detalj slike: KRK Art dizajn

14. maj 1667. godine, subota,

Budim kod Posedarja

VINOGRAD

Nakon rastanka sa Matijom, Stojan se uputi svojoj kući. Poznate staze i prečice izgledahu mu ljepše no ikad. Sve je rosnim majskim jutrom okupano, umiveno, granulo, sinulo, veličanstvenim proljećem okićeno. Ili je to možda samo osjećaj povratka. Nikad mu sve ovo ne izgledaše ovoliko drago i milo, naročito kada ukorači u Budim, drugi zavičaj u kom odraste, drag gotovo kao i onaj rodni na djedovini u Žegaru, u Nadvodi kraj Zrmanje.

Ovdje je već bio pred kućnim pragom. Još samo malo, pa će ga i ugledati.

Kako li će sve izgledati? Da li su svi kod kuće živi, zdravi? Kako li će ga dočekati? Niko od ukućana ne zna ni da je preživio, a kamoli da dolazi. Svi su ga već otpisali. Mnogi su već zaboravili kako izgleda. Samo kod najbližih ukućana i stričevića, neka nada još uvijek tinja. Iz potaje zebnja strijepi, iščekuje. Ne izdaje, ne da da se iz njedara otkida  najdraže, što raduje, veseli, daje snagu, podgrijava.

Ivicom polja zaobiđe sokak i red kuća. Nekako je i nehotice želio da prvo ugleda svoje ukućane. Da se prvo s njima sretne, pa onda i sa svima ostalim. Da li se to može nazvati sebičnošću?  Sam susret sa bilo kim drugim iz sela, vazdigao bi cijelo selo, svi bi ga dočekali prije nego li najbliži i najdraži, a to nema smisla. Izgubila bi se draž susreta, ta veličanstvena radost, taj neopisivi osjećaj.

Pogled mu pade na jablanove pored kuće, na staru brekinju, pa na red smokava što ih je još kao dječak zasadio ivicom polja. Tada se otac Janko ljutio, jer mu najbolju zemlju zauzima smokvama. Ubrzo je odnekud izmijenio stav i još je svakom o tome pričao pohvalno.

Iza smokava izroni i brežuljak s vinogradom. U vrhu vinograda, međom se poredalo nekolko lijeski. Sada prave prijatan hlad u kom, eno, neko sjedi. Zagleda se malo bolje i prepozna staricu u crnini. Vinograd je obrađen, okopan, podvezan, zategnut kao da on i nije toliko odsutan. Da, da, dok je Vinka pazila djecu, Ilija, Savica i najviše mati, nisu dozvoljavali da išta zarasta u korov. Posebno ne vinograd, njegov raj.

Starica je sada sjedila na međi, sa motikom u rukama, okrenuta bočno, pa tako nije mogla ni primijetiti da s ove strane neko dolazi.

Stojan skrenu ispod reda bagremova, pa ispod tri lipe. Tu u hladu sjaha, priveza konja za strugu, preskoči je i nađe se u svom vinogradu.

Između redova čokota svježe okopanom prhkom crvenicom opanci tonu. Tek sada punom snagom Stojan osjeti sa kolikom ga nadom i željom očekuju, dok vinograd ovako uredno održavaju.

Starica je sjedila s druge strane reda lijeski i nije ga mogla primijetiti sve dok se i sam ne pojavi.

Kako li će se samo iznenaditi, razmišljao je, dok je prilazio grmovima, pazeći da bude što tiši.

A onda odjednom osjeti glas, kao da se majka čuje. Kao da nije sama. Možda je još neko iz kuće pristigao pa pričaju. Ali kada priđe lijesci bliže, vidje da je ipak sama.

Tugovanka joj se otima iz grudi. Prepustila se jadu svome, pustila ga da izlazi, ne bi li joj bilo lakše. Nakupilo se toga i previše. Više no što ljudska duša može da ponese. Samo se već odvaljuje, otkida od muke i jada, od svega što tišti i pritiska toliko da se na trenutke ne može obdržati, niti dalje nositi.

Kada Stojan priđe još bliže, razazna i njene riječi, a bijahu usmjerene upravo njemu, i to takve kakve se mogu čuti samo još s majčinih usana:

          O Stojane, čedo moje,

          Iz kolijevke dijete milo,

          Dok te majka povijala,

          Srećom si se nasmijalo...

          Srećo moja, suzo sjajna,

          Oči su mi na prisoju,

          Već i budna samo snivam,

          Ugledaću sliku tvoju...

          Uspomeno najmilija,

          Čuvamo ti sve najdraže,

          Dok sinove ljuba diže,

          Vinograd ti majka veže.

          O Gospode, molim ti se,

          Zar ne vidiš moje jade,

          Šta sam kome ja skrivila,

          Da mi Turci ovo rade?

          Što mi dijete otimaju,

          Tu majčinu prvu sreću,

          Iščekati nikad neću,

          U jadima umrijjeću.

Stojan se prisjeti one narodne „Kani suzo, cvrkni zemljo“. Osjeti kako mu se isto desi. Još iz djetinjstva nije doživio sopstvenu suzu. A sada, odvali se neosjetno, klisko, izdajnički kliznu na vruć busen. Na vrelom iskričavom grumenu crvenice, trag joj se oslika samo za tren i odmah nestade. Žedna zemlja je začas popi, kao da je nije ni bilo. Da li od silnog premora, uzbuđenje, čega li, ote mu se i nehotice:

    - Majko!

Starica se prenu. Okrenu pogled tamo odakle začu glas, poznat, rođeni, iščekujući. Začuđeno je zurila u lik koji se upravo pojavi ispred nje, a iz grla joj se ote nezadrživ vapaj:

    - O Gospode, šta je sa mnom,

       Da l′ prizivam što se sviđa,

       Da l′ ja ovo sada ludim,

       Pa se čini i priviđa?

    - Majko, preživio sam i vratio ti se živ i zdrav!

Onako, sjedeći na međi, sva skrušena i začuđena, starica se samo prekrsti.

Ispade joj motika iz druge ruke.

Nakon dugog pogleda u nevjerici, ustade i obje ruke pruži ka Stojanovom licu, kao da će i dodirom da se uvjerava. I stvarno, poče grčevito, grozničavo i drhtavo opipavati. Zemljavim dlanovima kojim je maločas plijevla travu, obuhvati Stojanovo lice, sve snažnije, žešće. Nekoliko ispijenih vreža na njenom licu pokvasi suza, sleti, izgubi se negdje na donjoj usni, u drhtaju, u kriku.

    - Dijete moje drago, jesi li to ti?

    - Jesam, jesam, upravo ja. Ne sanjaš i ne čini ti se, već sam ti se stvarno vratio.

Majčine ruke se majčinski sviše oko njegovog vrata.

Kakve li sve misli i osjećanja mogu navrijeti i buknuti  u takvom trenutku? Prisjeti se Stojan i Žegara i u njemu djetinjstva. Jednog prijepodneva majka ga je više puta zvala na doručak. Sa livade je priskočio prizemnom prozoru, a ove su mu ruke pružile hranu, kao i uvijek, nešto najljepše odabrano, sačuvano i zašteđeno. Radosno je gledala kako prvi put zagriza sladokusno, a potom spokojno izgovori onu svoju već poznatu uzrečicu: Eto! - i okrenu se svom poslu.

Iste ruke sada mu se svijaju oko vrata, sve više i čvršće. U jednom trenu Stojan osjeti kako mu niz lice kliznu njena suza, a ruke joj iznenada popustiše, klonuše. Sva se opusti, propade, Stojan je jedva zadrža da ne padne.

Onesvijesti se krhka starica.

Tek što uspje da je malo pridigne, pogled mu kliznu niz red čokota do međe. Nedaleko ispred njega stajao je dječak u bijeloj košulji i kratkim sivim hlačama. Unezvijereno je zurio nekoliko trenutaka, dok mu se ne ote:

    - Jesi li to ti?

Nikola je bio visok skoro kao čokot, a progovorio je glasom odraslog dječaka.

Kao nošeni magnetom, sudariše se u zagrljaj. I dok je Nikola pomagao da pridrže staricu, niz krajnji red čokota, od kuće se pojavi i Vinka. S Đurđem u naručju, spoticala se bosa i žurila kroz tišinu.

Dok je, sva u čudu, usplahireno prilazila, iz naručja joj se začu dječiji glas:

    - Mama, ko nam je doš′o?

    - Na tvog čaću liči, sine moj. Ukoliko me oči moje ne varaju. Samo je isuviše suv i ispijen, sve sama kost i koža, crni sužanj, a još živ mučenik, majko moja mila...

Sljedećeg trenutka već bi se i Stojan srušio, da l′ od uzbuđenja, ili čega sve, usred ovolike iscrpljenosti, da ga svi okolo nisu čvrsto držali, stežući ga sa svih strana, sve više i jače, dok su u tišini samo jecali.

U mnogim bitkama je bio i smrti se strašne nagledao. Šta li sve nije doživio! Iz mrtvih je ustajao, dizao se, nastavljao, kao niko živ. Ni jedan trenutak se nije mogao porediti sa ovim, u kom ga je mali Đurađ čvrsto stezao oko koljena. Srećno dijete je prigrlilo što je moglo dohvatiti, ali toliko čvrsto da se sve treslo, dok su prstići prebirali i kroz hlače prožimali, kao da nogavica ni nema.

Uvijek je Stojan osjećao tu beskrajnu, nesebičnu i otvorenu porodičnu ljubav i poštovanje, kakvo se u Mitrovića varošici gajila oduvijek, ali ovaj trenutak ga je ganuo.

I dok još tako stajaše, Nikola se nekako odjednom iz sveg tog zagrljaja istrže, podvrisnu dječački, iz sveg glasa povika:

    - Narodeeee!...  Vratio se ćaća! Vratio se živ i zdrav! Bog nam ga je doveooo!

 Utom se i mali Đurađ istrže iz majčinih ruku i, kao po inerciji il' uzoru na starijeg brata, i on povika:

    - Jandreee! Ćićo Jandre, vratio se Stojan!

Neopisivi povici djece svima u zagrljaju natjeraše suze, dok se iz dvorišta začu odziv Stojanovog strica Andrije:

    - Ma, šta ja to čujem?! Šta se to tamo dešava?!

    - Ćićo Jandre, dođi da ga vidiš! 

Mali Đurađ je, već po navici iz dvorišta, Andriju nazivao Ćićo (striko) kao i svi ostali Mitrovići što su ga zvali, bez obzira na to što mu je djedov brat i djed. Tako su ga zazvala djeca braće njegove, dok su još bili mali, takav njemu nadimak i ostade.

Sljedećeg trenutka iz dvorišta se pojavi stric Andrija. Prilazio je sav u čudu, a kada između ostalih primijeti i visokog mršavog muškarca, i nehotice zguli kapu koju je uvijek nosio. Zagleda se još čudnije i jače.

    - Da li me još oči služe i gledaju što je milo, il′ je ovo samo varka, pa se stricu učinilo?

    - Ne varaju te oči, strikane moj, samo sam malo drugačije težine i odjeće.

Sljedećeg trenutka nastade neopisivo dozivanje i povici. Narod je prilazio sa svih strana.

Dok grupa  najbližih iz vinograda kroči u dvorište, tu je već stiglo pola Mitrovića. Nastade neopisiva radost između Mitrovića kuća, pred kojima se uvijek nešto dešavalo, ali ovog puta nešto jedinstveno, neobično, začudo. Začudo bijaše svima da je moguće da se neko živ vrati iz turskog ropstva. U takvu mogućnost niko nije mogao povjerovati. Svaka je nada blijedila iz potaje.

Svijet se strčavao u najvećem čudu, pristizao je sa svih strana, ni očima svojim nije mogao povjerovati.

Tek što mu dozvoliše da predahne, Stojan upita strica Andriju:

    - Kako mi je Ivan?

    - Ivana više nemamo.

    - One rane nije izdržao?

    - Nije.

    - Onakav momčina... Ode... Cijela Krajina nije imala ni ljepšeg, ni boljeg.

Budući da se Stojan zagledao u daljinu i odjednom zaćutao, stric Jandre nastavi dalje:

    -Treći dan po tvom odlasku na Cetinu, izdahnuo je, predveče. Sahranili smo ga pored brata Vladice. Otac im Jovan, samo je kopnio i kopnio. Gubitak dvaju neženjenih sinova nije izdržao ni godinu dana. Sahranili smo i njega pored njih i sada uvrh groblja leže tri humke, a vrata puste kuće su zapriječena.

Gotovo kroz suze, stric Jandre samo potvrdi:

    -Tako ti je to, Stojane moj, u ova vremena pogana i pod ovim našim nebom, čudesnim.

Stojan se skameni. Niz kičmu se sliva hladan znoj, a srce bi da prepukne. Svaki komentar je suvišan, tišina govori više od svih riječi.

Tek nakon nekoliko trenutaka Stojan smože snage da upita:

    - A gdje su mi Ankica i Manda?

    - Ankica je kod ovaca. Uskoro će ih dotjerati iz naručka. Tada ćete se vidjeti. Manda ti je povazdan za tarom. Od lani je svim Mitrovićima i komšijama otkala krpare, biljce, prekrivače, mnogo odjeće, torbica... Vrijedna je kao pčela. Sve što joj ruke dotaknu, to i pozlate. Obje su porasle i rade sve po kući, vidjećeš i sam.

Utom se i ona pojavi na vratima. Trenutak zastade, iznenađenjem skamenjena. Suza joj kliznu preko uzdrhtale usne. U tišini pritrča i steže brata oko vrata.

    - Četrnaest mjeseci nije malo. Porasla si za glavu.

    - Anka je još i više. Samo da je vidiš.

Stojan se prisjeti njenog lika. Vitka, povisoka, vižljasto mršuljava, kao i on u njenom dobu. Pravedna, nepopustljiva, prkosne usne, a opet umiljata. Njemu nekako posebno draga, valjda zbog neke unutrašnje sličnosti. Oboje su od majke naslijedile visinu, istrajnost i plemenitost, od oca odvažnost, hrabrost, odlučnost, a u licu od oboje ono ponajljepše.

Dok je tako razmišljao, iza kuće se za trenutak začuše ovce, a odmah zatim na struzi se pojavi i Ankica. U iznenađenju od tolikog svijeta, drhtavo je naticala gužvicu od mladog šiblja i zatvarala strugu tora. Pogledom je grozničavo tražila odgovor, a kada između tolikog naroda ugleda Stojana, ispade joj pletivo iz ruku.

Samo u tišini pritrča i zagrli ga, a suze joj briznuše nezadrživo.

-           Uspio si da preživiš?

-           Eto vidiš, ponekad i ja imam sreće.

Nakon kraćeg razgovora, Stojan se opet obrati stricu Jandri:

    - Gdje li su Savica i Ilija?  Ne vidim ih ovdje.

    - Moj Stojane, ti ne znaš kakav si utisak ostavio na njih dvojicu. Od sudnjega dana, kada te zarobiše Turci, oni su se potpuno promijenili. Ilija se uozbiljio, sva ga vojska Dalmacije cijeni i poštuje, i uskoci i 'ajduci, a bogami i Mleci. Nekoliko je bitaka predvodio i dobio je nova zaduženja. Savica ga u stopu prati. Onako vižljast, sav se zamomčio, i brkovi su mu se zgusli. Nijednom ih nije obrijao. Kaže - neće više da bude ćoso... Jer muškarcu pripada borba za slobodu i brk. Svakog dana uvježbavaju konje. Maločas su izveli dva mlada vranca na jahanje i nisu daleko. Uskoro će se pojaviti. Kakvo li će ih iznenađenje dočekati, ne mogu ni da zamislim.

Utom se iza šljivika začu bučan galop. Dva mlada i pomamna konja, jedva se zaustaviše ispred okupljenog naroda na ivici dvorišta. Ilija i Savica hitro i u čudu poskakaše iz sedla. Nepunu uru prije izjahaše iz mirnog dvorišta, a sada se okupi toliki svijet, kao da se nešto strašno desilo.

Nasred dvorišta svijet se zbija oko jednog povisokog i mršavog čovjeka, a kada se obazre, Ilijine oči se sretoše s dragim pogledom. Tek tada mu postade jasno šta se to pred kućom dešava.

    - Je li moguće?! 

Samo je to uspio da progovori, dok je brata grlio čvrsto.

Savica je na nekoliko koraka stajao skamenjen. Poluotvorenih usta netremice je zurio u Stojana.

    - Jesi li preživio? Kako je to moguće?

U sljedećem trenu i on ga je čvrsto grlio, dok su se u okupljenog naroda svuda okolo caklile suze radosnice.

Neopisivo veselje nasta ispred Mitrovića kuća. Stric Andrija je donio staru lozovaču i crno vino. Sa njim dođe i stric Stefan. Čudo se samo od sebe pretvori u povike.

I dok se okolo počinjalo igrati i pjevati, mali sinovi su se čvrsto držali oko ćaćinih nogu. Utom i Vinka odnekud priskoči i Stojanu prišapta: 

    - Možda ne bi bilo loše da se malo odmoriš, prilegneš. Ovdje će narod cijelo popodne i veče dolaziti. Malo kasnije trebalo bi da se obriješ, umiješ, nešto ručaš. Od umora se već klatiš. Nećeš imati snage ni da pozdraviš ni prozboriš. Srušićeš se. Trebalo bi da skineš i odbaciš tu dušmansku, vražiju odjeću. Naći ći ti nešto tvoje.

    - Spremi mi samo da se obrijem i umijem. Tada će mi već biti mnogo lakše. Dotle ću odvesti konja u štalu i raspremiti, čeka me tamo vezan za strugu.

Uskoro se Stojan pojavi sa vrancem i dok ga je uvodio u štalu priskoči Savica i upita:

    - Da li ti se i konj toliko promijenio?

    - Nije ovo isti konj. Moj je vranac ostao u Livnu, a ovo je turski arapin, iz Stambola. Iz carske je konjice, pa ne izgleda tako loše. Vjerno me je donio iz Stambola i već smo se sprijateljili. Sada ga već ne bih mijenjao ni za šta. Nahrani ga, molim te, imaš više snage od mene.

Nakon što se malo osvježi i presvuče, Stojan ukorači u prostor kod ognjišta, kad tu među prisutnima ne vidje majku. Zaviri u njenu sobu i vidje je u postelji onako pridignutu. Čim otvori vrata, ona zastade u priči s Vinkom i zaovom Anđelkom Stefanovom, obraćajući se njemu:

    - Sada sam mnogo bolje, ne brini. Čim te vidim u našoj nošnji, mnogo mi je bolje. Sada već ličiš na nešto. Ovaj sam ti prsluk napravila ja, sjećaš li se, a ove bićve i hlače Vinka, dok si bio zarobljen. Svi želimo da lijepo izgledaš. Tako... Sada i ja mogu malo da odahnem i, akobogda, zaspim, ne budi potuženo. Od kada su te zarobili, nisam čestito ni jedne noći odspavala. Stalno sam bila u košmaru, kao i ostali ukućani. Da li može išta da razdire toliko kao strah za sina i stalna neizvjesnost? A od tebe, moj Stojane, ni traga ni glasa. Mogla sam sve prste pokršiti, ništa mi ne bi pomoglo. Idi ti pozdravi narod, što se pred kućom toliki sjati, da te vidi, bolje je meni sada.

Izlazio je bez komentara, ali ga je obavijala sumnja u majčino zdravlje. Osjećao je njenu slabost i nedostatak one nekadašnje snage, koja je sve vodila i nosila, na sinove prenosila. Njegovu smirenu narav opominjala je pomisao o vječitim suprotnostima, prepletima radosti i tuge, sreće i nevolje, slobode i strijepnje, ponosa i gorčine. U zamršenom klupku života, suprotnosti su vječni pratioci, pečati rodnog kraja, svete djedovine i zbivanja u njoj. Sad, kada bi trebao da se veseli, majka je na postelji.

Kada iskorači u dvorište, prizor bijaše nešto drugačiji. Naroda bijaše još više. Mnogi su žurili u nekakvom uređivanju svega. Preko puta, ispod lipa, nazirao se red stolova za kojima je stric Stefan vinom i lozovačom dočekivao narod. Malo podalje, do voćnjaka, gorjela je dugačka vatra i oko nje se okretalo nekoliko ražnjeva. Tu bijahu Ilija i Savica sa strikanom Jandrom, koji su sve to i pripremili. A mali sinovi su trčali razdragano između naroda i svima isponova pričali kako im je izgledao današnji susret.

Tek sada u punom smislu osjeti naklonost i ljubav svog naroda, rodnog kraja koji ga iznjedri, rođaka, komšija iz susjednih sela. Svi su oni, čuvši radosnu vijest, dotrčali na čudo i zajedničko veselje.

Dok je Stojan sjedao pored svog strikana, Stevo je, poslužujući vino i lozovaču, okupljenom narodu već  držao govor i nazdravljao:

    - Ljudi, narode moj, imamo razlog da nazdravimo na ovaj srećan dan i u njemu događaj, čak i ako ne pijemo vina i rakije. Moj sinovac Stojan vratio se živ i zdrav, i evo, Bog nam dade da je opet sa nama. Neobjašnjivo je čudo, kako je to sve uspio. To još niko nije uspio od dolaska turskih osvajača do danas. Već gotovo trista godina, koliko nam istorija pamti, evo, do dana današnjega, četrnaestog maja, ovog 1667. ljeta gospodnjeg. Niko u našem narodu ne pamti da je neko uspio nadmudriti Carigrad i sve njegove vezire, do jedino naš Stojan. Zato, braćo, narode moj, dignimo čaše u njegovo zdravlje i naše veselje! Živjeli mi i zdravi bili!

Iskapi bukaru vina, rukavom obrisa brk, sjede pored Stojana i lupivši ga po ramenu, nastavi:

    - E, neka sam i ovo doživio, sad ne žalim umrijeti. Svakako se jednom mora, ali doživjeti ovako nešto, mislim da je najljepše što čovjek u životu može.  Evo i suze, rospije, izdaje me ovdje, pred ovolikim narodom. Da čovjek ne povjeruje šta sve može s njegovim osjećanjima da se dešava.

Preplitale su se suze sa pjesmom do kasno u noć, a onda Stojan ode na spavanje.

Tu ga dočeka još jedno iznenađenje. Petnaest mjeseci nije ni dodirnuo postelju. Već je potpuno iščezao osjećaj za bilo kakvu udobnost, za bilo kakvo mjesto gdje se čovjek može mekše nasloniti, i mirno, gdje ne prijeti nikakva opasnost. Koliko je puta sanjao svoj ležaj, a evo, sada vidje da ga je sve vrijeme čekao. To već počinje da izgleda nestvarno, ili kao nešto strano, na šta se čovjek mora ponovo navikavati.

Dugo je razmišljao o svemu i svačemu, misli su se rojile i preplitale, a onda ga je neko dozivao.

Nije mogao da se odazove, pritiskalo ga je mnoštvo Turaka. Pokušavao je doći do daha, a oni su se navaljivali sve više i više. Gušili ga i smijali se. Nije razumio ko ga doziva i zbog čega. Između mnoštva ruku što ga pritišću, jedna se izdvoji i blago ga prodrma. 

Sve se razabra i on najednom otvori oči. U potpuno mirnoj i poluzamračenoj sobi primijeti da je dan već odmakao.

Matijina ruka se odmače i prestade sa drmusanjem.

    - Ne bih te još budio, ali pred vratima su ti Pavle i Vuleta. Pavle Unčević i pratilac Vuleta Rajčević. Evo ih pričaju sa Ilijom i čekaju da te vide.

Sa zaostalim umorom pomiješala se i glavobolja, no svejedno, Stojan ustade brzo.

Iznenađenje bijaše veliko u ponovnom viđenju, ali i obostrana radost prijateljskog susreta. Pavle je odmah započinjao razgovor:

    - Nismo mogli toliko čekati, hteli smo odmah da te vidimo, pa ti nama oprosti i odmah nastavi sa odmaranjem. Nego, da ne dužim, red je da te obavjestim o sadašnjim prilikama u Dalmaciji, o našoj odbrani i svemu što smo činili za tvoga odsustva. Suština se nije mnogo mijenjala a ni turska granica. Neke sitne  promjene dešavale su se u smislu poboljšanja. Vojske nam je gotovo isto, možda čak i nešto više nego onomad kada si zarobljen. Bitaka je bilo nekoliko u kojima se i tvoj srednji brat istakao i tako je dobio nova zaduženja. Tako je to, što si bolji, više ti i obaveza tovare. Što bi bilo prostije i ljepše njemu, nego nama dvojici? Imamo dojavu o novim pripremama Turaka za nove nasrtaje iz pravca Livna i Knina. O drugim detaljima bićeš obavještavan svakodnevno. Kaži mi kada u potpunosti mogneš preuzeti svoju staru ulogu i od tada idemo po starom, kao i dosad. Putem svojih glasnika, već sam svima poslao poruke o tvome povratku. Mislim da je ovo za cijelu Dalmaciju velik događaj. Javi mi kada završavaš odmaranje, a o detaljima ćemo nakon toga.

Zatim ustade i dade znak Vuleti da krenu.

    - Čekaj, nema smisla da tako žurite, čime vas tako odgonim?

Tada se svi nasmijaše dok i Vuleta produži:

    - Opet si onaj stari sa šalom iz potaje.  Ostaj nam u zdravlju i veselju!

Obadvojica hitro uzjahaše i u galopu se izgubiše iza reda šljiva, prema raskrsnici.

Čim oni zamakoše, Stojan uđe u kuću, zaturi kratku pušku za pojas i ponovo iskorači u dvorište. Odnekud se stvori Vinka i onako na svoj način primijeti:

    - Čekaj, kud ćeš sada tako satrven?

    - Neću daleko, idem do groblja.

    - Sačekaj da nešto pospremim, pa ćemo zajedno.

    - Ma, idem ja polako, da ne čekam.

Ode. Nije ga Vinka ni zadržavala, znajući njegovu privrženost Ivanu. A gore su i ostali.

Ubrzo Stojan pristiže na groblje. Sa okolne ravnine blagi povjetarac se uzdizao na uzvišenje, sve prekriveno krstovima i spomenicima, novim i starim. U gornjem kraju Stojan zastade pored tri paralelna groba i prekrsti se...

    - Neka vam je laka crna zemlja!

Malo postaja, a zatim sjede na kamenu klupu, što je nanovo postavljena pored tri groba. Gledao ih je u tišini, dugo, netremice, dok su ga misli nosile.

Ni pola ovog groblja ne bi bilo, da nije Turaka. Pola ih odlazi prije no ikakvoga traga ostave, no što potomstvo imaju. Moj narode, kako li ćeš i dokle? Prije nekoliko godina ode Vladica. Prošle godine Ivan. Prije nekoliko mjeseci i stric Jovan. Sva trojica iz iste kuće. Nema više muška u stričevoj kući. Ratovi prekinuše njegovu lozu. I on prepuče od muke. Kao ledenica. A kako i ne bi poslije svega. Ovakvim sinovima mogao si samo da se ponosiš. Turci ih uništiše kao kaplju vode, a on, jadan i kukavan, osta sam. Šta život dalje vrijedi?! Sav smisao se svodi na muku i poniženje u kom čovjek samo iznutra gori i okolo kopni. Razjeda ga dok ga ne pojede. I stric se jadan barem smirio. Sada je opet uz njih. Valjda je to put čovjekov.

Sjedio je Stojan tako dugo i u tišini prebirao doživljaje sa Ivanom. Kako li je i Vladica poginuo mlad? Bio je to tek drugi njegov boj, otkako je učlanjen u gardu elitne zaštite od pedeset mladića. Imao je samo 19 godina, kad pogibe na sinjskom polju. Desi se u isti dan i čas kada nastradaše otac Janko i Ilija Miljković.

Prisjeti se Ilije i Petra Smiljanića, pa strikana Vukadina Mitrovića i Vuka Mandušića, što glavu izgubi izvlačeći Vukadina iz obruča na Zečevu. Bijaše to strašan osinjak, kod kule na Zečevu, nedaleko od rodne Mandušića kuće.

Svi su oni u najljepšem cvijetu mladosti gubili glave od Turaka. Živote su svoje polagali za mrvu časti i slobode. Slobode za nevinu nejač, koja je eto ni kriva ni dužna, vazdan ugrožena. Ponekad jadna  ne zna ni koliko je sloboda skupa. Ničim se i ne može platiti, no životima... Valjda je i to put...

Odjednom ga neka ruka dotače po ramenu. Iznenađeno se okrenu, kad iza leđa stoji Vinka, a malo podalje i sinovi.

Na svu nevolju, osjeti se veoma srećnim čovjekom.

Ne treba dušu griješiti. Čovjekovo je da se zlopati, a porodica je tu da ga podrži, da ga voli i daje snagu.

Ovdje na brijegu svi se čvrsto zagrliše, dok ih je topao dalmatinski povjetarac obavijao. Lakim krilima je dolazio i slankastom svježinom zalivskog maestrala umivao, češljao, raščešljavao.

※  Istorijski podaci:

O njegovom robovanju, dovitljivosti i junaštvu narodni pesnik je ispevao jednu od najlepših i najpoučnijih pesama hajdučko–uskočkog ciklusa'' (vidi: pom. delo; str. 58. – 59.“Ropstvo Janković Stojana“).

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice.  ※

※  Komentar autora   

O tom čuvenom i jedinstvenom događaju u istoriji  srpskog naroda, ostalo je malo zapisa i podataka. Tek je tu  nekoliko istorijskih nagovještaja sa više različitih i zbunjujućih datuma.

Ostali su tu i epski napjevi, koji su, sami po sebi, veći akcenat usmjerili na ukrašavanje teksta, nego li na samu istorijsku istinu, a sve u ciljui ostavljanja što jačeg utiska na čitaoca.

Činjenica je da se radi istovremeno o izuzetno znamenitom narodnom junaku, vojskovođi, najznačajnijem predstavniku srpske nacionalne aristokratije i kasnijem političkom predstavniku sa područja Krajine, ostalo je nepotrebno preuveličavanje vremena i partnera na uštrb stvarnih podataka.

I Matija Miljković je do tada već bio znamenit junak, potomak uvaženog doma Miljkovića i čovjek, dostojan partner Stojanov.

Na primjer, u epu se napominje kao partner Ilija Smiljanić, što nije tačno, jer je poginuo prije tog događaja. Napominje se i  period ropstva od 9 godina, što takođe nije tačno, jer već sljedeće godine Stojan bilježi mnoge pobjede širom sjeverne Dalmacije. Po svemu sudeći, istinit period ropstva je trajao oko 14 mjeseci..

Dugogodišnjim upoznavanjem Stojanove ličnosti, karaktera, psihofizičkih mogućnosti, okolnosti u kojima se našao, njegove naravi i osjećanja koja je ponio iz porodice i djetinjstva, pokušao sam da sve saberem i postavim u jedan lako moguć i logičan niz.

Na bazi svih raspoloživih podataka i ličnih zaključaka, oblikovali su se određeni lični pogledi, pa i ova priča o tom događaju.  ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: