detalj slike: KRK Art dizajn

svijet u noći

                              mom ocu

dižu se noćni valoviti kraci

i tiha se magla spušta na selo,

i miriše maglovito inje

kao studen mračne osame;

svjetiljke otkad pogašene,

laveži ogladnelih kerova utihnuli;

s pučkog tornja gromko udara

ponoćni crkveni zvon:

dvanaest zaredom.

nikog na vidjelu;

ni prst pred okom,

i magla je gusta

kao rasparani balon

od loše gumije,

i sva tmina zvoni limenim zvonom.

živi noćni svijet

damrovima razgaljenim:

miševi njuše i cijuču po polju svu noć,

pacovi rovare po kukuruznim

ambarima i silosima

dva se podeblja ježa iza jednog žbuna

češu jedan o drugoga,

siti i napiti

a zec u miru noćne tmine

promatra i ćuti,

a ušara blene i krila svoja kostriješi

dok joj krtice budalaste

pod nosom kolo djetinje vode.

po blatnjavim kanalima poslije kiše

ganjaju se sitni, uličarski kučići,

valjajući se po smežuranom

i mirišljavom blatu,

poput kakvih ukaljanih krmčića.

a, u neko doba:

mir, tišina, spokoj;

ni šum,

ni treptaj.

zrikavci u jedan tren onijemeli, zašutili,

mačori lijeni u magazu polijegali svi,

po toploj, suhoj, slami izvrnuli se potrbuške

pa zahrkali kô pravi radenici

u sutonu znojne postelje

golubovi bijeli zavukli se pod strehu.

a ni glasa noćne kukavice odavno više nema;

zakunjala jadnica i ona u nekom šumskom

šiblju;

i poslijednji se šišmiš u san dao.

i novi dan se jutrom rosnim budi

i pjevac šareni pjeva,

krčajućih crijeva,

odu toplom i svijetlom

sunčanom zraku:

sa dvije na plot ponosit stao i suhu maglu,

baritonom svojim,

na vjek i vjekov rastjerao,

i svima, dabome – na znanje dao – eto novog

dana!

(do sjutra, razumije se.)

epitaf

ovde, pod ovom kolosalnom pločom

od crnoga mramora

leži truplo

bez imena i znamena,

godine lažnog životnog spokoja

što su počele i završile

smrću i rođenjem,

slika stara,

izbledela

sa bezbroj fleka

i napuklina

ceo život ljudski,

sreće i nedaće,

radosti, muke

i slave,

leta i decenije,

sve u

tri reda

belih, otpalih slova

umazanih ptičijim

belim i žućkastim izmetom,

fuj.

a proklete ptice,

nad pločom napuklom

cvrkuću kao da pogreba

nije ni bilo.

i kao da smo svi mi večni!

a plan je odavno postojan:

prah prahu,

pepeo pepelu.

pacovi

u Jerusalimu

nevernici

već dve hiljade godina

tragaju za grobom Gospodnjim.

pacovi ipak bejahu

sve ove milenijume

bez sumnje, dostojniji

jer njihova govanca

na grobovima svetaca

behu plod slučajnosti i neznanja

a nikako svetogrđa.

ljudska nečist oduvek

bejaše plod

namere i zla.

krug govanaca

odavno nam je

skrojen

ali mi ne vidimo njegov

neumitni kraj

jer postasmo  p a c o v i.

PODELITE OVAJ TEKST NA: