detalj slike: KRK Art dizajn

Jovan Šekerović – Poželio sam da nešto kažem o Krajini

 

U startu sam već imao podršku trojice izvanrednih ljudi, čije pozitivne kritike su me ohrabrile da nastavim sa pisanjem. - Jovan Šekerović

Književna Radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka, 07. april 2023. 

Već godinama ste angažovani u oblasti mašinstva, što je i Vaša profesija, na poslovima konstrukcije, tehnologije i dizajna. Kako ste spojili ove dve profesije i kada ste počeli da pišete?

Nisam ja te dvije profesije spajao. Mislim da su obje potražile mene. Mašinstvo i tehnika uopšte, moja su interesovanja još iz djetinjstva.

Uz redovan rad u firmi, radio sam i vanredno, kod kuće, u popodnevnim satima, uglavnom na izradi mašinske konstrukciono- tehničke dokumentacije za druge firme. To je trajalo godinama, dok se uz sve to nije pojavilo još i pisanje.

Pisanjem se počinjem baviti 2009.godine, kada sam, nakon lične golgote i izbjeglištva, na neki način, sumirao stvarnost i osjetio potrebu da nešto kažem. Kao izbjeglica, osjećao sam se suviše odbačenim da bih ostao ravnodušan. U meni je buktio neobuzdan žal za izgubljenim i spoznaja da ako ja o tome ne napišem ništa, neće ni drugi niko, i taj divni krajiški kraj, ostaće zaboravljen. Budući da se nisam mirio ni sa zaboravom, kao ni sa gubitkom, latio sam se pisanja i to krišom da niko ne vidi. Prvo što sam napisao bilo je 60 početnih stranica, kako i danas izgleda u mojoj prvoj knjizi „Vojskova, zaboravljena dolina“.

Mašinsko konstruisanje i pisanje ubrzo mi postaju kao nadopuna jedno drugom.

Lično mislim da je to dvoje veoma dobar spoj, bar ja to tako i osjećam u svom slučaju. Budući da je aktivnost u konstruisanju, zbog kompleksnosti, prilično jak trening misli, to mi pomaže da u pisanju lakše osmislim zaplete i rasplete, da osmislim scenu, a drama je još uvijek u meni, živa, živopisna i jasna, kao na filmskom platnu.

Zaista dugo se bavite i pisanjem, ali, reklo bi se da u poslednje vreme više pažnje posvećujete pisanju i da to odavno nije samo Vaš hobi?

Evo, već je četrnaesta godina, otkad najveći dio svog slobodnog vremena, pa često i dobar dio sna, posvećujem pisanju. Imam neku unutrašnju potrebu, koju ne mogu ni sebi objasniti. Ovo primijetno povećanje aktivnosti u pisanju, prije bih rekao da je zbog toga što sam sada u sredini jednog velikog zadatka, kojeg sam sam sebi postavio. Od četiri planirana romana, završena su dva, i sada moram malo „dodati gas“ da tu zamisao privedem kraju.

Ne mogu reći da to više nije samo hobi, jer nije ni profesija, budući da se ne može živjeti od te aktivnosti. To u našem podneblju ne mogu čak ni najuspješniji. Prije bih rekao da je to moja neka unutrašnja potreba da na taj način ublažim svoju nevolju, nešto što je vjerovatno sudbinski vezano za mene... Da nisam doživio toliki životni lom, gubitak svega i odlazak u izbjeglištvo, vjerovatno se nikad ne bih ni bavio pisanjem. Sva moja pisanja bila bi svedena vjerovatno samo na poneko tehničko uputstvo, možda još i neku molbu, žalbu i slično. Danas bih vjerovatno bio negdje u Podgrmeču neki manji rančer ili farmer, na očevom imanju, zbog čega sam ostavio posao u institutu Čajaveca i vratio se da živim na selu.

Prva objavljena knjiga bila je monografija „Vojskova zaboravljena dolina“. O čemu nam ona govori? Kako je nastajala ova monografija?

Ta monografija sumira mnoge istorijske, geografske, etnografske, etnološke, demografske podatke u manjem dijelu Podgrmeča, preciznije u području sliva rječice Vojskove, duge tek tridesetak kilometara... Okosnica sve priče je najuži dio istoimenog zaseoka u selu Srednji Dubovik i na Petrovu Luku u njemu, moju djedovinu, gdje sam rođen i odrastao.

Ova monografija je nastala slučajno. Nešto me je gonilo da to napišem. Znam samo da sam žarko želio da na neki način dam doprinos očuvanju istine i sjećanja na taj divni narod i sve što se nalazilo u tom mom rodnom kraju. Bio je to neki imperativ u meni koji mi je naređivao da to sve otrgnem od zaborava.

I ta prva knjiga s razlogom se zove „Vojskova, zaboravljena dolina“. Uvijek smo bili spremni pomoći drugima, ali kada je nama zatrebala pomoć, svi su nas zaboravili. Ode sve, ratni vihor sve razori, a oganj proguta. Sve nestade, kao da nije ni bilo...

Negdje u proljeće 2009. godine, sjeo sam i gotovo u jednom dahu napisao oko 60 stranica.  Bilo je to noću, krišom, da niko ne vidi. Nisam ni pretpostavljao da bi to  jednog dana mogla biti knjiga. Nakon par dana odlučio sam ipak da tekst pokažem Simi Jelači, autoru mnogih putopisa i reportaža sa putovanja. Budući da se on već odavno bavio pisanjem, njegovo mišljenje mi je mnogo značilo. Javio mi se iste večeri i saopštio kako je, nakon čitanja, isti tekst proslijedio svom prijatelju iz školskih dana, knjževniku i književnom kritičaru Đuri Maričiću, kojeg tada nisam poznavao.

Sutradan mi se Đuro javio, sa svim pohvalama i sugestijama da nastavim dalje kako sam i zamislio, s tim da bi mi on bio podrška do konačne realizacije.

Tokom pisanja cjelokupnog teksta, paralelno sam učio kako se oblikuje, organizuje i uređuje knjiga. Na kraju mi je  Đuro Maričić, uz svoju recenziju, saopštio da će zamoliti Ranka Pavlovića, književnika, da i on napiše svoju recenziju. U startu sam već imao podršku trojice izvanrednih ljudi, čije pozitivne kritike su me ohrabrile da nastavim sa pisanjem.

 „Tragom mojih predaka“ je monografija u elektronskom obliku. Kakvi su to tragovi zapisani u njoj? Da li je ova monografija doživela i svoje štampano izdanje?

U toj knjizi su zapisani tragovi o mom ličnom porijeklu, za kojima sam tragao godinama. Na 180 stranica iznio sam saznanja do kojih sa došao. S obzirom da su ti podaci lokalnog značaja i interesa uglavnom mojih rođaka i komšija, smatrao sam da zbog manjeg tiraža nije potrebno klasično štampanje i izdanje, Tako sam povremeno, prema potrebama i željama rođaka i komšija, štampao po nekoliko komada i dostavljao im, kako bi se i oni upoznali sa svojim korijenima.

Mnogi su bili oduševljeni i veoma zahvalni, jer je i njima pao kamen sa srca, samom spoznajom o sebi i sopstvenom porijeklu, u periodu osam vjekova za nama.

Mislim da bi ta knjiga bila dobra poruka za mnoge pojedince širom Balkana i njihove nedoumice u vezi sa porijeklom.

Sada sam već siguran, kada bi većina ljudi sa Balkana istražila svoje porijeklo u zadnjih osam vjekova, ili bar od Kosovskog boja do danas, da bi to u mnogome smanjilo loše porive i doprinijelo poboljšanju odnosa i poštovanja među ljudima, doprinijelo bi miru, stabilnosti, prosperitetu, povratku na opustjela ognjišta i boljem kvalitetu života uopšte. Jer, mnogi pojedinci bi postali svjesniji stvarnosti i istine da među mnogima, koje ne vole, ima i rodbine i to ne daleke, već samo par generacija unazad. Nakon toga saznanja, ne bi više toliko vjerovali manipulantima  i slijepo ih slušali.

Ono što Vas je učinilo prepoznatljivim i upečatljivim je svakako istorijski roman „Janković Stojan“. Radnja romana se odvija u brdima zapadnog Balkana, sredinom 17. veka a govori o istorijskoj ličnosti Janković Stojanu, oličenju krajiškog čoveka.

Nakon završetka moje prve knjige, monografije „Vojskova, zaboravljena dolina“, te druge „Tragom mojih predaka“, poželio sam da nešto kažem i o Krajini... Budući da je o nekom kraju najbolje govoriti kroz ljude, počeo sam da tragam za ličnostima. Onda sam se sjetio priča moga djeda Laze o Janković Stojanu i njegovom prolasku kroz podgrmečko selo Jasenicu. U tom selu, gdje god je Stojanov vranac ostavljao trag, mještani su to označili krupnijim kamenjem u kaldrmi.

U uzrastu osmogodišnjeg dječaka već sam bio izrazito znatiželjan, pa sam zamolio djeda da ostavi sve poslove i vodi me u taj sokak, kako bih sve to vidio. Nakon toga, često sam razmišljao o Stojanu i trudio se da pročitam svaki zapis i podatak, koji mi je bio dostupan. Kada sam sve pročitano sumirao, spoznao sam koliko je to njegovo djelo grandiozno, specifično i autentično. Istorijske istine o njemu, bijahu mnogo šire i veće od svih legendi.

Na kraju mojih razmišljanja ipak sam odlučio da Stojan bude simbol tog krajiškog čovjeka, o kojem bih rado nešto da kažem... 

Prvi roman pisao sam četiri godine. A sva njegova radnja traje samo 12 dana, u maju 1660. godine, tokom njegovog prolaska kroz Podgrmeč, moj zavičaj.

Recenziju su mi napisali književni kritičar Đuro Maričić i Simo Jelača.

Kroz tu tematiku pokušao sam da uključim što više elemenata klasičnog romana sa istorijskom podlogom, koji na 335 stranica, kroz četiri poglavlja i jednom istom pričom u 20 dijelova, obuhvata 45 likova... 

Nakon čitanja prvog romana, kritičari a i čitaoci su napomenuli da roman obuhvata tek mali dio iz života Stojana Jankovića, kao vjerovatno najsvjetlijem periodu u istoriji našeg naroda zapadno od Drine.

Tako sam došao na ideju da tu temu proširim na tri, kasnije i na četiri romana.

Tu je i njegov hronološki nastavak „Janković Stojan 2“. Šta nam on donosi?

Janković Stojan 2 je konceptualno nešto drugačiji od prvog.  Sastavljen je iz 20 različitih priča, zasnovanih na istinitim događajima. Svaka priča je pogled iz mog ugla, na osnovu životnog iskustva i poznavanja Krajine. 

Drugi roman sam pisao osam godina, od 2014. do novembra 2022. Ranko Pavlović je uredio tekst i napisao recenziju, na čemu sam mu veoma zahvalan.

Na 435 stranica, kroz četiri poglavlja, roman obrađuje  68 likova i mnoštvo događaja.

Tu su sadržani događaji iz Stojanovog središnjeg perioda najvećih ostvarenja, nizanja uspjeha i sticanje slave.

Dijelove ovog romana, sada već imamo objavljene na Književnoj radionici Kordun.

Štampanje je planirano polovinom ljeta ove godine.

I ovaj roman sam pokušao prilagoditi za sve tri generacije čitalaca. Najmlađima je uzbudljiva avantura, čitaocima srednjih godina je to pogled na nepresušno i vječno inspirativno epsko vrijeme, dok je najstarijima jedno specifično i parabolično poređenje sa današnjim vremenom i izgledom istog područja. Sve radnje su kroz moju viziju vezane za istorijski istinite događaje i u fusnotama potkrijepljene istorijskim izvorima, što bi moglo pomoći pojedincima željnim saznanja. Koliko sam u tome uspio, najbolje će procijeniti i ocijeniti čitaoci.

Pišete i eseje, kratke priče a takođe i pesme. O čemu Vaše pesme govore? Da li je poezija za Vas lakši ili teži način da se izrazite?

Da, ponekad napišem ponešto i iz ostalih područja književnosti, uglavnom kada mi iskrsne ideja. Najprije zabilježim u grubom obliku, pa se kasnije povremeno vraćam, umivam, oblikujem, dok na kraju ne poprimi prihvatljivu formu.

Teme su različite. Najčešće su socijalno istorijskog karaktera, nečeg što je, zbog lično doživljenog, meni bliže, nego mnogim drugima koji vole vedrije teme, pa da ne bih „mračio“, rjeđe ih pokazujem.

Poezija je za mene teže područje od proze. To je prefinjena i fantastična igra misli, za koju treba imati odgovarajuće nadahnuće, da u malo riječi iskažeš mnogo, da te svi razumiju i da je to većini prihvatljivo.

Mislim da mi je od svega ipak najbliži roman, kao žanr.

Po mišljenjima mnogih Vaših kolega, pozitivne su reakcije na Vaše stvaralaštvo ali Vi odišete skromnošću i nekako, čini mi se, sve to radite i stvarate u tišini?

Danas, nažalost, književna djela nemaju čitalaca, pa ni medijske podrške, niti interesovanja šire publike, kao što je to bilo ranije. To je primjetno i kod popularnijih autora, a mi, mnogi još uvijek kao početnici, u nekoj smo fazi probijanja leda. Uglavnom, mislim, kada čovjek nešto voli da radi, onda mu je to zadovoljstvo i svako okončanje njegove zamisli ili djela čini ga srećnim.  A još ako to primijeti više ljudi sa strane, eto još većeg zadovoljstva. To je na neki i nači podsticaj da se ide dalje, u nova stvaranja.

Kada već pominjete stvaranje u tišini, ima zadovoljstva i u samom stvaranju. Ako prihvatimo da je i književno stvaralaštvo na neki način umjetnost, onda je i tu autor u stvari tragač za ljepotom. Da bi se stvorilo nešto lijepo, potrebno je uložiti mnogo pozitivne energije. Ta energija isijava iz djela, zbog čega je privlačno za ljude, u našem slučaju za čitaoce. A čitaoci, opet, tu svoju finu energiju preusmjere na autora. Kada se taj krug zatvori, za autora je to jedna od najvećih nagrada, zbog čega osjeća zadovoljstvo i u toj tišini.

Šta je ono što čitaocima pripremate u narednom periodu?

Već sam napomenuo da je u toku stvaranje četiri romana o Stojanu, o svim periodima  njegovog veoma burnog i izuzetno zanimljivog života.

Budući da na početku ulaska u ovo pisanje, nisam ni očekivao tako pozitivne reakcije, nisam se na vrijeme organizovao i hronološki poredao navedene  romane. Prvi roman koji obrađuje  period njegove mladosti i procvata imena, djeluje zasebno. 

Drugi dio, već završen, kojeg sada čitamo, govori o Stojanovim najznačajnijim djelima, nakon kojih je proglašen vitezom Svetog Marka, predstavnikom vaskolikog naroda Krajine pod Mlecima, i vlasnikom dvora Jankovića. Ovaj roman će izaći iz štampe, nadam se, polovinom ljeta ove godine. Sljedeći, koji će nositi broj jedan, obuhvataće njegovo djetinjstvo sa svim elementima koji su uticali na formiranje njegove ličnosti. Na kraju ćemo imati i Stojana 3, koji će obuhvatati period tokom njegove najveće slave, pune uprave u području dodijeljenih odgovornosti. Sve do nesretnog 23.avgusta 1687. godine, kada tokom boja, u polju kod Duvna, oko 18 sati popodne biva mučki iz puške pogođen s leđa, a sljedećeg trenutka, na isto već ranjeno mjesto, udara i dušmanska sablja, ranjava neprebolno... Nakon tri sata, oko 21 sat uveče, Stojan više ne daje znake života, nakon čega sva Krajina ostaje u suzama.

Na kraju želim napomenuti da romani o Janković Stojanu ne govore samo o njemu, već možda i više o krajiškom čovjeku, njegovoj sudbini, nevolji, nalazeći se na surovoj vjetrometini zivota. Njegovi saradnici, većinom poznate istorijske ličnosti, uveliko odslikavaju krajiški narod, i što je možda u svemu tome najzanimljivije kako su uspijevali izvlačiti se iz tog takvog pakla, kojeg su krojile i mnogo jače sile.

Više istorijskih podataka govore da je u Stojanovo vrijeme, na području Mletačke Krajine bilo povećanja broja stanovnika i imovine po glavi stanovnika, i to upravo kada su bjesnili ratovi na sve strane.

Ako su tadašnji ljudi u tim uslovima uspijevali da se brane i spasavaju povećanjem  broja stanovnika i proizvodnje, zašto i mi ne bismo mogli primijeniti nešto od tih njihovih provjerenih pravila, koja vode u opšti napredak, sigurnost i kvalitet života.

PODELITE OVAJ TEKST NA: