detalj slike: KRK Art dizajn

Decembar 1668.

Bitka kod Bribir potoka

BRIBIR  POTOK

    - Odem ti ja prekjuče u Knin, da malo izviđam Turke. Preobučem se u prosjaka, namačkarim se tako da me ni rođena mati ne prepozna. Kobajagi, slomljenu i krivu nogu usučem oko koca i polako dogegam pod samu tvrđavu. A sve u cilju da išta novo čujem o Turcima. U posljednje vrijeme su se umirili tako da o njihovim planovima i namjerama nemamo nikakvih informacija. Tu su, a o njima ni traga ni glasa.

I, ne lezi vraže, u mojoj blizini na podzid se nasloniše dvojica Turaka i zapodjenuše priču.

Jedan drugog pita ide li u pohode na Obrovac, da li su ga odredili, ili nisu.

Slušam dalje, napomenuše oni i čas polaska i pravac kretanja i termine odmora na Trošenj gradu, te na Varvariji bribirskoj. Napomenuše i brojno stanje od 120 ljudi, dobro naoružanu lako pokretljivu konjicu i razlog pohoda. Idu da malo čačnu Vlahe, da vide koliko su vlaški uskoci spremni da zapriječe put njihovoj carskoj veličini. Probaće to izvesti i u početku zime, kada se niko više takvom nečemu ne nada.

Sve se jedan drugom ispovjedi, nemajući pojma da ubogi prosjak sve sluša i da je upravo zbog toga i došao.

U toku te svoje priče često su pogledali uokolo, pa i u mene, no ja sam, kobajagi, duboko zamišljen i s pogledom u daljinu, kao da ih i ne čujem, nehajno prebirao i sve nešto tražio po svojim džepovima.

Elem, čim se oni udaljiše da me više ne vide, ja na svoj kolac, pa polako hramljući do konja u štali kod jataka i, preobučen ponovo, požurim što prije u svoje skrovište, kod Burnuma.

Tu svojima sve potanko ispričam, dam im uputstva šta i kako da čine dalje, a potom se uputim do Vuka Močivune.

Vuk i ja smo već dogovorili postupak. Naših po pedeset najboljih, odabranih, pratiće Turke s bočne strane i u predviđeno vrijeme naći ćemo se odmah nakon Bribirske glavice da ih presretnemo.

Ali treba nam pojačanje i sa tvoje strane.

Sve vrijeme izlaganja Jovana Sinobada, Stojan je mirno slušao, pa progovori:

    - Dobro, Jovane, sve je već samo po sebi razumljivo, nego razmišljam nešto drugo, ako bi nam pošlo za rukom. Možda bismo u tom jednom potezu mogli da pogodimo dva zeca.

    - Da čujem?

    - Da ih dočekamo odmah dolje, kod Bribir potoka i to tako da se odozgo sa Varvarije sve vidi, te da ih momentalno sve zarobimo, kako bismo namamili one gore da se izvuku iz tvrđave i priskoče onima dolje u pomoć. Naša druga skrivena serdarija bi priskočila, i tu bismo pokušali smlaviti i one odozgo sa tvrđave i tako osloboditi tu najznačajniju stratešku tačku za odbranu ovih krajeva od Turaka. Time bismo otvorili put za oslobađanje cijelog prostora do Krke i Knina, s tim da bismo, u neko doba, kasnije očistili i Trošenj, nakon čega pretpostavljam da bi se na kraju još jedini Nadin i sam povukao.

Jovan je dosad u tišini samo slušao, a na kraju Stojanu pruži ruku, u znak potpunog slaganja sa svim zamislima.

Nakon toga još i priupita:

    - Pa, koliko ljudstva planiraš da je dovoljno za ovaj poduhvat?

    - Ako Turaka dolazi oko sto dvadeset i još bar toliko ih je na Bribiru, uz vaših sto, mislim da bi bilo potaman da Matija, Smoljan Mihaljević, governadur Giovani Batista Sopre i ja spremimo još po stotinu ljudi. Cvijana, u ovom slučaju ne možemo čekati, zbog udaljenosti i vremena. Dakle, petsto naših na  dvjesta pedeset njihovih, možda bi bilo dovoljno.

Na bazi tih osnovnih zamisli, sve pripreme su i sprovedene, a sljedećeg dana uveče, svi se nađoše kod Bribir potoka.

Posredstvom dojava već se čulo da je i turska konjica predveče pristigla u tvrđavu na Bribiru, gdje će i okonačiti. Ako bi i sve ostalo teklo prema zamišljenom planu, može se pretpostaviti da će Turci već ujutro krenuti dalje put Obrovca.

I uskocima i Mlečanima je bio potreban jedan dobar odmor i zbog toga su svi žurili da na odredište stignu do mraka. Stigoše u sam sumrak i neprimijećeni sa Bribira utaboriše se u grmare pored potoka. Smjestiše se negdje sredinom polja, bar hiljadu koraka nizvodno od kamenog mosta. Rasporediše se u dvije grupe, kako je već planirano, u prvu udarnu i drugu završnu, za okončanje akcije.

Vrijeme bijaše prilično lijepo, za ovo doba godine, bez kiše i mraza, pa su se neki odmah zamotali u svoje ponjave i prilegli, a nekima se i nije spavalo, pa su krenuli zbijati šale.

Budući da se ni Vuku nije spavalo, oko koga bi se drugog okupili, već oko njega. Onako visok, mršav, sa krupnim i koščatim šakama, stezao je pušku među koljenima, dok je sjedio na nekom panju. Oči su mu neobično sijevale, a predugi brkovi poskakivali, dok je izlagao svoje stavove o sutrašnjem danu. Zamišljao je kako li će sve to izgledati kada se on popne na zid Varvarije i stane posmatrati Turke kako bježe...

    - Ljudi, treba živjeti za taj trenutak. Ma kakva veselja, proslave, srećni trenuci, kakvi bakrači... Gledaš kao na dlanu, bribirska cesta zategla u pravcu Trošenj grada, pukla u nedogled, izgubila se u plavetnilu. Onako utabanu svakodnevnim prolascima, sada je tabaju posljednji put. Sve se iz okolnog grmlja strčavaju na put u zajedničku kolonu, dok vjetar oko njih leluja i prašinu i turove. Ma ni da se obazru da im mahnemo, da im poželimo srećan put. Žure u Trošenj, trošiti zarađeno. Koliko vidim, imaće gdje potrošiti, a imaće i šta potrošiti, dok u svojim glavama budu prebirali, čemu sve radiše, dok radiše, i kakvu korist iz svega izradiše.

Bilo kako bilo, do kasno u noć su se čule šale, doskočice i smijeh oko Vukovog panja, a u neko doba i tu se utiša. Vuk je i ovoga puta djelovao na svoj način i činio to što u tom trenutku može. Ljudima pružiti lijepo osjećanje, razbiti strah, uliti nadu, uticati na okolinu u najboljem smislu i učiniti sve da priprema bude što bolja, pa i raspoloženje ljudi u tom trenutku.

Bar je on tako razmišljao i činio sve da u tom pravcu i djeluje, koliko god je to moguće. A čime će drugim i djelovati, nego svojom glavom i mislima, jer drugog ničeg ni nema. Taj svima omiljen i drag Vučina, kako su ga mnogi često nazivali zbog njegove visoke i krupne a mršave građe, zbog njegove doskočice, šale i u njoj nenadmašnih zaokreta, punih vedrine i čistote, jedne iskonski čiste ljudske duše, kakvu je samo on mogao nositi u sebi i na svom Riđanu.

Dizdar Varvarije je svako jutro ustajao rano. Da li je bio oran ili ne, redovan je bio zorom ranom u obilasku tvrđave i vojske na Bribiru. Svoj obilazak bi završavao šetnjom okolnim zidom, da osmotri svu okolinu Bribirske glavice i tvrđave. Svaki put bi se zaustavljao na istom mjestu iznad izvora Bribir potoka i odatle dugo, dugo bi gledao u daljinu, prebirao po svojim mislima, udisao svjež vazduh i divio se fantastičnoj slici ispred sebe. Svoje misli je častio najdivnijim osjećanjima, svoju maštu potkrepljivao novim idejama, svoju tajnu sve više ušuškavao i tajio sve do razgovora s pašom, kada će mu i izraziti svoje želje. Ni paša ne bi trebalo da bude protiv toga da sve ovo predivno polje postane njegovo. Ne bi bio protiv toga da potpiše ferman za potpuno vlasništvo nad cijelim poljem.

„Da, da, kada se sve to desi, daću mu ime Dizdar polje. Tada će tu raditi na stotine čivčija, žeti, brati, okopavati, a ja ću samo obilaziti na konju i brojati svakodnevni šićar. Samo da se ostvari. Samo da bude nafake i berićeta.“

Tako je razmišljao i ovog jutra. Dizdar je stajao na ivici zida tačno iznad izvora dolje u ponoru, i divio se zategnutoj ravnici od izvora nadalje. Ne samo što je kao oficir trebao osmotriti okolinu, ne samo što želi to polje za sebe, ne samo što sve to lijepo izgleda, već se i osjećao lijepo na tom mjestu.

Ovo jutro njemu bijaše posebno. Pola godine se ne dešava ništa značajno, ništa zanimljivo, a sada okom treba da isprati veliku konjicu, mladih, naoružanih i voljnih da čačnu Kaure, da iznenade, da već jednom probiju taj koridor do Obrovca, u koji bi paša iz Livna doturio veliku vojsku i sredstva, kako bi ga širili do potpunog satiranja uskočkih snaga i njihovog otpora. A ovladavanjem ovim pravcem i izbijanjem na more, potpuno bi ovladali cijelom Krajinom i njenim otporom, otvorio bi im se put za osvajanja prema zapadu.

 U tom slučaju on bi, kao zapovjednik najvažnijeg grada u osvajanju dobio velike titule, ali i posjede, postao bi vlasnik svega što sada vidi i dokle oko dopire.

Samo da se ostvari. Kršio je dizdar prste od uzbuđenja, želje i nadanja i sve više izvirivao niz put, kada će ugledati konjicu koja je krenula put Obrovca.

Pogled mu je zaklanjala magla. Ovo kasnojesenje jutro, budi se na svoj način, ogrće i umiva krajolik po svojim pravilima.

Pramenovi niske magle razlili se duž cijelog polja Ostrovičkog. Tek ponegdje prozirni ili razmaknuti, dozvoljavaju polju da proviri. Iz niske magle provirilo ili izniklo na stotine i hiljade jablanova, pa kao gargeše kroz vunu, sve to tako drže da ostane do kasno pred podne, dok ne odjutri i nisko decembarsko sunce ne obasja. Tek tada se taj silni pamuk raziđe, sve što je noćas cijelu noć umivano, sinuće umiveno.

Dizdar je već drugi put kršio prste, izvirujući za konjicom, kada se jednom niz put začuše topot potkovica i povici ljudi. Već je u sebi zamjerao bešlijama što sporetaju, koče, cjepidlače, traže dlaku u jajetu, što nisu odlučni kao on, pa da čine to što je u datom trenu najbitnije, najkorisnije.

Sada se konjica najednom ugleda, izviri između pramenova magle. Svi orni, naglancani, raspoloženi i još pjevaju.

Milina ih vidjeti, pomisli dizdar. Valjda će ovaj put uroditi plodom, nadao se.

Kolona je prednjim krajem već prešla kameni most i uputila se ravnim sokakom između mnoštva kaurskih kuća.

Gotovo naglas ote se dizdaru:

    - He, he, šta ima ljepše vidjeti od toga. Tvoja ti vojska ide u nove pohode, u osvajanje ovako lijepih terena, koji će, eto, postati tvoji, a da čestito ni prstom ne mrdneš. Samo pošalješ vojsku i njom zapovijedaš... Eto ti imetka... He, he...

Bio je sam na zidu, pa razvučeni osmijeh ostade i dalje na licu, dok je motrio za kolonom. Prednji dio kolone je već izašao između vlaških kuća i sa raskršća udario ravnim kolskim putem uz polje, kad - puče puška!

 Čelo kolone se uskomeša. Nekako tu se i magla razrijedila i razišla, dizdar ugleda da se i začelje kolone strčava da pripomogne, izvukoše se svi između kuća u ravnicu polja.

Dizdar pomisli kako je neki pobjesnjeli kaurin oglupio, pa iz očaja pokušava da naudi.

Pogleda malo bolje, kad vidje da se njegova vojska grupisala u kružnu odbranu, a okolo mnoštvo konjanika kruži i steže obruč. Uspucalo se, zemlja gori, a krici, jauci i njištanje konja nebo paraju.

Tek sada vidje dizdar da to nije poludjeli kaurski očajnik, već vojska u organizovanom poduhvatu. Ubrzo pucnjava stade, a dizdar se lati svog durbina da bolje osmotri i tek tada spozna svu stvarnost. Njegovi vojnici svi digli ruke, a mnogobrojniji okolo stežu obruč.

Dizdar se skameni. Onaj njegov malopređašnji smiješak se ukoči, zaledi.

Ni povjerovati ne mogaše, šta oči vidješe i uši čuše.

I nehotice mu se ote očajan krik:

    - Agime, Agimeee!

Zatim potrča sa zida i u pola puta već susrete ustrčalog Agima, a onda mu samo doviknu:

    - Daj uzbunu! Zovi Jusufa i pod uzbunom organizujte svu raspoloživu vojsku! Kauri su napali našu kolonu i sve ih zarobili. Moramo hitno dolje da im pomognemo. Za pet minuta da ste svi na kapiji! Idem i ja po svog konja!

Ne prođe ni nekoliko minuta, na kapiji se okupiše svi. Bijaše tu oko sto pedeset ljudi, uglavnom konjanika, ali i nekolicina pješaka. Tu se kratko posavjetovaše, a zatim otisnuše kud ko niz plećine. Konjanici niz put a pješaci prečicom i kozijim stazama, odmah ispod zida, pa pravo dolje prema kamenom mostu, u nadi da će stići istovremeno. U tvrđavi ostaše samo stražari, tačnije samo jedna smjena stražara, njih desetak.

Uskočki osmatrač, koji je bio izmaknut udesno na čuki iznad polja, i odatle dobro vidio kapiju  Varvarije, uporno je mahao bijelom košuljom. Drugi osmatrač je bio na uzvišenju odmah preko potoka poviše kamenog mosta, i čim je niz put ugledao konjanike, a niz plećinu pješake, strčao je niz brdo i preko mosta dotrčao do Vuka Močivune, dajući podatke o svemu šta je vidio. Za to vrijeme tu su već prišli i Stojan i Matija, koji predvodiše udarnu grupu i zarobiše kolonu. Polovinu svojih ljudi su ostavili na polju, da na brisanom prostoru čuvaju zarobljene, a polovinu poveli sa sobom do svih ostalih u blizini mosta. Tu bijaše i Smoljan Mihaljević sa svojih sto ljudi, governadur Sopre sa svojih stotinu Mletaka i Morlaka, kao i Jovan Sinobad i Vuk Močivuna sa svojih po pedeset ljudi. Tu ih ukupno bijaše oko četiri stotine i nisu imali predstavu kolika je vojska na Bribiru i kakav će udar ostvariti.

Brzo su se poredali u polukružnu liniju koja opasuje kameni most na udaljenosti oko sto pedeset koraka. Na desnom krilu je bio Sopre, koji je dobio zadatak presijecanja odstupnice uz put. S njegove lijeve strane je Mihaljević, koji je, kao najstariji, u ovoj akciji zajedno sa Stojanom, dobio zadatak glavne komande. Njegovi uskoci su bili raspoređen s obje strane potoka.  Do njega lijevo i oko puta su Stojan i Matija sa svojih preostalih po pedeset ljudi. Do njih lijevo je Močivuna i pod samom brinom je Sinobad, sa po pedeset svojih ljudi.

Nasta iščekivanje.

Niti je to neko vrijeme, niti iščekivanje, ali za onog ko se nađe tu u takvoj situaciji,  to je vječnost. Niko ne zna šta slijedi iza toga, i da li će išta slijediti iza toga, jer svaka bitka odnosi živote. Mada se svako nada da neće baš njega, valjda, u potaji silno strijepi, prebira po svom životu, znoji se grozničavo steže oružje, a rado bi da to niko ne primijeti. Samo najiskusniji imaju snage da još koješta planiraju, predviđaju i organizuju.

Najednom, puče tišina. Prolomi se buka, banu iza okuke, sve promijeni i pomjeri. S onu stranu mosta pojaviše se konjanici. Stotinu i više konja, stvori zaglušujuću buku. Konjanici su bijesno šibali konje da stignu što prije. One prve kao da vjetar nosi,  put i ne dodiruju, već plove. Kao iz topa ispaljeni, udariše preko mosta i još pedeset koraka dalje, osiono, bijesno, pomamno, razjareno, zaploviše vazduhom, kad iznenada sastavi salva pucnjave.

Oni prvi konji sunovratiše se što od kuršuma, što od straha, što od zateglih povodaca. Preko njih popadalih, navališe ostali padati redom. Kolona se ne mogaše zaustaviti odjednom, a oni sa začelja i ne čuše pucnjavu od buke ispod kopita, pa nadiraše dalje, dok i njih ista gužva ne saplete i zaustavi na sred mosta. U opštem metežu, ljudi su jedva upravljali konjima, a kamoli da su mogli odgovoriti vatrom, sva ta uzburkana masa ljudi i konja na putu, jedva nekako uspje da se razveže i pojedinci potražiše zaklona. Još nijednog protivnika ne vide, a od pucnjave ne mogi ni glavu dići. U opštem metežu nekolicina ih je poskakala s konja i zaglavila pod most.

Več je nekoliko Vukovih i Stojanovih mladića iskočilo iz zaklona, sjurilo u potok te tu iznad samog mosta i oko vrela nastade ogorčena bitka. Kao da svaki svog protivnika nađe za tren, svuda su se u koštac uhvatili.

Sve to spazi Vuk Močivuna i došapnu nekolicini prvih do sebe da usmjere vatru prema mostu, odakle izbijaju kao mravi. U silnom nastojanju da nanišani što bolje, malo se pridiže i izviri iza stabla jablana. I upravo kada povuče obarač, i njega nešto silno sastavi u grudi. Svega ga ukoči, obeznani, prekide mu dah...

U nemoći osjeti samo da se skljoka kao krpa. Još samo nekim čudnim čulom u mozgu, a ne u ušima, začu kako neko pored njega kriknu:

    - Pogibe Vuk!

Nije mu bilo potpuno jasno šta se desi, ni gdje se nalazi. Ispred njega su se redale mnoge slike iz prošlosti. Neki ljudi su prilazili i nadvirivali su se nad njim, neki su ga dozivali, nije imao mogućnosti da išta kaže, bio je sav ukočen, paralisan. Na momente su mu se pojavili žena i djeca, dozivali su ga. Odnekud ga je dozivala mati... Onda je bio na nekoj svadbi, valjda Stojanovoj, kada je kumovao. Smiješili su mu se i Stojan i svi svatovi. Onda je zašao u neke prekrasne bašte i vrtove, koje je lično oslobodio i bio je veoma ponosan na to.

U magnovenju ga je neko silno drmusao i vukao za ruku. Nekako uspje da progleda, da razmakne očne kapke. Spozna da leži nauznak u nekoj uvali, odmaknut od jablana. Samo je za trenutak iznad sebe vidio nagnutog Stojana i čuo kako govori: „Drži se, prijatelju, izdrži još koji tren, već i ove opkoljavamo.“ Rado bi da nešto kaže, ali ne može, puna mu usta nečega što ne da progovoriti ni jedne riječi.

Klonu ponovo.

Još je samo osjećao da i pucnjava odlazi nekud u daljinu, nestaje, ali i sve ostalo pretvara u tišinu, u nestvarnu prazninu, u ništa, gasi se...

U maloj uvali ispod jablanova, nekoliko ljudi skinuše kape i progovoriše uglas:

    - Vječna mu slava i hvala!

Zatim dohvatiše svoje puške i mačeve, ponovo naturiše kape i jurnuše prema potoku, gdje je svud oko mosta bjesnila bitka.

Ogorčeni Turci, jedva uspješe nekako da srede svoje redove. Razljuti ih ogroman broj popadalih, onesposobljenih, isključenih iz bitke. Očajno su se borili dok s desnog boka mladići Jovana Sinobada ne prodriješe kroz šumu i udariše kao osovi. Istovremeno Stojan i Matija sa svojima iz udarne grupe, udariše putem i oko mosta sve razbiše.

 Protivniku ne osta ništa već da se povuče.

Sada su se već gotovo nekontrolisano okretali i nadirali nazad putem, gdje su morali da trpe strahovit pritisak s desnog boka, odakle na njih navališe Mihaljevićevi i Sopreovi. Tu se produži silan boj u kom mnogi neprijatelji popadaše s konja, a mnogi i poskakaše iz sedla, kako bi se što prije izgubili u grmarima i sklonili s nišana.

Nasta opšta jurnjava uz brdo. Turci u nekontrolisanom povlačenju, a uskoci za njima u doziranom pritisku. Ali takvom, da im ne bijaše svima zgodno uskočiti u kapiju i tvrđavu, već mnogi zaglaviše pored kapije, promašiše je.

Oni koji su uspjeli uletjeti unutra, nabasaše na Sinobadove mladiće, osione i ogorčene. Oni su u jednom dahu ustrčali uz plećine i uskočili u unutrašnjost Varvarije.

Tu još malo potraja boj, a preostali Turci, kako je ko uspio, krenuše se povlačiti preko zidina i štala prema Bribiru. Samo su preskakali povisok zid i otiskivali se niz strminu do prvih grmova.

Stojan i Matija u samom središtu zbivanja ne imaše predaha dok im i posljednji ne okrenu leđa i nadade se u bijeg. Kako odjuri i posljednji, ko na konju, ko pješice, njih dvojica zamandališe vrata Varvarije i tek sada vidješe da se ogroman broj uskoka već našao u unutrašnjosti tvrđave.

Brzim pretresom, uvjeriše se da po raznim zaklonima nema ni jednog neprijatelja, tek tada odahnuše i ponovo otvoriše kapiju, da uđu i preostali uskoci, koji ostaše izvan zida što u boju, što u otežalom i umornom kretanju uz brdo, jer ne bijahu baš svi ni mladi ni mršavi.

Ne prođe dugo, na zidu iza štala, a iznad okuke puta, stajalo je nekoliko ljudi, motrilo na Bribir i njegovu cestu, zategnutu prema Trošenju u ravnoj liniji. Svima padoše na um sinoćnje Vukove riječi, kada je govorio o ovom trenutku.

Iz sred te tišine, javi se Matija:

    - Sve je još sinoć predvidio Vuk. Sve u detalje, do sebe samog. Da je bar sada u mogućnosti da uživa u ovom tako iščekivanom i željenom trenutku, da uživa u slobodi koju je i sam donio. Ali učinićemo mi umjesto njega i za njega, koliko možemo.

Tada Matija zaćuta, skide kapu i prekrsti se:

    - Neka mu je vječna slava i hvala!

I ostali svi učiniše isto. Nakon nekog vremena, iz tišine Matija progovori ponovo:

    - Potrebno je da neko od nas nekim kolima, što prije, siđe dolje do mosta, pokupi Vuka iz one uvale i donese ovamo u tvrđavu, a kasnije ćemo vidjeti šta ćemo i kako ćemo.

U svoj ovoj nevolji i neopisivom utisku u vezi s Vukom, po Matijinoj glavi se mota još nekoliko rima o njemu, pozitivnih i vedrih, kakav je i sam uvijek bio, jedinstven, dobar, odan, iskren, a nadasve u duši ljudina i čovjek za vječno pamćenje...

Ko će sada osm'jeh darovati,

Ko hrabriti, ko li sokoliti,

Ko uskoke oko sebe sviti,

Ko li tužni narod radovati?

Suzo moja. što si izdajica,

Kad sam kadar ispred smrti stati,

Pa u koštac s njom se uhvatiti

I na strašnom mjestu postojati.

Na kraju i Matija zaćuta, zakrenu glavu ustranu. Previše se gorčine nakupilo i u grlu zaglavilo, pa drži, ne da zboriti. Najednom, samo podlakticom pokri oči i okrenu se na drugu stranu, dok su mu se ramena nezaustavljivo tresla.

Pogled se gubio u plaveti bribirskoj. Tražio je da još jednom obuhvati bilo kakav pokret u odlasku, makar bio i pramen prašine.

Jok! Nigdje ničeg! Sve sama pustoš, sred sivog kamenjara i sumorne drače ogoljele, ovijene tišinom. Turci se i ne zaustaviše, niti obazreše.

Tek nakon nekoliko trenutaka iz bribirske varošice iskrsnu znak života, probudi se pokret i neko dešavanje, začuše se ljudi.

Na bijelom putu okupi se malo starijeg naroda u crnini, sa mnogo bijelih, vezenih peškira, prebačenih preko ruku, koje brižljivo pridržavahu nebrojene ploske sa vinom i rakijom.

※  Istorijski podaci:

Vitez Stojan je, po povratku na svoju baštinu, nastavio da vojšti na Turke, čini se, još i žešće negoli pre ropstva. Na primer, providur Antonio Priuli (Antonio Priuli) 18. decembra 1668. izveštava da je kod Bribirskog potoka upala u mletačku Dalmaciju četa turskih pljačkaša iz Knina (grada za kojim krvari svako srpsko srce). Tu su ih, do nogu, potukli Morlaci, koje je Gospodar Janković predvodio zajedno sa Serdarom Smiljanićem (serdaro Smiglianich) i guvernadurom Sopreom (governator Giovanni Battista Sopre). Spasilo se samo petnaestak Agarjana, a ostale su Srbi pobili u znak odmazde za raniji poraz na Otresu. Venecijanski Senat je pomenute morlačke komandante nagradio zbog ovoga podviga, a odobrio je i deobu prstenja koje je Providur, u znak priznanja, ranije uručio srpskim Glavarima.

Ovdje se već nazirao kraj rata između Turaka i Mletaka...

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžići i dr.  ※

※ Primjedba autora

Analizom svih kasnijih dešavanja može se zaključiti da je ova bitka odredila istorijski tok svega što je slijedilo u vezi sa turskom okupacijom na prostorima Dalmacije. Potiskivanjem turskog okupatora sa te najvažnije strateške tačke, otvoren je put za potpuno oslobađanje cijelog prostora zapadno od Krke i Cetine. Nakon tog pomjeranja, Turci više nikad nisu dostigli te položaje, mada su nastojali i kidisali još oko 150 godina.  Tu odlučujuću bitku  osmislio je i u djelo sproveo lično Stojan Janković, za šta je mletačkim odlukama unaprijeđen i nagrađen u ime sve evropske javnosti.   ※

*Sve fotografije su iz arhive autora. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: