detalj slike: KRK Art dizajn

Proljeće 1667. godine

OSMIJEH

Dvojica sužnjeva su bili ponovo zajedno. Mogli su pričati boraviti i raditi zajedno. Osim toga, smješteni su u suvlju ćeliju sa slamom u jednom uglu. U drugom uglu su imali vedro sa vodom. Kroz prozor je dolazio čistiji vazduh iz travnatog dvorišta. Rane su zacijelile. Prethodni uslovi boravka u zatočeništvu nisu se mogli porediti sa ovim, ako se uopšte može govoriti o bilo čemu povoljnom u životu sužnja.

Dani su jedva prolazili u teškom radu. Već jesenji, sumorni i kišni, u kojima se svakodnevno kislo i  trulilo od vlage. Teško se i zakratko moglo osušiti u suvljoj prostoriji. Za suvljih dana radilo se na zidanju, a za kišnih na pripremi drva. Stalno su stizala nova drva, cijepali su ih i pripremali za obližnju pekaru.

Jednog kasnojesenjeg dana, ujutro dođe stražar i povede ih izvan kruga dosadašnjih kretanja. Zavede ih ispod nekih nadstrešnica i kroz drvored dovede pod niz drugih nadstrešnica. Kada iza ugla banuše pod jedan krov, sve je odjekivalo od čekića i nakovanja. Ovdje, u prostranoj kovačnici, bilo je na sve strane kovačkih vatri i mijehova. Garavi kovači kovali su razne stvari. Na sve strane po zemljanom podu odložene su hrpe koječega iskovanog, ali najviše je bilo konjskih potkovica.

    - Znate li potkivati konje? Tamo će vas obučiti onaj debeli, javite se njemu.

Ne čekavši odgovora, okrenu se čuvar i ode.  Dvojica novajlija, među mnoštvom kovača, vidjevši da od stajanja nema vajde, pridružiše se debelom i odmah se latiše posla. Debeli je pokušavao da razjasni ono što su oni već znali, međutim pustiše ga da ispriča, a potom krenuše s radom. Ploče su bile dobro iskovane, čavli savitljivi, a čekići prikladni za ruku. Najprije je Stojan potkivao, a Matija privodio konje i pridržavao nogu, a onda su se zamijenili i tako nekoliko puta.

U kasno popodne banu onaj isti čuvar, malo postaja i popriča sa debelim, a onda se obrati i njima dvojici:

    - Od sada ćete raditi ovdje do daljnjeg. Debeli kaže da ste dobro radili. Završite još ona tri konja i čekajte me tu.

Kada završiše posao, već odavno se bilo smračilo. Zadnja dva konja su privodili vatri i tako osvjetljavali.

Dođe stražar i uvjerivši se da je sve predviđeno završeno, reče da pođu sa njim.

Gore poviše nadstrešnica uđoše u jednu zgradu i uputiše se u njen podrum. Već bi se svaki prolaznik i sam pitao: ima li ijedna zgrada bez podruma i u njemu zatvora? Šta je to ovom Stambolu, negdašnjem Konstantinopolju? Da nije možda sav izgrađen tako i pretvoren u ropstvo?  Možda je u njemu više roblja, nego stanovnika.

Podrumski je hodnik s obje strane omeđen nizovima iskovanih željeznih rešetaka, što odvajaju ćelije. Ispod ovalnog kamenog svoda jedva plamti nekoliko baklji, dajući jedino škiljavo i treperavo svjetlo u čađavoj memli. 

Čuvar otključa prva vrata do stepeništa i uvede ih unutra. Tu bijahu dvije palače sa slamom i ponjavom. Stražar prozbori:

    - Ovdje su smješteni samo majstori. Ovu promjenu shvatite kao milost. Na bježanje i ne pomišljajte. Nije moguće pobjeći. Sve okolo je opasano zidovima, po kojima je jaka straža, a vaš životi njima ne znače ništa. I ove moje riječi shvatite kao milost, jer nisam obavezan da vam ovo kažem.

Ostadoše oni u novoj ćeliji i novom podrumu sami, dok malo kasnije i ostali majstori ne počeše pristizati. Gleda ih Matija, gleda, dok ne prozbori:

    - Sve ljudi, a kao da su marva. Kad hoće, stražari ih sjavljuju u tor i zaključavaju, kad hoće izgone ih iz tora. Ljudi samo rade i rade, dok god ne pocrkaju, dok ne skončaju, kao izrađena marva, kao stoka.

Sutradan predveče u kovačnici ih napadoše dvojica nepoznatih ljudi. Nasrnuše na njih čekićima i nastade ogorčen boj, na život i smrt. Obojica bijahu pribrani, odbraniše se i svladaše ih.

Kada ih čuvari odvukoše sa poprišta, ostali iz kovačnice napomenuše da su ti napadači bivši kovači. Sada su jako ogorčeni zbog gubitka statusa majstora i kao takvi upućeni su na utovar. Krivicu za to vide u novajlijama, a ne u sebi i svom zabušavanju.

Tako su u kovačnici radili tokom cijele zime. Sve se svodilo na samo golem i nesnosan rad, uz mrvu hrane i nikakve prilike za poboljšanje uslova, ili za bijeg.

Jednog već proljećnog dana, dok je Stojan žurio sa potkivanjem konja, pogled mu pade na par izglancanih jahaćih čizama, veoma malog broja. Kada podiže pogled, vidje da pred njim stoji jedna mlada i vitka ženska osoba, odjevena neobično. Gornjim dijelom sjajnih kožnih čizama, nježna lastika priteže odjevni predmet od šarenkaste svile, koji se ne bi mogao nazvati ni hlačama, ni dimijama. Tik iznad lastike na vitkom struku, pripija se fino krojena bluza. Iz pažljivo štirkane kragne izranja vitak vrat. Ničim nije zaklonjen, jer kestenjasta duga kosa, bijaše svijena u punđu, i učvršćena jednom veliko drvenom šnalom. Ta mlada povisoka i vitka osoba, izgledala je veoma skladno i lijepo.  Stajala je mirno dok su joj vitki prsti jedne ruke stezali kožni povodac osedlanog konja, a druge bič. Progovorila je kratko:

    - Konju trebaju nove potkovice.

    - Koliko je hitno, kada treba biti završeno?

    - Uzmite u rad odmah poslije tog konja, sačekaću ovdje.

Po držanju i njenom govoru, Stojan vidje da je ta mlada osoba žustra, otresita i ne preza ni od čega, dok pri prvom nailasku stupa u akciju, gotovo s naređenjem.

Ubrzo završi započeti rad i uze i njenog konja na potkivanje. Sve vrijeme čekala je mirno i bezbrižno, dok su je mnogi kovači ispod oka pogledali, mjerkali i očigledno u tome uživali. Ti jadni kovači, sužnji, dosad ni ne vidješe ništa osim crne patnje, a kamoli sta lijepo da im tako dušu razgaljuje.

Kada Stojan završi potkivanje, pruži joj povodac, ona uzimajući ga samo se kratko osmijehnu. Vinu se u sedlo lako kao list i žestoko podbode alata. Novim potkovicama konj zagrabi sigurno i u nekoliko galopirajućih skokova izgubi se ispod kestenova.

Tek tada svi primijetiše da su i čekići zamukli. Sve je nekako za trenutak zastalo dok su oči odlutale, odvukle misli za neobičnim konjanikom, ili za neobičnom ljepotom.

Stojan pogleda Matiju i došapnu:

    - Zatvori usta, Matija. Nisi ni primijetio koliko su ti dugo otvorena.

Nakon opšteg smijeha i glavni kovač podiže ruku, pa tek nakon njegovog povika, svi čekići proradiše.

Prođe nekoliko dana i kada su već svi zaboravili na taj susret, opet se iznenada pojavi ista osoba sa istim zahtjevom za drugog konja. Stojan je primijetio da oba konja koje je dovodila, veoma lijepo izgledaju i da se prema njima pažljivo postupa. Očigledno je da su iz neke vlastelinske štale ili sa porodičnog imanja, gdje su pažljivo čuvani i održavani.

Djevojka je bila nešto drugačije odjevena ali svejedno, izgledala je graciozno.

Ovog puta Stojan i bez pitanja uze u rad njenog drugog konja, i kada završi i pruži povodac, pogledi im se sretoše. Lice joj se nekako razvedri u jedva primjetan smiješak, te ona tiho i kratko prozbori:

    - Ja sam Indira. Moj babo je derviš, zapovjednik ovog grada, sve ove tvrđave. Zauzet je oko svojih poslova. I brat mi je na putu. Ostalo mi je u obavezi da brinem o svemu na imanju, pa i o konjima.

Svi kovači su ponovo gledali njen odlazak, sve dok jedan stariji između njih ne primijeti:

    - Ljudi, šta vi mislite, da li ona dolazi samo zbog ploča, ili možda i zbog kovača?

Smijeh se prolomi gromoglasno, tako da ga je glavni kovač morao razbijati povicima, sve dok ispod nastrešnice opet ne poče odjekivati zaglušujuća zvonjava čekića.

I Stojanu bijaše neobično, čudno, kada ista osoba dođe i treći put... Nakon nekoliko dana dovede i trećeg konja i naredi:

    - Jedna potkovica je popustila, a druga otpala. Potkivanje treba obaviti odmah.

Kada Stojan završi i pruži povodac, ona reče:

    - Danas je petak i praznik. Svi su na proslavi i u gradskoj šetnji, nema mi ko pomoći. Imam problem u štali. Dva nemirna konja treba izvesti da protegnu noge. Ja to ne smijem uraditi, a budući da sam čula da se vas dvojica dobro razumijete u konje, zahtijevam da to uradite odmah. Pođite sa mnom!

Ovako samovoljan, smion, prkosan zahtjev, Stojana pomalo iznenadi, ali kada pogleda glavnog kovača, on potvrdno klimnu glavom. Ostaviše on i Matija svoje čekiće i uputiše se za djevojkom.

Dok je vodila konja ispred njih, ćutala je. Njen odlučan korak vitkih i dugih nogu ispod lelujavih i gotovo providnih svilenih hlača ilⁱ dimija, izgledao je veoma graciozno. U tom užasnom Stambolu i njegovoj iskasapljenoj stvarnosti, prvi put Stojanov pogled pade na nešto lijepo, normalno, prijatno.

Zar u ovom izmasakriranom, zagaravljenom, na sve načine uprljanom, pa zaboravljenom ropstvu od života, još postoji nešto takvo, što će ti pomilovati pogled i misao, ukazati na smisao?

I dok su se po glavi redala čudna pitanja i svakakve pomisli, ispred  Stojanovih očiju ta neobično lijepa i čudna slika, ni dalje nije mirovala.

U jednom trenutku njih dvoje bijahu naporedo. Pogledi im se i nehotice sretoše, upravo kada se i vjetar poigra njenom kosom. I dok rukom pođe da skloni pramen kose sa očiju, licem joj se razli neobuzdan osmijeh.

Lak vjetrić kao da se poigra, dođe niotkud, iznenadi. Dođe samo da bi još okačio najdivniji ukras toj ljepoti iz bajke i snova, što u ovom trenu i svoj surovoj stvarnosti sinu iznenada i nestvarno. Nježno zaleluja jedva providne komotne hlače i bluzu, odijeljene najvitkijim dijelom povisokog stasa, sveg uljuljanog u graciozan hod. Čas talasa, čas pripija, igra se njenom odjećom, baš kao da je njegova, ostavlja pečat najdivnijem hodu ove mlade, vitke i neobično lijepe osobe.

Sav taj čudni tren dirnu maštu, pogled pomilova.

Ako ništa više nije tajna, makar su ti misli tajne, dok ih i sam ne otkriješ.

Tek sad i nehotice Stojanov pogled pade na ruke sopstvene, crne, garave, skorjele od tvrdih rana, grublje i od kore hrastove. Opet pred oči mu iskrsnuše tri boje krajiške nezaobilazne, kao vječna pratnja, kao odraz stvarnosti, ili opomena čista i jasna, uvijek vidljiva, već tu na sopstvenom dlanu.

Odnekud sa zaliva, nestašan lahor je nanosio, sužnju je misli budio, igrao se njima, mrsio ih, raznosio,  odnosio.

Crni dlane sred gareži, skorio od ljutih rana,

otkud crⁱven samo pili, tokom svakog bijelog dana. 

Šta bi ruža kraj nakovnja, bajka zbliži i njih dvoje

Šta bi sužanj kraj princeze, da osmijesi ne postoje?

Otkud osmijeh sred nevolje, da mi nadu zadirkuje, Što li mi to damar tuče, šta mi danas poručuje?

Zamišljati -  svi su isti, pogrešno je i grehota,

Dok je jednim do zločina, drugima je do života.

Čemu bi i postojanje, da ljepote nigdje nema,

šta bi mržnja i mrzila, da joj ljubav ne priprema?

Kako bi sve opstajalo, da ljepote nigdje nije,

Šta bi cvijeće po Krajini, da se samo trnje vije?

Šta bi život i značio, da ukrasi ne postoje,

Šta bi i nas održalo, da nemamo nade svoje?

Ne nadaj se ničem, sužnju, kad te nada i ponese,

Sudbina je najčudnija kad zaljulja i uznese.

Možda samo iskušava, pa sve laže i zanosi,

Tražeć' dodir tvojih snova, da još više naprkosi.

Dok je Stojan samo smrknuto ćutao i koračao, ispod niskih grana svi se više puta saginjaše. Prođoše ispod kestenova, pa još jednim drvoredom i banuše pred jednu bogatu kuću. Ne bijaše to samo kuća, već prebogat vlastelinski dvor, saraj.

Iza kuće pruža se podugačka štala, čista, uređena, sa nekoliko ukrašenih kočija pod prilaznom nastrešnicom i nekoliko  konja u pregradama.

Indira im pokaza dva nemirna konja i reče:

    - Uzmite njihova sedla, pojašite i krenite za mnom!

Vodila ih je uz visok kameni zid do jedne drvene kapije. Javi se stražarima sa zahtjevom da otvore i oni otvoriše.

Ispred kapije se otvori prostrana pustara, pomalo brežuljkasta, sa tek ponekim drvetom i mnoštvom ugaženih staza. Izgledala je kao prostor za uvježbavanje konja i jahača.

Na jednom mjestu zastadoše i Indira reče:

    - Dobro ih izmorite, neka se već jednom smire. Ja ću sa svojim konjem lagano!

Ne obraćajući više pažnju na njih, jednom od središnjih staza usmjeri svoga konja i nastavi sama laganim kasom.

Dvojica sluga se zgledaše i potjeraše konje koje su jahali. Budući da je bilo nekoliko kružnih staza, kao i onih što su ih presijecale, novi jahači se uputiše po sredini kraćom kružnom stazom. Kako su konji zahvatali sve više koraka i oni su prelazili na okolne kružne staze.

U jednom trenutku Matija primijeti:

    - Šta misliš da li je ovo trenutak koji iščekujemo?

    - Dok kružimo, ispod oka pratimo okolnu ogradu. Vidim kule i osmatračnice sa stražarima, po okolnoj ogradi. Kule su na većim razmacima i dobro bi bilo  osmotriti ogradu između njih – odgovori Stojan i dalje nastaviše ćuteći.

Konji su već uhvatili ritam galopa i razdraganog trčanja. Njihova snažna pluća, jednostavno su ih gonila sve više i dalje. Bili su željni slobodnog trka.

Izbiše i na okolnu stazu. Mjestimično se pružala uz samu ogradu, a mjestimično se pomalo i odmicala. Nisu je više zaklanjali ni brežuljci ni šiblje i sada su je mogli osmotriti bolje. Uglavnom od drvenih oblica, ograda je svuda bila povisoka i dobro održavana, Na svakih trista do četristo koraka stajala je uzdignuta po jedna osmatračbica, neka drvena, a neka zidana. Na svakoj je stajao po jedan stražar.

Dok su konji jurili zapadnom stranom, sužnji primijetiše na jednom mjestu da se ograda zakratko pruža malom uvalom. Tu je gornje brvno na jednoj strani palo. Sve to pomalo zaklanjaju grmovi lijeske, zove i povisoke bujadi, ali kada se u trku približiše, vidješe da je konj u dobrom zaletu i sa jahačem može  preskočiti.

    - Zapamti ovo mjesto! Ako ne nađemo ništa bolje, u sljedećem krugu, pri nailasku kraj ovog mjesta, idemo u pokušaj - Stojan  tiho dobaci Matiji.

    - Ako Bog da sreće.

Sav daljnji pregled ograde nije ulivao nikakvu nadu. Po ravnijem terenu ograda je bila još i viša. Ispod svake kule u hladovini stoji vezan po jedan konj, da bi stražar bio pokretljiviji i sa bržom dojavom, kad zatreba.

Dok se Indira na svom konju primicala središtu ovog velikog ograđenog prostora, oni su već ulazili u drugi okolni krug u lakom trku.

Vidjevši da konji i dalje trče lako i da je na osmatračnicama sve utonulo u prijepodnevni mir, Stojan pogleda Matiju.

    - Jesi li spreman? Možda je ovo jedini trenutak u  životu. Ne smijemo ga propustiti. Idemo u pokušaj i neka nam je Bog na pomoći.

Kako to izgovori, Stojan se sav pretvori u pažnju. Pomalo se povi naprijed, kao da se zgrči, pomilova konja po vratu, on ubrza, kao da očekuje mamuzu. Stojan ga žestoko podbode i on strelovito sunu naprijed. Kako se primače bliže onom mjestu, usmjeri konja nalijevo i strelovito jurnu ka ogradi.

Matija je nastojao da prati prednjeg jahača, koji je za tili čas već bio u odlučnom skoku.

Pomagao je konju na čudan način, stopio se s njim, bio mu je tada lak kao pero, jer je i sam skočio, letio je kroz vazduh malo izdignuto iznad sedla, dok su mu stopala jedva i doticala stremen.

Matija samo za tren vidje da Stojan bez spoticanja doskoči, a tada već i on i njegov konj poletješe u dugi skok.

Doskočio je upravo kada odjeknu jedan pucanj, a ubrzo za njim i drugi, pa još nekoliko sa okolnih osmatračnica.

Sada su već dalje jurili kao sumanuti.

Travnat kolski puteljak vodio je pravo preko brisane ravne bujadare i nakon gotovo kilometar, gubio se u uzvišenom šumarku.

Pustili su konjima da zagrabe svojim korakom i  ritmom, jer tako će ih najbrže i odnijeti. Nisu više ni razmišljali o tome šta ih sve može dočekati u šumarku. Primicali su mu se s najvećim rizikom, jer svaki pravac i okolni gaj, izgledao je jednako tajnovit i opasan.

Konji su grabili punim plućima, a jahači su im pustili na volju. Nije više bilo ni časa za razgovor, niti za bilo šta drugo. Samo izmicanje do prvog zaklona značilo je život.

Kada se dohvatiše šumarka, brzo ga osmotriše.

U blizini nije bilo nikoga i jahači zategoše povoce, okrenuše se.

U daljini, s drugu stranu ograde stražari su se dovikivali. Jedan je žurio na konju i već zamicao u kapiji tvrđave.

Indira je stajala na središnjem uzvišenju i onako iz sedla motrila za njima.

Tada i Matija primijeti:

    - Da li nam sada u srcu maše, ili nas proklinje?

    - Ni meni nije jasno. Znam samo da nam je učinila veliku životnu uslugu. Do groba joj to neću zaboraviti.

Ne bijaše više vremena za priču, za bilo šta. Sljedećeg trenutka, već se pojavi potjera. Prosto nevjerovatno bijaše, kojom brzinom konjanici  zaglaviše na kapiju kamene tvrđave i strelovito sunuše preko brisanog prostora, prema već otvorenoj struzi na ogradi.

Dvojica bjegunaca nisu više ni časa časili. Vidjevši da za njima u silovitom galopu juri najmanje dvanaest ljudi, oni svoje konje samo potakoše  ustranu i izgubiše se u čestaru.

PODELITE OVAJ TEKST NA: