detalj slike: KRK Art dizajn

Riječima, sjećanjima i djelom protiv zaborava vrijedne prošlosti

Prof. Senada Đešević 

Svakim danom sve više uočavamo da izrastamo u robove tehnologije, da postajemo zaluđeni titulama, pozicijama i materijalnim, što doprinosi udaljavanju od blaženih radosti i istinskih vrijednosti. Pored noviteta koje neminovno osjećamo i živimo, novo vrijeme sa sobom, u sjećanju, nosi i zavežljaje prohujalog vremena i života. Takva vremena nam nedostaju, jer smo zaboravili da istinski volimo, milujemo, živimo i vrednujemo. Čar i ljepotu života naših predaka predočavala su svakodnevna okupljanja porodice, koja su predstavljala zajedništvo, ljubav, slogu, hijerarhiju, poštovanje, uvažavanje i podržavanje. Ljudi su dijelili sreću, uspjeh, bol, patnju, suzu, koru hljeba i sirotinju, ali, topline i milosrđa, zasigurno nije nedostajalo.

Na radost svih, koji cijene i poštuju tradicionalno nasljeđe iz beskraja banalnosti i plagijata, isijava Mileva Aleksić svojim djelom „Postojbina duše“, koja ne dozvoljava reminiscencijama da sanjaju ili potpadnu pod zub nagrizanja, zaborava i nestajanja. Ona tradicionalno nasljeđe i sjećanja oživljava ljepotom duše, kojom zbori iz srca. Nerijetko joj zvuk, miris ili prizor, izazove nostalgiju, onu tihu, slatkastu nostalgiju, koja je ne opterećuje. Protkana duginim bojama, ona za nju predstavlja vraćanje u najčistije mirise iznikle sa kućnog praga, mladalačke uzdahe, prvi merak…

Znajući da okolina, a pogotovo rodno mjesto, djeluje na oblikovanje našeg karaktera i mentaliteta i da nas, kasnije, čvrsto veže za sebe, autorka Mileva Aleksić izdiže zavičaj iznad života natopljenog prošlošću u uzvišen prostor, u kojem se susrijeću nasljeđe i običaji, i time ne dopušta da izblijedi dah proživljenog života, koji pripada prošlosti.

Zapamćeni doživljaji iz djetinjstva i mladosti predstavljaju svetinju koja se ni sa čim ne može porediti. Uspomene na majku, oca, svoje najbliže, na običaje, jezik, kulturu i na odrastanje, ljubomorno čuva u sehari sjećanja, okovanoj slikama iz djetinjstva koje uzdiže kao najčedniju relikviju i putokaz za cio život. Te slike imaju tajanstveni prizvuk onog najvrjednijeg u životu svakog čovjeka, koje putem pisanog traga postaju izoštrenije, jasnije i življe te ostavljaju neizbrisiv i trajan pečat koji će poslužiti i sadašnjim i budućim generacijama.

Autorka Mileva Aleksić, što je starija, sve više uviđa koliko je duša zavičaja nezamjenjiva i velika. Veza autorke Aleksić i gnijezda je trajna i neraskidiva. Za rodnim mjestom vapi, diše, živi i umire. Svjesna činjenice da je postojbina jedna, njene misli, sjećanja, riječi i pamćenja se oslanjaju na nju. Tamo sviću najljepše zore, najtoplije miluje majčina ruka, najnježnije mirišu bezgrešna pisma, najumiljatije odjekuje zov frule, najsnažnije se ljubi djedovina, nevino diše ljubav…

Svjesna je nepatvorenih vrijednosti koje čine srž i okosnicu ispunjenog i harmoničnog života. Dosljedna i stamena. Nikada nije napustila rodno mjesto, ljude, tradiciju, jezik, običaje i vjeru u život.  Ma gdje se nalazila, bole je žuljevi rabadžije, jecaj usamljene klupe, iritira ruinirana škola… Ma šta radila, ma čime se bavila, svjesno, nesvjesno, mrsko ili drago, emotivno je vezana za davninu, ne dajući prostora raskidu sa prethodnim životom i bijegu od same sebe. Između svakodnevnih pitanja i dilema, odvojenosti i izgubljenosti, samoće i napuštenosti, sa puno cinizma, ironije i predrasuda svih vrsta, ona ne živi između dva svijeta. Ona živi oba svijeta. Odlazak joj je pomogao da revitalizuje proživljeno, nedosanjano, i da najjačim emocijama, osnaži smisao svog postojanja i svog identiteta. Čistim srcem, saosjeća sa svima koji su bili, ili jesu, lišeni zadovoljstava predstavljenih u esejima. Razborito pokušava da razumije rastrganost i raspolućenost duše svih onih koji su otišli trbuhom za kruhom, boljim životom, koji su se našli između dva svijeta, dvije kulture, dvije tradicije i dva jezika.

Znam šta su nam „dobro” donijela nova vremena, ali znam i da su nam predočeni eseji i te kako potrebni, jer su reanimirali i obilježili prošlo vrijeme. To je vrijeme, za kojim, mnogi čeznu, željni da zavire u svoja ognjišta, sokake, kapije, gladni majčinog zagrljaja, prvog poljupca, do onih, koji u nigdini, odnosno tuđini žale za prohujalim vremenom, guše i ono malo duše, što im je ostalo.

Sasvim sam sigurna, da svi oni koji žele i umiju da procijene vrijednost plasiranog, hraniće dušu obrađenim temama, u kojima, svako, ko želi, može da prepozna život, u kojem je vladala harmonija, kroz koju se, kroz običaje i tradiciju, prožimala ljubav, sreća, sloga i čovjekoljublje.

Originalnim odabirom svrsishodnih tema, isklesanim stilom pisanja, nesvakidašnjom inspiracijom i neizmjernom ljubavlju koju gaji prema, prilično, izumrlim običajima, tradiciji i kulturi, autorka Mileva Aleksić je uspjela u svojim esejima da satka svoje djetinjstvo, mladost, porodicu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: