detalj slike: KRK Art dizajn

Ljeto, jul, 1667.

GRANU  SUNCE  NIZ  KOTARE  RAVNE

O akciji na Ostrovičkom polju, kao i o oslobađanju Žegara i Krupe, brzo se pročulo, ne samo na području Bukovice i Ravnih Kotara, već širom Dalmacije i cijele Krajine.

Ljudi su sa oduševljenjem pričali o uspjesima pod vođstvom Janković Stojana. Oduševljeno su komentarisali samu njegovu pojavu i utisak na posmatrača u svakom smislu. Napominjali su kako je nakon povratka iz ropstva, odbranu počeo sa nekoliko prijatelja i jataka, da bi prvu akciju završio sa trideset uskoka, drugu u Žegaru sa šezdeset, treću u Krupi sa osamdeset, četvrtu na Turića dvorima u Islamu Grčkom, sa sto pedeset ljudi... Napredovao je nevjerovatno brzo, a broj ljudi oko njega stalno se povećavao. Ljudi su se dobrovoljno javljali sa svih strana. Svima je bila čast biti uz njega. Jer on na poseban način brani sve, od časti i dostojanstva svog naroda, do opšte slobode i domovine. Svog neprijatelja ne mrzi, ne ponižava, ne provocira, a opet u borbi razbija kao maljem. Razbija toliko da se više ne oporavlja i ne vraća, a opet ga, pored svega, poštuje i cijeni.

I danas ljudi sa njim radosno krenuše na dvore Jusuf-age Turića, potisnuše neprijatelja, oslobodiše sav Budim od najisturenijeg legla okupatorskog i u toj akciji imali su opet šta posebno da vide. Gledali su kako Stojan pušta neprijatelja da izbjegne živ, i da čuju kako iz sveg glasa viče: „Ne rušite i ne uništavajte ništa, ne činite grijeh! Ne dirajte i ne rušite grobove starih roditelja, ne činite grijeh! Prođite dostojanstveno i oslobodite dostojanstveno! Nikad ne zaboravite princip časti i pravilo življenja! U borbi gledaj da što manje uništiš, a što više oslobodiš! Takođe gledaj da ne činiš grijeh, ali i da se ne sramotiš!“

Oko podneva, kada se sva akcija završi, udari kiša. Prolom oblaka ljude ne rastjera i ne pokoleba, jer čuše gdje se govorka da bi najbolje bilo odmah krenuti i na jezero Vranu, na tvrđavu i dvore Maškovića, jer Turići su se tu sklonili i donijeli vijest o svemu, ali Mašković ne može tako brzo dobiti pojačanje i odbraniti se valjano.

Evo, oko sto pedeset uskoka na okupu, čekaju nova naređenja i svakog momenta upisuju nove dobrovoljce. A kako je krenulo, dok stignu do Vrane, imaće i dvjesta boraca naoružanih do zuba, više od polovine konjanika, a sve uzimanjem konja od pobijeđenog neprijatelja.

Već na pola puta, u području sela Nadin, zastadoše  u jednom dvorištu da se pod nastrešnicama malo priklone od pljuska, pa čim malo predahnu, produžiće dalje.

Kako zastadoše, tako se i posavjetovaše, tako nekako i kiša stade, a kad naumiše krenuti dalje, iz ugla dvorišta začuše se gusle i pjesma, posve neobična, nova, dosad ne pjevana, prodorna i jasna, kakvu mogu smisliti samo najbolji guslari.

Kako pjesma krenu, sve ućuta i stade.

Granu sunce niz Kotare Ravne,

pa obasja vrte mirisave,

a na mračnom licu mučenika

sinu osmijeh iz mutna oblaka.

Iz ropstva se Stojan povratio,

Sve junake redom okupio,

Sve uskoke i jatake stare,

Pa razgoni Turke niz Kotare.

Sve razbija kule i gradove,

Silnom borbom priziva i zove:

Brže, braćo, priskoč'te ovamo,

Da dušmana crnog otjeramo.

Ni tvrđava prepreka mu nije,

Pod jurišom silnim, sve silnije

Grmi, sijeva, šiba bez prestanka,

Gromovima bije iz oblaka.

Gdje god prođe tu se barjak vije,

Radost nosi širom Dalmacije,

Za njim idu stotine momaka,

Svakog gorko oplakuje majka.

Ne plači mi, moja mila majko,

Nisam više ja čedo nejako,

Nit ostavljam ognjište, ni snove,

Stojanova ruka mene zove.

Ako li se ja vama ne vratim

I životom slobodu vam platim,

Biću opet na ovome svijetu,

Biću s vama u svakome cvijetu...

Dok je izmaglicom sipila sitna kiša, u uglu dvorišta na tronošcu je sjedio stari slijepi guslar. Kako su ispod treperave strune izlazili najtananiji tonovi gusala, tako se niz blago i smireno lice starca slivao potok suza.

Ne bijaše tu osobe, koju ne ganu ovo što vidje i ču iz duše tog čovjeka.

Bez ikakvog dogovora, kao po nekom ustaljenom redu, ispred čiče s guslama promicahu ljudi, sve jedan za drugim ljubeći mu ruku koja je pridržavala gudalo. Kao i kiša iz oblaka, tako su lile suze iz starčevih slijepih očiju. Red opanaka i ljudi pod oružjem promicao je i promicao, kraja mu se nije vidjelo, a svi redom se saginjaše i cjelivaše starčevu ruku, dok jednom i on ne progovori:

    - Djeco draga, sinovi moji, mladosti naša, neka vas Bog čuva! Spasite nejač, spasite djecu svoju, spasićete i sebe, bez obzira šta se desi. Ovog trenutka mi je neizmjerno žao što ne mogu s vama jer ne vidim. Ni u ovaj ćošak dvorišta ne bih došao da me neko drugi nije doveo. Ali, iako ne vidim, sve sa vama saosjećam i doživljavam. I bez očiju, jedinu nadu vidim u vama. Djeco moja, spasite narod, spasite sebe i neka vas Bog čuva!

Nevjerovatan utisak čiča ostavi na sve prisutne.

Iz dvorišta jedne kuće u sred Ravnih kotara, izlazi  preduga kolona uskoka i Morlaka, a svi pod nevjerovatnim utiskom svega što maloprije čuše i vidješe. Bez obzira na to što bijaše nadaleko čuven i poznat po trenutnom spjevavanju, ovaj trenutak izgledaše posebno.

Tu negdje u blizini, mirno je stajao i Stojan i bez daha i treptaja motrio na kolonu kao da ih prebrojava, procjenjuje, mjeri kuraž, moć, učinak.

Kada i posljednji uskok iskorači iz dvorišta, najednom i Stojan priđe starom guslaru, poljubi mu staru ruku i progovori:

    - Danas su ti se svi zahvaljivali, pa red je da i ja to učinim.

    - Da li si im ti glavni?

    - Jesam.

    - Daj da i ja tebi cjelivam ruku. Učiniću to za sve njih.

Stojan osjeti veliku nelagodu. Neka neobjašnjiva jeza prođe njegovim tijelom.

Utom starac zgrabi njegovu ruku i poljubi je. Zatim podiže glavu i uz molećiv izraz lica prozbori:

    - Sine moj, dozvoli mi da ti lice opipam, da vidim kakav si, da bih te lakše pamtio.

Grozničavim drhtajem starih dlanova čiča obuhvati Stojanovo lice i poče opipavati, nježno i dugo, dok jednom ne završi, otpusti ga i progovori:

    - Oprosti mi, sine dragi! Neka te sreća prati. Neka te Bog čuva na svim tvojim putevima. Idi sad kud si naumio, a meni ostaje da srećno živim s tvojim likom i slobodom darovanom, pa makar to bilo i pod ove stare dane. Sreća je lijepa u bilo koje doba dana, noći ili života. Uvijek ti jednako razgali dušu i sve omili milinom.

Ostade starac u uglu dvorišta, sjedeći na grubo tesanom tronošcu i ogrnut pregolemim kožunom. Sjedio je mirno i tiho, jednom rukom na krilu  pridržavajući gusle i gudalo, a drugom brišući suze.

Stojan požuri za ostalima, a sve više obavijen snažnim osjećanjem koje na njega ostavi ovaj krhki starac slabašnog tijela, ali velikog srca.

U njemu je nekako i nehotice vidio duh i poruku sveg naroda. Spasi nejač, razvedri dane, uljepšaj život, oslobodi, i mi ćemo tebe darivati srećom.

Od tog osjećanja, Stojanu se gotovo i kosa digla. Od njega to već svi očekuju. Kako li da se postavi u svemu tome već opjevanom, zamoljenom, iščekivanom.

Nemajući odgovora, Stojan u tišini samo podbode konja i sustiže kolonu.

Ali zato, o ponoći bijaše odgovora na mnogo šta.

Ležeći pritajen na gornjem zidu Vranske tvrđave, osmatrao je terasu i prisluškivao razgovor prisutnih na njoj. Bio je gotovo siguran da ga Turci neće otkriti, dok on izviđa njih.

Zajedno s Matijom Miljkovićem smislio je plan šta i kako uraditi u cilju pridobijanja informacija o neprijatelju, dok se ostali odmaraju od napornog puta.

Kako u sumrak stigoše, tako se na rubu šume nedaleko od tvrđave utaboriše i spremiše za odmor. Za to vrijeme Stojan s Matijom skroji plan osmatranja. U međuvremenu su svoje ruke i veći dio odjeće natrljali bijelim lukom, kako mirisom ne bi bili zanimljivi za pse. Zatim se rukovetima trave i grančicama bršljana zamaskiraše svud po odjeći. Nazadijevali su rukoveti grančice, gdje god se dalo u otvore odjeće, iza pojasa, u kragnama, džepovima i otvorima za dugmad, tako da su ličili na pokretne biljke, a kada miruju, ličili su na okolnu prirodu, bez ikakve sumnje.

Obilazeći oko tvrđave, na jednom omanjem uzvišenju, pronađoše pogodno mjesto za penjanje na zidine. Tu visina zida bijaše samo za jedan sprat, obrastao lozom bršljana. U blizini odakle se čuju  razgovori ljudi i tiha muzika iskusnog sazlije.

Tu su sjedili Jusuf Mašković i njegov iznenadni gost, izbjegli konagdžija Jusuf-aga Turić. Oko njih je stajalo i sjedilo još nekoliko stražara i jedan svirac sazlija. Sve to izgledaše kao jedan topli prijem nespokojnog gosta.

Dok je domaćin pokušavao da ukaže gostoprimstvo, dotle je gost kršio prste i jedva se suzdržavao u svom nespokoju.

A kada ućutaše sazlija i njegov saz, nakon kraće pauze začu se i tih razgovor dvojice ljudi u polumraku:

    - I veliš, Jusufe, navališe Kauri iznenada i silovito, kao što se insan ne bi ni nadao.

    - Tako je. Džaba mi bijahu i zidine i straža. Preplaviše sve kao mravi. Kao da iz zemlje niču i s neba padaju. Moja straža se držala muški, ali nakon kraće borbe vidimo, da nema ništa drugo do povlačiti se dok još ima vremena i dok je živa glava.

    - Pa, šta si onda učinio?

    - Budući da su već bili na svim kapijama, povlačili smo se preko bašte na južnoj strani, a odatle uz živice, što brže prema istoku. Tu ih je bilo nešto manje i izgledalo mi je da na toj strani nisu sav prostor ni zatvorili, tako da sam na tu stranu uspio izbjeći s familijom i nekoliko bližih stražara.

    - A da li su vas nastavili pratiti i proganjati?

    - U početku sam, obazirući se, primijetio da nas nekolicina njih proganja i prati, a u jednom trenutku mi je izgledalo kao da smo im izmakli. No, nastavili smo najžeščim tempom. Odmarali smo se samo jednom, kratko, na nekom šumovitom uzvišenju. Nisam primijetio potjeru, no nastavili smo što brže prema tebi. Nisam siguran dokle su nas pratili, ni da li su sada tu negdje u blizini, ali osjećam, kao da su krenuli u opštu borbu sa svim karaulama i utvrdama po ovom dijelu Dalmacije.

    - Budi bezbrižan. Isturio sam na spoljnu i unutrašnju stražu sve svoje najsposobnije ljude, a i četvoricu sam poslao po pomoć u Sinj i Knin. Sutra naveče ili prekosutra ujutro, pomoć bi mogla biti tu, a sumnjam da će i Kauri dotle stići. Ti zasad smjesti familiju ovdje, a kada pomoć stigne, brzo će ugušiti pobunu, pa se opet vraćaj u svoje dvore. Tako nam je to. Ovo je rat i ratna zona u svakom smislu i trenutku. U svoj toj našoj muci, imamo i jednu čast, da budemo odabrani kao prvi u prodorima i širenju naših interesa. Zato i imaš veća primanja od onog oko Sarajeva ili Prizrena, jer si pod većim rizikom i zalaganjima.

Sad idi i mirno spavaj. Sutra je novi dan i nova nafaka, a na nama je da se nadamo.

    - E, moj Jusufe, moj imenjače, kad inat proradi i rulja navali, ne pomože ti ni tvrđava ni straža. Uvjerio sam se danas u to. Ali 'ajde, kako kažeš, da se nadamo. Nadanje nas ništa ne košta.

Domaćinu Jusufu ništa ne bijaše jasno otkud u gosta toliki nespokoj, pa ga samo onako ispod oka i rezignirano odmjeri, dok je ovaj zamicao u unutrašnjost na odmor i spavanje, ako li od svega današnjeg uopšte uspije i zaspati.

Nakon ovog razgovora, Stojan se najtišim šapatom obrati Matiji:

    - Matija, ovdje smo čuli dovoljno. Odnosno ništa novo osim onoga što već znamo i što smo pretpostavili. Bitno je da smo se i u to uvjerili, pa sad i sve ostalo možemo sigurnije planirati. Ostaje nam još da i sa druge strane otkrijemo mjesta stražara i da se vratimo svojima.

Matija ne dodajući ništa potvrdno klimnu glavom, a zatim se krenuše spuštati niz bršljan, kuda su i došli. Kada se spustiše u travu i nisko žbunje, ništa se više nije ni čulo ni vidjelo.

Nakon što se pritajiše pod jednim grmom, Stojan tiho napomenu Matiji:

    - Znaš, Matija, možda ne bi bilo loše da sada pokušamo razmotriti konačan plan.

    - Sada? Pa nemamo baš dovoljno informacija za krojenje konačnog plana.

    - Možda je za početak i to dovoljno.

    - Pa, kako si to zamislio? - upita Matija.

    -  Mašković uopšte ne računa na nas večeras već sutra naveče, kada stigne i njegovo pojačanje. Kod sebe ima oko šezdeset naoružanih ljudi, a nas je više od sto pedeset, ali nije stvar u bukvalnom napadu, u kom uvijek neko strada, već u pokušaju akcije sa što manje gubitaka.

    - Slušam.

    - Izviđajući prvo stražarsko mjesto i drugo do njega, vidjeli smo i smjenu straže. U smjeni je bilo osam ljudi, a na prvo i drugo mjesto, smjenjivana su po dvojica. Dakle četiri spoljna stražarska mjesta, na četiri ćoška, sa po dva stražara.

    - Dobra računica. Dalje!

    - Čak smo iz razgovora stražara u pokretu čuli da im je smjena svaka tri sata.

    - Šta predlažeš? - Matija je bio znatiželjan.

    - Predlažem prvo da nas dvojica odmah krenemo u izviđanje trećeg i četvrtog stražarskog mjesta. Evo već granjiva mjesec, pa nećemo morati isuviše blizu da bismo vidjeli. Imamo još sat i po za to izviđanje do smjene. Kada se uvjerimo u detalje oko smjene i straže. Ostaje nam još jedna smjena u noći za izvođenje zamišljene akcije.

    - Da čujem.

    - Kada bismo uspjeli da zamijenimo stražu našim ljudima, time bi već skoro sav posao bio završen. Maškoviću ne bi preostalo ništa drugo već predaja. Jer ne zna ni gdje smo, ni koliko nas je već unutra u tvrđavi, ni koliko nas je uopšte. To bi bila akcija bez rizika, bez stradanja i bez gubitaka.

    - Ali to ne možemo izvesti nečujno i bešumno?

    - U sebe smo najsigurniji. Možda nam se rizik i isplati. Da pokušamo?

    - Kako ti kažeš. A šta ti je toliki motiv da uvijek pokušavaš sve sam, ako je ikako moguće.

    - U sebe sam najsigurniji. A motiv mi je najveći onaj čiča danas. On je progovorio glasom naroda, sve nejači, cijele Krajine i svih koji očekuju pomoć od nas. Nije on od juče, veoma je razborit. Prošao je on i Liku i Dalmaciju. To je stari prekaljeni uskok, izgubio je vid, negdje u nekom boju. Zna on dobro šta govori. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Ako ne pomogneš sam sebi, ni Bog ti neće pomoći. Možeš se moliti koliko hoćeš, ništa ti neće pomoći osim tvog zaloga i kuraži, tvog ličnog znanja, imanja, snova i sinova. Zna on dobro u koga se jedinog još može pouzdati. Jedino još u nas nekoliko koji sve ovo i pokrećemo.  Kad ti dođe muka do oka, malo se i prijatelja i prijateljskih naroda pojavljuje. Ako nemaš svojih sinova i svoje omladine, džaba ti sve, ništa te više ne spasi. Dakle, čeljadi moraš imati više negoli ih nevolja može uništiti, odnosno sinova više nego što ih dušmanin može pobiti. U ovom grubom času govorim jako grubo, ali ponekad je gruba riječ najrazumljivija. Hoću reći da mislim da je to jedini siguran uslov ili zakon opstanka u ovom svijetu surovom. Zna čiča dobro šta govori. Nikog on ništa ne moli, nikog ne gura i ne upućuje, već na jedan istinski i iskren tradicionalan način upozorava. I to je od njega sasvim korektno, nema šta. Zbog toga mi se čiča posebno svidje.

Ne prođe ni pun sat, a Stojan i Matija kada banuše među svoje, oni su već svi bili jako zabrinuti i nespokojni, jer su se nadali ranijem povratku i sada bijahu već u najvećoj strepnji. Stojan im ukratko objasni razlog kašnjenja, ali kada izloži zamisao akcije, svi se pretvoriše u uvo.

    - Rekoh vam, vrijedi pokušati, makar djelimično ostvariti, imaće veoma jak uticaj na neprijatelja, a za to nam treba šesnaest dobrovoljaca za popunu straže i još dvadeset da budu u neposrednoj blizini, kao trenutnu podršku, a ostali spremni da svakog trena krenu u zauzimanje tvrđave, čim se prekine tišina, ili čim nas otkriju tokom akcije, okršaj počinje.

Ostatak zamisli Stojan je prenio harambašama i ostavio im u obavezu da oni, svako u svom dijelu, razrade detalje.

Već je mjesec cijelim svojim obimom izronio iza obronaka i mrak pretvorio u sjene.

Oko sat kasnije, Jusufa je neko drmusao, smetao mu, uporno. Odnekud je jurio na konju. Nije mu bilo sasvim jasno da li nekog goni, ili sam bježi. Nađe se u nekoj čudnoj situaciji. Prolomiše se dva pucnja, pa povici... Neko ga je uporno dozivao...

    - Jusufe! Čestiti Jusufe! Budi se, hitno je!

Tek sada nešto se razbistri, posta mu jasnije. Zaspao je nakratko priležući onako obučen na divanu. U polumračnoj sobi, s tek malo mjesečine, budio ga je njegov kavazbaša. Jedva je razabrao prve riječi:

    - Kauri su, izgleda, svuda okolo. Nestala mi je straža. Nema je nigdje. Kad sam je privodio četvrtom stražarskom mjestu, tek iza sebe začuh šum, kad vidim da iz kolone smijenjene straže svi sa začelja šmugnuše ustranu, a prva dva stražara do mene, uz povike opališe za njima. I oni i ja shvatismo dockan da u smjeni imamo uhode. Tih nekoliko kaura nisu sami. Ako su za Turićem stigli svi njegovi progonitelji, gadno nam se piše, jer ne znamo ni gdje su ni koliko ih je već unutra.

Dalji govor prekide pucnjava. I Jusuf i kavazbaša izjuriše na terasu, da bar malo osmotre. Tu na vratima sretoše agu Turića i još nekoliko njegovih bunovnih bešlija. Već svi zaglaviše u vrata, da se rasporede po terasi, koja predveče imaše muziku, a sada u zoru i pucnjavu.

Kako se rasporediše iza oniskog zida ivicom terase, tako iza sebe začuše šum, listova bršljana, neko skoči i progovori:

-Ni makac! Odložite oružje, ako sebi mislite dobro! Već ih je niz bršljan priskočilo još nekoliko i kavazbaša je u najvećoj brzini na njih opalio, ali je momentalno i sam bio pogođen.

I Jusuf za tren neodlučno zastade, skameni se.

Još bunovnom, sve mu izgledaše kao nastavak onog sumornog sna. Neko mu priskoči i sa uperenom kremenjačom samo kratko odsiječe:

    - Naredi predaju, ako vam je život mio. Nemate nikakvog izbora.

Nekoliko sejmena u čučećem stavu okrenuše se i, bez obzira na sve, zapucaše.

Stojan osjeti udar naboja u dršku kremenjače, a zatim se odbi ustranu, pocijepa košulju, opeče ga negdje po stomaku, umalo ga ne obori. Matija i još dvojica uskoka zapucaše sa ivice zida, nekoliko sejmena popadaše, ali nekoliko šmugnuše unutra.  S njima nestade i Jusuf. Ne imadoše kad zapriječiti vrata. Za njima navališe Stojan, Matija, Vuk Močivuna i mlađani uskoci Vuleta Rajčević i Jakov Mitrović.

Kako banuše unutra, samo na prigušenom škrtom svjetlu mjesečine primijetiše kako na kraju velikog predvorja u vratima zamakoše svi Maškovićevi, zalupiše vratima i velika reza škljocnu.

Ma koliko su navaljivali, vratima ništa ne mogoše, vratiše se nazad na terasu da osmotre šta dalje, Tek sada vidješe da se svud okolo rasplamsala borba. Pavle Unčević, mlađani Smoljan Smiljanić i Cvijan Šarić su činili sve kako je zamišljeno, i to punom žestinom.

Najžešće borba se razvila na suprotnoj strani tvrđave i tek sada postade jasno da su Turci krenuli u proboj. Bilo je najžešće oko podrumskog izlaza gdje je Jusuf s porodicom, gostima i nekolicinom grabio na konjima u mrak, između pucnjeve, povika i potjere, u najvećoj brzini i opasnosti po život.

Nekoliko trenutaka kasnije presta pucnjava, sve se nekako utiša, zamuknu. Osta sve ovijeno plavetnim mirisom baruta i jezivo bolnim povicima ranjenika. 

Kad Stojan s ostalima pristiže na drugu stranu tvrđave, oko podrumskih vrata ležalo je mnoštvo izginulih ljudi. Iz unutrašnjosti tvrđave, kroz vrata  bljeska svjetlost sa nekoliko drvenih objekata u plamenu.

Već na prvi pogled vidi se da su uskoci u naletu prekrili svaki ćošak i prostoriju, gdje ni jedan Turčin nije mogao ostati i predstavljati daljnju opasnost. I ako bi kojem palo na um takvo nešto, momentalno bi shvatio da je besmisleno u potpuno eliminisanoj odstupnici. Zbog tog su istog časa krenuli u proboj, da spasavaju što se u tom trenutku može spasiti.

Nekako u pola tišine i Cvijan progovori:

- Evo tek sada se vidi koliko je bio valjan Stojanov plan, da se izvrši tiha zamjena straže. Taj detalj je prevagnuo kod Turaka na beznađe i strah, te da se odluče na proboj i bježanje.

To je i za nas najpovoljnije jer svaka duža bitka povećava i gubitke na obje strane. Inače da je njihova straža ostala netaknuta a mi udarali na zidine, možda bi čak oni bili u prednosti, i ishod bi izgledao sasvim drugačije. Ovako sve možemo zahvaliti dobroj procjeni akcije i kuraži Stojanove grupe, koja je gotovo sve uradila sama, još u toku pripreme. Sada imamo slobodnu Vranu, kao i cijele Ravne Kotare, a akobogda i sve druge krajeve, na isti način. Danas ćemo da poklonimo osmijeh svoj nejači u Ravnim Kotarima i okolini. Akobogda, vratićemo osmijeh i na lice starog slijepog guslara iz Nadina, kao i na lice svih dobronamjernih ljudi ovih krajeva. Neprijateljima želim srećan put i da nikad više svojom nogom ne kroče u Ravne Kotare. Neka nam je srećna sloboda za vijeke vjekova!

※  Istorijski podaci:

„Islam Grčki - dvori Jusuf–age Turića

Vrana, Vransko jezero, tvrđava Jusufa Maškovića...

Najčuveniji beg u Dalmaciji je Jusuf Mašković iz Vrane  (rođen 1604, veoma ambiciozan – potiče iz nižeg stalaža – konjušara, i sam u mladosti bio konjušar kod Ibrahim-bega Bećiragića u Nadinu), koji između ostalih begova stiže do najviših počasti u Turskoj zapadnoj imperij.i Postaje Ibrahimov zet i potom siliktar-paša u Livnu. Dobija komandu nad 60 000 turskih vojnika u pohodu na Kandiju 1645. Tokom rata vedri i oblači u zapadnoj Dalmaciji.

U februaru 1645. je postavio Halil-bega Durakbegovića za bega Vranskoga... Time je moć Durakbegovića došla do vrhunca.  On sa sinom Durak- begom agituje Ibrahim-paši (kasnije sultan u Sarajevu) u Livnu da udari na Dalmaciju, što se ubrzo i ostvaruje... Da bi 1648. u junu, Dalmacija bila gotovo sva pregažena i uništena.“

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžić i dr.  ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: