detalj slike: KRK Art dizajn

NA BRANIKU ZAVIČAJA

Milka Kajganić: Hoću da ostane trajni zapis da je tu nekad živio čestit i pošten narod

(ili- Neka moj narod živi i dalje u mojim knjigama)

Milka Kajganić je rođena u Kozarcu, opština Vrginmost. na Kordunu. Završila je Višu medicinsku školu i Pravni fakultet. Pisanjem se bavi od 1989. godine kao nezavisan novinar. Živi i stvara u Cirihu, u Švajcarskoj.Do sada je objavila knjige „Čitanka Korduna" koja u sebi sadrži kordunaški riječnik, narodne pjesme, šale i pošalice Korduna, te recepte kordunaške kuhinje. Ova knjiga je doživjela treće izdanje i nju je Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti (nekad Jugoslovenska Akademija) ocenila kao „izuzetan doprinos u izučavanju kulture Srba Hrvatske". Kordun, ta nepresušna inspiracija tema je njenih romana „Hrabra sanitarka", „Tragovi djetinjstva", „Spas od ludila", „U vrtlogu života", „Kazivanje đeda Kordunaša" i „Oluja u očima nesrećnika". Knjige „Otmica djeteta" i „Zapovijed srca" su priče iz tuđine, a knjiga „Kad suza kane" je zbirka novela. Zastupljena je u više zbornika, antologija i monografija. Predsednica je udruženja pisaca „Literarni krug", „Zlatno pero" u Švajcarskoj.Milka je neumorni sakupljač narodnog blaga i predanja naroda Korduna, te njegovim anegdotama, zastupa i zasniva radoznalu publiku širom Evrope i tako časno prenosi svoga roda glas. Preko Amazona, onlajn čitanjem upoznali su je čitaoci iz Irske, Španije, Kanade, SAD, Venecuele, Kolumbije, Perua, Ekvadora, Čilea, Bolivije, Brazila, Indije do Šri Lanke, a oni je znaju po njenim romanima „Escape of manist", „The works of life", „The storm in the eyes of the suffering" i „The story of Kordun the old man".

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka - Cirih 31.03.2023. 

Jedan ste od ovogodišnjih dobitnika književne nagrade „Rastko Petrović” Matice iseljenika i Srba u regionu. Matica iseljenika i Srba u regionu nagradu „Rastko Petrović” dodeljuje od 1996. godine, u četiri kategorije, za životno delo i za najbolje prozno i poetsko delo i stvaralaštvo za decu, u prethodnoj godini, za srpske stvaraoce koji žive i rade u inostranstvu. Vi ste dobili nagradu za roman „Ljubav prema slobodi”. Šta za Vas znači biti dobitnik ovako značajne nagrade?

Jednostavno da vam kažem, iznenadilo me, vrlo ugodno. Da se i mene neko sjetio, nakon petnaest objavljenih knjiga. Knjigu sam pisala u ijekavici i latinicom, pa mi je čuđenje bilo veće. Ovo vam govorim zato što sam tri puta slala moje knjige za NINovu nagradu i oni su me redovno odbijali naglasivši da ne ulazim u konkurenciju zato što ne pišem srpskim jezikom. A ja onda njima otpisujem da ću im platiti, žiriju, predavanje sa temom o rasprostranjenosti srpskog jezika. Na mojem Kordunuse oduvijek pričalo srpskim jezikom, iz našeg kraja je potekao i jezikoslovac Kordunaš Sava Mrkalj, prvo Vuka, reformator ćirilice.

Kao dugogodišnji uspešan novinar, godinama ste pratili i kulturna dešavanja. 2007.godine objavljujete reportažu o Udruženju srpskih pisaca iz Švajcarske u Novostima. Da li je sjajna reakcija na tu reportažu bila možda „okidač“ da uplovite u književne vode?

Da, objavila sam reportažu o srpskim piscima, pa su oni u meni prepoznali i pisca i tako sam krenula.

Rođeni ste u Kozarcu, opština Vrginmost, na Kordunu. Vaš prvenac je bio posvećen upravo Kordunu. „Čitanka Korduna“, Vas je učinila prepoznatljivom i u dijaspori i kod nas. Kako je sve prošlo, od ideje do realizacije objavljivanja ove knjige?

Narod srpski nestaje iz te vrletne istorije , pa ja hoću da zabilježim što više događaja, da ih otmem od zaborava, hoću da ostane trajni zapis da je tu nekad živio čestit i pošten narod, pa neka taj moj narod živi i dalje u mojim knjigama, po švajcarskim bibliotekama. Ova zemlja nije ratovala 700 godina i neće narednih 700. Ja sam švajcarski državljanin, imam svoje mjesto u Nacionalnoj biblioteci u Bernu, izučavaju me i studenti slavistike na Univerzitetu u Bernu.

Predano i vredno ste radili na sakupljanju reči i pesama, šala i pošalica, psovki, recepata kordunaške kuhinje i svega vezanog za Kordun. Koliko dugo je nastajao kordunaški rečnik, Čitanka Korduna koja je posle štampana u više tiraža?

Skupljala sam starinske riječi, od jere i rašta, riječi koje Njegoš ima u Gorskom vijencu, pa sam tako osjetila naboj jezika, to što krasi svaku naciju, dvije pune decenije. Lutam po Kordunu, tražim starce, skupljam narodna predanja i sve to uvlačim u scene i dijaloge u moje knjige.Otimam od zaborava, ponavljam, to je moja  nepresušna inspiracija.

Kada se desila Vaša prva poseta Kordunu nakon nemilih ratnih dešavanja? Kako je izgledao tadašnji susret Vas i Vašeg Korduna?

Ja sam došla u Zagreb 8.8.1995.godine, isptupila pred hrvatskim medijima i rekla im da su etnički očistili Krajinu. Da su akcijom Oluja nastavili planirani genocid. O meni i mojoj hrabrosti piše u svojoj knjizi talijanski istoričar Đakomo Skoti na talijanskom jeziku.

Autobiografski roman „Hrabra Sanitarka“ objavljujete 2010. godine. Šta otkrivate u tom romanu?

U Hrabroj Sanitarki otkrivam moj rat sa komunistima štiteći zdravlje mojih Kordunaša od pohlepe trgovaca i onih drugova vjernih Partiji.

Roman  „U vrtlogu života“ je roman o sudbini jednog Ličanina koji ima tri sina ali koji imaju različite sudbine. Nakon ove knjige, odlučujete se na trilogiju o Krajini. O čemu pišete u njima?

Zamislila sam da sva ta svjetska diplomatija ne poznaje našu istoriju, pa sam se odlučila na trilogiju. U Kazivanja đeda Kordunaša slikam đeda Simata, od austrougarskog vojnika, do Galicije i dobrovoljnog odlaska u Srbiju i priključenje srpskoj vojsci. Đed Simat je dobio orden Karađorđeve zvezde i ponosno se vraća na Kordun. Onda dolazi opet rat, bijeg u šumu Petrove gore i vraća se na ognjište spaljene kuće. Uzima đed brezovu metlu, skuplja pepeo i pronalazi komad metala. To bijaše njegov orden i njegovo vojevanje od Albanije do Beograda. Onda pratim đedovog sina Milu koji radi u Njemačkoj, sluša na njemačkoj televiziji  pad Krajine. I dolazi u nadi da će svoje najmilije zateći na kućištu.Tako kreće drugi roman Oluja u očima nesrećnika. Treći roman o Krajini su Izbjegličke rane. Đedov unuk Mićo u Srbiji, kao izbjeglica, kao student, bombardovanje Srbije, pokušaj da se snađu u novoj sredini sa ranama koje su izbjegličke.

Po objavljivanju, knjige ste poslali diplomatama zemalja Savjeta Bezbjednosti, ne bi li se čula druga strana priče. Priče o etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske, njihovim stradanjima i sudbinama jer se svugde, već decenijama, prezentuje samo jedna strana priče. Koliko ste uspeli u tome? Koliko i dokle se čuo Vaš glas i imate li povratnih reakcija od onih kojima ste slali knjige?

Ja sam trilogiju o Krajini poslala na 24 ambasade, na engleskom jeziku. Da, imalo je odjeka. Dobila sam i povratne informacije. Ni jedna ambasada bivše na države nikad nije čula za mene. Pa njima nisam ni slala. Najdraža mi je pismena kritika Vatikanskog Nuncijata koji su mi dali tako lijep komentar. Ambasade članice UN- Savjeta bezbjednosti nisu se ni oglasile. Ali zato je ste jedna Švedska. Uvrstili su moje knjige u svoju biblioteku. Znači, imaju šta interesantno za čitati.

Udruženje srpskih pisaca „Zlatno pero” u Švajcarskoj, radi i deluje još od 2019. godine. Na čemu se  baziraju aktivnosti “Zlatnog pera”? Koliko naših ljudi je aktivno u ovom Udruženju?

Mi smo osnovali novo udruženje pisaca Literarni krug Zlatno pero nakon što smo se razišli u stavovima sa predsjednikom Udruženja srpskih pisaca Švajcarske gdje sam više od decenije bila njihov sekretar. Srpska posla, znate.Ima nas 14 članova, imamo svoj godišnjak NADAHNUĆA, štampamo ga ćirilicom u Srbiji. Pored nas članova imamo i stranice za goste. Od Amerike, preko Njemačke i Francuske do Srbije i Republike Srpske. I naravno i iz Hrvatske, srpski pisci.

U toku je Projekat „33 Anđela“ a takođe se snima i dokumentarni film u norveško-srpskoj produkciji. Ovo je malo poznata priča o zarobljenim  srbima u Drugom svetskom ratu koji su, u velikom broju,  stradali na severu Evrope, u Norveškoj. Recite nam nešto više o tome i samom projektu?

Sa Norvežanima i Brankom Dimovićem radim već mjesecima na temu srpska djeca u logorima Norveške. Upravo sam se vratila iz Hrvatske, snimali su po mojoj zamisli, po tekstu i mjestima gdje ćemo izazvati empatije stranaca. Dovoljno smo satanizovani kao Srbi, treba da istina o nama, kao žrtvama, prođe svijetom. Najbolje dokumentima, izjavama svjedoka,, imenima i prezimenima. Gdje mi niko ne može oboriti ime Marka Dančuo, 7-godišnjeg dječaka iz Gornjeg Sjeničaka, ili 11.godišnjeg Milu Stokrpu iz Svinjce kod Vojnića, to su bila srpska djeca, pravoslavna nejač. Nikakvi ratni zarobljenici, ko je tu dječicu oblačio u uniforme?

U Kolariću, na Kordunu su ustaše spalile 104 Srbina u srpskoj crkvi, među njima i tridesetak djece. Onu ostalu djecu su potrpali u kamione i odvezli čak u logore u Norvešku.Tamo ih je dočekala ustaška satnija, mučili ih i klali. Kad se taj rat završio, te iste ustaše ( prepoznajem ja hrvatska imena i prezimena) su se vratili u Hrvatsku, priznali su im staž norveških logoraša i do svoje prirodne smrti su primali novčanu naknadu kao žrtve fašističkog terora.

E, tim činjenicama ćemo podastreti ISTINU o stradanju srpske djece u logorima Norveške. Kad to uradimo, onda ćemo svu tu djecu, a imamo popis od 144 djeteta, proglasiti Svetim mučenicima i uvesti ih u proces kanonizacije. To mi je CILj.

PODELITE OVAJ TEKST NA: