detalj slike: KRK Art dizajn

juni 1667.

Bribirska zasjeda, ispod vitih jablanova.

OPET  LOVOROVO  LIŠĆE

Bribir.

Ko god bi prvi put kročio u ovaj kraj, okom il' korakom, sam bi sebi odmah priznao da mu se nešto svidjelo. Iako u prvom trenutku ne bi bio siguran šta, i nehotice bi rekao – mnogo šta. Mnogo šta već na prvi pogled, od ljepote okoline i osjećaja neke neobjašnjive topline.

Pitom kraj se ugnijezdio, unjedrio se u dalmatinski krš, umilno i nježno kao jagnje u naramak, kao mače u naručje, kao igra u djetinjstvo.

Usred surovog i nemirnog krša, ravno polje zateglo tako da svu okolinu smiruje. Davno je odgovorilo i hladnoćama i vrućinama, još se samo sa toplinom druži. Iz zategle rastresite crvenice sve buja, a posred pitome ravnine, dva potoka šaraju kud koji hoće. Vuku sa sobom svoje beskrajne vijugave ogrtače gustog rastinja, pod kojim drijemaju tiho i usnulo, kao novorođenče. Rubom ispod obronaka i posred pitomine prosuli se varošice i pašnjaci, a mjestimično ih prošarale bašte i voćnjaci. Tu i tamo zasjenjuju ih redovi jablanova. A oni, onako vitki, gordi i uspravni, zategli se dostojanstveno, baš kao da je ovdje sve zbog njih. Sve se takmiče koji će kojeg nadmašiti ljepotom, nadvisiti visom, a i snagom korijena u postojbini. 

Iz zategle ravnine izronili brežuljci, baš kao hridi iz bonace.  Sva ta primamljiva slika stopila se u nekoliko  jednostavnih linija, a opet fantastičnih i savršenih... Kroz jednu zategnutu ravan probija više grupisanih vertikala, koje natkriljuje nekoliko razbacanih šiljaka. Između njih se tiska i jedna četvrtasta gromada, Bribir glavica. Plato joj prekrivaju nebrojeni zidovi, bijele kule, ili tvrđave, ukras i biser ovog kraja, čija je priča već odavno posebna.

Nit joj se zna početak i temelj, ni završetak. Tačno joj se ne znaju ni sve namjene, ni svi vlasnici, ni upravnici. A koliko se tu izmijenilo vlastodržaca, stanara, vojnika, ratnika, vojski, uprava, to sam Bog  zna. Od davnina je tu. Ko li je sve gradio, zaposjedao, rušio, dograđivao, razgrađivao, ni danas se sa sigurnošću ne zna. A bili su tu mnogi. Neko kulturom, neko osvajački, kako ko, od Grka, Tračana, Ilira, Japoda, Daorsa, Rimljana, Dalmata, Srba, Habsburgovaca, Hrvata, Mlečana, pa opet Srba, do Turaka. Nekad vojno uporište, nekad bijeli dvor. To je čuveni dvor župana Miroslava Šubića i princeze Jelene Nemanjić Šubić.

U posljednje vrijeme na tu visoravan kroči i turska noga. Iznad najviše kule danas se vijori i turska zastava. Ubogi osvajač kao da nema nikakvu drugu želju nit nakanu, već samo da osvaja, grabi, pokorava, harači, svima oko sebe prkosi i smeta, pa i sebi problem traži. Evo, stiže i do pola Dalmacije. Stiže i on u zidine što se s Bukovicom gnijezde, a Kotare nadgledaju.

Sa ivice niskog podugačkog kosijera, što Ostrovičko polje razdvaja na dva dijela, u najljepšem pogledu uživa nekoliko pari muških očiju.

Okupili su se ovdje na čuki, na samom kraju kosijera, što se korijenom odvaja ispod Mačkovog kamena i slobodno proteže niz polje. Odatle pruža najljepše vidike, na sve strane.

Okupili su se ne samo da uživaju u pogledu, već ih natjera gorčina pri svakoj pomisli da je tu pristigao neko s ciljem da sve zgazi, pogazi, zatre.

Kako god bi šta pogledali, pogled im skreće lepršanje zastave s vrha kule na Glavici bribirskoj. Gorak ukus je još od dolaska Turaka na Bribir, a naročito se pojačao u posljednje vrijeme nakon dojava da se okupator osilio, te svakodnevno izlazi iz tvrđave i okolinom harači, šenluči, zlostavlja, otima... Otima toliko da se više trpjeti ne može.

Grupa odvažnih mladića pristigla je ovdje oko podne i sada čeka glasnika. Očekuju svakog časa da se kosijerom pojavi iz pravca Ostrovice. On će donijeti tačne informacije o trenutnom položaju Turaka koji su i jutros otišli u pravcu Benkovca. Glasnik koji ih je noćas čekao tu, napomenuo je da Turci svakodnevno izlaze sa po četvoro ili petoro zaprežnih kola, uz koja ide i dvadesetak naoružanih haračlija. Svakog dana čine neviđene zulume nad narodom, pljačkaju, provociraju, siluju, ubijaju, ali i špijuniraju... Ispipavaju puls naroda jer ako im se za nekoliko dana niko ne suprotstavi, shvatiće da je taj pravac nebranjen i otvoren za daljnja osvajanja. Mogu udariti svakog časa, upravo tuda kud im je davna želja i cilj.

U blagoj popodnevnoj hladovini grupa ljudi je posjedala kako ko, neko na travu, neko na kamenje, odmaraju se i osmatraju. U opštoj popodnevnoj tišini, samo se katkad čuje mušica ili frktanje ponekog konja, pripetog za kolac ili granu okolnog rastinja. Na ovom mjestu i konji i ljudi su u dobrom zaklonu, da se niotkud ne vide. Tu su bezbjedni provesti cijelo popodne i dočekati glasnika.

Ovu grupu od tridesetak odvažnih uskoka, predvodiše Stojan Janković i Smoljan Mihaljević, a prvi im zamjenici bijahu Pavle Unčević i Vuk Močivuna. Tu još uz njih bijahu Ilija Janković, Jovan Monasterlija, Vuleta Rajčević, Jakov Mitrović, Matija Miljković, njegov mladi zamjenik Smoljan Smiljanić, i još nekolicina uvaženih lica, sve samih Kotarana.

Budući da je za svaku akciju Stojan brižljivo birao saradnike, tako bijaše i ovog puta. Po ljudskim osobinama i hrabrosti, Smoljan bijaše za sve akcije i prilike. Kao pastorak čuvenog Petra Smiljanića, tu je i rastao, po svim pravilima doma plemićkoga. Taj neponovljivi obožavalac Petrov i u želji da bude isti, po razboritosti i vojničkim vještinama mogao se i upoređivati s njim. Uostalom, cijenjeni dom Smiljanića u Ražancu bijaše jedan od prvih kome je po povratku iz ropstva Stojan navratio i kome se obratio. Smoljan bijaše siguran kao brat rođeni.

Nakon dojave o turskim zulumima oko Bribira, a naročito na pravcu prema Benkovcu, Stojan i Smoljan, sa nekoliko svojih najbližih saradnika iz okoline Posedarja i Ražanca, kao i desetak mještana iz Ostrovice, dogovoriše se da organizuju otpor i pokušaju zaustaviti nevolje. Razbijanjem ove grupe haračlija učiniće dvije koristi, zaustaviće zulum u okolini i osujetiti planirani napad Turaka i pohod u daljnja i dublja osvajanja.

Dvojicu mlađih osmatrača glasnika poslali su na dva obližnja uzvišenja, na Mačkov kamen i na kosijer iznad suvog potoka. Odatle cijelu okolinu, kilometrima imaju kao na dlanu. Tako će izdaleka ugledati svaki turski pokret iz Bribira, a i grupu zulumćara u povratku iz Benkovca. Znaće im tačnu lokaciju i vrijeme za koje mogu naići. Odatle će moći javiti vijest na dva načina: prvo će i trenutno javiti znakom, ili mahanjem svojim bijelim košuljama, a zatim će se strčati i objasniti sve što su vidjeli. Pri dolasku oko podne, grupa mještana im napomenu da je kolona Turaka sa zapregama otišla i jutros u pravcu Benkovca, ali nemaju informacije i o njihovom povratku.

Grupa uskoka je ovu lokaciju odabrala kao najpovoljniju, jer odatle mogu djelovati neprimjetni. Dovoljno su daleko od tvrđave i eventualnih patrola, a ujedno i u blizini  raskrsnice, pa kojim putem turske haračlije okrenu, biće im blizu i nadohvat ruke.

Čekali su i čekali satima, a kada je već odavno prošlo i kasno popodne, kada se dijele treća i četvrta četvrtina dana, jedan uskok pokaza rukom na Mačkov kamen. Jedna bijela košulja je uporno mahala s desne strane kamena, da je zaklonjena od pogleda s lijeve strane, što je znak da neprijatelj dolazi s lijeva, iz pravca Benkovca. Druga bijela košulja s drugog uzvišenja, na isti način zaklonjena, mahala je uporno po dva puta s prekidima, što je bio znak da je neprijatelj na udaljenosti oko dva kilometra.

Stojan i Smoljan dadoše do znanja ostalima da je vrijeme za akciju. Budući da su već mnogi detalji bili utanačeni, uskoci se veoma brzo nađoše u sedlima, spremni za pokret.  Zaklonjeni grmljem, primakoše se putu i tu iza zaklona rasporediše obostrano, u dužini do dvjesta koraka.  Predio oko puta bijaše neravan s više obala, jaruga i grmova, kao stvoren za zasjede. Ako je kolona sa zapregama bila udaljena oko dva kilometra ravnog puta, pod punim teretom može naići nešto sporije od pješaka, a to znači da je do nailaska ostalo još više od pola vremena. Nasta iščekivanje.

Stojan na trenutak pogleda Smoljana. Izgledao je smiren, kao i uvijek. Izraz lica i pogled odišu mirnom sigurnošću čovjeka koji je tačno razabrao situaciju. Njegova smeđa pojava u ovakvom trenutku samo malo potamni i smrkne se, dvije-tri bore na čelu se ucrtaju dublje, a nekoliko vlasi čvrste kose, iznad čela pobijeli. Izgleda kao da ih se pred svaku bitku pojavi više. Svejedno, njegov smireni lik ne narušavaju, već mu samo pojačavaju šarm.  Izgled i čistoća njegovog konja, orme odjeće i oružja govore da se radi o čovjeku koji drži do svega bitnog i ljudskog, da svaki saradnik u saradnju može biti siguran i njome zadovoljan.

U isti mah i Smoljan pogleda Stojana i mirno progovori:

    - Ovo ti je prva akcija nakon ropstva?

    - Svejedno, možeš biti potpuno siguran da ću pružiti sve od sebe. Snaga i vitalnost su mi se vratile.

    - Sada možeš da im se u neku ruku i osvetiš?

    - Nikad ja neću moći da im se osvetim za sve. Nikad, šta su mi sve činili.

    - Znam, znam, nego velim, kako se to sve u životu okrene i vrati. Eto, kada si bio u ropstvu, znao si da se nikad niko nije vratio. Samo je neka čudna nada živog čovjeka tinjala, a stvarno si bio u beznađu. Pa opet si u svojoj djedovini, Dalmaciji, Kotarima i Bukovici, možeš da štitiš nejač, možeš da voliš punim srcem, pružaš bistrim umom i da te to ispunjava. Opet si tu gdje ti je suđeno, gdje si potreban i gdje trebaš biti.

    - Kada Matija i ja pobjegosmo iz Stambola, nađosmo se na nekim visoravnima, međ' nekoliko puteva. On me pita kojim putem da krenemo, a ja, ne znajući ni sam, velim njemu: Svi putevi vode u Krajinu. Valjda to i jeste tako, jedino logično i normalno da čovjek prosto voli i obožava svoju postojbinu, svoj korijen, svog bližnjeg i da taj osjećaj uvijek nosi sa sobom.

Najednom, vjetrić nanese prigušene zvukove praporaca i pjesme. Stojan i Smoljan još jednom pogledaše ostale. Već su bili svi na svojim mjestima, s obje strane puta i s obje strane Suvog potoka. Njih dvojica sebi ostaviše posljednja mjesta u kolonama zasjede, ali s najopasnijim zadatkom da istupe na put i razgovaraju, kada kolona Turaka uđe u klopku. Svi su bili relativno dobro skriveni iza grmova. Nasta iščekivanje.

Desni konj prednje zaprege nekako je čudno posrtao i nervozno se obazirao, dok ga je kočijaš između kajasa posmatrao. Brinula ga je ta već poluodvaljena potkovica. Najednom se obrati saputniku do sebe:

    - Znaš, Alija, brine me ta potkovica. Ne znam koliko će izdržati. Sumnjam da će izdržati do Varvarie. Niti kako skinuti je potpuno i pustiti konja bosog da vuče kola po ovom oštrom kamenju, sve će kopito uništiti, i ostaćemo bez konja za duži period, niti kako stati, pa na putu potkivati. Ti zapovijedaš pa odluči.

Alija se prenu iz uljuljkanih misli, protrlja oči, malo razmisli, pa promuklo prozbori:

- Ti, Besime, najbolje znaš svoju zapregu. Siđi s kola, pogledaj bolje kako potkovica izgleda, pa ćemo onda odlučiti.

Besim odmah zategnu kajase, privinta i siđe s kola. Malo osmotri, ali se brzo vrati na sjedište, sjede i reče:

    - Znaš, Alija, možda potkovica izdrži do pola polja. Kad siđemo u polje, zastaćemo na pogodnom mjestu i potkovaćemo konja ponovo.

Zatim stavi dlan s jedne strane usana kao da želi da samo njegov sagovornik čuje, pa produži:

- Znaš, Alija, nešto mi je sumnjivo. Kada se sagnuh da pogledam potkovicu, kroz grm mi se učini kao da me neko gleda. Protrljah oči, sve sebi ne vjerujem, kad ono na istom mjestu ništa. okrenuh se da se popnem na kola, kad me s druge strane grma opet neko lice gleda. Evo sad opet ništa. Pogledaj i ti, čini li se to meni.

    - Kreni ti, bolan, šta ti je. Pa svud su čobani okolo, svud je narod kaurski, pa šta i ako je neko bio. Evo ne javlja se. Neko siječe stožinu, neko brklju, neko traži trklje za grah, neko bere čaj i slično. Malo gdje si potpuno sam, jer vazdan se neko nekud kreće, pa tako i po gudurama, šumarcima i grmovima. I sad trebamo odmah pomisliti na najgore. Ja mislim da ne trebamo.

Alija se htjede našaliti i umiriti Besima, ali i njegov osmijeh zgasnu, kad ispod jednog desnog grma ugleda opanke, bijele suknene čarape, crne hlače i za pojasom zadjenutu kratku pušku.

U momentu shvati da je tu moguća zasjeda, da je taj teren oko Suvog potoka kao stvoren za to. Praporci su lagano tukli, na začelju su dvojica zadnjih sejmena pjevušili, a dvojica prednjih su i dalje kročili zaneseni u svom razgovoru. Bez obzira na to što uz četvoro kola jaše dvadeset odlično naoružanih sejmena, Alija u trenu spozna opasnost.

Sljedećeg trena istog prikrivenog spazi i jedan prednji jahač, zateže dizgine i lati se puške, da opali na prikrivenog, ali istog trenutka je bio pogođen i samo se svali s konja. Drugi prednji jahač takođe u iznenađenju instinktivno poseže da opali, kad i on se svali pogođen. Dvije puške iza grma u trenu pokosiše prednje jahače. Bočni čuvari kolone kola posukaše naprijed da vide i zaštite, kad Alija usta sa sjedišta i dreknu:

    - Mir! Stanite da vidimo šta se dešava!

U istom momentu spazi da nedaleko naprijed, s puškama u rukama, istupiše na put i stadoše dvojica muškaraca. Bijahu visoki, snažni i silno naoružani.

Kako oni istupiše, tako jedan od prednjih sejmena podiže pušku, ali momentalno bijaše pogođen i oboren s konja.

Utom se ponovo oglasi Alija:

    - Vidite da smo svi na nišanu. Ne vrijedi nam borba, već je razboritije da čujemo drugu stranu!

To reče dovoljno glasno da čuju svi, a potom ućuta.

Jedan od one dvojice što prepriječiše put, crnomanjast, stariji i već prosijed, istupi korak naprijed i prozbori:

    - Ne bismo vas ni zaustavljali da to ne tražite od nas. Zanima nas samo kud ste s tolikim tovarom i stokom krenuli i od koga ste to sve kupili?!

Turci se samo ćutke zgledaše, dok isti čovjek produži:

    - Na svu moju nesreću, nagledao sam se ja ovakvog jada i naslušao vaših priča, pa bih i ovu da skratim. Svi ste na nišanu. Predajte oružje, pa ćemo razgovarati. Ne predate li ga za nekoliko trenutaka, naše oružje će progovoriti. Molim, bez podvala!

Nakon kratkog govora, čovjek ućuta i Turci ostadoše u nedoumici, koliko je to nekoliko trenutaka. Ne osta im ništa drugo već da hitno odlože oružje.

Utom se javi i Alija sa naredbom da se posluša, da se ne gubi glava i ne odgoni sve u propast, a sejmeni kao da jedva dočekaše.

U sljedećem trenu jedan je već pokupio pun naramak oružja i donio ga do dvojice prednjih što stajaše na putu. Samo je čuo kratku rečenicu onog starijeg, prosijedog:

    - Odloži pažljivo i polako, tu na travu! I daj sljedeći naramak!

Isti sejmen donese i sljedeći naramak i spusti na isto mjesto.

Dok se sve ovo dešavalo, Stojan je budno motrio na svaki pokret svakog Turčina.

Kako sejmen spusti i drugi naramak oružja, Smoljan progovori:

    - Budući da i nisam baš neki govornik, a ne znam ni o čemu bih s pljačkašima, muka mi je kada s vama moram ijednu progovoriti, biću veoma kratak.

Utom ga Stojan dotače za rame i šapnu:

    - Kaži im da hitno sve vrate odakle su i uzeli.

Smoljanu već bijaše jasna Stojanova zamisao i požuri da je provede.

    -  Iz ovih stopa vratićete sve što ste uzeli! Je li jasno?!

 Među Turcima nasta nevoljno komešanje, gotovo žamor, dok Smoljan produži:

    - Da se razumijemo, nemam ni snage ni volje da objašnjavam, niti da kome ponavljam, slušajte me dobro: Sve ćete vratiti odakle ste uzeli. Trećina vaših ide nazad u pratnji naših ljudi. Ostali vaši ostaju ovdje i čekaju s našim ljudima. Ako ste tamo ubili ijedno lice, računajte odmah da ste ubili i sebe. Ako ste tamo silovali ijedno lice, računajte da ste sami sebi već presudili.. Naši će se raspitati.

Mi nemamo zadatak da opraštamo zločine, već da branimo postojbinu. Imate pet minuta da se dogovorite, ko ide a ko ostaje.

Okrećite kola i nazad, bez pogovora!

Stojan je bio gotovo iznenađen ovim Smoljanovim nastupom, ali ništa ne progovori, već mu samo izdaleka namignu u znak pohvale.

Turci se brzo podijeliše u dvije grupe i veća osta, a manja hitno okrenu kola i uputi se u pravcu Benkovca, vraćajući sve „prikupljeno“.

Tek tada javi se kočijaš prvih kola u vezi sa  potkovicom koja je klapala na nozi jednog konja i reče da bi je trebalo učvrstiti.

    - Ne slažem se s prijedlogom zbog gubitka vremena – reče Smoljan. - Hitno tražite potkovanog jahaćeg konja, koji je već korišten i u vuči kola, a tu lošu potkovicu popravite ovdje dok čekate!

Ubrzo izdvojiše jednog između jahaćih konja i upregnuše u zapregu, a onog s lošom potkovicom izdvojiše na potkivanje.

Svi haračlije potamnjeli od muke, a opet na neki način srećni što glave ne pogubiše, posjedaše oko puta i ostadoše u iščekivanju povratka zaprega.

Nakon svega Stojan se ponovo obrati Smoljanu:

    - Šta misliš da se ovdje nismo pojavili i presreli ih, kakvu bi priču odnijeli do svojih vođa? Ispričali bi kako je sve preko Ravnih kotara i Bukovice pusto i prosto, te tako otvoreno za novi prodor prema Obrovcu i izlazu na more. Istog jutra bi udarili.

    - Tako je. Još jednom smo dobro učinili.

    - Koliko vidim, danas ti nisam ni bio potreban. Sve si ovo mogao i bez mene. Koliko si ih razbio,  ne daš im ni da progovore.

    - To im daj ti, ako hoćeš – brzo odgovori Smoljan, pa produži lakšim tonom - Ja im ne dozvoljavam, jer nisu zaslužili. Sada mi je lako pokazati i malo discipline, kada je sve gotovo. A, bogami, da je bio iko drugi osim tebe, ne bih ja ni iskoračio na put. Možda bi se sve drukčije odvijalo. Ovako, tvoja hrabrost, pojava i stav, dadoše mi novu snagu i kuraž, te se sve desi veoma povoljno po nas.

Utom se začuše Turci. Nasta govorkanje, jedni druge počeše optuživati za neuspjeh. Nasta žamor.

Tada im se primače Smoljan i prozbori:

    - Ni jedne više da nisam čuo! Je li jasno! Molite boga što ste sreli nas dvojicu. Da ste u toj vašoj prokletoj i pljačkaškoj raboti zatečeni od bilo kog drugog, ovaj današnji dan za vas bi bio posljednji.

Opet se javi kočijaš:

    - Šta nam vrijedi sva ta priča ako se ne želite predstaviti.

    - Ja sam Smoljan Mihaljević. Možda vam i ne zvuči nešto bitno, ali za ovog čovjeka ste svi već čuli... To je Stojan Janković.

    - To je nemoguće Posljednje što smo čuli o njemu je to da je negdje stradao, da li u Livnu, Sarajevu, ili na putu za Stambol, ali uglavnom stradao. To može biti samo njegov dvojnik.

    - Njegovog dvojnika ne bi mnogo zanimalo praštanje vaših života. To je svojstveno uglavnom njemu.

Turci se veoma iznenadiše, ali i ućutaše.

Sve popodnevno vrijeme prođe u tišini, a kada se sjenke navukoše na istočne obronke Mačkovog kamena, od Benkovca stiže glasnik i obavijesti:

    - Sve se odvijalo prema planu, sve je vraćeno vlasnicima, nije bilo ubistava ni silovanja tokom njihove pljačke. Malo sam požurio, prije njih, a budući da se sve odvija prema planu i ostali bi mogli stići za pola sata.

Nakon tog izvještaja, javi se Smoljan:

    - Eto, sada ih sve možemo smjestiti u četvoro kola, pa nek svom čestitom dizdaru, iz harača dovezu same sebe. Ali bez oružja i jahaćih konja.

Osmotrivši okolne sjene, Stojan zaključi da je do mraka ostao još jedan sat, te predloži:

    - Čim stignu, pripremićemo sve da odmah krenu, kako bi u sumrak stigli makar do kraja polja, gdje će ih njihovi stražari sa zidina tvrđave vidjeti, i izbjeći noćne uzbune. Za svaki slučaj, na kraju Žažvića kose, ostavio sam osmatrača da motri na predvečernja dešavanja.

Tada se začu brz galop sa kose. U znoju stiže taj osmatrač i obavijesti:

    - Sa Bribir glavice se spustilo dvadesetak naoružanih Turaka. Pratio sam ih do kamenog mosta na Bribir potoku i uvjerio se da je to grupa izaslana u susret haračlijama koji su zadocnili. Idu uz polje i do sada su prešli trećinu polja.

    - Idemo da ih još jednom pogledamo dok ovi stignu – reče Stojan!

U tili čas izgubiše se iza kosijera i odoše u osmatranje. Ubrzo se vratiše, te Stojan obavijesti:

    - Do sada su prešli nešto više od trećine polja, a usput su pokupili dvoje čobana i svu stoku koju su zatekli kod njih, te sve to vode kao taoce, i polako se kreću prema nama. Kada stignu ovi iz Benkovca, Ostavićemo ih na kraju pješice, s nekoliko stražara, a mi ostali idemo kolima u susret, da ih u sumrak pokušamo presresti i osloboditi njihove taoce.

Kada izgledaše da vremena više nema ni za šta, kolona iz Benkovca se ipak pojavi i ubzo stiže. Na svu sreću po Turke nije bilo dovoljno vremena za mnoga potrebna ispitivanja, te Smoljan samo upita kratko kako je sve proteklo, da li je sve oteto vraćeno na pravo mjesto, je li bilo zločina i silovanja, a ljudi iz pratnje potvrdiše da je sve teklo po planu, te da tokom dana nije bilo zločina.

Ne prođe mnogo vremena a mlađani Mišljen je bio na najneobičnijem dobrovoljnom zadatku. U njegovom razmišljanju pomalo ga uhvati i strah i on pokuša da ga prikrije da drugi ne primijete. Šta ako ga Turci zaskoče. Maločas se javi dobrovoljno da upravlja prednjom praznom zapregom, a sada je već čvrsto držao kajase i razmišljao. Za njiim se kreću još tri preostale zaprege, takođe prazne, jedino je druga vozila poginule Turke.  Pored njega s lijeve strane na konju je Stojan, a iza njega kolona jedne polovine uskoka. Pored njega s desne strane je Smoljan Mihaljević i iza njega druga polovina uskoka. Tridesetak metara ispred svih, sredinom poljskog puta kreće se izviđač, a iza njih na udaljenosti 200 metara, pješice kaska kolona razoružanih haračlija, koje čuvaju četvorica uskoka.

Sva ta tiha kolona kroz sumrak i izmaglicu, kreće se niz polje u susret grupi od dvadeset turskih sejmena iz tvrđave, s ciljem da ih zarobe i njihove taoce oslobode.

Mišljenu se silno znoje ruke, već su i kajase mokre, ali rekoše da je i taj pogibeljni potez neophodan u cilju pridobijanja raspoloženja kod naroda, ali i obzira kod osvajača.

Istovreneno i mrak pada i izmaglica se spušta, vidljivost je sve manja. Zbog toga su se sva čula pretvorila u sluh, da pokušaju uhvatiti i najmanji zvuk konjskih koraka koji dolaze u susret.

U susret dolazi i jedva primjetan povjetarac, pa će i konji osjetiti dolazeće konje, te javiti se tihim rzanjem.

Dok sve tako Mišljen prebira po svojim brigama, najednom se Stojanov konj oglasi tihim rzanjem.  Istog trena prednji izviđač žurno šmugnu na lijevu stranu, među grmove. To je bio taj ugovoreni znak. Mišljen zateže kajase i zaustavi prednju kočiju. Zategnute kajase omota oko desnog dirjeka i šmugnu s kola na lijevu stranu, izmače se pješice za grmove. Već su i ostali iz kolone uskoka izmicali ulijevo, čineći nekakvu zamišljenu liniju jedne četvrtine kruga.

Samo se začu tiho i kratko došaptavanje: pazite na liniju, ne smijemo proći ispred prednjih kola, jer u slučaju pucnjave mogli bismo pogoditi svoje s druge strane puta, kako je Stojan već napominjao.

Na brzinu se ljudi namjestiše na zamišljena mjesta, ko za grm, ko na čistinu, ionako već obavijeni maglom. Sve zastade u iščekivanje.

Začuše se prigušeni udarci kopita prednjih turskih konja. Najednom kao da izroniše iz magle i nađoše se sučelice konjima prednje kočije.

Nakon što za trenutak zastadoše i prepoznaše prednju kočiju, njihov prednji jahač kratko doviknu:

    - Alija! Jesi li to ti?

 Ne bijaše odgovora. On ponovi pitanje glasnije:

    - Alija! Šta se dešava?

Opet ništa...

Sada već podbode konja i žurno ga pritjera do  kočijaša i, tek tada vidje da su kola prazna.

Zatim gotovo dreknu:

    - Alija!

Njegov povik samo utonu u maglu i zamuče niz polje.

Zatim požuri do drugih kola, kad ni na njima nikoga. A kad zaviri u lotre i vidje četiri svoja ratna druga kako leže mrtvi, spopadoše ga jeza, bijes, strah.

Ote mu se instinktivan povik prema ostalima:

    - Ovamo!

Kako ostali priđoše, nastade neopisivo čuđenje i nevjerica, ali i žurno pretraživanje ostalih kola.

Iz opšteg komešanja začu se još jači glas istog zapovjednika:

    - Izgleda da su svi stradali, samo su nam ove poslali kao opomenu. Rasporedite se oko kola u kružnu odbranu i dovedite mi one čobane da im za ovo odmah sudim.

Sljedećeg trenutka ih dovedoše i gurnuše pred njega na zemlju. Već su bili neopisivo skrušeni, gotovo mrtvi od straha. Bijahu djetinje mladi i jedno drugom slični kao brat i sestra, uzrasta do petnaest godina. Kako ih grubo dovukoše i gurnuše na zemlju, njemu pade kapa s glave, a njoj bijela marama.

U istom času Stojanu gotovo naglas sinu već stoput ponovljena očajna pomisao: - Vidi onog  neukoga. Kad nastupi njegovih pet minuta, ta vrla razboritost u trenu će dati odluku o najsvirepijem uništavanju, a za cio život neće biti u stanju donijeti odluku o bilo kakvom stvaranju ili saradnji. E moj narode, dokle li ćeš stradati od umnih bolesnika i bezumnika, što za cio život svoj ne  spoznaše ništa drugo do mržnju i pohlepu.

Desna ruka već instinktivno, sama od sebe, trže kratku pušku iza pojasa, a prsti se sami stegoše oko drške.

 Za to vrijeme očaj sužnjeva se pretvori u bolan krik.

 A kada bešlagina sablja dođe u najviši zamah, prolomi se pucanj... Sablja ne udari, već frci ustranu, dok se njen korisnik stropošta pored svojih sužnjeva. Istom prvi do njega posegoše za svoje puške da odgovore, kad se iz mraka sa druge strane prolomi salva pucnjeva, Pet-šest ljudi u trenu  popadaše, dok ostali Turci okolo nađoše se u nedoumici, da li ostati na konju, ili skočiti pod kola u kakav takav zaklon. Ipak ostadoše na konjima. Niti su čuli povike da se predaju, niti su htjeli da poslušaju, samo su se smeteno okretali na konjima i pucali nasimce u mrak.

Ne potraja nekoliko trenutaka, uskoci ne imadoše više meta i prestadoše s pucnjavom. Dok je u ušima još sve zvonilo, kroz maglu se začu topot kopita bar dvaju konja kako u najvećoj žurbi pobjegoše niz polje, odakle su i došli.

I dok su se još komešali mirisi znoja i baruta, pramenovi izmaglice i sumraka, košmar stvarnosti i jezive brutalnosti, Stojan kratko zazvižda, izađe iza grmova i stupi na prazan prostor pored četvoro kola. S druge strane istovremeno priđoše Mihaljević i njegov zamjenik. Kroz tračak providnog u mrkloj noći, mogli su vidjeti kako se iz ležećeg položaja pridižu samo sužnjevi. Već su shvatili da su sada oko njih njihovi spasioci i da se mogu pridići. 

Ustadoše očajno skrušeni. Gotovo beživotno su zurili u čudne i iznenadne spasioce. Gledali su u njih kao u aveti, ili kao u božanstva. Niti su mogli vjerovati svojim očima, niti su mogli išta progovoriti.

Zatim začuše glas sa konja:

    - Ne plašite se, došli smo da vas spasimo. Vidjeli smo sve sa Žažvića kose, još dok je bio dan, i požurili da vas ovdje susretnemo upravo u sumrak. Da vam se ne zaboravim predstaviti, ja sam Stojan Janković, a ovaj do mene je Smoljan Mihaljević. Sada budite srećni i slobodni! Odmah ćete ići svojoj kući sa svom svojom stokom i neka vam je sa srećom!

Bratu bijaše još nepriličniji ovaj tren, znajući zasigurno da je Stojan dopao ropstva u Stambolu, odakle se niko ne vraća, ali nije bio siguran u govorkanja da se vratio. Pomisli da ispred sebe vidi avet. Vidno i snažno se uštinu da se uvjeri da li sve ovo sanja. Ili je možda već poginuo, pa se to samo komešaju neka sjećanja i zadnje slike iz života dok se sve ne ugasi. Uštinu se još snažnije i tek tada se i um razbistri. Shvati da je sve to ipak java i jedna surova stvarnost u kojoj se iznenada nađe ni kriv ni dužan. Tek tada shvati šta je sve moguće da čovjeka snađe, da se začas u najvećoj životnoj nevolji nađe, iako je u samom srcu sopstvene postojbine.

Kada se uskoci uvjeriše da je sve mirno i bezbjedno, Stojan progovori:

    - Pokupite sve dušmansko oružje i pohvatajte sve jahaće konje! Četvorica prvih do mene, neka pomognu ovim dvoma mučenika da sakupe svu razbjžanu stoku i sa njima je odvedu do njihove kuće! Čekamo vas ovdje. Četvorica do njih neka odu dovesti one haračlije i njihove čuvare, a ostali ovdje da sve stradale potovare na kola!

Nakon sat uskoci su konačno mogli da odahnu. Ponovo su sjedili na krajnjoj čuki Žažvića kose, tamo gdje je obavija Bribir potok. Sjedili su svud po rosnoj travi i kamenju, osmatrajući tvrđavu.

Od nebrojenih baklji, valjda zbog uzbune jer se haračlije nisu vratili, svi gornji obrisi zidina bijahu osvijetljeni, tako da je u ovoj noći tvrđava neobično naglašavala pejzaž cijele okoline.

Crnu ravninu remeti samo brežuljak, zatim nekoliko uspravnih crtica jablanova, pa četvrtasta gromada sa osvijetljenim gornjim rubom, onda opet ravnina, brežuljak, uspravne crtice jablanova.

Nakon duže tišine obraćajući se Smoljanu, Stojan progovori:

    - Danas smo imali mnogo sreće. Nekad se bolje roditi sa mrvom sreće, nego sa gomilom pameti.

Dok se ostali nasmijaše Smoljan dodade:

    - Pa ne bih se baš složio da je ovo danas samo sreća, već nešto što dotiče i tvoju skromnost. Tvoja zamisao je da sve ovo ovdje  izvedemo. Tvoja plan je kako i gdje danas djelovati u cilju što boljeg rezultata sa što manje gubitaka. Tvoja ideja je da ovu drugu grupu dočekamo i spriječimo. U svoj ovoj neobičnoj akciji imamo samo jednog lakše ranjenog, i kompletnu grupu od trideset uskoka zadovoljnu, radosnu i voljnu za nove akcije. Sve je to tvoja zamisao, a ti zboriš o sreći...

Malo zastade, pa nastavi:

-Možeš misliti da danas nismo bili tu, kakve bi sve informacije haračlije odnijeli u tvrđavu. Te, sve pusto, te nigdje nikog da se suprotstavi. Em što bi nam se podsmjehivali, em bi sutra već udarili put Obrovca i eto ti belaja. Možeš misliti kako će ova današnja akcija odjeknuti kod našeg naroda u smislu raspoloženja, a kako kod dušmanina u smislu neraspoloženja. A sve bijaše tvoja zamisao, tvoje djelo.

U tihoj noći svi su odobravali ove Smoljanove riječi i radovali se sutrašnjem danu prepunom, divne priče širom cijele Bukovice i Ravnih Kotara...

Nekako u isto vrijeme dizdar je stajao na kapiji Bribirske tvrđave. Htio je lično da dočeka kolonu i tu  s bakljom stoji još od kada mu stražar donese vijest da je čuo praporce i kola dolje kod kamenog mosta na Bribir potoku i kod izvora Bakalnice.

Kako se teška škripava kapija otvori, tako i dizdar s bakljom požuri u susret prvim kolima na kojima je sjedio Alija. Živo ga je zanimalo šta se to sve dešavalo dolje u polju. Čuo je pucnjavu, a sada vidi da dolaze pod očiglednim teretom, jer konji su svi u pjeni. Priđe žurno i priupita:

Alija, što ste tako zadocnili, šta se sve dešavalo? Izgleda mi da mnogo stoke dogoniš, a i mnogo žita i hrane, dok su kola tako otežala, a konji uspjenili.

Alija sumorno oćuta. Tiho siđe s kola i zadiže ponjave iza svog i kočijaševog sjedišta a dizdar priđe da pogleda i razrogači oči.

Tek sada ga Alija obavijesti kratko:

    - Ono zvijere... Janković!

Dizdar se začudi još više.

    - Nemoguće. Iz Stambola još niko nije pobjegao. Niti će. To su samo glasine, ili je neka greška.

    - Nema greške. Kada se predstavio, svojim očima sam ga dobro osmotrio i uvjerio se da je lično on. Živ je, zdrav, i još odlučnije nam se sveti. Svoju nevjerovatnu kuraž prenosi na sve ostale oko sebe.

Ne nalazeći pravu riječ, u tom trenutku, dizdar je samo ćutao.

Već se i ponoć bližila, a dizdar, još budan, stajao je na rubu zidina tvrđave Varvarije, na Bribir glavici i zurio u mjesečinu. Tek pokoje žmiravo svjetlo, titralo je dalekim horizontom i još jedino ono remetilo sklad bribirskog mira ponoćnog.

Goleme brige su pritiskale sa svih strana. Razmišljao je gotovo naglas.

Kakav li je ovaj dan današnji? Kako da opravdam tolike gubitke? Šta li će reći paša, a šta vezir? U jednom mirnom, bezazlenom danu, razbijeno mi je 40 ljudi. Od toga su na licu mjesta stradala 22 čovjeka. Živih mi se vratilo 18 ljudi, ali u strahu, bez oružja, bez ijednog jahaćeg konja. Danas uz 22 čovjeka izgubio sam 44 kratke i duge puške, 40 sablji, 36 jahaćih konja sa svom opremom. Vratila su mi se četvoro kola sa osam konja, i osamnaest ljudi koji više nisu spremni ni voljni ni kuražni da idu u harač. A sve to mi uradi ono vlaško zvijere, onaj Janković, sa svojih trideset uskoka. Kud mi učini zlo, još me i ponizi. Ni đavo crni ne može mu ništa...

Istom se dizdar prisjeti da još stoji na rubu obodnog zida, gdje visina ne premašuje visinu čovjeka. Tu ispod samog zida što se nadnio nad izvor Bribir potoka, između pokojeg grma drače, raste još po koja šljiva i kajsija, ogrnuta vinovom lozom. Između njih je trava nepokošena a visinom seže čovjeku do pojasa.

Šta ako je to zvijere, povrh svega, još i tu?

To zvijere može se naći u svakom trenu na svakom mjestu. Nije isključeno da je i sada tu negdje, možda upravo ispod tog zida, pa motri li motri, iz prikrajka. Vreba, kako da dohvati.

I nehotice dizdar ustuknu, da se izmakne dovoljno, ako li je taj šejtan kojim slučajem već tu. 

I tek tada shvati da je njime isuviše zaokupiran i zabrinut. Mnogo više nego što je potrebno i što je ikad mogao i pretpostaviti.

U tihoj i gluvoj noći, gotovo naglas i nehotice mu se opet ote ista pomisao, ili mu se bar učini da je već odjeknula u sopstvenim ušima.

    - Ni đavo crni ne može mu ništa. Ni đavo crni!

※  Istorijskipodaci:

„Stojan i Smoljan Smiljanić postavili zasjedu.Turci se vraćaju iz pljačke po okolini Benkovca,  s ogromnim plijenom...

Te godine 1667. i s početka 1668. oslobođen je velik dio Bukovice, takođe Žegar, Krupa, kao i manastir Krupa...

Izvor: - „Stojan Janković i uskočka Dalmacija“, Boško Desnica,  str 168“.  ※

※  Istorijskipodaci:

Vitez Stojan je, po povratku na svoju baštinu, nastavio da vojšti na Turke, čini se, još i žešće nego li pre ropstva.

Na primer, providur Antonio Priuli (Antonio Priuli) 18. decembra 1668. izveštava da je kod Bribirskog potoka upala u mletačku Dalmaciju četa turskih pljačkaša iz Knina (grada za kojim krvari svako srpsko srce). Tu su ih, do nogu, potukli Morlaci, koje je Gospodar Janković predvodio zajedno sa Serdarom Smiljanićem (serdaro Smiglianich) i guvernadurom Sopreom (governator Giovanni Batista Copre). Spasilo se samo petnaestak Agarjana, a ostale su Srbi pobili u znak odmazde za raniji poraz na Otresu. Venecijanski Senat je pomenute morlačke komandante nagradio zbog ovoga podviga, a odobrio je i deobu prstenja koje je Providur, u znak priznanja, ranije uručio srpskim Glavarima.

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice.  ※

Komentar autora:

Te godine 1667.Smoljan Smiljanić je napunio 23 godine života, a Smoljan Mihaljević 49 godina starosti.

Budući da se Stojan, po povratku iz ropstva, za pomoć prvo obratio kumu Močivuni i domu Smiljanića, prije bih rekao da je buduće akcije dogovarao sa starijim Mihaljevićem, upravo da bi zaštitio premladog Smiljanića. Ne treba zaboraviti da je i mlađani Smoljan Smiljanić tada već bio junak na glasu i čovjek od ugleda, ali ne treba zaboraviti ni činjenicu da je u rodu Smiljanića u Ražancu boravio i čuveni uskočki serdar Smoljan Mihaljević (pastorak Petra Smiljanića, koji je po svemu nastojao da na njega liči i da ga dostigne, u čemu je gotovo i uspio), te iz tog razmišljanja u prethodnoj priči je Smoljan Mihaljević.

PODELITE OVAJ TEKST NA: