detalj slike: KRK Art dizajn

       LjUBAV JE LIJEPA KADA SE KRADE

Dođi mi, dođi iznenada,

k´o rani behar trešnje cvijetne.

Došumi spretno k´o nekad davno,

u mirne tople noći ljetne.

Potrči kradom, skrij se od drugih,

kad selo zaspi u smiraj dana,

a onom našom stazom tajnom,

od drugih skrita, a nama znana.

Preskoči potok, pretrči lug,

obiđi šume kroz livade,

korakom hitrim, jelenu sličan –

ljubav je lijepa kada se krade.

Nebo ću molit´  da skloni zvijezde,

Vlašići braća neka te prate,

Danici sjajnoj prekriću lice,

krišom joj šapnut´ da pazi na te.

U džep kaputa sakriću Mjesec,

da ne bi sij´o skinut mu plašt,

lipa će zemlji saviti grane

i niko neće primjetit´  nas.

Pehari vina nek budu usne,

drhtava tijela žerave dvije,

jedno za drugo stvoreni mi smo,

ljubav je lijepa kada se krije.

Drhtaće tijela, treptaće snaga,

a tajna ljubav kroz vene teći,

ostavi šapat u mojoj kosi,

nek´ nema kraja skrivenoj sreći.

A kada prvi pijetli se jave,

kradom se vini kroz livade;

Gospod je spreman oprostit´  grijehe,

ljubav je lijepa kada se krade.

    MAJKA HRABROST

                      Jeleni Trikić

Ni zmajevi, ni vitezi,

niti vile u proljeća

takvu hrabrost ne imaše.

O, Jelena, suze naše!

Tvoja hrabrost bješe veća.

Ti ne žali sa trideset ljeta

na žrtvenik smrti leći.

O, žrtveno mlado janje!

Sa osmjehom na usnama

ko kad krenu na vjenčanje.

Poriv majke bješe veći.

Zadnja ti je želja bila

da ti loza razgrana se.

Da plač čeda svoga čuješ

i rukama malaksalim

na prsima pomiluješ.

Ni mislila nisi na se.

Ti si znala da odlaziš,

ali zborit nisi htjela.

Lijek tražila teškom bolu

kad zagrliš svog Nikolu.

O, Jelena, suzo vrela!

Jauka ti nismo čuli

kad se vinu u visine.

O, Jelena, leptirice!

K´o kad pođe na spavanje

mirno sklopi trepavice.

Tiho šapnu:“ Rasti sine!“

 NEOBRANA VIŠNjA

U avliji našoj gdje je orah bio

proljeća jednog, sočnu i krupnu,

moj vrijedni otac višnju kalemio

pored nje postavi, astal i klupu.

Radov´o se tata svome rukosadu

kad višnja procvati i plodove pruži,

okupljao goste u njenom hladu

da za punom sofrom sa njima se druži.

I mi smo se djeca višnji radovali

kad latice vjetar počne da raznosi,

k´o  pahulje snježne radosno skupljali

zanosni, trčeći bacali po kosi.

Sasvim druga slika kad počne da zori.

Tada tata  pred nas k´o sudija stane.

„Plodove berite, ne lomite grane“.

Mi slušamo, ćutke dok nam tiho zbori.

„Ja sam za vas djeco  očinskom promišlju

zasadio stablo što plodove daje,

kad ne bude mene da rađa i traje

u blizini kuće kalemio višnju.

Ne tražite tuđe, imaćete svoje

nije tuđe voće uvijek i najslađe,

na dohvatu ruke neka vam se nađe

sa njom će vam ostat´ dio duše moje“.

Godinama višnja rasla i rađala

okupljala goste, čekala godove,

gledala u Sunce, njegove svodove

sprovode i svatove, sela ispraćala.

Al´ jednog aprila ispod svojih grana

okupi rodbinu i cijelo selo,

pod njom ocu mome držaše opijelo.

Te godine osta, višnja neobrana.

PODELITE OVAJ TEKST NA: