detalj slike: KRK Art dizajn

SAMO DA RATA NE BUDE

Zvijezde su ove noći ugašene. Duboko ispod jorgana zavukla sam glavu da ne čujem zvuk što nebom širi miris bola. Proljevaju se jecaji ostavljajući u noćnoj tmini ožiljke na duši koja nije stigla ni da stane na noge. Još je maloljetna, a djetinjstvo je odavno izgubljeno.

Stojim i gledam kako pogrešne odluke mijenjaju generacije odnoseći im mogućnost za slobodan let. I pitam se: „Po kojem zakonu se dozvoljava oduzimanje života?“ Mokrim dlanovima prekrijem oči da niko ne vidi kako trepavice plivaju u slanoj vodi. Ljudska glupost je nemjerljiva i nema kraja. Tijelo mi zadrhti od neizvjesnosti da li će zora ugledati svijetlost dana. Hoću li opet trčati za leptirima zelenim poljima na kojima su ostale moje stope. Staklo na prozoru povremeno kao da će da iskoči iz svog okvira, ali se čvrsto drži kao dijete u naručju majke. „Ne boj se“ govorim u sebi. Sve će proći. I ova noć, i ovaj mrak, i ova tragična predstava u kojoj svi akteri gube. Svijet je postao arena borbi gdje se krv proljeva da se napiju oni koji misle da su nedodirljivi i neuhvatljivi pred Božjim sudom. Postojiš li ili si samo varka za koju se čvrsto držimo vjerujući da ćeš biti pravedan u dijeljenju kazni ili nagrada?

Odavno sam shvatila da se prljavština rata nikada neće očistiti. Ponavljat će se uvijek negdje iznova i iznova po istom principu i mehanizmu koji je napravljen da ostavlja pepeo iza sebe. Tragovi će mirisati na zgažene snove zatrpane pod ruševinama godina koje putuju u nepovrat. I neće biti onako kako hoćeš već onako kako moraš. I neće se rijeka zaustaviti samo zato što se bojiš onog što u njoj možeš naći. Jednom kad se opečeš ne vjeruješ u riječi izgovorene olako kao da nisu metak koji može da te pogodi. Rane koje nastanu zarivene duboko limitiraju te u nadi da se krugovi pakla završavaju baš sada. Da li postoji svijet u svijetu gdje živiš u skaldu i harmoniji, gdje suzama svaki dan ne točiš čašu, gdje je vjera u ljude živahna i poletna kao ptica u plavom beskraju? Odlutam ponekad nošena na krilima želje da će sve biti onako kako hoću. Skupljam hrabrost da izvirim glavu kao nevino pile u noći u kojoj se nečiji životi gase. Možda će baš noćas neko zaplakati na rođenju i neće se sjećati ni ove noći, ni ove tame koja se nadvila nad kapom nebeskom.

Zašto među nama vlada netrepeljivost koja ruši ljudskost kao kulu od karata? Zašto se boja krvi miješa sa mržnjom koja sije nacionalno sjeme razora? Zašto nad nama lebdi strah pod čiji ogrtač se skupljamo nijemo i bez suprostavljanja? Zašto se bratoubilački grlimo ranjavajući se do srži koja se raspada od nerazumjevanja i nesloge?

Znam, nismo poslušali srce koje zavija molet ći da se dostojanstveno dignemo na noge. Nismo se odupreli zlu koje nas okružuje i baca u vatru u kojoj ljudskost gori i gubi svoj trag. Još jednom molim za mir kojeg potapa kiša koja proljeva bol.

A ti, ko god da si, stojiš i gledaš u godine koje su natopljene krvlju nevinih lica. Pitaš li se ikada zašto? Zamisliš li se nekada sa strahom koji ti kosti lomi zbog karme koja će te kad tad dočekti. Ako neće tebe nekog tvog hoće sigurno. I on će nevin ispaštati i okajavati tvoje grijehe. Nije ti žao niti malo? Ubjeđen si da možeš sve i da si nezaustavljiv, neuhvatljiv u svojim razaranjima. Znaš li čemu sve to? Savjesti nemaš to je sada više nego očigledno. Ni ti, ni oni prije tebe. Svi ste izašli iz iste škole u kojoj ste učeni da je ljudski život bezvrijedan.

Ne boli te niti malo prolivena suza dijeteta dok gubi svoj dom. Ne boli te ni njegovo ranjeno srce iz koga si mu nasilno otkinuo komad koji ga je sačinjavao. Uskratio si mu korak,  oduzeo priliku, onemogućio mogućnost da ostavi trag na svojoj stazi. I dok sad tumara od nemila do nedraga pred sudbinom koja ga zatrpava u ponore misli zašto je baš on izabran ti likuješ tamo negdje nad svojim uspjehom. Ko te plaća da budeš tako bezdušan ili si rođen sa greškom baš takav? Da li znaš da je rat najveća prljavština koja se ne može oprati? U njoj gube nevini, gube dobri, gube lica i naličja jedne strane, one koja čini čovjeka dostojanstvenim pred sobom i drugima. Ti ne znaš šta je dobrota jer je ne posjeduješ u svom mozgu koji je programiran da bude loš. I sve što vidiš djeluje ti smješno ako ima emocije iti malo u sebi. Zamisli da si sa suprotne strane i da tebi rade ono što ti radiš drugima. Ne vrijedi da trošim riječi zar ne? Takvi kao ti nemaju ni svijesti ni savjesti za sve one koji su prerano otišli da pojačaju nebeski svod. Ugasio si im život kao svijeću koja nije dogorjela do kraja. Pitam se ko ti je dao pravo da uzimaš i oduzimaš živote, a nisi ih stvorio? Gaziš preko svega da bi stigao do svog cilja. A koji ti je cilj? Uništiti, sravniti sa zemljom rad i znoj nekom ko je uložio sve da bi svom životu stvorio boljitak. Defintivno imaš neki poremećaj za koji ne postoji lijek. Sve što je potrebno običnom čovjeku je sloboda, zajedništvo i osjećaj pripadnosti nekome. Ti baš moraš slomiti tuđi život zarad tamo nekih političkih stavova koji će donijeti prosperitet kome. I pitam se: „Kako takvi kao ti žive i uživaju dok oni koji hoće samo svoj skromni život bivaju osuđeni na preranu smrt?“

Zamisli da je svijet obučen u odijelo mira u kome ne postoji ta odvratna riječ od tri slova koja je rođena da bi sahranjivala. Zamisli da nemaš stege niti ograničenja zbog straha kojim te posipaju kad samo pomisliš da u svijetu više neće biti podjela na naše i njihove. Zamisli da te nisu stavili u lance ropstva zarad svog života kojeg plaćaš ko zna kome. Zamisli svijet u kome suze nisu rijeke koje natapaju život na ivici izumiranja. Zamisli da stojiš, a da ti niko ne uskraćuje pogled ka onom šta ili koga voliš. Zamisli slobodu koja nema cijenu zarad malo mira u svom dijelu svemira. Zamisli da humanost daruješ svakom čovjeku bez koristi za sebe. Zamisli osmjeh na licu i sreću zbog saznanja da stojiš na svom korjenju koje su ti predci davno u zemlju posadili. Zamisli život bez straha od sutra koje ti dolazi na vrata.

I stalno neko čekanje. Čekamo da završi jedna noćna mora dok ne krene druga. Čekamo u redu za to bolje sutra i molimo da nas ovo danas ne dotakne. Čekamo da ratne igre prestanu ogoljeni u prolaznosti godina, a one idu u nepovrat. I dok udariš dlanom o dlan sjede vlasi su te već okupirale, a nisi proživjeo niti doživjeo lakoću života. Jer život je u stvari lijep i jednostavan u toj nekolicini godina koja ti je data da je poneseš sa sobom.

Neko je bio u dječijim godinama, neko u mladim, a neko u odraslim kada je rečeno tiho i nečujno da će „danas“ proći i da će „sutra“ biti bolje. Prošlo je to „danas“, došlo je „sutra i izgleda da je po istom mehanizmu to „sutra“ postalo isto ono „danas“ koje nikako da prođe. Ko je krivac, a ko dužnik za to „sutra“ kome ne daju da živi?

Počinjem ponovo iz početka. Kucam na Tvoja vrata kao neko ko je niko pred tobom i Bogom. Ne znam da li kasnim, ali riječi još imam kojima ću te zamoliti da pustiš svijet da teče skladno i radosno. Ne ostavljaj dijecu kao siročad bez imena i puta, bez tog „sutra“ kojeg čekaju u suzama i molitvi. Ne dozvoli da im ruke ostanu prazne i željne zagrljaja pod čije krilo se skupe sretni i bezbjedni. I cvijet iz kamena raste iako kažu da u njemu ne postoji ljudskost. Vjetrovi su snažni i nemilosrdni, ali ipak imaju svoju dobru stranu pa drveće lista i vene. Sunce osvjetli dan, a mjesec noć dok se u raširene dlanove skuplja san zarad još jednog buđenja. Neka bude bez straha, neka bude sa empatijom i emocijom koja će ispod ruševina ispucale i žedne zemlje dati znak da je svačiji život vrijedan življenja.

PODELITE OVAJ TEKST NA: