detalj slike: KRK Art dizajn

22. april 1667. godine, petak.

SVI  PUTEVI  VODE  U  KRAJINU

Nije bilo vremena za duži predah. Tek što  bjegunci zađoše u šumu, Stojan reče Matiji:

    - Da bismo se zaštitili i izbjegli srljanje u prvim koracima, moramo promijeniti pravac u kom smo viđeni da odlazimo. Predlažem da odavde idemo lijevo, preko udoline i ceste, a kada se domognemo onog tamo drugog visa, produžićemo zapadno, prateći istu cestu, samo sa lijeve strane.

Sjuriše u podnožje, osmotriše cestu i vidjevši da tu nema nikog, preskočiše je nastavljajući se penjati prošaranim čestarima. Iz zaklona sa vrha osmotriše i vidješe da je potjera nastavila istim pravcem. Prošla je kroz šumu i izbila na goleti narednog visa. Još dok su se uz neodlučno komešanje zaustavljali, Stojan primijeti:.

    - Dobro smo postupili U mnoštvu tragova, oni nisu ni primijetili da smo skrenuli, i sada već imamo dvostruko veću prednost. Požurimo da im još više izmaknemo!

Samo su krajičkom oka vidjeli kako se potjera vraća tražeći njihov trag. Podboli su konje i Stojan se iza neke živice već obrušavao ponovo prema cesti. U šumovitom dijelu pređoše je i popeše se na suprotni vis. Na kraju pašnjaka zastadoše i spaziše potjeru na mjestu gdje su maločas stajali. Stojan opet progovori:

    - Sada smo dokučili kako potjera razmišlja. Idu našim tragom i budući da im treba vremena za mjestimično otkrivanje otisaka konjskih potkovica, mi stalno dobijamo na prednosti. Sada smo još povećali razdaljinu. Da su požurili, cestom, brzo bi došli ispred nas i tada bi nam prijetila mnogo veća opasnost. Nama bi svaki korak bio rizičan po život. Dok se oni toga dosjete, mi imamo mogućnost da uvećamo prednost.

Još dva puta su, na pogodnim mjestima, prelazili preko ceste, u pokušaju brzog zametanja tragova. Zbog blizine velikog grada i vojnog centra, posvuda je bilo tragova konjanika i takva mjesta su koristili za zametanje svojih.

U kasno popodne kratko su se odmarali na visu s lijeve strane puta. Potjere nije bilo na vidiku. Očigledno da je i ona njih izgubila iz vida. Ako im idu tragom, mnogo zaostaju. Ako idu cestom, ne znaju gdje će ih naći. Ostaje samo puka slučajnost da jedni na druge nabasaju To je rizik koji dozvoljava predah. Stojan primijeti:

    - Ispunili smo prvi uslov bježanja. Imamo zametnut trag i predah. Na pomolu je i ispunjenje drugog uslova – oni ne mogu precizirati naš položaj. Kako god se budu kretali, njihov put je širok nekoliko metara, a naš može biti širok kilometrima. Kada padne noć imaćemo duži predah. Tada ćemo praviti plan za dalje.

Gore, visom, ispred njih račva se nekoliko staza i Matija instinktivno upita:

    - Kojom stazom da krenemo?

    - Svi putevi vode u Krajinu. Ali, nijedan više ne vodi u Stambol. Sada sam već siguran u to. Bilo kojom stazom da udariš, nećeš pogriješiti. Bitno je da smo što dalje od progonilaca, a istovremeno i sakriveni od koječijih pogleda, zbog sužanjske odjeće. Po noći će nam kretanje biti lakše, zbog manje primjetljivosti, ali ovo do noći, mislim da je najopasniji dio našeg bijega. Kada bismo našli odjeću, bila bi nam od velike koristi. Najviše bi nam odgovarala odjeća turske vojske, jer na ovom potezu prema zapadnoj imperiji, najviše ih je u pokretu i mi takvi najmanje bismo pažnje skretali na sebe.

    - Odjeću bismo opet najprije mogli naći na cesti.

    - Čim naiđemo na šumu, primičemo se cesti.

Napredovali su pustim i golim visom već poduže kada iznenada primijetiše cestom dva konjanika koji se kreću u njihovom smjeru. Razmišljajući da je možda tu njihova odjeća, u prvom šumarku sjuriše u podnožje i počeše se prikradati cesti.

Stoljetna grabova stabla obrasla mahovinom, pružaju  dobar zaklon u hladovini. Već olistale grane zaklanjaju vidik na sve strane. Kada primijetiše pogodno mjesto, u obližnjoj jaruzi ostaviše konje i počeše se prikradati jednom razgranatom drvetu.  Kroz paprat su motrili obje strane pustog puta i čekali. Niko se drugi ne pojavi do ona dva konjanika što dolaze iz Stambola.

Kretali su se lagano, na dva dobra vranca. Po odjeći i opremi, očigledno su krenuli na duže putovanje.

Dvojica odbjeglih sužnjeva uspentraše se na donju granu snažnog drveta koja se dobrim dijelom bila nadnijela nad cestu. Ogromno stablo je u dijelu razgranavanja činilo dobar zaklon. Kroz mahovinu su motrili dolazeće konjanike i spremali se za odlučujuću akciju.

Stojan došapnu:

    - Matija, pogledaj te mladiće, nisu bilo ko. Veoma su lijepo obučeni i dobrim oružjem naoružani. Pogledaj kakve konje jašu. Ti mladići su na važnom zadatku, jer sve na njima je uglancano.

Osmotrili su još jednom niz cestu, ni naprijed ni nazad nikog drugog nije bilo na vidiku. Konjanici već domakoše pod granu, a kada se ova dvojoca na grani pogledaše, tada i krenuše u odlučni skok.

Čim konjanici promakoše jedan korak ispod grane, odozgo se na svakog sruči po jedan udarac šakom i oni se svališe sa svojih konja. Konji se iznenadiše, onaj na Matijinoj strani se jako izmače i Matija se svali s jahačem, ali još brže popravi stvar, zadade Turčinu još jedan udarac i dohvati povodac njegovog konja. Tada mu i Stojan dobaci povodac drugog konja i on ih smirujući žurno skloni s puta i zavede u šumu. Dok ih je odvodio u jednu sporednu uvalu i tu vezivao, Stojan je dva onesviješćena konjanika odvukao s ceste u grmove i paprat. Tu ih je pogledao malo bolje i budući da su bili u dubokoj nesvjestici, stade im skidati oružje, a kad Matija priđe, još ubrzaže razmjenu odjeće.

Brzo su obukli njihovu odjeću, a pored njih ostavili svoju. Zatim su pripasali njihovo oružje i pojahali njihove konje. Dok su dvojica bivših konjanika, onako onesvješćeni i dalje ležali u gaćama, dvojica novih su se brzo udaljavali prateći cestu sa strane. Na novim konjima su galopirali sporednim šuštavim putem kroz šumu.

Zaustaviše se tek predveče. S visa čije  podnožje opasuje cesta, imaju dobar pregled. Konjima moraju dozvoliti malo predaha, jer promjena terena i ritma u trku, umara ih najviše. Sada nisu mogli da biraju put već su u što većoj žurbi držali pravac. Na mnogim mjestima pored ceste je bilo kuća i mehana, pa su se tu udaljavali još više. A ovdje ih ne bijaše u okolini.

Sunce je već zašlo i po udolinama se osjećala blizina noći. Odozdo, sa ceste, nijedan ih prolaznik nije mogao primijetiti. Kada malo odahnuše, Stojan priđe konju kojegg je jahao i otvori bisage. U jednoj je bilo hrane za nekoliko dana, suvog mesa, hljeba, pirinča i jedna limena posuda. U drugoj nađe olovo, barut, zavoje i nešto odjeće za presvlačenje.  Zatim krenu pregledati džepove odjeće koju je skinuo s vojnika. U jednom unutrašnjem džepu nađe nekoliko dukata, a u drugom pismo... Zagleda se malo bolje, a onda se obrati Matiji:

    - Da znaš Matija, od ovog momenta smo carski glasnici.

Matija je već očekujući slično, komentarisao na svoj način:

    - Šta sve s tobom neću doživjeti i biti, pa da mi kažeš da smo stambolski izaslanici na putu za Sarajevo, ne bi me ni to začudilo, ni iznenadilo.

    - Ovo pismo govori da su njih dvojica putovali u našem pravcu. Trebalo je pismo dostaviti vojnim vlastima u Skoplju i Prizrenu, a zatim produžiti u Sarajevo.

    - I u mojim bisagama i džepovima je slično – odgovori Matija. - Samo su sada ovi novi carski glasnici nešto isuviše garavi... Moraju se što prije umiti, inače će i dalje ličiti na kovače i potkivače.

    - To ćemo učiniti na prvom potoku na koji nabasamo.

Nakon svega, ote im se prigušen smijeh, kakvog nije bilo  odavno, a potom Stojan opet progovori:

    - Možda nam se ovaj put i posreći. Već je krajnje vrijeme. Osjećam to. Koliko god nam je bio čudno nesrećan lanjski deveti mart, utorak, toliko nam je čudno srećan današnji dvadeset drugi april, petak, turski svetac. Još samo da nađemo tvoj potok i da ne budemo više musavi kovači, već fini i uglađeni carski glasnici. Dolje u dolini vidim neki potok i ja bih da odmah krenemo na umivanje i uređivanje. Neka nas sreća prati!

Kada se spustiše do vode, već se mračilo. U sumraku je svjetlucao vijugav šumski potok. U obalama nekoliko oštrih zavoja bjelasa se sitan pijesak, pomiješan sa bjeljugom zemljom. Taj pijesak je dobro čistio i spirao garavu masnoću s lica, vrata, ruku. Ruke su gotovo izderali pokušavajući da izribaju prljavštinu i masnoću, a sa licem su morali postupiti mnogo pažljivije.

Noć se potpuno spustila kada su se dvojica čudnih konjanika domogli sljedećeg visa. Ubrzo su bili na velikim pašnjacima. Na jednom uzvišenju naiđoše na napušten katun. Tu u jednom uglu djelimično porušenih torova za ovce, stajalo je sadjeveno sijeno, a u drugom uglu koliba. Noć bijaše vedra, tako da im koliba nije bila potrebna. Dovoljno im je samo sijeno. Mnogo su ga iščupali sa stoga i rasporedili u postelju, kako sebi, tako i konjima.

Sa ove markantne i isturene uzvisine dobro osmotriše okolinu, a onda stadoše provjeravati oružje. Svaki konjanik je imao po kratku pušku nabijenu za pojasem, i još po sablju i jatagan o pojasu. Matija u svojim bisagama nađe još jednu nabijenu manju kratku pušku i, pored nje, mali durbin.

    - Izgleda da nas ovi velikodušni putnici dobro opremiše – našali se. - Sada možemo u svoju gospodsku postelju, u kakvoj nismo prenoćili već četrnaest mjeseci. Ne znam da li ću znati spavati u ovoj čistoj i mirisnoj udobnosti, poslije svih tih memljivih, pacovskih, upišanih i užasno smrdljivih kamenih podruma po turskim hapsanama od Livna do Stambola. Još ne mogu da povjerujem da nam se ovako nešto dešava, već mi sve ovo liči na jedan prelijep san.

    - Sudeći po onom kako smo putovali prema Stambolu, odavde do Dalmacije i Ravnih Kotara treba nam dvadeset tri dana jahanja. Samo do Sarajeva devetnaest dana, do Livna tri i do kuće jedan. Doduše, možemo se mi kretati i brže od ondašnjeg karavana, pa da put do Sarajeva zgazimo za osamnaest dana. Mislim da ovdje treba da se odmorimo samo do ponoći i tada nastavimo. Putovaćemo noću, a odmarati se danju. Tada ćemo se sklanjati u planinu i tako imati najmanje susreta. Tako ćemo raditi u prvih pet-šest dana, za koliko imamo hrane u bisagama, a tada ćemo već odmaći daleko i biće sve manje mogućih susreta sa turskom vojskom. Bez obzira na to što sada dobro ličimo na njihove glasnike, svaki susret sa njima, mogao bi se iznenada i za tren pretvoriti u smrtnu opasnost. Stražariću prvi. Spavaj!

Prvo veće odmaranje prođe u miru. O ponoći se spakovaše i produžiše dalje.

Sljedećeg dana zađoše u planinu, pa su nastavili putovanje do podne. Zatim su se odmarali, a uveče ponovo nastavili. Tako su išli prva četiri dana, a onda svratiše u jednu osamljenu i praznu mehanu. Tu dopuniše zalihe hrane za nekoliko dana i nastaviše dalje.

Danima su putovali naporedo s putem kojim su došli, nekad su mu bili bliže, a nekad i kilometrima udaljeni, ali uvijek oprezni da ga ne izgube, da ne upadnu u kakvu klopku ili nezgodu.

Nekad su se kretali brže od lanjskog karavana, a nekad sporije.

Osamnaestog dana pogledom dohvatiše Sarajevo.

Tada se i Matija dosjeti:

    - Zar ćemo zaboraviti svratiti u Sarajevo. Treba da  predamo poruke, pa onda nastavimo za Livno.

    - Možda je bolje da se javimo samo onima u Livnu, pa neka oni proslijede poruke do Sarajeva.

    - O dukati moji netrošeni! Da bar svratimo na kavu i potražimo Ragiba. Da mu damo do znanja da ipak nije baš sve kako je on zamislio.

    - Tu bismo baš i popili kavu, i to zaprženu upravo tako kako je i tražimo – odgovori Stojan.

Tako uz šalu produžiše dalje. Odavde sa šumovitog visa, samo katkad i na mahove, bjelasa se Sarajevo. Mnoštvo bijelih zidova, kao bijelih tačkica zaleglo između zelenih bregova, a oni promiču sve brže i brže, kako se i rodna ognjišta primiču.

Nakon dužeg ćutanja, Matija progovori:

    - Često se sjetim onog slučaja, kada nas odvodiše u ropstvo. Kada ti se u nevremenu, kod Prizrena, ukaza prilika da bježiš i svoj život spasiš, a ti se vrati u ropstvo radi mene. Često mi to dođe u misli. Šta te je navodilo da učiniš tako?

    - Da onda nisam postupio onako, danas ne bi bilo ovako. Onda bih možda izmakao ropstvu, i spasio život svoj, ali to za mene više ne bi bio život, već samo patnja nesnosna. Ni samog sebe više ne bih smatrao čovjekom, zbog nečovječne izdaje bližnjeg svoga. Vjeruj mi da to ne bih mogao nositi. Sada sam veoma srećan ovako, što sam onda postupio onako. Sada smo obojica živi, zdravi i veseli, žurimo svojim kućama i svojim najbližima. Zar ima nešto ljepše od toga?

    - Dao si mi povod za često razmišljanje.

    - Toga ćeš se sjećati često, kada budeš sam. Eto, drago mi je da sam i ja u tim tvojim mislima.

    - A šta bi to moglo ispunjavati tvoje misli? Kada ću biti u prilici da ti se na neki način odužim, da i ja  nešto učinim za tebe? – raspitivao se Matija.

    - Ti ne znaš da si mi se već odužio. Ne znaš da su nam misli slične, jer nam je i život sličan.

    - Kako to misliš?

    - Ti si mi bio nada u svemu. Ti si mi uvijek davao novu snagu da i to ropstvo nesrećno izdržim i preživim. Da nije bilo tebe, ko zna kako bi se sve završilo. Samoća je ponekad teža od svega. Ali ti si bio tu da sve ublažiš.

I danas smo obojica srećni što još gazimo po ovoj zemlji balkanskoj i to još s radošću u grudima. Ništa te ne može ispuniti i razgaliti tako kao sloboda poslije ropstva. Što nevolja bješe veća, sloboda ti dođe draža. – odgovori Stojan.

    - Da nam bude srećno i do Cetine! Želim da je pregazimo na istom mjestu gdje i prošli put. Da obiđemo naš potok i adu na kojoj bijasmo zarobljeni. Da je sada posjetimo kao slobodni ljudi. Da se tu poklonimo našoj sudbini i zahvalimo joj na pomoći da preživimo.

    - To ćemo pokušati izvesti noću. Granična linija je opasna u svako doba, ali neprijatelj se tada manje kreće.

    - Moramo istrajati još do Cetine. Pomoći ćemo svojoj sudbini kao što i ona čini nama. Moramo pažljivo pripremati uspjeh, graditi sreću, a onda će radovanje doletjeti samo. Na kraju ćemo se uvjeriti i u to da je srećniji onaj što sreću gradi i što joj ide u susret, nego onaj što je samo čeka. – Matija je već sada uživao u zamišljanju tog događaja.

Tako u priči dva posve neobična mladića, na prekrasnim vrancima i u odorama turskih glasnika, stigoše nadomak Livna.

Kiša se otvori iz neba i zemlje, nitⁱ od nje šta vidiš, niti šta čuješ. Zateče ih nekako kada se ispred njih ispriječi velika čistina, sve sami pašnjaci i livade, bez zaklona i skrovišta. Zbog toga i zastadoše da razmotre šta im valja činiti. Premišljali su se da li da ovu veliku čistinu zaobiđu s desne strane, pa udare bliže Livnu, ili da ga se klone što dalje, usmjeravajuči lijevo. Šteta je gubiti vrijeme i tako rano zanoćiti, a i ako produže koliko će dobiti na skraćenju puta… Upravo tada udari pljusak, zatvori sve vidike, kao da im dođe u pomoć, da ih zakloni u ravnom prelasku preko čistina.

Nastaviše ravno i ubrzo izbiše na kameni most preko krivudave rječice. Okolo bijaše prilično barovito i vlažno, te i oni usmjeriše preko mosta. Bio je to onaj isti most pored kog su odmarali, prvi put nakon kretanja iz Livna na svoje nesrećno putovanje u ropstvo. Ovaj put banuše kao slobodni ljudi. Kako pređoše most, tako svratiše s nizvodne strane i pustiše konjima da se napiju.

Od sivila pljuska ništa se ne vidi, a od jeke ništa ne čuje. Nevrijeme poče da šiba i bjesni. Po kamenom mostu sve razbija, u maglu pretvara, a okolo se samo sliva i jezera stvara. Iz uzburkane vode samo ponegdje još izbija pokoji grm i šaš. Svi zvukovi se zatvorili samo u jednu beskrajnu zaglušujuću jeku, kakvu samo priroda nudi kada krene da se iskaljuje, da šiba, bije, ili na svoj način miluje. Džaba i ogrtači i kalpaci, kiša prodire svuda i kvasi sve. Konji se tek malo napiše, valjda ih kiša silno rashladi, pa zaboraviše i na žeđ. Oklembili ušima i stoje, čekaju da zlo prođe.

Tek jednom Matija dade znak za tišinu i prozbori:

    - Čujem praporce. Iz daljine.

    - Čujem ih i ja. Dolaze sa istočne strane.

Na brzinu uzjahaše i popeše se na put.

Mlazevi pljuska se komešaju, namiču, promiču, pa se tek na mahove jedva šta providi i razaznaje.

Mogli su se izmaći, s puta skloniti, međutim zastadoše još koji tren, da se uvjere ko to dolazi.  I tek tada spaziše jednu natkrivenu kočiju. Onako laku i udobnu, snažni je konji vuku kao perce. Pod krovićem, iza kočijaša sjedi čovjek s kalpakom vlastelina. Ispred i iza kola jašu po dva konjanika naoružani do zuba, snažni i spremni da u svakom trenutku zaštite važnog putnika.

Kako se kola nagnuše u nizbrdici, iza njih se ukazaše i dva pješaka, koji ukorak prate kola i posrću, ali uvijek na istoj udaljenosti.

Kada se mlaz pljuska još jednom skloni, tek tada se moglo vidjeti da su vezani za kola, koja ih naprosto vuku.

Stojan pogleda Matiju i prozbori:

    - Ili je aga livanjski, il' je neko od begova, dok ovako u predvečerju žuri u Livno.

    - Možda je bolje da ih osmotrimo iz nekog zaklona.

    - Da, ali nama je dobar zaklon turska odjeća i jezik koji smo naučili. Mi i dalje možemo biti „carski glasnici“ koji se, na primjer, „vraćaju iz Livna“ i u susretu ponešto pitaju. Tek da vidimo ko su i zašto su im ona dvojica onako vezana za kola.

    - Nije ti loša ta zamisao. A šta ćeš ako neko od njih zna jezik bolje od nas, pa nas otkrije?

    - U pratnji ih je samo četvorica. Mislim da oni za čuvanje bega i hvatanje Srba ne moraju znati jezik. To su sejmeni ili bešlije. Ja bih, uz svu našu iscrpljenost i muku, da pogledamo o čemu se tu radi i šta se to dešava. Nešto u meni opominje da ne škiljim iz prikrajka dok moji sunarodnici stravično pate, već da priskočim i pripomognem, ako je ikako moguće.

Matija potvrdno klimnu glavom i sada obojica ostaše na putu.

U prilazu, kola zastadoše nekoliko puta, pri svakom nailasku na bujicu gdje mjestimično preliva put. Kako prednji konjanici provjere dno, tako i kolona nastavi dalje i sada već zakoračiše blago uspinjućim nasipom prema mostu. Upravo kada stigoše na kraj nasipa i dotakoše most, preko izdignute kaldrme u susret im se pojaviše dva konjanika. Prema prvom utisku, opremljeni su za dalek put, lijepo su odjeveni i dobro naoružani. Na dobrim konjima vrancima, pojaviše se iz pravca Livna, a izgledaju kao veliki carski glasnici.

Prednji jahači maloj koloni dadoše znak da stane.  

Sve stade.

Dvojica „glasnika“ prilaze polako. Topot potkovica njihovih konja nadjačava jeku pljuska. Po ispranim kamenim pločama izdignutog mosta, škripi gvožđe.  „Glasnici“ priđoše i stadoše, a jedan od njih (Stojan) glasno pozdravi:

    - Selam alejkum!

    - Alejkum selam! Merhaba! - prednji jahači odgovoriše uglas.

    - Merhaba. Kud po ovom kijametu, ljudi?

    - Zadesilo nas. Halil-beg je bio malo u babaluku, pa se sad vračamo u Livno, kao zadocnjeli plivači.

    - A za ovu dvojicu pješaka, je l' nemate konje? Mislim, skoro su bosi i još po kaldrmi, pa dokle će vam izdržati? Jedan vam je u razvaljenim opancima, a drugi samo u čarapama, pa im stopala već odavno krvare. Zbog njih morate sporije, a da su jahači - brže biste putovali.

    - Tako je naređeno. Tu mi ništa ne možemo. Aga, Halil–begov punac, reče da mora tako. Naše je da sprovedemo to što nam se naredi – odgovoriše prednji begovi pratioci.

    - I babo Halil-begov je aga livanjski?

    - Da. Sefer-aga Durakbegović -  odgovoriše oni.

    - Vjerovatno ta dvojica aga povremeno razmjenjuju čivčije, nadničare, kulučare, ali i krivce?

    - Tako je - odgovoriše uglas begovi pratioci.

    - A šta su vam onda ovi vezani i bosi za kolima? Do Livna će uništiti stopala i više neće biti ni za šta.

    - To su krivci, čestiti glasniče. Protivili su se dati porez i još su organizovali pobunu protiv poreznika i vlasti. Vodimo ih na suđenje, da im kadija livanjski sudi.

    - A on će presuditi tako da tom nakinđurenom u kolima rintaju samo za splačine, dok ne pocrkaju, a onda će, kao pseta, biti samo bačeni u potok…

Prednji jahači se samo zgledaše, ostadoše bez riječi. Ni ušima svojim ne mogaše povjerovati šta to čuše od ovog “carskog glasnika”.

Utom se oglasi i Halil-beg s kola, iako od pljuska ništa nije čuo:

   - Zašto sada stojimo na kiši? Ako jednog glasnika toliko toga zanima, neka se s nama vrati u Livno, pa nek tamo svu noć pripituje, ali ovdje, mislim da stvarno nema smisla da stojimo na kiši i mlatimo praznu slamu. Krenite odmah!

Sada i Stojan progovori glasnije da bi i beg čuo:

    - Čestiti Halil-beže, ne namjeravam ovdje smetati i stoga ću se odmah izmaći. Oprosti na smetnji!

Kako to reče, tako se i izmače, a istovremeno i njegov saputnik. Kočijaš istog momenta kandžijom samo dotače vučne konje i oni krenuše.

U tom trenutku Stojan vidje kako jedan od bosih zarobljenika, vezanih za kola, iskrivljuje lice od bola, kada zakorači malo ohladnjelim iskrvavljenim stopalima. Drugi, bos, posrnu i pade, kola ga povukoše. Sada Stojan već izmaknut, s ivice nasipa nastavi razgovor:

    - Šta misliš, čestiti Halil-beže, da tebe neko ovako veže, kakav bi bio osjećaj? Molim da ove ljude odmah pustiš!

Halil-beg se u trenu iznenadi i dok je već uzrujan nalazio odgovora, Stojan produži:

    - Ako ne namjeravaš ti, onda ću ja.

Kako to reče, tako trže sablju, munjevito udari po užadima, koja upravo nailaze pored njega. Sužnji u  trenu ostaše odvojeni od kola, ali još s vezanim rukama.

Konji dvojice zadnjih pratilaca gotovo se sapletoše o posrnule sužnje, dok njihovi jahači posegoše za oružje, onaj bliži sablju, a drugi iza pasa pušku…

Tog momenta dvojica “glasnika” su već imali u rukama po pušku i sablju. Stojan je bližnjeg dohvatio, istovremeno kada i Matijina puška grunu i dohvati onog drugog. Obojica zadnjih pratilaca se svališe.

U munjevitom okretu prema ostalim Stojan spazi da i Halil-beg ustaje sa sjedišta i uz  povik “Kauri”, poteže kremenjaču.

Stojanova puška grunu i Halil-beg se svali.

 Tada Matija već bijaše u naletu na prednju dvojicu pratilaca i bližnjeg dohvati sabljom. Drugi ne mogaše ni pucati, ni napasti preko kola i konja, u čudu zastade, saplete se sav zbunjen. Matijina mala puška grunu i on se svali.

Kočijaš ostade sav ukočen od straha, zabezeknuto otvorenih usta. Nit poseže za oružjem niti šta reče, samo podiže ruke, i stade se nijemo ogledati oko sebe. Iznenada se nađe u potpuno nepoznatom osjećaju u kom nikako ne mogaše da shvati i prihvati mogućnost da onako odvažno, pouzdano, oholo i silno obezbjeđenje bude zbrisano u jednom trenu.

I dok je Stojan posezao da pridigne popadale sužnje, Matija se obrati kočijašu:

    - Ništa se ne boj, ti nisi kriv. Otpaši svoje oružje i možeš svoju kočiju goniti kud hoćeš. Vidiš šta i kako se desi. Prosudi sam šta bi učinio na našem mjestu.

    - Zar niste glasnici?

    - Ne.

    - Kauri?

    - Da. Moglo se i zaključiti, jer koji bi glasnici založili život za kaurske sužnje.

Kočijaš otpasa opasač, baci ga s kola i reče:

    - Eto, sad možete činiti šta hoćete.

    - Mi ne činimo šta hoćemo, već šta moramo, već to na šta nas nagonite. Valjda ti je i samom jasno ko je u svemu ovome činio šta hoće i kako hoće.

    - Ja nisam. Vazdan mi je teško gledati bilo čiju patnju, pa i ovih sužnjeva.

    - Ma je li, bogati? Ako ti ih je već žao, što tim svojim siledžijama nisi rekao da ih puste? Svejedno je tebi, isto kao i ostalima, dok ih vazdan vučeš za kolima i gledaš im najužasniju muku i patnju.

    - Niko mene ne bi poslušao, jer sam samo običan kočijaš, koji od neke rabote mora da živi.

    - Zbog toga te i razumijem.

    - I da znaš da mi nije svejedno, jer ti sužnji su potpuno nevini, a još mi je teže jer pripadaju mom nekadašnjem narodu.

Dok ga je Matija začuđeno gledao, on nastavi:

    - Iz Potkraja sam... Rođen sam gore uvrh polja Livanjskog, u rodu Petrovića. Tamo sam i prohodao.

Matija ga je i dalje netremice gledao, dok su sa začelja kola polako prilazili Stojan i dvojica sužnjeva. Primicali su se tiho i pažljivo da ništa ne remete, dok je kočijaš nastavljao:

    - Da, da, u Petrovićima sam prohodao i rastao do šeste godine, do čobančeta, čuvara jaganjaca. Bilo je to u kući Nikole Petrovića. Stric mi je pop Obren Petrović. Danas tamo nema ni crkve ni popa ni sela. Sve su to Turci sravnili sa zemljom. Nas nekoliko dječaka odveli su da čuvamo stoku na aginom posjedu. Tu sam i odrastao. Ne imadoh više ni kome, ni kuda, a živjeti se mora.

Sve prisutne oko sebe pogleda u oči, a zatim nastavi:

    - Znam da se sada pitate zašto vam to sve pričam. Nekome moram reći, jer pritišće. Ponekad pritišće toliko da ne mogu nositi. Nemam prilike da ikom kažem, da se povjerim, požalim, da ovo zlo otpusti, da bar predahnem. Hvala vam, kada pristajete da me saslušate!

Tada se i Stojan javi s pitanjem:

    - Možemo li znati tvoje ime ?

    - Ah, da, zaboravio sam reći, kršteno ime mi je Milutin Petrović, a sada se zovem Zejnil Dinarić. Ime mi dadoše po starom Zejnilu, s kojim sam čuvao agina goveda. Nek mu je rahmet, bio mi je dobar. Prezime dobih po Dinari, pod kojom su me našli.

Zatim čovjek bolno uzdahnu, pa nastavi:

- Kako li je sve to nositi, kada biste samo znali!

    - Da li bi bio voljan da se vratiš svom narodu?

    - Moje srce je uvijek uz moj rođeni narod, ali ja sada nemam kud. Ni tamo mi ne bi bilo spokoja, jer kad-tad neko bi želio da mi zaviruje čak i u gaće, a poslije toga ja više ne bih bio nigdje. Tada bi moj život bio završen, makar da me svi miluju i časte. To dalje ne bih mogao nositi. Osim toga, u čaršiji me čeka familija, žena i dvoje male djece. Oni žive od moga kočijašenja i čekaju šta ću im večeras donijeti. To su moja djeca, moja krv. Razumijete li?

Mislite li da je samo vama teško?

Čovjek više nije mogao zadržati suze. Jednom rukom zakloni oči, dok je drugom posezao da pokrije već mrtvog bega iza sebe.

Stojan ćuteći i na brzinu nađe nekakvu odjeću u kolima, pocijepa je i komadima poče previjati razderana stopala sužnjeva. Kada sve dobro umota, učini da je toplo i sigurno od daljnjih povreda, poseže još jednom u kola i pronađe još suve odjeće. Njome  ogrnu sužnjeve.

Nakon toga priskoči u pomoć i Zejnilu, koji je pokušavao da mrtve pridigne na kola.

Na kraju, kada i to završiše, Stojan se obrati svima:

    - Mi sada moramo dalje. Drago mi je da smo dva nevina života spasili od sigurne smrti. Drago mi je da sam upoznao ovog finog čovjeka Milutina, Zejnila. Žao mi je što su njegova osjećanja tako tužna. I moja su osjećanja tužna, kako zbog njega tako i zbog ovih ostalih mladih života. Ništa se tu nije moglo, sami su to tražili. Kada bih se ja pitao, nikud ne bih dalje od svog vinograda, samo da su kojim slučajem i ovi što leže, mislilio isto. Da su i oni, kojom srećom, ostali kod svojih ognjišta i  vinograda, umjesto što krenuše i nas sa naših razgoniti, a i mene u šumu odgoniti. Da su kojom srećom razmislili i sjetili se, da je i njihov život rođen iz neke ljubavi. Al' draža im bješe mržnja. Da su, kojom srećom, znali odabrati ljubav umjesto mržnje, boga umjesto đavola, istinu umjesto laži. Ej, da li su znali… A kako će kada je okolo i previše onih što nagovaraju i onih što ne znaju, pa slušaju...

Zbog toga nam i jeste ovako kako je. Zaludne su moje želje, ako o toj veličini ne odlučujem.

Ljudi, bilo bi mi drago da se opet sretnemo...

    - Kome bi to bilo drago, da nas ponovo vidi? – priskoči jedan od sužnjeva. - Ni ime nam nisi rekao, a ostavljaš nas tako da i dalje ništa ne znamo. Ima li to smisla?

    - U pravu si. Mi smo sužnji Bosfora. I ništa nam priča nije tužnija ni ružnija, niti ljepša od vaše. Osjećamo se veoma slično kao i vas dvojica što maločas bijaste vezani za kola, i kao ti jadan koji ih morade vući. Ja sam Stojan Janković, a ovaj do mene je Matija Miljković.

Sva trojica ostalih sagovornika ostaše otvorenih usta sve dok kočijaš ponovo ne progovori:

    - Zar je moguće da ste sve to preživjeli? Po Livnu se pričalo svašta. Pola nas je mislilo da ste prvu noć stradali u Livnu, a pola da ste stradali u Sarajevu. Svi smo samo nagađali. Timario sam vaše konje. I danas su u begovoj štali.

Matija ga više nije ni slušao, na brzinu je nabio svoje prazne puške, pokupio barut i olovo od naoružanih petorice Turaka, a kada krenu da pokupi i oružje, Stojan se samo sagnu, dohvati odbačeni opasač s kremenjačom i jataganom, i baci ga kočijašu u ruke.

     - Drži‘!

Kočijaš ga opet začuđeno pogleda, dok on produži:

    - Pripaši to, može ti zatrebati…Zbogom!

Zatim se hitro vinu u sedlo i sljedećeg trena već je s Matijom zamicao preko mosta, odakle su se i pojavili.

Kočijaš je netremice gledao kako odmiče galop dvaju srčanih vranaca, kako se nad njima dvije siluete gase, kako se obrisi dvojice tajanstvenih mladića stapaju s purpurnim predvečerjem i zamiču. Netremice je gledao i gledao dok jednom sve ne iščeznu.

Podno šume, ispod jedne osamljene lipe, Stojan i Matija zastadoše. Željeli su da se obazru, da još jednim pogledom obuhvate ozareno predvečerje što neobičnim bojama oboji i natkrili današnje poprište.

Tamo, s onu stranu mosta i krivudave rječice, svojim kućama odlaze oslobođeni sužnji Veljko i Dušan. Hramlju, jedva se oslanjaju, na izranjavanim stopalima zamiču valovitim pašnjakom.

Ovamo, blagim usponom kaldrmisanog i pješčanog puta prema Livnu, penje se otežala kočija. Kočijaš bodri vučne konje da potegnu još jače, a stalno se obazire i ispod krovića pogleda na nekoliko konja, što se uputiše za kočijom.

U sredini osta kameni most, obasjan pramenom posljednjeg zraka predvećernjeg sunca. Neobično  bijel, sav blješti sred okupanog zelenila i mutne bujice. Sve to nadvija umivena rumen, što se za odbjeglim pljuskom tek upali, a već gasne, sa sumrakom tamni.

Osta most da prkosi zubu vremena i nevremena, da odolijeva bujicama, kišama, prilikama, neprilikama. Ostade da sjeća i podsjeća na vremana prošla, na vremena davna. Ostade da besjedi i pripovijeda o ljudima i događajima, da ćuteći priča još neispričano.

Dvojica posmatrača stajahu još koji tren zaokupljeni neobičnim prizorom i svojim mislima, a onda odjednom okrenuše konje i žurno zamakoše iza uzvišenja. Ostaviše pitomu dolinu da se u sutonu majskom skriva, da se izmaglicom pokriva i sniva.

※  Istorijski podaci:

Posle četrnaestomesečnog ropstva u Carigradu, Serdar Stojan je izveo spektakularno bekstvo i povratak čak u Ravne Kotare, o kojima je tako nadahnuto ispevana i narodna junačka pesma. Tim svojim podvigom je Gospodar Stojan zaslužio i visoko priznanje Mletačke Republike. Njegova Presvetlost, sam venecijanski Dužd, ga je u Veću proglasio Vitezom, obdario ga zlatnom Kolajnom sa medaljom Svetoga Apostola i Jevanđeliste Marka, Zaštitnika i Patrona Republike. Takođe, načinjena mu je svečana, plemićka, dolama.

Tako je jedan od najistaknutijih predstavnika srpske narodne Aristokratije u Dalmaciji postao i nosilac mletačkog visokog plemićkog zvanja, titule Viteza od Svetoga Marka (''titolo di cavaliere di S. Marco''). Od ovoga trenutka je zvezda Jankovića Stojana zasijala još i jače. Iako potomak blagorodne loze, ali samo neznatno žegarsko čobanče i pripadnik uniženoga i, do tada, satrvenoga naroda, zablistao je kao Vitez, strah i trepet Turaka u svoj Krajini, pa i mnogo šire.

Slava doma Jankovića pronela se na daleko, u sve krajeve gde se srpski zborilo!

Da vidimo kako (u pomenutom svom delu) o ropstvu Jankovića Stojana piše gospodin Marko Jačov: ''Mletačke vlasti su se naročito zainteresovale za sudbinu Stojana Jankovića, za koga je bilo javljeno da se nalazi u Livnu i da je tamošnji beg obećao da će ga pustiti na slobodu. Međutim, on je, bez ikakvog objašnjenja, poslat u Carigrad. To se može objasniti jedino time što se o njegovom vojevanju znalo i na sultanovom dvoru. Biti doveden vezan pred sultana bila je privilegija najznačajnijih junaka koji su imali nesreću da padnu u ropstvo.

Njima je, po pravilu, predlagano da prihvate islam, ili da im se odrubi glava. Izgleda da je narodna pesma, ipak, najbliža istini kad navodi da se Stojan Janković poturčio i na taj način sačuvao glavu. Posle četrnaest meseci provedenih u Carigradu Stojan je, ubivši Halil–bega Durakbegovića, 'sina jednog turskog princa', pobegao i 'bekstvom na slobodu još više se proslavio'

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※   Istorijski podaci:

Posle 14 meseci provedenih u Carigradu (a ne devet godina i sedam meseci, kako se peva u narodnoj pesmi) Janković i Miljković su uspeli da iskoriste smanjenu tursku budnost zbog boravka nepopularnog sultana Mehmeda IV u okolini stare prestonice Jedrena, gde je boravio radi lova i razonode,7 pa su pobegli — ne zna se da li kopnom ili morem — u leto 1667. g. i ponovo se pojavili u Kotarima, što je snažno odjeknulo u evropskom hrišćanskom svetu, s obzirom da je to bio nesvakidašnji podvig. Pri bekstvu Stojan je ubio Halil-bega Durakovića, sina turskog velikaša, a čim je stigao u Kotare ponovo se stavio na čelo uskoka i nastavio da ratuje, pustošeći turske teritorije.8*

Izvor: „Istorijski podaci o uskočkom serdaru Stojanu Jankoviču“, autora Stojana Berbera, sa osvrtom na istraživanja Boška Desnice.  ※

※   Istorijski podaci:

U dostupnim dokumentima nije zabeleženo kojim putem su naši junaci pobegli, da li morem ili kopnom. Mada bi lakše bilo pobeći kao "slepi putnik" na kakvoj mletačkoj galiji, verovatnije je da se u stvarnosti zbilo onako kako narodna pesma kazuje, a što se možda pevalo već u ono vreme: da su Janković i Miljković uspeli da se domognu konja i novaca i da su, znajući turski jezik i predstavljajući se kao Turci, pobegli kopnom, zamećući tragove. Ne bi bilo čudno da je i sam Stojan podsticao guslanje takve pesme.

Izvor:  internet stranica -  „Riznica“ s osvrtom na rad dr Stojan Berber, Učiteljski fakultet , Sombor.   ※

※   Komentar autora:

U vezi s podacima o Halil-begu Durakoviću, moguće je da se desio slučajan susret u okolini Livna, slično opisanom u ovoj protekloj priči.

Jer Stojanu, kao razumnu čovjeku, nije ni na kraj pameti padalo da u tom trenutku traži nekog, ili neku osvetu.

Jedini njegov cilj bijaše da što prije pređe Cetinu i  domogne se Dalmacije.  ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: