|
|
|
 | Tatjana Vrećo | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
BAŠTA SLOMLjENIH KRILA Bila sam u baštiU kojoj se njihala jabukaGdje su grane bileU čudesnom letuNa čijem je tijeluBujala srećaKao leptiri šareniPadale su laticeU cvijetu. Bila sam u baštiGdje su moji prstiBili grljeniIstrošenim prstima Moje bakeGdje smo sjedile U hladu ogromne krošnjeI gdje me je poslijeBezglasne molitveUspavljivala Pričajući bajke. Bila sam u bašti Poslije mnogo godinaLutanja po svijetuGdje je korov grlio Ostavljena stablaGdje me je suznih očijuGledala jabukaSlomljenih krilaGdje uspavana princezaNije čekala svog princaI gdje je nestao Svaki tragDa sam tu nekadaSrećna bila. KRIŠKA NEBA Uvijek sam bila čudno dijeteU svom svijetu, daleko od svegaBaba je govorilaŠta je sa ovim djetetomKo da je đavo ušao u njegaDjed bi se mrštio, mahao Onim patrljkom od ruke i vikaoPožuri ženo, nasjeci još hljeba.Nikad nisam bila prva u reduMuška čeljad moraju prvaSvega da se najeduGovorila je babaGurajući me prema začeljuDok je ogroman hljeb peklaI za moju braćuPrve, vruće kriške sjekla.Djed mi je ponekad šljive donosioOne što pucaju i nisu još zreleTakve sam voljela i on je to znaoA baba je gunđalaDa se ta šljiva posječeJer se suši i neke su joj grane svele.Kada je jedan od braće sa nje paoI ruka mu se rascjepila na polaDjed je u ljutnji sjekiru zgrabioOborio stablo zbog bratovog bola.Od tada su me svi čudno gledaliA ja sam se nečujno sklonilaPostala nevidljiva za mnoga licaBolje i to nego da me za sve optužujuI vide u meni stalno krivca.Rano sam prestala da se za svoje mjesto borimPostala tiha i uvijekPod miškom knjigu nosilaDok nisam čitala gledala sam slikeSvakom junaku iz knjigeŽivot sam donosilaA posle sam čitala, čitala i čitalaSve je bilo zbog osame i navike.Priznajem, moj otac me je uvijekDrugačije gledaoZa njega sam posebna bilaKupovao mi je knjige, širio krilaStvarao mi ljepšeg života slikuI onog dana kada se i sam nebu predaoZadnje što je rekao je biloPiši, piši pjesme ali po svom liku.Nekim čudom su u porodicuI druga ženska čeljad došlaAl’ ja sam svojoj braćiZbog tih plača postala miljenicaIpak sam ja prva iza njih u red stalaŠtitili su me kada sam odraslaI ponovo postala buntovnica.Uvijek sam bila čudno dijeteZato sam danas drugačija ženaČujem zvuke djetinjstva u djedovom šljivikuOdjekuju glasovi mojih rođakaDok trče za loptom na starom proplankuVidim sebe kako čitamDaleko od svijeta na nekom osamkuI neka sam drugačija od drugih ženaI neka mi je stvarnost od snova ispletenaJer najbolje pišem kada sam snenaI dok pišem pjesme i život krojimJa još uvijek u redu stojimI čekam svoju krišku neba.
KUĆA PREDAKA Na vrhu brijega pod zemljanim drumomMoj djed je imao kućuIzgledala je kao stvorena nekim čudomZidovi od slame, znoja i blataKrov od čerpića, obojen crvenoKrasila su je široka, drvena vrataNišta u njoj nije bilo skriveno.Pod kućom je bio proplanak I na njemu dvije jabukeMali kokošinjac i kamena magazaSjedila bih pod krošnjomZbog svakodnevne navikeSanjala snove i brinula Da za njih niko ne sazna.Dani su proticali, djed bi vikao:„Gdje žuriš, odmori! Haj’ svrati!“Rijetki prolaznici zahvalno su sjedaliDa im se umor od putaUz čašicu skrati.A ja sam letila, širila krilaMislila kako je brdo preko DrineDan hoda dalekoAl’ meni je sve blizu biloKad imaš krila svugdje se spustiš brzo i meko.Djed je ponekad širio rukeJedna je samo napola bilaGrlio me i vrtio vještoI smijući se vikao:„Leti, putuj, živi dalekoZnaćeš kad krilima dođe trenutakŽelja se javi da bi se svila.“I poletila sam i još letimVidjela mnoge rijeke i moraPregazila pogledom planine i poljaI radila uvijek što želim, a ne što se mora.I nikako da smirenje osjetimOno o kom je djeda pričaoI nikako da se natjeram da taj kućerak posjetimMuči me žeđ Za onim što bi svijet od mene još skrio.Al’ kad god ugledam neku kuću na osamiČujem zvuk čekića i vidim djedaKako jednom rukom vješto kujePodupire stare zidove od blataVrata širom otvara… a ništa se ne čuje.Čekaju puste sobe krila potomakaJer djed je dugo, uzalud čekaoZa neke su se otvorila nebeska vrataŽivot im je prerano krila posijekaoA zidovi hladni još jedva stojeI prizivaju čudo nekoČekaju moja krila što umor ih hvataDa slete na dovratak iznad tog proplankaDa se sklope prije zadnjeg sumrakaOnako zauvjek, nježno i meko.
PORODIČNO PROKLETSTVO U našoj porodici prokletstvo stojimuški nas ostavljajuprije nego starost dođezato su one uvijek jedna uz drugui bolu brane da do nas prođe.U nas još prokletstva imaženama utrobe ostaju prazneal’ potomke svoje braćena grudima njišuljubav ih grije, zato su snažne.Ja sam sva od svoje majke skrojenadojena njenim toplim mlijekomali sam i njihovom ljubavlju pojenazato ne uzmičem pred nevoljom nekom.One su korijen mojih korijenai vole, i grle me kao najvrjednije svojepo njihovoj majci likom sam bojenai sve što njih krasi, krasi tijelo moje.Dok stojimo pred grobom moga ocasvaka svoju tugu hrabro nosičvrsto povezane voljom opstankasvaka na svoj način životu prkosi.Našu porodicu prokletsvo pritišćežene ne rađaju, muškarci umiru mladiali naša loza još uvijek plodove dajei još uvijek se neko njima sladi.
SENKE U DUŠI Pod vodom se prstiBoje senkamaLovi me misaoEh, da moguIspod talasa disatiSamo da mogu podVodom živetiKroz kapljice gledati Igru meseca.I ne čudim se Što u meni višeStihovi ne živeI što su reči pobegleOd kada je danaSve su se rimeRazlile i skrileOstala je samoNa dlanovima Voda slana.Da mogu da živim U zrnu peskaOnom zrnuVrelom od uspomenaNa rubu gde se vodaNad zemljom bljeskaPrizvala bih onaj tragČudesnog sjajaKada je kao iz rajaU moj pakao paoI svoje mi vrele Poljupce daoKao predah Od bežanja večnogU nebo me vinuoUčinio srećnom.Al’ sada se pitamZašto sam grešnicaZašto me je ostavioSlomljena srcaDa, stalno pitam BogaKlečim ispred svetacaDal’ me gore čekaDok moja duša grca.Ponekad lek boliJače od bolaI nosi me kao vrtlogSvih mojihNeispisanih slovaDuša mi se razbijaO morske hrideI sve mi težeOvo disanje ideJer srcu su miPolomljene iviceKao stenom tugaIzgrebala mu je liceI pokušavam da razumemZašto tako boliKao domovina u ratuKao zemlja koja gori.Pokušavam da shvatimŠta radim i gde samZašto mi je ovajŽivot tako tesanČudim se gde to Bezglavo idemI zašto želim Zbog ljubavi da ginem.Pod vodom se prstiIgraju senkamaDok me misao plaviDa sam uzalud čekalaDa dođe mirMir mojoj dušiProkleti rat ga jeNepovratno odneoJer kad se dom srušiŽivot bolom guši.
|
