detalj slike: KRK Art dizajn

 TRAKTOR

Bilo je ljeto. Dani okupani u mirisu mora udaljenog nekoliko kilometara miješali su se sa zvukom te mašinerije na četiri točka. Sjećanja okreću brazde zamagljenih vidika, a suze natapaju emocije kao žednu zemlju.

Prvi na udaru gonjeni prošlosti prozvani smo traktoristima. Od nas je kidan dio po dio sve dok nam nisu uzeli sve. I zrak koji dišemo otrgnut nam je iz nozdrva i natopljen krvlju gubitaka. Kao pomahnitala rijeka što se otme ušću i izvoru odbačeni smo sa svoga temelja. Pod tuđim nebom neprihvaćeni i neshvaćeni bili smo primorani graditi život iz početka. Neko je sebi dao za pravo da prekine krvotok kojim je strujila želja za životom. Neko je uzeo igračku u svoje ruke i izvodio hudu magiju nad onima koji nisu imali grijeh tereta na svojim leđima, a ponijeli su kletvu za devet života. Dabogda imao pa nemao. Neko nije imao milosti nad anđelima pa im je otkinuo krila pustivši da ranjeni udare o tvrdo tlo i da sa sobom nose ožiljak dok žive ne dajući da ga zaborav uspava. Neko je umislio da je nedodirljiv, ali sve se plaća, sve se vraća pa makar račun plaćalo deveto koljeno.

Dan kao i svaki drugi bio je izabran za pisanje istorije. Tijelo je odjednom postalo ruševina spremna živa da se zakopa. A umrijeti ne možeš prije sudnjeg sata. Ozbiljnog, umornog i sumornog lica, ostarjele duše dolazila je bol kao poplava. Traktori su pisali priče, a njihov zvuk je ostavljao note čija muzika i danas jadom diše. Bili su nam spas u nevolji i beznađu koji nas je vozio u nepoznati dio svemira u kome ništa nije bilo naše.

Crveni IMT 539 imao je osam godina kada je krenuo na daleki put. Ni punoljetsvo nije doživjeo na svojim poljima već je bio primoran odrasti i nositi odgovornost za ljudske živote u neizvjesnosti koja je bila ispred njega. Mlade, stare, nevine, izborane, umorne, ožalošćene, bile su ruke,čvrsto držeći za velike crne volane. Nevini su bili proglašeni krivima, krivi su bili predstavljeni žrtvama, a mi smo trpili i pretrpili zvukove razaranja i uništavanja svega što je došlo pod ruke krvnika željnih tragedije. Čudan poredak i definicija pred Božjim sudom, jer ljudski je odavno prestao vjerovati u pravednost. Ko je odgovoran za ovu golgotu i kako je moguće opravdati takvu strahotu? Kolektivno ubistvo sa trajnim posljedicama onih koji prežive. Dvijesta pedeset hiljada priča zapisano je pod plavim beskrajom koji nikom nije uskratio svoj pokrivač.

Podsmjeh, izvrgavanje ruglu tih divnih grdosija koje su dobovale zajedno sa uplašenim srcima nakon dvadeset i osam godina ne zastarjeva. Mržnja se hrani, mržnja se sije kao korov neistrebljiv. U prvom trenutku ne možeš vjerovati u stvarnost koja te opkoljava sa svih strana. Kao da upadaš u noćnu moru. Dlanovi se grče, lice ti obljeva znoj dok usne modre od straha pred novom zorom koja nikako da svane. A onda raste, kao dijete u utrobi majke, osjećanje razočarenja, ogorčenja, gnijeva na sebe i svijet u kome je takav nered življenja moguć. Žalim zbog onog što je uzalud izgubljeno i što je nepovratno ostalo spaljeno, a što je trebalo biti moje, ako je trebalo. Valjda čovijek vremenom počinje da se navikava i da prihvaća rasulo i sebe u njemu pokušavajući krenuti od one inicijalne nule na kojoj je već bio. Ostala je da leži pustinja na duši žedna i gladna nepovratnih godina. Prevareni i nadigrani nismo mislili na ništa osim na svoj gubitak. Sposobni da se kajemo zašto nismo uradili drugačije krivili smo sebe ne kazujući nikom ništa. Znam, šta god da učinim bola se osloboditi ne mogu. Živi, raste i razvija se, odrasta i stari. Bijega i povratka nema jer on je sa mnom kao suza u oku. Skriven i otkriven kao san i java. Duša bez radosti kao očajni dar sudbine svakoga vodi svojom stazom. I tako stojiš na ovoj ubogoj zemlji gledajući kako je ljudske ruke uništavaju.

Sati su prolazili spajajući se u dane koji su odnosili godine. Poput feniksa digli smo se iz pepela sa otvorenom ranom  nošenom kao pečat za prepoznavanje i poletjeli u onaj isti svijet koji nema stida ni srama. Sve što je postojalo, sve što postoji i sve što će postojati osuđeno je na borbu bez kraja. Svijetlo i tama, vjetar i smiraj, zvuk sa decibalima i tišina sa mirom, krš i ravnica i čovjek sa njima. Borba je gorštak i svakoga čeka.

Traktor je živ, predao se nije. Živi i živjet će u svakom od nas. I kada te nazovu traktoristom nasmij se kao u snu u kome sve dolazi kad treba i u kome ti ruku daju kada ti zatreba. Moja želja za takve je jasna: Dabogda vas jedan vozio na put oko svijeta. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: