detalj slike: KRK Art dizajn

Ljeto, jul, 1667.

„Donijeću slobodu u moj rodni kraj.“

Što zareče – ne poreče.

ZA  OSMIJEH  ŽEGARA  I  KRUPE

    - Ovdje sam vas slučajno našao - poče s pričom kurir žegarski. - Svratio sam kod starog poljara ostrovičkog, da se malo odmorim, i on mi reče da ste danas tu izveli veliku akciju presretanja haračlija, te da ste i noćas tu na kosi iznad polja.

Nosim  vam vijesti od harambaše žegarskog. Hitne su i povoljne. Juče je njegov dječak, stariji sin,  čuvao ovce u blizini kule žegarske i gledao šta Turci rade. Izašli su pored kule da obave neku vježbu.  Kavazbaša se na njih dere iz sveg glasa i pita: „Jesmo li svi tu?“ a oni svi uglas odgovaraju: „Jesmo!“ A mali ih nabrojao devetnaest. Čim je došao kući ispričao je ćaći, a on me je odmah uputio u Kotare po pomoć. Uz molbu za pomoć napominje da nikad nije bila povoljnija prilika za oslobađanje Žegara.

Stojanu se još vrzmalo po glavi ono nesrećno izbjeglištvo, oni stravični prizori iz Žegara, tog davnog juna 1648.godine. Turci u naletu sve odreda pale. Pale kuće i obore, sve u oganj zavijaju... Sav u suzama dječački pogled nikako da se odvoji od rodnog Žegara, svega u plamenu. Dim se vije iznad rodne kuće i iznad svih ostalih Mitrovića kuća. Dim se vije iznad svih kuća i obora u Nadvodi, pa iznad svih u Žegaru i gore uzvodno, dokle oko dopire kroz sablasno sivilo. Nepregledan oblak dima sve je zaklonio. Oči se skorjele od suza, pa ne zna da li više ne vidi od dima, ili od plača. Sva u suzama i mati ga vuče sve dalje i dalje naprijed, a njegov neopisivi pogled ostao nazad, prikovan za malo polje na kraju Nadvode. Kroz dim pokušava još jednom da razabere dvorište u kome je prohodao. Ali od kovitlanja dima, više ne vidi ni njive ni vrtove, ni vinograde, niti poviše njih Brežine, niti ispod Pojilo.

Tek jednom se malo providi, ali samo za tren, u kom plamen sa rodne kuće preskoči na tri lipe, sve buknu.

Iznenada ga jedna ruka lupi po ramenu i tek tada vidje da ga Smoljan netremice gleda. Zatim upitno diže pogled i kratko prozbori:

    - Žegar?

    - Žegar.

Istovremeno bijaše trenutak razgovora, dogovora i odluke.

Ovdje, na ivici Žažvića kose, gdje niko nije mogao ni pretpostaviti, i o ponoći, kada se niko nije nadao, doleti čudna vijest i sve razvedri. Sve nekako podstače na nova, vedrija razmišljanja.

Tridesetak uskoka dozvoliše sebi kratak san, tek do tri sata, a zatim u sami cik zore već bijahu u sedlima. Na brzinu preletješe hrbat uske a duge kose i hrbatom pored Suvog potoka nastaviše se penjati, pa lijevo od Mačkovog kamena, izbiše na vis.

Birali su manje naseljene predjele, a kada je već izgledalo da će ih svakog časa neko ugledati, utaboriše se na jednom šumovitom uzvišenju i postaviše straže. Tu se dobro odmoriše i u sumrak nastaviše dalje. U osvit sljedeći zore već su osmatrali Žegarsku kulu i krojili planove.

Tu su, na dohvat ruke, na domaku slobode, nešto brojniji od neprijatelja i u prednosti iznenađenja. Samo još ostaje veliko pitanje kako akciju izvesti što efikasnije i brže, a sa što manje gubitaka.

Kako se zora odsijecala, sve jasnijim pogledom    kroz izmaglkicu, obuhvatali su Žegarsku kulu i njen krajolik. Svako za sebe je okupiran svojim mislima u tišini, dok jednom Smoljan ne progovori:

    - Eto, sve dovde izvedosmo valjano, ali još nam strši pitanje: kako dalje? Još nemamo konačan plan, a bez plana je srljanje. A srljanje je gore od ičega. Ako u što kraćem roku ne donesemo odluku i plan, bolje je da se povučemo, makar da ne skrećemo pažnju na sebe.

Utom se javi i Stojan:

Dobro zboriš, Smoljane, ali nismo ni mogli imati konačan plan prije dolaska i sagledavanja situacije.  Upravo sad je trenutak za donošenje osnovnog i rezervnog plana. Za sve to trebaju nam činjenice i sagledavanje čime sve raspolažemo. Trenutno imamo polutamu, maglu, budnost u odnosu na pospanost neprijatelja, brojnije ljudstvo i prednost iznenađenja.

    - Da, ali još nemamo varku, nešto što će nam uliti sigurnost, a neprijatelju veliko iznenađenje.

    - Možda da iskoristimo stado koje dolazi.

    - Kako si to zamislio?

    - Pa gledaj, kada stado „slučajno“ utrapa u dvorište kule, ovce kô ovce, pojuriće tamo gdje im je stalno zabranjeno. Stražari će, vidjevši da nema čobana, pojuriti da uhvate bar dva jagnjeta, nadajući se džabnoj gozbi. Ovce su polapne na zabranjenu travu, a Turci su polapni na džabnu gozbu.

To možemo iskoristiti.

    - Aahaaa... Sada vidim da imaš zamisao. Turci će se zaletjeti u stado ostavivši vrata nebranjena. a na nama je da ih pod okriljem magle i bešumno savladamo. Možda nas dvojica u stadu i pod izvraćenim kožunima.

    - Tako nekako - potvrdi Stojan.

    - Dakle, stado će uskočiti u zabranjenu travu, Turci će pohlepno uskočiti u stado, a mi iznenada među Turke.

    - Tako nekako.

    - Dakle, mi sada čekamo stado i čobanina, a potom čekamo maglu, da se ponovo navuče. I onda nas dvojica u izvraćenim kožunima djelujemo bešumno.

    - Čitaš mi misli.

Tek ja sad pokušavam sam sebi da objasnim zašto volim da se družim s tobom.

    - Da čujem!

    - Kada više nemam nikakvu ideju, i zbog toga sam sebi već postanem jadan, onda se pojaviš ti i izbaciš ideju iz rukava. Ma, kao da si je nosio u džepu i tačno znao kad će mi trebati. Tada je samo pružiš. Otkud, kako, ni sam sebi objasniti ne znam.

    - Da ne pretjerujem, pa jednostavno je.

    - Kako?

    - Za najlogičniju ideju ili plan, moraš biti smiren. U datom trenutku sabrati i oduzeti sve činjenice i okolnosti koje su pred tobom. Slagati ih u bezbroj nizova i između njih izvući najbolji.

    - Evo ruke, da ti čestitam! Već sam se zabrinuo, šta da uradimo – reče Smoljan.

    - Zasad samo sjedimo i čekamo čobanina. Nije teško pustiti da se dešavanja odvijaju svojim tokom.

    - Neka nam je sa srećom i uz Božiju pomoć!

Za osmijeh Žegara!

    - Za osmijeh Žegara!

Iz mnogih grla okolo, začu se kako uz osmijeh izgovaraju istu misao.

Tek sada dvojica sagovornika primijetiše da su ih ostali uskoci pažljivo slušali. Na prethodni razgovor, samo su se zgledali i u čudu čudili kako jedan drugom čitaju misli. Na kraju se svi obradovaše, kada shvatiše da plan nije loš, da je logičan, siguran i obećavajući, samo treba odabrati pravi tren nailaska magle.

Sada su već svi čekali nailazak povećeg stada.

Čekajući tako, najednom se pojavi glasnik sa još trojicom Žegarana. Dvojica bijahu veoma mladi, a treći sredovječan i on se predstavi kao harambaša Relja Vukčević, koji je poslao glasnika i dojavu iz Žegara.

Kako priđe i pozdravi se sa svima, tako ih obavjesti da je hitno poslao drugog glasnika da na ovo mjesto što prije okupi ostale Žegarane. Pa koliko bližih obavijesti, toliko će ih i doći. Uz to još dodade:

    - Nisam vas očekivao tako brzo. Čak sam računao i s mogućnošću da uopšte ne dođete. Jer ako istog trena niste spremni doći, sutra već može biti kasno, situacija se mijenja svakodnevno.

    - Pa zbog toga smo i požurili i sada smo tu. Sada nas je 34 prema devetnaest iznenađenih, ali i utvrđenih. Nakon što ti predočim naš plan, sačekaćemo dolazak stada i odmah idemo u akciju, Ko je došao, došao, Nemamo više vremena za čekanje. Za pola sata naš plan neće vrijediti ništa, jer magla se sprema da se diže.

Кула у Жегару

Tek što Stojan predoči plan, pristiže i stado. Među prvim ovcama ide i čobanin. Jako se iznenadi, kad ugleda mnoštvo ljudi u grmovima, ali se ubrzo smiri, vidjevši ko su i među njima prepoznavši komšiju Relju. Nakon što mu Relja i Stojan priđoše i objasniše djelić zamisli, njegovo lice se razvedri.    

    - Učinite sve kako ste zamislili, samo da se pokušamo osloboditi te nesreće, tog zla koje nam donesoše. Evo i ja vam se stavljam na raspolaganje u svakom smislu.

    - Ti ćeš samo da pustiš, ili namamiš i uputiš ovce u unutrašnjost kule. Samo strogo vodi računa da Turci ne primijete šta radiš, inače sve propade. Dakle, kada naiđe pramen magle da te ne vide, obavi posao kao da su ovce uletjele same, bez čobanina. Nakon toga si slobodan. Samo sjedi sa strane i gledaj šta se dešava. Svakako oružja nemaš. Jesmo li se razumjeli?

    - Pa, daćeš mi ti oružje.

Stojan ga još jednom pogleda, onako ispod oka, a potom hitro dohvati iz bisaga jednu nabijenu kratku pušku i pruži mu je.

    - Eto. Je li sad sve potaman?

Čobanin se samo osmijehnu i kao sam za sebe promrmlja:

    - Kakvo jutro! Da čovjeku nije jasno, da li je sve još samo san, ili je u nekoj čudnoj i davno željenoj, nestvarnoj stvarnosti.

Stojan zaključi razgovor i stadoše se pripremati za akciju.

Poslije nekoliko trenutaka svi spremni nedaleko od kapije, čekaju da se magla navuče, a kada ona pokri okolinu, Stojan dohvati rame čobanina i obrvama mu pokaza pravac kapije, a potom tiho promrmlja:

    - Neka nam je Bog na pomoći!.

U sljedećem, gotovo nestvarnom trenu, mnogo šta se kroz maglu pokrenu. Ovce prosto navališe kroz kapiju, na tu zabranjenu travu. Ulaziše sve više i više, gotovo i dvorište preplaviše. U sredini stada bijahu Stojan i Smoljan u velikim izvraćenim kožunima, pogureni, da su što sličniji ovcama. Nađoše se u odlučnoj akciji u kojoj se ne može brzo ni naprijed ni nazad, već kako situacija nalaže.  Grozničavo su stezali drške noževa dok su osmatrali dvojicu dvorišnih stražara.

Maločas su stajali pod nastrešnicon kod kočija, ispred štale, a sada se nekako pomjeriše prema vratima kule, sve budnije korakom i pogledom  opasujući uletjelo stado i osmatrajući ga. Kroz maglu su se jedva nazirali, a po pokretima se vidi da prstom upiru u najbolju jagnjad.

U jednom trenu i gornji stražar sa kule, prigušeno im doviknu:

    - Koliko vidim nemaju čobanina. Izgleda da se neko veće stado u magli razdvojilo i nečuvano samo uletjelo.

Tek se i odozdo javi jedan od dvojice:

    - I nama odavde izgleda da su bez čobanina. A meni je tako zamirisala jagnjetina. Možda bi nam dvoje-troje bilo dovoljno. Šta misliš?

    - Svakako. Oglasi se onaj odozgo i nastavi: - Uzimaj što prije dok neko nije naišao, i dok se magla nije razišla.

Između zvukova stotina ovčijih nogica i paše, kroz rosu se začuše i ljudski koraci, dvojice stražara. Kako tražeći najbolju jagnjad banuše u sred stada, tako se i ovce malo izmakoše, stražari se nađoše ispred Stojana i Smoljana, okrenuti leđima.

Dva kožuna se pridigoše, i uz neznatan šum, dvojicu stražara povukoše zemlji. Gornji stražar primijeti kako na tom mjestu ovce prsnuše na sve strane, i u nadi da su janjci već uhvaćeni priupita:

    - Salkane, jesi li uhvatio?

Utom Smoljan samo navuče na usne komad kožuna i kroz njega progovori:

    - Jesam, jesam, Dođi da vidiš.

Ne lezi vraže, gornji stražar se uskoro pojavi.

Budući da su dvojica pridošlica dvojicu savladanih stražara već odvukli pod nadstrešnicu, tu su i stajali. Treći stražar priđe i kad sve spazi, razrogači oči, ali u sljedečem trenu i on je, nesrećnik, već bio savladan i smješten pored ostalih.

Za tili čas Stojan i Smoljan se nađoše usred najneobičnije situacije, u kojoj su svi stražari gotovo nečujno savladani, a svi ostali spavaju.

Relja je bio tu na samo nekoliko koraka i Stojan mu dade znak da dovede i ostale, ali što tiše. Petnaest ljudi se brzo rasporediše u opkoljavanje, a drugih petnaest, s Reljom na čelu, sjatiše se ispred vrata kule.

Stojan i Smoljan sa po dvije kratke puške u rukama, banuše u unutrašnjost nebranjene kule.

Kako banuše, vidješe da između mnoštva uz zid kružno postavljenih slamnatih postelja, Jedan probuđen Turčin se pridiže i već je opalio. Do njega se i drugi pridiže i laća oružja. Obojica su već u isti mah bili pogođeni. Od iznenadnih pucnjeva i neopisive buke u tom zatvorenom prostoru, svi se prenuše, skočiše na uzbunu, ali kada vidješe uperene cijevi, zastadoše.

U međuvremenu je u prostor kule uletjelo nekoliko prvih Stojanovih i Smoljanovih jataka, te se iznenađeni i još nerazbuđeni Turci nađoše pred mnoštvom uperenih cijevi i isukanih mačeva.

Dvije grupe jutrom osvijetljenih ljudi netremice su se gledali u tišini jednog trenutka, dok Stojan ne istupi korak naprijed i prozbori:

    - Opkoljeni ste. Ništa vam se loše neće desiti ako budete razumni i raspoloženi za saradnju. Pređite svi desno i tu ostanite dignutih ruku!

Kako to reče, Smoljan sa nekolicinom pristupi posteljama i pokupi oružje. Zatim se vrati do Stojana, dok ostali iznesoše oružje iz kule, u dvorište.

Stojan je već prebrojao postelje i sada je bio siguran da se radilo o naznačenom broju Turaka na karauli žegarskoj. Vidje da Turaka nema nigdje više, no u ovom prostoru. Jer da ih ima, već bi se pojavili. Kako bi dao znak da ima još nešto reći, istupi korak naprijed i nastavi:

    - Da bismo bili sigurni da nas nećete napadati, dozvolite da vas svežemo. Ko vam je kavazbaša?

Kada jedan istupi naprijed, Stojan mu se obrati govoreći:

    - Predlažem da se urazumite i ne stvarate probleme. Ne dozvolite da iko nepotrebno strada. Ako iko pokuša da pruži otpor biće momentalno sravnjen sa zemljom. Molim, pamet u glavu!

Turci počeše mrmljati, dok su uskoci prilazili i vezali im ruke. Odnekud iz dvorišta su donosili užad, a jedan ih je sjekao i samo pružao onima što vežu.

Na kraju svi bijahu vezani i zatvoreni u kulu. 

Budući da Stojan htjede saznati još neke pojedinosti iz Žegara to je najbolje mogao iz razgovora sa kavazbašom.

Da bi ga izdvojio i nasamo popričao, izvede ga onako vezana pred kulu u dvorište. Magla se već bijaše dobro razišla, pa su se jasno vidjeli gdje po travi dvorišta leže tri mrtva stražara, dok oko njih i dalje pasu ovce. Kad to sve vidje, kavazbaša se jako iznenadi i priupita:

    - Pa, kako ste to uspjeli?

    - Uzimajući u obzir prirodne okolnosti i vašu narav.

    - Prirodne okolnosti i našu narav. Kako ste se usudili?

    - Šta vi mislite, da ste sila koje se sav svijet boji? Prije dva dana čuli smo za vaše brojno stanje, i ovdje sam doveo tek tridesetak ljudi. A u datom momentu, vjeruj mi, nije mi trebala ni polovina od toga. A evo pogledaj sada. Tamo pored kapije se iskuplja narod. S njima je još trideset uskoka iz Žegara. Sada nas je već više od šezdeset. Ako smo u datom trenutku akciju mogli izvesti sa petnaestak ljudi, dakle sada smo već četiri puta jači od vas. I ti me pitaš kako se usuđujem.

Kavazbaša je ćutao, a zatim nastavi govor, onako, kao sam za sebe:

- Za sve je kriva pašina odluka o preraspodjeli. Em što nam je povukao polovinu ljudi sa karaule, em je danima zakasnio sa nadoknadom ljudstva.

    - Pa kada je trebalo da vam se dostavi popuna zairom i ljudstvom?

    - Još prije pet dana... Danima već čekamo.

    - A kakvo je stanje u Krupi?

    - Isto.

Kavazbaša vidno pocrvenje. Tek sada vidje da se preletio i rekao što nikad ne bi smio. Ali krivac za to bijaše ovaj neobični Kaurin, koji je razgovor vodio uljudno kao kod dva saradnika, a ne kao kod dva zakleta neprijatelja.

Turčin se vidno ugrize za usnu i na sljedeće pitanje ne odgovori ništa. Samo promrmlja:

    - Više ti neću reći ništa, makar radio šta hoćeš.

Tada Stojan, vidjevši da je svaki dalji razgovor nemoguć, uputi ga u kulu kod ostalih i obrati se Smoljanu:

    - Pretpostavljam da naš razgovor nisi čuo, pa da ti neke pojedinosti prenesem.

    - Da čujem?

    - Isto stanje je i na krupskoj karauli. Mali broj ljudi, danima čekaju popunu u ljudstvu i zairu, isto kao i ovdje. Čak pretpostavljam da ni na krupskoj karauli nema više Turaka nego ovdje. Nema ih više od dvadeset. Paša im je zbog neke preraspodjele i obezbjeđenja drugog fronta, pokupio ljude, ali ih još nije nadoknadio.

    . Sve ti je taj nesrećnik odao?

    - Ma nije odao, već mu je izletjelo.

    - Kako?

    - Navukao sam ga blagim i korektnim stavom u razgovoru. Požalio mi se kao saradniku, zaboravivši da priča s neprijateljem.

    - Pa, da. Oni jadni samo misle na silu i pod tim okriljem žive. Ne mogu da shvate da i njihov neprijatelj može biti sasvim običan i normalan čovjek.

Pa, šta sad smjeraš?

    - Krupa!

    - Molim? Šta ti to znači?  - priupita Smoljan.

    - Pa lijepo. Ovo je jedinstvena prilika u životu, da danas pokušamo osloboditi i Krupu.

    - Kako to misliš?

    -Jednostavno. Imamo dvoja turska kola i konje. Mogli bismo da u Krupu „dostavimo popunu zaira i ljudstva“, sve to što oni jedva čekaju. Imamo i turska odijela. Svu ovu gospodu u karauli da skinemo do gaća, a predveče da im vratimo. Ljeto je. Posudiće nam svoje čakšire s turom, prugaste prsluke, fesove, jatagane, sablje. A naš najmlađi uskok veoma fino pjeva. Dopjevaćemo pravo u njihovo leglo, a da ništa sumnjivo neće ni primijetiti.

Smoljan ga je samo netremice gledao, gledao, dok Stojan produži sliježući ramenima:

    - Sad, ili nikad!

    - Dakle, Krupa?

    - Krupa. Neka nam je sa srećom. I daj da te bratski zagrlim. Ne izdaj me!

Smoljanu ne osta ništa drugo već da zagrli i čvrsto stegne tog čudno razboritog, odveć odvažnog i nadasve plemenita čovjeka. I nehotice mu se ote pomisao – čast je biti uz tebe. Neka nam je sa srećom!

Јатак, Станојло Панић - Суреп

Okupljeni narod žegarski, na kapiji je već pojačavao žamor, ushićenje, neopisivu radost slobode.

Svi su već čuli da je glavni organizator Stojan. Mnogi nisu mogli ni povjerovati da je živ, a kamoli da se i dalje neuhvatljivo rve sa Turcima, da još snažnije donosi i svuda pronosi slobodu. Već su sa kapije klicali povicima: gdje je taj naš Žegaranin? Hoćemo da ga vidimo, da mu stisnemo ruku!

Nasta neopisivo oduševljenje, a Kada im Stojan priđe, sa svima se rukova. 

Toj radosti nije bilo kraja.

Svi poželješe da ga ugoste, da se sa njim druže, ali Stojan ih obavijesti da ga zovu druge neodložne obaveze, te mora odmah dalje na put.

U međuvremenu Smoljan je već sve obavještavao o pojedinostima trenutnog stanja u Žegaru, ne pominjući ništa o daljnjim planovima.

Nakon toga ubrzo otpoče priprema za novu akciju.

Ne prođe ni pun sat, a Žegarani su već bili u novom čudu.

 Polovina uskoka, ili nešto manje od polovine, oko trideset, uglavnom Reljinih, žegarskih uskoka, rasporedi se oko kule za slučaj da naiđe tursko pojačanje, a ona druga polovina, oko četrdeset ljudi, čudnog izgleda, uputi se niz put.

Uz dvoja kola kreće se dvadesetak uskoka, svi obučeni u tursku odjeću, a dvadesetak nedaleko za njima, na svojim konjima i u svojoj opremi.

U koloni koja posve liči na tursku, konji njište i pod jahačima i upregnuti u kola dok mladi uskok uvježbava tursku pjesmu. On sjedi uz kočijaša prednjih kola, kako bi se bolje čuo, a pored tih kola lijevo i desno su Stojan i Smoljan. Prethodnicu pod barjacima čini grupa odvažnih i mladih uskoka iz Stojanove elitne grupe, a začelje svi ostali. Svi su na konjima, dobro opremljeni i naoružani, naročito nakon akcija na Ostrovičkom polju i u Žegaru.

Ta čudna kolona uputi se putem pored zidina crkve svetog Georgija, a zatim na kameni most preko Zrmanje, pa sve polako uz brdo, dok tako i ne zamače iza visa prema Krupi. Ode.

Već je bilo skoro podne, kada se kolona približavala Krupi.  

Sa osmatračnice krupske karaule, stražar je glasno i radosno obavještavao:

    - Stiže nam zair i pojačanje! Za nekoliko minuta stići će na kapiju!

Odmah se i dolje u prizemlju čulo naređenje krupskog kavazbaše:

    - Pripremite se za istovar i utovar! Otvorite kapiju!

Odozgo, sa Brežina, već su se čuli praporci i vedra pjesma. Iza dvoje kola pod teretom, pomalo se diže prašina, iz koje se vije turski barjak i promiče mnoštvo glava vojske koja dolazi kao jedva čekana „zamjena i pojačanje“.

U karauli zavlada veliko olakšanje. Polovina ljudi je prilazila polako i bez oružja, opušteno, zadovoljno, čekajući kako ko, neko bolju hranu, neko pismo od porodice, prilazili su kapiji polako i bezbrižno. Ispred svih već se namjestio kavazbaša, da prvi dočeka, pozdravi i zaviri u kola, što mu po običaju i pripada.

Uz velik tresak, buku i njištanje konja, kočije uđoše u dvorišta, tako da polovina konjanika osta izvan kapije. Konjica zastade. Dvojica iz konjice, koji bijahu najbliži lijevom i desnom stražaru kapije, već su ih držali na nišanu, onako nehajno prebačenim puškama preko krila, čekali su pravi trenutak.

Kako prednja kola stadoše, za njima zaustaviše i druga, a kavazbaša izdvojen korak naprijed, stade mirno i zvonko pozdravi:

    - Selam alejkum!

Kočjaši oboja kola kao i bočni vodiči i zapovjednici kolone, gotovo uglas odgovoriše zvonko:

    - Alejkum selam! Merhaba!

Nakon toga kavazbaša jedva dočekavši žurno zaviri u kola. Ali kada u njima ugleda samo kamenje, odjednom mu više ništa ne bijaše jasno. Od iznenađenja ne uspje ni da se čega sjeti, niti da razmisli, već se tako ožalošćen okrenu, s već instinktivnim pitanjem:

    - Kakva je ovo šala?!

Ali dok još nije ni pola pitanja izgovorio, ugleda pušku uperenu u sebe i prijeteću opomenu onog koji ju je držao.

    - Samo mirno, moliću lijepo! Predajte svoje oružje i ništa vam se ružno neće desiti.

Tog momenta kavazbaša osjeti kako mu noge klecaju, pa na njima nema valjan oslonac, niti ispod njih valjanu podlogu.

I nehotice se okrenu na lijevu, pa na desnu stranu, i sve što tada vidje bijaše da je u svakog njegovog čovjeka uperena puška i da je držan na nišanu. U magnovenju je ćutao dok ga iz tišine ne prenu žestok povik sa ganjka:

    - Zaime, zar ćeš dozvoliti da nas ovi preobučeni đauri zarobljavaju?!

Istog momenta iz njegovih ruku grunu puška, a sljedećeg trena je već i sam bio pogođen i padao preko ograde sa sprata. Od njegovog pucnja, jedan uskok iz Stojanove grupe uhvati se za grudi i svali s konja.

U istom trenu nekoliko Turaka, koji su imali oružje a stajali u drugom redu, u nadi da neće biti primijećeni, latiše se kratkih pušaka i opališe, ali odmah i oni popadaše pogođeni.

Od njihovih pucnjeva Stojan osjeti kako mu odleti fes sa glave i vidje kako se Smoljan uhvati za rame i bolno jeknu, ali ne pade s konja.

Utom se začu povik Kavazbaše:

    - Stanite, bolan, svi ćemo izginuti. Naređujem predaju!

Ostali, kao da čuše, nekako zastadoše. Digoše ruke.

Tada Smoljan podstače konja jedan korak naprijed, pritjera ga do kavazbaše, naperi mu cijev u glavu i procijedi kroz zube:

    - Samo još jedan krivi potez, za sve vas biće i posljednji, i to bez ijedne riječi! A ti ćeš mi prvi platiti ovu krv!

Sljedećeg trena već su svi prisutni pripadnici turske karaule otpasali svoje oružje i iz ruku spustili na zemlju. Brzo su se od njega odmicali unatraške prema jednom zidu, kako im je Stojan naređivao.

Nakon nekoliko minuta sve se stiša.

Najmlađi uskoci dobiše zadatak da pročešljaju okolinu turskog utvrđenja.

Stojan i Smoljan brzim pregledom zaključiše da su na licu mjesta poginula dvojica uskoka i da su trojica ranjena, među kojima i Smoljan.

Na Turskoj strani četvorica poginulih i čevorica ranjenih. Ostalih prisutnih bilo je deset i njima je bilo dozvoljeno da saniraju rane svojima.

Tek tada i Stojan pristupi da očisti i previje Smoljanovu ranu. I dok je to radio sinu mu ideja da oraspoloži ranjenog sagovornika da se našali:

    - Eto, Smoljane, tvoja rana će ti nekako i zarasti, ali ja se svoga fesa nikad neću domoći. Kao da u zemlju propade. Kako od onog pucnja odleti sa glave, nigdje ga više ne vidim. Niti ga kako naći, nitⁱ vratiti vlasniku.

Smoljan je već uz smiješak prihvatao šalu:

    - Ako toliko žališ za njim, evo ti moj fes. Draga srca ti ga poklanjam i to zauvijek, pa makar se ja obružio kod svoga Turčina. Bogami, ako ga odmah ne nađeš, njegovom vlasniku moraćeš u zamjenu dati makar jednu dalmatinsku kapu. A ako neće ni to, možeš mu ponuditi još jedino šajkaču.

    - Nešto ću morati da učinim, jer ovako nije dobro. Nego da mi pitamo kavazbašu imali li on još ljudstva kojekuda okolo. Ovdje ih vidimo ukupno osamnaest, a to mi izgleda premalo.

    - Imaš pravo.

Kako to reče, pristupi kavazbaši i dovede ga pred Stojana, te isto upita, a on odgovori:

    - Dvojica su nam otišla u bašte da donesu krompir za sutrašnji ručak.

    - A gdje su vam bašte?

    - Dolje kod vaše svetinje, koju vi nazivate manastirom. Dolje je duboka zemlja i sve dobro rodi, pa svake godine jednu parcelu koristimo za našu baštu.

    - A kada trebaju da se vrate?

    - S obzirom na zadatak, ne mogu se vratiti prije jednog sata, a čuli su i pucnjevu, pa ko zna šta im se vrzma po glavi i koliko oklijevaju.

Utom se pojaviše i mladi uskoci iz obilaska oko turskog utvrđenja i obavijestiše da u okolini nema nijednog neprijatelja. Takođe napomenuše da su primijetili nekoliko starijih mještana iz sela, kako se polako i oprezno primiču putem da vide šta se ovdje dešava, a kada primijetiše uskoke sa vezenim košuljama i u svojoj nošnji, briznuše u plač od sreće. Još rekoše kako su maločas vidjeli i popa Jevrema kako iz Žegara dođe pješice i ode dolje da obiđe zidine manastira Krupa. A dolje su već dvojica Turaka otišli u baštu. Samo je pitanje trenutka kad će se desiti zlo.

Kako to ču, Stojan se vinu u sedlo, te u najžešćem galopu strugnu na kapiju i usmjeri konja u pravcu manastira.

Nekoliko uskoka pojuriše za njim, iz predostrožnosti da ga eventualno zaštite, ili da mu se nađu pri ruci, ako zatreba. Uz buku i prašinu, svi zamakoše putem prema manastiru.

Zdravom razumu nije trebalo ni djelić sekunde da shvati šta može da se desi. Stojan je grabio najbrže što može i koliko mu promjenjiv teren dozvoljava. Čas po kaldrmi, čas po livadi, kad prečicom, kad sokakom, začas se nađe pred zidinama manastira i u prvi mah ne zateče nikoga, a kada se još jednom grozničavo obazre, pored puta spazi dvije korpe krompira nataknute na jedan poduži kolac.

Odmah shvati da je to tu u brzini spušteno i da je pop Jevrem u najvećoj opasnosti.

Zatim nedaleko začu komešanje i tek tada iza grmova spazi da su dva Turčina već savladali popa i jedan već zamahuje sabljom.

Stojan instinktivno podviknu:

    - Ostavite tog čovjeka!

Obojica Turaka zastadoše i kad vidješe čovjeka u njihovoj odjeći, gotovo istovremeno rekoše:

    - Zašto da ga ostavimo?!

Više nije bilo ni časa da se časi.

Stojan je već pristigao i jednog dohvati iz kratke puške, a drugog sabljom.

Kako pustiše popa, on vidno odahnu, ali se i snažno iznenadi. Izmače se dva-tri koraka, prekrsti se i progovori:

    - Oprosti, Bože, ništa mi nije jasno! Kako to da me Turčin spasava od Turčina? Ili i taj treći želi da uživa ubijajući i svoje i tuđe.

Zatim se obrati i pridošlici:

-Sinko, zar i ti ne vidiš da sam već dovoljno ubijen?

Iznenađen ovim govorom i ne nalazeći pravu riječ, Stojan zastade mirno, dok pop nastavi s pitanjem:

    - Sinko, hoćeš li mi reći šta se ovdje dešava?

    - Nisam Turčin, već sam samo posudio njihove haljine.

    - Pa, ko si, onda, ako Turčin nisi?

    - Janković Stojan.

    - Jao, sine dragi, oprosti, što te u ovaj zao čas i u dušmanskim odorama ne prepoznah.

    - Požurio sam da vas spasim. Kad konju noge ne polomih. Svoj život možete zahvaliti samo onim mještanima što su vas sreli i okolnosti da mi to brzo saznamo.

    - A zašto ne i tebi?

    - Meni je već dovoljna radost da sam spasao jedan nevin život.

Popu se ote suza. Ma koliko je slušao o tom čovjeku, ovaj direktan razgovor bijaše nešto posebno, iz duše, što se moglo čuti samo od Stojana i njemu sličnih.

U razgovoru i ne primijetiše ostale što pristigoše za Stojanom. Stajali su na konjima i u tišini slušali ovaj razgovor.

Nakon svega pop siđe niz obalu, umi se u Krupi. Zatim ode do vrata manastira, onih ispod zvonika, prekrsti se, poljubi i prag i dovratak, ćuteći se vrati do Stojana i prozbori:

    - U ovom manastiru sam odrastao. Prihvatili su me kao siroče iz Knina, kada mi u turskom napadu svi izginuše. Tu su me hranili i odijevali.  Izrastao sam u đakona. Kada su juna 1648. godine  Turci napali Krupu, svi sveštenici su morali izbjeći, a meni su kao najmlađem i najsnažnijem dali da nosim i zakopam sve papire manastirske i fermane.  Zakopao sam ih na sigurno mjesto. A sada, nakon 19 godina, mogu da se vratim svojoj dragoj Krupi, da očistim zidine svetog manastira, da mu ponovo udahnem život, osvježim dušu i da sve vrijedne papire vratim na pravo mjesto. Sine dragi, hvala ti za sve! Neka te Bog čuva na radost i sreću svih nas! Sreća te pratila na svim tvoji putevima!

Sveštenik obrisa znoj sa lica i vrata.

Манастир Крупа

-Ja od ovog momenta - nastavi -  ostajem ovdje i nikud ne idem. Samo bih molio mještane da mi donesu sjekiru i motiku, kako bih mogao da obavljam nešto najvrednije i najsvetije u ovom trenutku. Da čistim, obnavljam i pripremam povratak. Što naravno želim isto i svakoj porodici u okolini, da svoja imanja čiste, obnavljaju i spremaju povratak, jer kome će i manastir biti manastirom, ako nema naroda u njegovoj okolini. Želim da čujem mobe i akcije povratka kod svih ognjišta, jer ako to ne bude već od današnjeg dana, sve ostalo životno dolazi u pitanje. Nadam se da smo se razumjeli. Takođe, nadam se da smo shvatili i veličinu Stojanovog djela.

Dugo je još Jevrem sa prisutnima besjedio, sve dok ne utanačiše dogovor da se što prije svi vraćaju na svoja ognjišta.

I čudo treće možda bijaše ponajveće.

Kada se predveče svi uskoci vratiše sa zarobljenim dušmanima iz krupske karaule, u Žegaru krenu priča o nečemu još neviđenom ili nečuvenom. Kud smjestiše i jedne i druge dušmane u kulu, još im dadoše da sami sebi spremaju večeru od svojih namirnica, kao i dosad što su radili, tud još svakom pojedincu vratiše njegovu odjeću. Na upitne poglede, Stojan je samo kratko prozborio:

    - Lično mislim da u svakoj situaciji čovjek treba razmišljati i činiti čovječno, ako li želi biti i ostati čovjekom. Ako naši dušmani ne misle tako, pa nasrću na sve tuđe i nevino, to je njihova stvar. Naše je da ih spriječimo u tome i da im damo do znanja da ovdje ne stanuju kukavice, već ljudi, koji im nikad neće dozvoliti njihov bezobrazluk i kukavičluk.

Još dugo u noć po sokacima se moglo čuti govorkanje:

Pa, ko se još sjeti da od dušmanina posudi odjeću da bi ga porazio, te da mu je na kraju vrati?

Da dušmaninu dozvoli da sebi sam sprema obroke. Da navuče zapovjednika odbrane da oda tajnu.

Da ih razbije toliko, da sad serbezno može da ih pusti na slobodu, opet mu ne mogu ništa.

Da dušmanin nema razloga ni da ga mrzi, već samo da ga cijeni, jer im nakon svega oprosti život, dok je svoj založio.

Pa to može samo Stojan. Nije ni čudo što ga svi tako cijene, svi do najvećih dušmana, jer on je zaista takav i sve to u najuzvišenijem smislu i zaslužuje.

Na kraju i Smoljan priupita Stojana:

    - Je li, bogati, šta bijaše s tvojim fesom i dugom vraćanja odjeće? Kako li si se uopšte opravdao pred vlasnikom?

    - Fes sam našao pri povratku u krupsku karaulu i stavio u unutrašnji džep. Prilikom vraćanja njegovom vlasniku, uputio sam i izvinjenje što ga ne vratih istog kakvog sam ga dobio, pokazavši rupu kud je naboj prosvirao.

Čovjek me je netremice, ćutke i razrogačenih očiju gledao. Grozničavo je pogledao više puta u mene, pa u kapu. Vjerovatno mu nije bilo jasno otkud u meni raspoloženje za šalu, nakon ovoliko pogibeljne, smrtne opasnosti. Još više se začudio kada sam uz njegov oštećeni fes, kao nadoknadu ponudio i našu domaću kapu s četiri s, pa neka uživa noseći je na glavi i radujući se što je ima. Njegovom čudu nije bilo kraja, a opet osjećam da mi nije ništa zamjerio, niti se vidno ljutio. Nakon toga nisam osjetio nikakvu potrebu da išta dalje objašnjavam, jer da je kojim slučajem Krajišnik, sve bi on razumio.

※  Istorijski podaci:       

„Te godine 1667. i s početka 1668. pod vođstvom Janković Stojana i Mihaljević Smoljana, oslobođen je velik dio Bukovice, takođe Žegar, Krupa, kao i manastir Krupa.“

Izvor: - „Stojan Janković i uskočka Dalmacija“, Boško Desnica,  str 168“.  ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: