detalj slike: KRK Art dizajn

ZORKA ČORDAŠEVIĆ- RODOLjUBLjE KAO INSPIRACIJA

Zorka  Avramović–Čordašević

Rođena (1951) u Modranu kod Bijeljine – Rep. Srpska, živi i stvara u Frankfurtu na Majni. U Beogradu završila Višu Turističku školu. Piše poeziju za odrasle, dječiju poeziju i haiku. Saradnik mnogih listova i časopisa. Zastupljena u mnogobrojnim antologijama i zbornicima, kako u domovini tako i u dijaspori.

Član je Udruženja Haiku književnika Njemačke, Udruženja književnika Hessena, Udruženja Haiku književnika Srbije, Dječijih pjesnika Crne Gore, Kluba Karađorđevića, Beograd, SKOR-a, Novi Sad, Korijeni – Sombor, Udruženja Srpskih književnika Slovenije i počasni član, Talasi Prnjavor, Srpske književne radionice Frankfurt na Majni.

Prevođena na- njemački, engleski, ruski, japanski, bugarski, slovenački, makedonski. Dobitnica mnogih nagrada u zemlji i dijaspori.

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka, 05. maj 2023.

Često pomenete Vašeg učitelja, Dragu Kusturića, koji je i otkrio Vaš talenat za pisanje. Vaše radove slao je u čuveni dečiji list“ Vesela sveska“ i u tom periodu objavljena je Vaša prva  pesma „ Siroče“. Da li je zapravo tada, sve i počelo?

Tako je, to je bio čini mi se jedan od prelomnih momenata kada je u meni počela da bukti ta stvaralačka vatra, koju sam dugo nosila u sebi. Onda sam polako, danima i godinama pratila svoju životnu i radnu putanju, koja je zapravo isprepletena sa literarnim stvaralaštvom. Prvo su to bile ozbinjne pjesme za odrasle, posvećene prvoj ljubavi, mojim  roditeljima. mojoj porodici, domovini, prirodi i drugim univerzalnim temama i motivima. Nakon toga uslijedilo je obraćanje djeci i mladima, koje pored socijalnih i rodoljubivih tonova obuhvata vesele, vedre i humorne slike iz svijeta djetinjstva.

U Frankfurtu živite već nekoliko decenija, ali su Vaši srce i duša u Semberiji, gde ste rođeni. Da li pesnik uspe kroz pisanje barem malo ublažiti čežnju za zavičajem?

Čežnja za domovinom je stara i prirodna  nostalgija, koja muči sve naše ljude širom svijeta, a posebno stvaraoce različitih profila. Pisanje o zavičaju nije samo odraz tuge, patnje i melanholije, koliko predstavlja istinsko i patriotsko pjevanje o ljepoti i ljubavi rodnog kraja. Naravno, pisanje nam donekle ublažava taj nedostatak, ali bitno je da kroz pjesmu ili kroz priču nosimo svoj zavičaj, da ga veličamo  i slavimo, i da ga  stalno nosimo u svom srcu. Koliko god da pišemo o zavičaju, nikad mu se ne možemo odužiti. Jedan strani pisac je rekao: „ Ako želite upoznati domovinu, idite u tuđinu“ . Ma koliko ovo izgleda čudno i paradoksalno, u tome zaista ima istine. Odlaskom u tuđinu uviđamo koliko znači  domovina i koliko je velika ljubav, odnosno odanost prema njoj.

Sami naslovi Vaših knjiga potvrđuju Vašu nostalgiju, ali i nepresušnu ljubav prema zavučaju. Prva objavljena knjiga bila je zbirka poezije za odrasle „ Semberske suze“ . Zbog čega je „plakala“  Semberija u ovoj knjizi?

Plakao je moj zavičaj, rodna Semberija, ali i ja sa njim i za njim. Kako bi to rekao Aleksa Šantić,  „mene sve rane moga roda bole“.Čini mi se da mi je rodoljubiva lirika jača strana, pa zato opjevam našu istorijsku prošlost, kosovski boj, Lazara, Čegar, Sinđelića, Drinu, Jasenovac, ali i poslednja ratna dešavanja u zemlji i okruženju. Jednostavno rečeno, ne mogu da ostanem ravnodušna pred ovim nepravdama, ponižavanjima i lažima koje nam serviraju moćnici sa Zapada. U to ime ne pjevam i ne oglašavam se samo ja, već i moj narod, čitav zavičaj i domovina. U tom smislu suze su prirodna pojava, ali ne izraz jadikovke i nemoći – već bola i tuge.

Za njom se nizaju, jedna za drugom, zbirke poezije kako za odrasle tako i za decu. Pored poezije, tu je i haiku kao i prevodi knjiga na engleski i nemački jezik. Sudeći po godinama objavljivanja knjiga, vredno ste radili i pisali iz godine u godinu?

Meni nije bitan kvantitet već umjetnički kvalitet. Pokušavam da se oprobam i dokažem u mnogim poetskim vrstama i žanrovima, kao što su ljubavna, duhovna, opisna i rodoljubiva poezija za odrasle, poezija za djecu, a od utvrđenih formi veoma sam  naklonjena sonetu, sonetnom vijencu i haiku poeziji. Objavila sam do sada deset pjesničkih knjiga , od kojih su neke nagrađene u zemlji i u dijaspori. Cijenim i poštujem angažovanje književnih kritičara, a posebno me raduje činjenica da sam zastupljena u mnogim našim i svjetskim pjesničkim antologijama kako za djecu tako i za odrasle. Vjerujem takođe da će vrijeme pokazati svoje.

Iako pišete i dečiju poeziju, ljubavnu, takođe, dosta pišete o socijalnim temama, ipak Vas većina kritičara označava kao rodoljubivu pesnikinju. Znači li to da je ipak u rodoljublju najjača emocija?

To ste dobro primjetili i slažem se sa tim zapažanjem.Čini mi se da je patriotizam moja najjača stvaralačka opsesija i inspiracija, tako da nema te značajne teme ili motiva koji nisam obradila na sebi svojstven način. Kako bi to rekao veliki Andrić, „pisac je uvijek dužan svom zavičaju“. Dakle, u mom fokusu su prvenstveno zavičaj i rodoljublje, a zatim i sve ostalo. Inače ostala sam vjerna i privržena tradicionalističkom izrazu i vezanom stihu, koji ponekad naginje romantičarskom i stražilovskom senzibilitetu. U tom smislu naši klasici, vodeći pjesnici, počev od Njegoša,  Branka, Rakića, Dučića,  pa sve do  Bećkovića, Raičkovića i Noga – postali su meni uzori i zvijezde vodilje koje mi mnogo znače u mom stvaranju i lirskoj naklonosti prema poeziji. Od njih se ima stvarno šta naučiti.

Kada smo već pomenuli kritičare, često izdvajate saradnju sa književnikom Milutinom Đuričkovićem, koji je prvi počeo da objavljuje radove pesnika u rasejanju, Takođe ne izostavljate ni pesnika i istoričara Slobodana Brankovića.

Našom literaturom u dijaspori prvo su se bavili Nikola Korbutovski, Moma Dimić, Milutin Alempijević, Slobodan Vuksanović i mnogi drugi. Neki od njih su napisali razne studije, eseje, priredili  antologije i izbore iz dijaspore, čime su na neki način povezali književnost u dijaspori sa književnošću u matici. Međutim, stvaralaštvo za djecu naših pisaca u dijaspori bilo je sasvim zapostavljeno i zanemareno sve do pojave Milutina Đuričkovića, koji je svoj  magistarski rad posvetio  srpskoj poeziji u dijaspori ( 1940 – 2000) i koji je objavio stotinjak radova, priloga, recenzija i prikaza o stvaralaštvu naših iseljenika, kao i veliki broj priloga u našim listovima i časopisima. On je bio urednik i recenzent nekoliko mojih knjiga, tako da imamo veoma dobru saradnju. Isto važi i za profesora istorije Slobodana Brankovića, ( koji na žalost nije više među živima), a koji je dosta učinio za sve  u  dijaspori. Njemu sam posebno zahvalna na saradnji i korektnom pristupu u svemu.

Mnogo putujete i gostujete na raznim poetskim festivalima. Koliko Vam znače takva iskustva?

Ta iskustva i putovanja su veoma dragocjena, jer se srećemo sa piscima širom svijeta, međusobno se družimo, razmjenjujemo knjige, radimo prevode i tako se rađaju prijateljstva koja traju i do danas. Volim da putujem i da se družim sa ljudima, a naročito sa piscima. Svuda volim da odem, ali uvujek se vraćam svojoj zemlji i mojoj rodnoj Semberiji. Festivali su lijepa stvar i prilika da sagledamo naše stvaralačke rezultate, ali takođe i da na dostojanstven način predstavljamo našu zemlju širom svijeta.

Višestruko ste nagrađivani za svoj rad, kako su se nizala ova putovanja tako su se nizale i nagrade, ali i zbornici radova, pored samostalnih zbirki. Da li su Vas te nagrade „obavezale“ da nastavite da ovako predano radite i stvarate?

Dobila sam čitav niz nagrada i priznanja u zemlji i svijetu i teško je izdvojiti bilo koju.Svaka mi je draga na svoj način. Zahvalna sam svima onima koji su na bilo koji način prepoznali estetske i umjetničke vrijednosti mog skromnog pjesničkog stvaranja, a posebno me raduje to što nagrade dolaze sa svih strana svijeta. Izdvojila bih ipak sledeća priznanja i nagrade:

Prva nagrada Jugoslavije – 1975 –Moja domovina trideset leta u slobodi –

Prva nagrada – Evrioske novosti - 1997 – Frankfurt na Majni

Vićenca – 2002 –

Prva nagrada –Vučijak – Svome rodu od Kosova do danas- Vidivdan 2009

Zlatni orfej- Sedmica – 2009 - Frankfurt na Majni

Zlatna lira – 2009 – Srpska književna radionica – Frankfurt na Majni

Povelja Karađorđevića – 2011- Beograd

Zlatno pero -2013- Udruženje srpskih pisaca Slovenije

Zlatni trag – 2016 – Smederevo

Sedam gradova kod Sterije – 2016- Vršac

Zlatno pero – 2018 – Savez srpske dijaspore Slovenije – knjiga godine – ZVONA U DALjINI  -haiku

Zlatni orfej – 2019 – Udruženje pisaca sedam – Frankfurt na Majni

Trifundanska povelja -2023 – Vukovo pero-  Loznica

Zlatno pero – 2023 – Književna radionica  - Kordun

U Frankfurtu se održava i najveći sajam knjiga na svetu. Koliko ste prisutni na ovom sajmu?  Koliko su naši književnici aktivni u Frankfurtu?

U poslednjih nekoliko decenija, a u skladu sa društvenim, demokratskim i kulturološkim promjenama u zemlji i svijetu, naša književnost je sve prisutnija na Svjetskom sajmu knjiga u Frankfurtu. To je svojevrsna svetkovina knjige na kojoj prisustvuju i učestvuju pisci iz čitavog svijeta. Pošto živim u Frankfurtu na Majni, skoro svake godine idem na Sajam gdje upoznam i srećem pisce sa svih meridijana. Pri tome razmijenimo svoje  knjige a isto tako saznamo šta ima novo u tekućoj izdavačkoj produkciji na drugim svijetskim jezicima.

 Šta je ono na čemu trenutno radite?  Možemo li uskoro očekivati novu   zbirku poezije?

Uvijek ponešto radim i čitam. Nadam se da ću u ovoj godini objaviti novu knjigu poezije i novu knjigu haiku. Sve se više rukovodim mišlju da je krajnje vrijeme da napravim jedan reprzentativan izbor iz moje  poezije, koji bi bio propraćen predgovorom  ili pogovorom, ali i drugim bio-bibliografskim napomenama. U svakom slučaju, posla uvijek ima i nigdje ne žurim. Na kraju bih posebno naglasila da se radujem svakoj tuđoj dobroj knjizi kao da je moja i zato volim da pratim sva književna zbivanja u zemlji i dijaspori, onoliko koliko je to u mojoj mogućnosti.

I za kraj jedan moj stih iz rukopisa –

Nikada saznati nećeš koliko se zavičaj voli,

kao kad iz njega odeš, kada te duša zaboli!

PODELITE OVAJ TEKST NA: