš. Od slomljenog pruta stvarno nemamo ništa. To je uvidio i paša livanjski, pa nam je poslao i njega i skićeno pismo uz njega, u kojem lijepo zbori: „Kao ljutog protivnika najlakše bi mi ga bilo ukloniti, ali kada sam malo razmislio, šta imam od toga. Nisam htio ni da se sjetim toga kako bi njegove još više izazvao na sebe, kako bi oni takvih izrodili još i više. Ne! To su beznačajne sitnice. Mnogo je važnije i korisnije da ga preobratimo u našeg, pa ga onda takvog pošljemo na njih iste, najveći ćemo im udarac zadati. Ako ne pristaje ni na šta, najlakše ga je likvidirati, ali znajte da se razumije u mnogo šta i šteta ga je ne iskoristiti. Uzmite rabotu koju hoćete i uvjerićete se da može raditi za dvojicu, trojicu, jer jak je k′o međed.  Razmislite još jednom i molim vas da učinite sve kako bismo ga okrenuli protiv njegovih. Ovo mi je palo na um kao najbolje što bismo u ovom slučaju mogli učiniti.“

Kada završi citat, kadija nastavi:

    - Moramo dati sve od sebe da od njega učinimo najkorisnije i najvrednije što se može. Što vrijeme više odmiče i nama je bolje.  On će se sve više smarati i popuštati, a budući da je veoma jak, i veći će nam učinak ostaviti. Mi nikakve štete nemamo ako i ovako traje. Da li se slažete sa mnom?

Prisutni potvrdno klimnuše glavom.

U međuvremenu stražari su Stojana odveli pravo na istovar. Podno visokog i širokog kamenog stepeništa stajalo je nekoliko zaprežnih kola iz kojih su ljudi iznosili ogromne vreće kukuruza. U nekim vrećama su bili klipovi kukuruza, a u nekima okrunjeno zrno. Iznosili su te ogromne džakove uz stepenice i posrtali. Poneki su i psovali, pa se po govoru i psovkama vidjelo da su iz porobljenih naših krajeva Balkana.

Kada Stojan iznese i spusti prvu vreću, tek tada primijeti da je pored njega vreću spustio i Matija.

    - Jesi li živ, Matija?

    - Eto, još živ. Još me samo snaga održava. Pamet ovdje ničemu ne služi. Da je imaš ne znam koliko, ne treba ti. Što bi je imao više, sve bi ti bilo gore.

    - Ovo je život sužnja, pa malo šta razumno možeš i očekivati. Zaludno je.

    - Vidim ti zavijenu ruku. Koliko si povrijeđen?

    - Umalo ostadoh bez ruke. Nadaⁱlo se na zlo. Gonili su tako, dok nisu dotjerali do kraja. Svakog dana su mi provjeravali granice izdržljivosti, a sve u cilju da  popustim i prihvatim što traže. Tako mi je svakog dana od proljetos, otkad nas razdvojiše i mene ovdje dovukoše.

    - Ni ja im nisam popustio, a dokle će se izdržati, bogzna.

Odnekud sijevnu bič. Pisnu kroz zrak, munjevito i kao zmija obavi se oko Matijinih leđa. On jeknu, ispade mu džak. Dok Stojan poseže rukom da pomogne, opet sijevnu bič, dohvati i njegova leđa. Kroz poderanu košulju i ogoljela omršavjela leđa, šibnu bol kao ispod sablje.

Kao eho, odnekud dreknu glas:

    - Kauri bi samo da pričaju usred posla! Nije im stalo ni da ručak zarade! Ovo vam je samo opomena! Zucnete li još jednu, ići ćete na bičevanje, ali nakon što sve ovo sami istovarite. Zato vam je bolje da poslušate i ne prizivate belaj.

Zatim je u vrhu stepenica stao malo ustranu i tako se nadmeno cerekao, punim je plućima uživao u svojoj nadmoći, dajući savršen primjer svom mladom pomoćniku. Stojan bi ga najradije sastasvio s crnom zemljom, i to svom snagom, ali morao se suzdržati. Trpljenje je najveća vrlina jednog sužnja.

Sljedećeg dana njih dvojica bijahu u radu zajedno, u istoj grupi. Sastav gotovo istih radnika od juče, sa istom dvojicom čuvara, starijim naprasitim i mladim, a visokim snažnim mladićem. Sada su sužnji istovarali dovezeno kamenje, a potom ga prevozili i prenosili na gornji zaravnjeni zid istog krila tvrđave, ispod kog je i onaj potok odzvanjao. Sa zida se vidjelo pola grada i dio zaliva koji se preko niza drvenih mostova gubio u izmaglici.

Velika zidana zaravan na površini krila tvrđave do potoka valjda je trebalo da bude podloga za novu dogradnju. Ovdje su se gomilale mnoge i velike hrpe dopremljenog kamenja. Ljudi jedne grupe u buradima su donosili ugašen kreč, dok je druga grupa donosila vodu. Stojan i Matija bijahu u trećoj grupi na slaganju kamena, koji su ostali donosili. Ovoga puta su obojica svoje ruke do laktova zamotali nekom gnjilom ponjavom. Pronašli su je  na bunjištu. Pripremajući se za tako grube poslove, ovu su zaštitu čuvali u džepovima. Toliko je bila dragocjena, da su je iz džepova potezali samo u najtežim slučajevima, kako bi što duže trajala.

Nije bilo veće opasnosti od trovanja rane, jer je još uvijek dobro previjena. Njih dvojica su radili zajedno na slaganju. Stražari nisu branili lične izbore parova, samo se nije smjelo pričati.

Radili su oni tako i popodne se već vidio velik učinak. Posvuda, širom zaravni bilo je velikih hrpa dopremljenog i složenog kamenja.

Nakon odlaska mlađeg stražara na ručak, zamijenili su se. Sada je otišao stariji, dok je drugi sam motrio na rad. Ostali su u svakoj grupi po jedan, dakle, ukupno tri stražara na dvadesetak radnika ovdje na gornjoj terasi tvrđave.

U jednom trenutku Matijina strana kamena ispade iz ruku, on posrnu i ne uspje izmaći ni ruku ni nogu. Zakači mu velik kamen i jedno i drugo, i kako ga nagnječi on nehotice jeknu. Mladi stražar, koji u blizini stajao na ivici zida i gledao dolje u potok, najednom se okrenu i izdera:

    - Zar treba da se povrijediš, pa da ništa više ne možeš raditi?! Zar treba da te džaba hranimo, ti prokleti, kaurine?!

U želji da se i mladi stražar dokaže i svima da do znanja kako sve drži pod kontrolom, još trže bič i žestoko opauči Matiju preko leđa. Po uzoru na svoga starijeg kolegu, koji ga je već danima podučavao, trebalo je udijeliti svakome po jednu vaspitnu, da se ujednače i bolje slažu. Dobi i Stojan istom mjerom. Izvijali su se od bola i jedan i drugi, a on i dalje nije bio zadovoljan, smatrajući da je potrebno obrediti još jednom. U trenu kada je ponovo zamahnuo na Matiju, Stojan je već sav kiptio od bijesa. Toga trenutka smože snage i zdravijom rukom uhvati bič iznad Matijinih leđa i naglo trže prema sebi. Stražar se zaljulja, na grumenčićima kamenja okliznu, spotače, vagnu u sunovrat. Sav izbezumljen od iznenađenja i straha više se nije moga zaustaviti, propadao je, gotovo je, nema spasa.

Budući da je omču velikog kožnog biča omotao oko zglavka ruke, vrh se omotao i oko Stojanove ruke. Kako stražar zamače za ivicu zida u sunovratnu provaliju pomahnitalog potoka, Stojanova obuća zapara po mrvama kamenja, jedva se zadrža da i on ne poleti u sunovrat. Koliko je Matija uspio da i njega dohvati ili ne, on nekako popriječi stopalo i zakači za rub posljednjeg reda kamenja na ivici zida. I pad stražara se zaustavi. Još se samo lagano njihao i umirivao otegnutit bič.

Iako se kraj biča već odmotao od Stojanove ruke, svejedno, on ga je čvrsto držao. Sada još popravi položaj svog stopala, kojim je upirao, a zatim proviri dolje. Unezvijereno i prestravljeno lice gledalo je odozdo bez daha i riječi. Ako je u tom trenutku smogao snage da išta razabere u svojim mislima, mogao je shvatiti da mu je život u rukama ovog koji ga drži. Niko drugi nema vremena da pritrči, niti da pripomogne do upravo ovaj na čijim se leđima iživljavao. A sada visi iznad ponora dubokog tridesetak metara. I samim dodirom kamenitog potoka, u trenu bi bio mrtav.

Da li su se pogledi sreli jedan tren, ili dva, Stojan se sav zgrči i povuče bič. Tu malo priskoči i Matija, izvukoše oni Turčina na zid.

Da li je u nesretnika nadjačavao strah ili bijes, nije se moglo razaznati šta je žešće ili gore, dok on jednom ne otčepi i ne dreknu:

    - Pas ti mater kaursku, tako bi ti meni, a!

Munjevito je zamahnuo istim bičem, ne razmišljajući više ni o čemu i ne znajući da je proradio i Stojanov nagon za opstankom. Prije nego što se u zamahu ispružila, njegovu ruku dohvati Stojanova. Steže se oko njegovih prstiju, izvi ih unazad toliko da ispade bič. Položaj njegove ruke i bol, izviše ga i on pade na leđa.

Sav iskrivljen od bola i začuđen, unezvijereno je zurio u Stojana, iz kojeg je već izbijao i njegov bijes:

    - Dosta je više i tebe i tvog biča! Samo još jedan korak kročiš li prema meni, letjećeš dolje! Ovaj put ne računaj na našu pomoć! Jesi li me razumio?!

    - Ha-ha-ha!... A, ha-ha-ha!...

Začu se gromoglasan smijeh dvojice drugih čuvara koji su prilazili sa druge strane velike terase, obraćajući se svome stražaru, umjesto Stojanu:

    - Je l′ ti to sada moraš slušati njega? Sve smo vidjeli, Nisi te radnike morao udarati. Mi ti ništa nismo mogli pomoći. Isuviše smo bili daleko da bismo priskočili. Budući da nismo mogli pomoći, prilazili smo polako. Vidim da ne shvataš zbog čega. Na jednoj strani vage imaš viška snage, a na drugoj manjka ti razuma. Mnogo je otanjio, pa otanko i razmišljaš. Da smo potrčali, ovaj kaurin bi te pustio da padneš. Morao bi osloboditi ruku da se njome brani od nas. Nikad u svome životu ne zaboravi što ću ti sada reći: danas ti je život spasio ovaj kaurin i njegov razum. Trebaš da mu se zahvališ!

Ove riječi snažno iznenadiše obojicu sužnjeva. I dok zakratko postajaše, banu i onaj drugi, stariji stražar što je ovog mladog nadobudnog podučavao. Još dok je prilazio, mladi stražar mu priskoči i saopšti:

    -  Ovaj viši kaurin gurnuo me je sa zida u ponor, pa se predomislio i ipak me je izvukao. Za to se sužnju odmah sudi i molim da se to i sprovede.

 Stariji stražar nije imao namjeru da dalje ikog išta pita, samo je kratko naredio dvojici sužnjeva:

    - Preda mnom!

Niz stepenice, pa kroz hodnike, pravo pred kadiju, ponovo.

    - Šta su sada kauri učinili? Da čujem! - oglasi se kadija, a stariji stražar odmah podnese izvještaj, kako mu je mlađi ispričao. Kadija pokuša da bude smiren:

    - Vidi, vidi, još bi se oni i silili ovdje. Oooo, sada ćemo mi da djelujemo kako njima i treba, kako i traže. Imate li vi, kauri, šta reći?

Stojanu ne osta ništa drugo nego da progovori:

    - Ovaj  čovjek što vam to ispriča, nije bio prisutan, pa nije ni vidio, već reaguje i sudi po nagovoru.

    - Vidi, vidi, a šta bi ti, pametnjakoviću?

    - Bilo je tu još stražara koji su sve vidjeli, ako bi htjeli zboriti onako kako su i vidjeli. Da išta drugo kažem ionako mi se ne bi vjerovalo.

    - Kemale, zovi mi sve stražare sa terase, neka dođu ovamo. Sudićemo prema svim iskazima.

Stariji stražar ode i za tili čas dovede svoga pomoćnika i sve ostale stražare, uz komentar:

    - Našli smo im zamjenu, dok se ne vrate.

Kadija upitno diže obrve i priupita:

    - Da čujem, šta se maločas dešavalo gore na terasi?

U trenutku ćutnje, Stojan je tačno znao da od onog istog stražara što je gore onako zborio, zavisi mnogo. No i ako se on ne javi, imao je šta reći i pokušati spasavati što se spasiti može. Međutim, onaj progovori:

    - Čestiti kadijo, bili smo prisutni i sve smo svojim očima gledali. Mladi stražar nije imao razloga da udara kaure. Dok su vrijedno radili, ispao im je kamen i jedan je jeknuo. Mladi stražar je postupio tako kao da oni pričaju ili zabušavaju u radu. Udario je bičem obojicu. Malo mu bijaše, pođe još da udara. Drugi kaurin uhvati bič i povuče, u namjeri da zaštiti onog do sebe, a čuvara da opomene. Od zamaha bičem, mladi se devrija okliznu i preko ivice zida zamače u ponor.

Kadija se zabezeknu:

    - Pade niz zid?!

    - Da, čestiti kadijo. Sigurno bi se našao u potoku da nije bilo ovog istog kaurina. On ga je lično zadržao i spasio. Upravo on, koji je izudaran. Čestiti kadijo, vaš sin je danas ponovo rođen. Ovaj kaurin mu je poklonio život. U tom času mi ništa nismo mogli učiniti, niti smo smjeli potrčati, jer bi ga Kaurin  ispustio u pripremi da se brani od nas. Nije bilo vremena ni za kakva objašnjenja. Sve je zavisilo od ovog čovjeka ovdje. Nije on ništa skrivio, već je postupao razumno. Vašem sinu sam rekao da bi trebalo da mu se zahvali. Nije me ni pogledao. Uvijek sam mislio da je jedino ispravno da sudim kako sam vidio, a ti sudi kako hoćeš. Toliko od mene.

Kadija je gledao u svoga sina pa u Stojana. Nekoliko puta ih je pogledao, a onda prozbori.

    - Idite svi na svoje zadatke, a taj mladi devrija, neka ostane!

Kada svi iziđoše, kadija se obrati devriji:

    - Sine moj, ne moraju svi čuti svaku našu riječ koju prozborimo. Danas si ispao nezreo. Misliš da je svakog lako ponižavati. Misliš da su svi fukare. Fukaru nije teško poniziti, jer već i sam sebe ponižava, dok sebi dozvoli da bude fukara. Lako ti je poniziti fukaru, ali ne i čovjeka. Danas si se uvjerio, na kog si se namjerio, ako li uopšte dozvoliš sebi da ti to bude nauk. Tog čovjeka ću na svoj način nagraditi. Jer da ne bijaše njegovog razuma, ja bih tebe sada već oplakivⁱo.

Kadija tu malo zastade, pa nastavi:

- I da ti kažem još nešto. Ne čini grijeha prema tom sužnju. Ako nećeš da se zahvališ, niko te ne može natjerati, ali ne čini grijeha, jer može biti grešno. Ovo je rat naroda, svjetova, pri čemu ti, kao pojedinac, trebaš stalno imati na umu kako da preživiš zlo, a ne da ga raspiruješ. Zapamti jedno zauvijek - na sve ovo što se dešava, uticaj jednog pojedinca je gotovo beznačajan. Biće kako će biti, kako je zacrtano, a ti kao pojedinac možeš samo da se ogriješiš. Onima što su sve ovo zakuvali, potrebni su baš takvi, nadobudni, sirovi i surovi, da im raspiruju rat, jer tako im sve više pristiže ratnog šićara. Ali sam sebi takav nisi potreban. Danas ti je život spasio čovjek kog si bičevao. Nikog nije bilo da ti priskoči u pomoć, nego upravo on. I da si danas pao, šta misliš koliko bi te se sjećali svi oni što su sve ovo zacrtali i tebe zelena navodili da tako razmišljaš? Sjećali bi te se isto koliko i jednog sužnja. Njima je bitna dobit, a ti i ja, u njihovim očima smo gotovo isto što i sužnji, samo mali dio ukupnih događanja i ništa više. Svi smo mi njima ista boranija. Razmisli još jednom i donesi sud kao čovjek, kako ti i pripada.

Malo se počeša po bradi, pa nastavi:

- I to tvoje namještenje ti traje dok te ja štitim. Šta misliš da ti nestanem, pa na tvoje mjesto doguraju nekog drugog, nekog svoga, a tebe gurnu na ratište u zemlju kaursku? Vjetar pirne, list se okrene...

Sin je netremice slušao, dok kadija tiho zbori:

    - Šta misliš da ti sutra budeš njihov sužanj? Jesi li na tu mogućnost ikad pomislio? A moguće je. U ratu je svašta moguće. Onaj ko se na sve strane  zamjeri, može se ljutiti na koga hoće i koliko hoće, ali sam je sebi presudio najgoru presudu. Sam je sebi neprijatelj najveći, koliko ga neznanje goni. Zapamti šta sam ti rekao! Sine moj, da ti je ta tvoja vagica u glavi malo tačnija, i babo bi mirnije spavao.

Niko drugi ove riječi nije čuo, ali sljedećih dana mladi čuvar više nije bio grub, već suzdržan i naklonjen zatočenicima.

Sutradan Stojana prevedoše u neko drugo krilo tvrđave, u veću i suvlju prostoriju, sa nešto slame u jednom uglu i vedrom vode u drugom. Taj novi sužanjski prostor, bilo bi grijeh porediti sa onim prethodnim, bio je suvlji, svjetliji i sa čistijim vazduhom...

Nakon nekoliko trenutaka ponovo dođe isti čuvar koji ga je doveo. Dovede i Matiju. Otključavajući pešetkasta željezna vrata, samo prozbori:

    - To vam je od kadije!

Okrenu se i ode...

PODELITE OVAJ TEKST NA: