detalj slike: Galerija Jagnjić, Sinjsko polje

Avgust 1669. godine,

oslobađanje Sinja.

OPET SINj

Ljuljajući se u sedlu, Stojan sve dalje kroči kroz noć. Oko njega je bezbroj ljudi i konja u poluusnulom pokretu. Beskrajna kolona tiho vijuga klancima i proplancima.

Iako je na čelu kolone, Stojanu se na mahove čini kao da je sam. U gluvo doba noći, sve je utihlo, niko ni da progovori. Samo se ponekad čuje umorni korak konja, nehajni udar potkovice ili šum zakačene grane.

Već više puta iz tišine nadolaze iste misli: „Sutrašnja akcija za slobodu Sinja, neka bude i za Ivana. Neka to bude za njegovu mladost i radost, za sve njegove neprospavane noći, za svu njegovu ljubav prema svom rodu i narodu, za njegovu žrtvu, za njegove rane neprebolne, kada prošli put na Sinju podmetnu svoje tijelo spasavajući mene od udara s leđa i sigurne smrti.

Ne imade vremena ni da me upozori. Ostade samo treptaj da se ispriječi ispred koplja namijenjenog meni. I sad, kad god se sjetim tog trena, prođu me žmarci. Kako smo u bitkama uvijek čuvali leđa jedan drugome, tog trena osjetih kako se Ivan blago nasloni na mene, ali nenamjerno, i kako ga kratko gurnu nešto od čega se sav strese.

U momentu sam shvatio da je proboden, dohvatio sam onog s kopljem i razgrnuo sve ostale oko nas dvojice, ali Ivanovu ranu nisam mogao poništiti. Ona je već bila tu, prijeteća, surova, nemilosrdna. Moj najbolji prijatelj u životu, moj najsposobniji uskok po svim pitanjima, tvorac i učitelj zaštitne grupe od pedeset najsposobnijih, Ivan, moj brat stričević, bio je teško ranjen i to spasavajući mene.

Da bar danas uspijemo ostvariti njegove želje, osloboditi Sinj, donijeti osmijeh sinjskom narodu, kao da bismo donijeli osmijeh i Ivanu.

Danas ćemo se založiti iz petnih žila za ostvarenje Ivanovih snova. Neka to bude naš zalog za svu njegovu muku, strepnju, strah, za sva sjećanja na njega i na Sinj.

Za moj rod i narod, za vječnu slobodu. Da je se jednom dokopamo, akobogda. Da nam sviću slobodna jutra, da već jednom znamo šta ćemo sutra, da svi svoje omiljene poslove rade, svoje kuće grade, i nove vinograde sade.

Neka nam je sreća na pomoći. Nadam se da će nam ovaj put biti uspješno. Nadam se i iz sveg srca želim da oslobodimo Sinj, da dušmanina pretjeramo preko vode Cetine, za sva vremena i vijekove, kako li bi bilo jedino pravedno i logično.“

Tako je Stojan već više puta iz početka razmišljao o istom, dok u tišini promiče vijugavim kozijim stazama, lomata se gorom i vodom, između čestara i kamenjara, samo da se što prije, što tiše i neopaženo privuče Sinju i udari na dušmanina. Da udari prije nego li njegove isturene uhode išta saznaju. Prije bilo kakve pojave i dojave, akobogda.

Ciknu zora nadomak Sinja.

S prvim bljeskom svitanja, bljesnu i nada, i sva stremljenja o ovom danu današnjem.

Svima bijaše na umu prethodni pohod na Sinj, prije četiri godine, kada se povukoše u pola obavljena posla, samo da bi smanjili gubitke i izbjegli katastrofu. Čemu bi pobjeda značila, ako većina izgine? Čemu?

Danas će pokušati da učine što nisu uspjeli onda. Čvrsto riješeni i puni nade svi kroče s osjećajem slobodna čovjeka, pa tako i pobjednika.

U svitanje rano udariše na turska uporišta u Sinju. Iznenadiše neprijatelja, istjeraše ga iz crne zemlje, iz busije, utvrđenja i brloga njegovog.

Pomjeriše ga iznenađenog. Potjeraše ga i potisnuše na sličan način kao i prije četiri godine, ali ovaj put odlučnije i žešće. Pritisak bijaše kao uvježban, neprekidan i doziran, koliko je kad i na kom mjestu trebalo.

Neprijatelj ne mogaše ni glavu dići, a kamoli se zaustaviti, srediti redove i pružiti valjan otpor. Tako bijaše skoro do pred podne, kada umor učini svoje. Preumorni ljudi zatražiše predah, i dok malo predahnuše, i Turci udariše.

Možda udar i nije bio najsilovitiji, ali nije ni odbrana. Umor je savladao obje strane.

Nedaleko od Obrovačkog mosta, ali sa sinjske strane klanca, lomilo se više puta, ali i odmaralo. Izgledalo je po svemu sudeći da su strane podjednake i po brojnom stanju ljudstva i po gubicima.

Dok je Stojanova vojska bila donekle i zadovoljna, turska vojska Redžep-age Filipovića, bijaše veoma nervozna i jetka na trenutne događaje, te u jednom trenutku, sve nezadovoljstvo ispliva na površinu.

U toku pauze, podstaknut svojim vojnicima, do Redžep-age dojuri zapovjednik desnog krila Omar i glasno prosikta:

- Redžepe, zar ćeš dozvoliti da nas ovi Kauri iscrpljuju, do iznemoglosti?. Držiš nas ovdje na vrhu ove male čuke, a Kauri kidišu kao osovi. Dvaput su mi već pomjerili ljude. Ako me pomjere i sa zadnjeg uzvišenja, ja nemam više kud, nego povlačiti se prema vodi i mostu. Zar nemaš više nikakvu ideju, već samo da pustiš da stvari teku kako teku? A koliko vidim, na ovaj način, teći će i preko vode.

Redžep-aga, već sav bijesan, instinktivno se okrenu oko sebe i na svim licima vidje isto. I ćuteći, kao da svi uglas govore isto, i još dodaju - do tebe je, svi sada gledamo u tebe. Odluči već jednom, šta da činimo, prije nego li ljudi počnu bježati.

Vidje Redžep da je đavo odnio šalu, da mora donijeti hitnu odluku, a kakvu, kad je sve ideje iscrpio. Sve taktičke varke po krilima, srpska vojska je osujetila i preduhitrila, tako da nije uspio ni korak povratka prema Sinju. Niti da stvar i malo poboljša ni da nadu ulije, a sve oči uprte u njega.

Ovaj trenutak njemu bijaše najduži u životu, ali u magnovenju, nijednu valjanu ideju da dokuči.

Jedina mu ostade ona posljednja, najstrašnija, da svoj život založi, da pokuša za dobrobit svih i svega što danas čine, pa kud puklo da puklo. Kako god okrene, još uvijek ima pola šanse da preživi. Uostalom, čega ima da se plaši. Izazvaće na megdan Stojana, od kog je stariji, iskusniji, krupniji, pa valjda i jači i na sablji vještiji.

Izazvaće Stojana na megdan, pa šta bude.

Odjednom, iznenada i sav uzrujan, istupi nekoliko koraka ispred svoje vojske i iz sveg glasa povika, da čuju obje strane:

- Stojaneee! Stojaneee!

I kada se sve s obje strane potpuno utiša, on produži:

- Predlažem da nas dvojica ovo danas riješimo! Pa ko pobijedi, neka mu i bude pobjeda! Ja dolazim sam na pola polja između nas! Nadam se da nećeš biti žena i skrivati se iza drugih ljudi!

Tek sada se obrati i svojima:

- Nadam se da ćete sada biti zadovoljniji. Ako mi se šta desi, sve moje obaveze prenosim na ovog što me ovako izvrijeđa, pa nek i sam vidi kako je.

Sad ima vremena, dok mene bude gledao, da i sam smišlja, šta i kako dalje.

Kako to reče, u tišini i bez ijedne daljnje riječi, uputi se prema sredini rastojanja između dvije vojske. Išao je svečano, dostojanstveno, odlučno, a u duši se lomio, kolebao.

Što li mu je sve to trebalo...

Ali u takvom životu, i takav trenutak jednom dođe, pa ti njega zvao ili ne, svejedno je. Doći će kad tad. I to balkansko moranje, da se obraz brani, dođe kad tad, jer jedino tako ostaje i ime i položaj.

Čemu bi i život vrijedio poslije sramote? Čemu?

Dok je tako razmišljao, potpuno siguran u svoju pobjedu, već stiže do pola puta prema megdanu.

Za to vrijeme i Stojan, budući da je prozvan, osjećao se i razmišljao slično. Na brzinu je Pavlu Unčeviću i Matiji Miljkoviću prenio dio razrađenog plana i samo migom dao do znanja šta im je činiti, u oba slučaja i ako on padne i ako preživi i opstane. Oni samo tiho klimnuše glavom i Stojanu poželješe svu sreću, a ovaj istupi naprijed i zakorači preko polja, prema megdanu.

Njegove misli dotače osjećanje najbližih prijatelja, saradnika, saboraca, a tri kratka zvuka to posebno i naglasiše. Neko je za njim pljusnuo malo vode, za sreću. To bijaše u isti mah kada je Matija tiho i kratko izgovorio svoju misao: „Srećno prijatelju“, i Pavle: „Živ i zdrav bio!“

Kakve li samo simbolike i snažne poruke u toj misli, koja se vremenom pretvori i u odomaćen krajiški pozdrav. Da, da, otkad agarjani nasrnuše, život i zdravlje bijahu ugroženi svakog trenutka. Već trista godina Krajišnici jedan drugom žele da u svakom trenutku ostane živ i ako je ikako moguće bez rana, dakle zdrav.

Osjećao se pomalo čudno, ni u strahu, ni bez njega. Bio je u stotinu bitaka, lične obračune više i ne broji. Znao je samo da će sebi najbolje pomoći, ako se smiri, sabere i sav svoj um i pažnju usredsredi na protivnika, pa možda nađe tren u kom ga može zavarati, izbaciti iz ritma, ravnoteže, misli.

Stiže i on do pola puta, kada Redžep-aga zastade. Ostaje mu još jedino da najbudnije motri na sve protivnikove pokrete i eventualne podvale. Okupatorska riječ mu je odavno jasna. I kada se pred svima, najdublje zaklinju u svoju riječ, tek tada kreće čitava lepeza raznoraznih podlosti, kroz mnoštvo kojekakvih bodeža i noževa skrivenih svud po odjeći, obući, iza pojasa, u rukavima.

Već i sama iskrsnu ona njegova, samo njemu svojstvena i privržena, vodilja i u njoj pomisao: „Sjajna zvijezdo što me pratiš, daj mi snage u mislima, da ja prozrem dušmanina i branim se kako valja!“

Između žbunova poluugažene rijetke i visoke trave, stajao je turski vojskovođa, zapovjednik cijelog zapadnog fronta, pokretač i organizator svih turskih napada na Krajinu i tvorac svih zuluma na njen narod.

Kao da je pošao na paradu, uglađen, ukrašen i najskuplje odjeven. Ispod lake mrkozelene dolame, crne se čiste hlače sa predubokim turom. Za pojasem prepunim srme i biserja, sija pozlaćena drška kratke puške, a u ruci pozlaćena drška bogato ukrašene sablje. Ispod visoko nakinđurene kape čelom svjetlucaju dvije graške znoja, a ispod mrkih obrva čudno sijevaju dva mračna neprijateljska oka.

Na nekoliko koraka Stojan zastade.

- Evo, tu sam! - reče.

- E, sad ćeš da vidiš... to svoje.. što nikad nisi...

Stojan ne osjeti potrebu da išta odgovori ili kaže, samo nastavi da ga motri kako li će i s koje strane napasti.

Poznavajući sebe, najvažnije mu bijaše spretno odbiti prvi napad. Odmah nakon toga on nameće svoj način i ritam borbe do iznalaženja konačnog rješenja.

Pred njim stoji biće oblikom posve slično ljudskom, ali s jasno izraženim stavom zvijeri, koja nekom želi proliti krv, život, postojanje, kao da ne postoji nikakav drugi uspjeh, uzvišen čin, pravilo opstanka.

Čudna je i ta priroda, kada je u stanju da u ljudski oblik utakne osjećaj zvijeri, koja mora ubiti da bi utolila svoju glad. Kako li onda od hijene očekivati da napadnutu divljač pita boli li je.

Elem, bilo kako bilo, ni Stojan ne bijaše od juče, nastavi da motri najbudnije što može.

Pohlepa protivnika ne dade dugo čekati, odjednom kao munja priskoči, udari odozgo svom snagom. Stojan podmetnu mač, zveknu gvožđe, poljem odjeknu.

U obje vojske tajac, samo dubok uzdah zadrhti.

U istom trenutku, Matija i Pavle već su činili najbrže što mogu, daleko i tiho opkoljavanje protivničke vojske. U najvećem znoju napredovali su sve brže da obostrano zatvore protivnika, koji je pohrlio u središte događaja i svu svoju pažnju usmjerio na megdan.

Činili su sve kako im je Stojan jutros napominjao kao moguću varijantu i sastavni dio plana, a maločas samo naznačio da sprovedu.

S Matijine lijeve zaobilaznice i već nadomak mosta, neprijatelj zapuca, od čega se nekoliko njegovih uskoka sruši. I njegovi zapucaše i u silnom prodoru uspješe se primaći mostu, ali nekoliko neprijatelja s druge strane vode zapucaše, od čega još nekoliko Matijinih vojnika bijahu pogođeni.

Da bi situacija bila još gora, sa klanca se povrati poveći broj Turaka i Matija se za tren nađe između dvije vatre, ali i njegovi uskoci priskočiše u većem broju i uspješe se probiti do mosta, uvezati liniju i naći zaklon.

Slično bijaše i s Pavlove strane, koji je ravnim poljem morao ići poizdalje, ali evo ga uzvodno, i on je obalom već pristizao u blizinu mosta.

U redovima Turske vojske nasta čudna pometnja. Vijest o opkoljavanju začas se proširi u samo središte glavnine vojske, koja je na ivici Sinjskog polja svom pažnjom bila usredsređena na borbu megdandžija. Sada već u nedoumici, nevolji i kolebanju, za tren ne znadoše da li da krenu naprijed na megdan u odbranu zapovjednika, ili nazad na probijanje obruča kod mosta.

I novi zapovjednik za tren zastade, odvuče ga pogled u prašinu, koja se na megdanu već digla i uzburkala toliko da se protivnici više i ne raspoznaju.

Obje vojske, sa obje strane, bez daha posmatraju ovaj nemio događaj, krše prste i nervozno čekaju ishod žestoke borbe. Kroz prašinu jedva naziru dvije siluete koje u grčevitoj borbi čas padaju čas ustaju.

U jednom trenutku jedva primijetiše da jedan od megdandžija čudno posrnu, izgubi ravnotežu samo za tren. Drugi se odozdo munjevito pridiže i svoje sječivo kao strijelu usmjeri prema gore, protivnik se ukoči, uzdrhta, zastade za tren...

Oštrica koja se munjevito dizala, u povratku odozgo svom silinom se sruči na posrnulog protivnika.

U obje vojske i nehotice se ote glasan uzdah, jer nijedna ne vidje jasno ko koga udari.

Iznad škrte i suncem spržene zemlje koleba se gusta prašina, iz koje teturajući izbi jedan čovjek na tursku stranu.

Izmami neopisiv vrisak i ushićenja turske vojske.

Kod uskoka se sledi krv u žilama.

Zatim, taj isti, ponovo se vrati u prašinu i iskorači iz nje na uskočku stranu.

Tek tada obje strane vidješe jasno ko je ustao.

Po hodu i odjeći obje strane prepoznaše Stojana.

Sad na uskočkoj strani nasta neopisivo ushićenje, a na turskoj neopisiva tuga, jad i nevjerica.

Kako Stojan, sav prašnjav i po lijevoj ruci sav iskrvavljen, priđe svojima, tako im izrazi srećno ponovno viđenje, odmah i priupita šta su učinili Pavle i Matija. Kada dobi odgovor da su već stigli do mosta, tada samo kratko reče:

- Sada i s ove strane priđite Turcima i jasno im dajte do znanja da su opkoljeni. Priđite na puškomet, tamo do mjesta megdana i javite im glasno da mogu doći po svog zapovjednika, koji je izgubio bitku.

Tako i bijaše.

Turci se nađoše u velikoj nevolji. A kada im uskoci javiše da slobodno priđu do tijela svog vođe, priđe ih sedam-osam i tu samo tiho i u nedoumici stajahu.

Tek tada na površinu isplivaše sva osjećanja čudnog trenutka u kom više niko ni na koga ne nasrće, ne puca. Ni jednoj strani ne bijaše jasno da li je to moguće, ali eto doživješe da je moguće.

Ni svojim očima ne vjeruju u to što vide.

Prvi koji priđoše da preuzmu tijelo svog vođe, tu položiše svoje oružje i stadoše u krug oko mrtvog tijela. Uskoro su već i svi ostali dolazili u velikoj koloni i na isto mjesto odlagali oružje.

Nakon nekog vremena sve stade. Gomila oružja je stajala na pola razdaljune do turske vojske, a i oni mirni u iščekivanju šta će biti dalje.

Tek tada sa uskočke strane istupi Stojan i priđe onima što dođoše po tijelo, te prozbori:

- Slobodno uzmite i ponesite, ništa vam se neće desiti.

Ljudi u nespokoju uzeše tijelo i vratiše se među svoje. Tada se i uskoci primakoše do njih. I dok su za trenutak stajali u tišini i gledali se međusobno, Stojan istupi ispred svih i reče:

- Nadam se da ne vodite svi porijeklo iz zemlje koja nas već vijekovima napada i zlostavlja. Ako je tako, onda će vas jedan dio razumjeti moj jezik i to što želim reći.

Skoro polovina ljudi potvrdno klimnu glavom i gotovo uglas progovoriše da razumiju.

Ispred mnoštva ljudi u gomili, prvu trojicu do sebe, jednog po jednog, Stojan jasno i glasno upita:

- Kako se zoveš i odakle si?

- Tarik Glamočić, iz Glamoča.

- Ti?

- Gamal Dolinić, iz Glamoča.

- Ti?

- Agan Livanić, iz Livna.

- Imena su iz zemlje koja nas napada, a prezimena su iz naših krajeva, jer su u duhu našeg jezika bazirana na mjesto boravka i završavaju na ić. I vas trojica govorite čisto ovdašnji jezik. Zar vam to ništa ne govori? Majko mila, zla i nesreće pod ovim našim nebom plavetnim, kad zla rabota upetlja svoje prste u naše živote. Pa počne da razdvaja i suprotstavlja čak i braću rođenu. Pa ih onda krene nagovarati jednog na drugog, zavađati sve do istrebljenja. I još u tome uživa jer vidi veliku korist. A sve polako, uz svesrdnu pomoć i zaštitu manje razboritih.

Stojan malo zastade, pa nastavi:

-E, Balkane moj čudni, vazdan li si željan sreće, otkad u tebe utrapaše oni što preoblikuju ime i prezime, ljubav i mržnju, suštinu i stvarnost. O narode moj jadni, po ovim gudurama samo gineš. Protivnici ne znaju čak ni to da im je možda pradjed jedan te isti čovjek.

Obje strane su bez daha slušale, dok on nastavi:

- Najveći moj prijatelj, zove se Ivan, a najveći moj neprijatelj, zove se Ivanić, samo malo preoblikovano i prikriveno iza mjesta boravka, pa sad više nije Ivanić, već Livanić. Pitam se samo, kako li se ljudski um uopšte sjetio tog tolikog zla i nesreće? Kako se nije sjetio tolikog dobra i sreće? Ako li dobro uopšte ima ikakvu prednost ispred zla. Jer kako bi onda pojedinci grabili sve vrijednosti, još izležavajući se, dok mi ovdje ginemo i crkavamo?

Ljudi ispred njega gledaju ga nekako prazno. Većina uopšte i ne shvata šta nastoji reći. Ali bez obzira na to, on produži, obraćajući se ponovo jednom od trojice najbližih ispred sebe:

- Zbog čega me mrziš?

- Ne mrzim ja nikoga.

- Došao si s puškom i sabljom u moju zemlju, u moj kraj. Da nije možda s namjerom da me pozdraviš, počastiš, zavoliš, braniš?

Svi ćute.

- Ili možda s ciljem da pregaziš, ubiješ, porobiš, zatreš?

- Naređeno mi je - odgovori isti.

Stojan ih nekoliko trenutaka gleda netremice, a zatim produži:

- Kako se na turskom jeziku kaže „porijeklo“ ?

Opet svi ćute...

- Kako se na turskom jeziku kaže „domovina“, „sloboda“, „moji korijeni“, „moj narod“?

I dalje svi ćute. Nakon kratke pauze, Stojan produži:

- Porijeklo se kaže: - mensei, domovina – vatan, sloboda – ozgurluk, moji korjeni – koklerim, moj narod – halkim. Taj jezik sam učio u ropstvu, dakle, dok sam bio turski rob. Morao sam grčevito brzo učiti, jer da ne znadoh šta mi ko kaže, ne bih ni poslušao, a tada ne bih ni preživio. A u ropstvu sam bio zbog toga što sam branio sebe, svoj rod i narod, domovinu, postojbinu, ljubav predaka, korijene, porodicu... Da li sam činio nešto grešno, pogrešno ili naopako? Je li ti ne trebaš da braniš svoju kuću i porodicu? Naravno da trebaš. A da li i zbog čega trebaš da napadaš moju kuću i porodicu? I šta misliš da je ne branim, ti bi je zbrisao sa lica zemlje i postojanja u jednom dahu, u jednom zamahu. Ne bi se obazreo ni za čijim jecajem ni suzom. Iako ne mrziš. Dovoljno je da te je naturio i poslao onaj ko mrzi. Čak ne mora ni to. Dovoljno je da ima ličnu korist iz toga i eto ti nesreće za mnoge u njegovom djelokrugu. Tu se sva priča završava.

Svi su i dalje ćutali, pa Stojan produži:

- Ni jezik ne poznajete naroda i države za čije interese se zalažete. A to činite iz petnih žila i toliko da ste u stanju i živote oduzimati svima od reda, iako vam nisu ništa krivi, iako ih i ne poznajete. Spremni ste da sudite o svemu za šta niste nadležni i da otimate sve što niste dali. Spremni ste da budete iznad Boga. On će da postavlja, a vi ćete da rušite. I još ćete da mu se molite, on ništa neće primijetiti. Lijepo, bogami. I veoma razborito, nema šta. Taj vam tamo, hiljadu kilometara dalek, čijim jezikom ne umijete ni prozboriti, koji vam je ovdje samo palio i robio kao i meni i koji vas povazdan nagovara na zlo, on vam je prijatelj i komšija, a ovaj što vam je uz prozor, čiji jezik govorite, on vam nije ni prijatelj ni komšija, već neprijatelj? A?!

Gledao je u oči redom sve s lijeva na desno i nazad,

svi su ćutali, dok se Stojan obrati opet onoj trojici ispred sebe:

- Kada čovjek dozvoli sebi da iz bilo kog razloga ide u tuđu zemlju činiti nasilje, dozvolio je sebi mržnju, jer samo ona može biti pokretač takvog zla. Budući da je mržnja đavolja stvar, čovjek je dozvolio i svom unutrašnjem đavolu da svom dušom i tijelom ovlada, te da uz pomoć svih raspuštenih demona samo smišlja i čini zlo, koje će se, kroz osvete vraćati i vraćati, sve dok i njega samog ne sustigne, slomi i uništi. Grijeh je i pomisliti zlo bilo kome, a kamoli još činiti ga, to je nesaglediv grijeh. Ali činiti to još svom bližnjem po jeziku i srodstvu, to je najveći grijeh što ga čovjek može počiniti u životu svom. Znam ja da ste podgovoreni. Znam i kojim putem i zbog čega. Ali kako se ni jednog trenutka ne sjetiste da je sramota od svoje glave praviti čiviluk, na koji može da kači svoje znamenje ko god naiđe? Po vašem mišljenju i to je veoma „ljudski“, zar ne?

Ni tu se u zanosu ne zaustavi:

-Običnom i iole razboritom čovjeku ostaje da se najviše plaši nerazboritih. Jer su povodljivi. Jer u nedostatku želje da se upoznaju sa što više životnih nepoznanica, vječno žive u strahu od nepoznatog. U tom strahu, jedva čekaju da se negdje ili nekom priklone, u cilju zaštite, pa makar bili i sluge. Obično i postanu sluge, često uvučeni u mnogo šta što ne valja, pa čak i u zločine, ne primjećujući da su već tada postali živo roblje, pri čemu i mnoge druge oko sebe guraju u puko ropstvo, ali i u grijeh i smrt. Budući da premalo znaju o bilo čemu životnom, malo znaju i o krivicama, a o svojoj ponajmanje. Vječno glume neku nevinost i traže opravdanje. Svoju krivicu nikad ne priznaju, ni sebi ni drugima. Zbog toga nam i jeste tako kako je.

Nekoliko trenutaka ih je gledao netremice, a oni su samo ćutali, onako pognutih glava, ne znajući šta da odgovore. Onda se Stojan odjednom obrati svojim najbližim saradnicima:

- Vidite li vi to? Nisu vrijedni ni mača ni harača. Nisu vrijedni ni kazne ni popravki. Niti ikakvog daljnjeg objašnjenja. Ničeg! U toj stranoj osvajačkoj vojsci ima natjeranih ljudi iz naših krajeva, koji nisu zli i nikom ne misle zlo. Neka se svi zajedno po ovom sivom kamenu dalmatinskom bosi vrate u Bosnu. Neka im to bude uspomena i opomena zemlje dalmatinske, koju ni krivu ni dužnu dođoše gaziti, robiti, paliti i u crno zavijati. Neka se i sami uvjere, kako li je gaziti Dalmaciju. Neka im samo još gaće ne dozvole da se osramote potpuno, jer i oni su ljudi, samo s pogrešnim stavovima. Da ne bi sutra ponovo bili opremljeni da nas napadaju, sve konje i oružje im uzmite, a haljine spalite. Svu im hranu njihovu vratite i dajte da ne gladuju usput, jer daleko im je do njihovih kuća.

Ostali saradnici su Stojana gledali netremice i sve u čudu, dok on ponovo ne progovori:

- Grijeh bi bilo činiti krivo. Protivniku uvijek treba ponuditi hranu, a oduzeti oružje, jer nikad ne znaš kad će opet doći da te njime uništi.

Sve se nekako nađe u čudno zamukloj tišini, koja je već sva zvonila, bez obzira na to što tu bijaše toliko ljudi. U svoj toj tišini Stojan vidje da upitni pogledi traže još odgovora i pojašnjenja, pa nastavi:

- Da nam više nikad njihove haljine dušmanske ne pogane našu zemlju pradjedovsku. A i oni da se osjećaju kao novorođenčad. Još jednom čisti, od sveg ostalog oko sebe, lošeg, tuđinskog, odrođenog, otrovanog. Samo da znaju, da i pored svih njihovih zločina, dajemo im priliku da se poprave, da još jednom počnu iz početka, kao dijete što počinje. Dozvolite im da u koloni polako pređu preko mosta, na „svoj teren“, da se uvjere kako mostovi ne služe samo za razdvajanja, osvajanja, uništavanja, već i za spajanja i saradnju. Dozvolite im da idu slobodno kao ljudi i da sa sobom ponesu svog preuzvišenog.

Ne prođe ni četvrt sata, a kroz prozirnu zavjesu dima od zapaljene tuđinske odjeće, bjelasa se mnoštvo bijelih tijela i još bjeljih gaća. Na blagom povjetarcu samo lepršanju iznad mnoštva bosih nogu u pokretu. Mnoštvo ogoljelih tjelesa mrda, spotiče se i posrće boso po oštrom kamenjaru sinjskom. Ogromna je kolona ljudi bez košulje, hlača i obuće, a svaki u jednoj ruci drži svoj zavežljaj hrane. Uljuljano, polako, tiho, nečujno, svi se izvlače sa uskog mosta i odmiču kolskim putem prema Sinjskom Obrovcu, odakle će dalje prema Livnu i Glamoču.

Kako li će sva ta kolona izgledati nakon nekoliko sati mučnog bosonogog hoda i izranjavanog spoticanja po oštrom kamenju? Da li će bar neko od tih ljudi usput naći ikakvu odjeću, obuću, ili bar ponjavu da umota stopala?

Sve to Matija gleda, gleda, a onda odjednom samo prasnu u smijeh i kroz suze progovori:

- Možeš misliti kako li će sve izgledati kada ta kolona utrapa u čaršiju. Nakon svih onih silnih pokliča, vrištanja i njištanja u polasku, kad se vrati ovako bosih nogu, u lelujavim gaćama, bez ijedne riječi, i to u sam vrh osvajačke udarne igle. Možeš misliti koliko će biti zijevanja svih ostalih kada ih ugledaju, a naroćito kod njihovih žena. U neobuzdanom čuđenju, razglaviće vilice, toliko da ih ni hećim neće namjestiti kako treba...

Ni tu Matijina mašta nije namjeravala stati, te on produži još i u stihovima:

Šta se ono preko polja bijeli,

čiji li su svati neveseli?

Što se jednom i vjetrić ne smiri,

dok sve gaće pronesu veziri?

Talas nezadrživog smijeha prolomi se masom, ali samo zbog Matijinih rijeći, a ne i zbog slike koju gledaju. Jer ipak su saosjećali sa tim ljudima, sa tim trenutkom nesrećnim, kakve donose ratovi i sukobi. Osmijeh se sam od sebe zatomi u gorkoj surovosti, u trenu spoznaje da nikad nisu ni vidjeli nešto slično.

Ovakvo nešto, jedno i jedino, u životu svom, u stvarnosti i u mašti, u ideji i odluci samo jednog čovjeka, a opet u svačijoj. Od ovog momenta ta ideja izgledaše kao jedina koja je u toj situaciji mogla iskrsnuti kao odmjerena i usmjerena u smislu popravki svega što ne valja.

Tek tada spoznaše još jednu ljudsku posebnost tog jednog čovjeka, koji neobično pozitivno utiče na sve oko sebe.

Utom se i Stojanu ote naglas još jedna njegova pomisao:

- A, šta bismo sa njima? Da ih zarobljavamo i hranimo? Je li? Hraniti toliko neprijateljskih usta... Zbog čega? Bože sačuvaj! Pa, to sve ne bi imalo nikakvog smisla. Da se ogriješimo? Je li? To još više nema smisla. Da ih njihovi opjevavaju, a nas da sve više mrze. Bože sačuvaj! Ne treba nam to. Dosta nam je patnje, mržnje, besmisla, i bez toga. A ovo će imati većeg pozitivnog odjeka, nego da smo bilo šta drugo činili, jer vratićemo ih žive i zdrave njihovim porodicama, što smanjuje mržnju i napetost, ali pored toga navodi i na razmišljanje. Mnogo je veći učinak kada su svi živi i zdravi, a njihove ih žene i cure zadirkuju doskočicama: I vi bi s nama u krevet? Vi, takva gospoda u gaćama?

Stojan zasta tek da udahne, pa nastavi:

-Možda ih to natjera na razmišljanje više nego bilo šta drugo. Da se već jednom probude iz sna u kom su zaboravili na mnogo šta razumno, pa i na same sebe. Da u tom buđenju spoznaju da su krenuli mačem i haračem na praunuke svojih pradjedova, na svoj rod i narod, a za interese tuđina, koji im ne dade ništa drugo, do lažna obećanja. Da shvate kako su se ogriješili o same sebe i o svoje postojanje. Da se sjete i osjete kako su dobili život na poklon, i to upravo od onih kojima ga dođoše oduzimati. U svakom slučaju, ako i ne požele razmišljati o tome, mi smo opet na dobitku i u prednosti. Jedna prednost je ta što se dugo neće oporaviti i opremiti za novi pohod, a druga što ova generacija neće imati volju ni da krene. Iz straha da ne doživi isto.

※ Istorijski podaci:

Stojan odrubio glavu Redžep-agi Filipoviću kod Cetine (Filipovići — srpska poturčena porodica iz Glamoča — bili su, kao što je već rečeno, čuveni turski junaci).

Providur Antonio Priuli je i 25. novembra 1669. sastavio posebno pismeno posvedočenje o ratnim zaslugama Gospodara Stojana Jankovića. Zvanično, viteško dostojanstvo je Serdaru Stojanu Jankoviću dodeljeno u Veneciji 13. marta 1670. ''Stoiam Mitrovich, zardar de Murlachi'' postao je ''Kavalier'' i dodeljena mu je ''una colona d’ “oro con medaglia di San Marco”…

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※ Istorijski podaci:

25.11.1669 Providur Dalmacije Antonio Priuli svjedočanstvom potvrđuje Stojanove junačke zasluge u borbama za odbranu Kotara i Zadra. Stojan je svojim četama Morlaka, ne samo odbranio Kotare i Zadar, već potpuno razbio tursku vojsku, zarobio mnoge Turke, zaplijenio mnogo plijena, pobijedio trojicu čuvenih aga... Podstakao je veliko oduševljenje kod svog naroda i kod Mletaka.

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžić i dr. ※

※ Istorijski podaci:

Kad je 1669. godine završen Kandijski rat, zadarski generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Antonio Priuli pismeno je posvedočio o Stojanovoj hrabrosti, navodeći njegova junaštva, a mletački dužd Domeniko Kontarini je izdao dukalu (diplomu) 1670. godine kojom Stojana Mitrovića predlaže Senatu za viteza Sv. Marka (Sveti Marko je zaštitnik Venecije, koja se nazivala i Republika Svetog Marka), što je Senat i usvojio, podarivši Stojanu zlatnu kolajnu u vrednosti od 100 dukata i posebnu dolamu.

Kao Stojanovi podvizi u ratu pominju se tom prilikom sledeći: pogubio je Ali-bega Durakbegovića, odsekao glavu Redžep-agi Filipoviću kod Cetine (Filipovići — srpska poturčena porodica iz Glamoča — bili su, kao što je već rečeno, čuveni turski junaci), posekao je Agu Velagića u Rudopolju (Velagići su i danas veliko mesto kod Bosanskog Petrovca) i Halagu Pajalitovića na kninskom polju Kosovu i "mnoge druge", stekao više robova i "dušmanu naneo znatne štete".4,5

Avgusta 1670. godine Stojan Janković za svoje junaštvo dobija od Mletaka kao nagradu znatne komplekse zemlje (400 gonjala, što je preko sto hektara; gonjal — 2593 m2) u Ravnim Kotarima i kuće u naselju Islam Grčki, što je prethodno pripadalo Turčinu Jusuf-agi Duriću. Pošto je pri tursko-mletačkom razgraničenju sledeće godine Islam, u koji se Stojan bio preselio, pripao Turskoj, on dobija zauzvrat kuću u samom Zadru, u Rajskoj ulici (Ragasiko).

Druži se u to vreme sa Bajom Pivljaninom kada se ovaj 1674. godine preselio iz Istre (kuda je sa svojim hajducima bio izmešten iz Boke Kotorske, a prema sporazumu Turaka i Mlečana) u Zadar i sa njim se orođuje udavši sestru Anku za Bajovog brata Mitra”.

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo ietorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžić i dr. ※

Detalj Sinjskog polja,GalerijaOPG Jagnjić, foto,Nikica Ugrina RadaR

PODELITE OVAJ TEKST NA: