 | Tamara Dragić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
OGOLjENA DUŠA
Ogoljena duša šibana vjetrom
Oprana kišom, skrita prašinom
Dok sama luta bezumnim svijetom
Nošena onom mekom tišinom
Ogoljena duša više ne sanja
Davno su nestale savjest i vjera
Ostaše samo sumorna stanja
I neki nemir što naprijed tjera
Ogoljena duša praštaše mnogo
Ostade tako u gustoj tmini
Teško bi razum tu snagu smog'o
Razbiti tugu i njene čini
Ogoljena duša jeca bez glasa
Niskost je ljudska boli i vrijeđa
Al' ipak ima nade i spasa
Kad onom juče okrene leđa
OSTAVI SVOJE TRAGOVE
Ostavi svoje tragove
Na nekoj stazi, uz drum
Otjeraj sićušne vragove
Dok plešu ti kroz um
Ostavi svoja stopala
Na pijesku, negdje u vodi
I neka duša odspava
U tišine slobodi
Ostavi samo otisak
Na nekom samotnom žalu
Da se ne može obrisat
U nemirnome valu
Ostavi dio sebe
Za svemir I za vječnost
I neka klizi vrijeme
Kao bezbojna tečnost
STRAH OD STRAHA
Metri i metri beznađa
Bez smisla, cilja i broja
A nova nada se ne rađa
U neka jutra bolja
Kilometri nemira
Koji slute na pad
I sve do beskrajnog svemira
Caruje samo jad
Milje prosutih suza
Koje nemaju svrhu
Putevi s trnjem, bez ruža
Što vode ka strmom vrhu
I milimetri čežnje
Koja uzima dah
I dok nestaju težnje
Ostaje od straha strah
GDJE TO ODLAZE DUŠE
Gdje to odlaze duše
Kud ih to život šalje
Možda samo u vječnost
A možda miljama dalje
U drugi univerzum
Do kraja vasione
Ostaje samo bezum
Dok tiho zvona zvone
Ima li svjetla tamo
Ili je mrkli mrak
Samo je treptaj zvijezda
Vidljivi beskraja znak
Gdje to odlaze duše
Da li ostave trag
Kad ode putem neba
Neko ko ti je drag
NESNAĐENI
Nesnađeni u svemiru
Tek uzdah vasioni
I strah u novom nemiru
Dok jekom tama zvoni
Nesnađeni na ulici
U masi bezbojnih lica
I kao mamac na udici
I skica bez sitnica
Nesnađeni u stvarnosti
Između sna i jave
U strepnji od realnosti
Kostima tkanim od strave
Nesnađeni u danas
U svakom juče i sutra
Lutamo svijetom k'o sablast
Između noći i jutra
