detalj slike: KRK Art dizajn

JUNAK IZ PJESME, LEGENDE, NARODNOG PAMĆENjA

Čitajući rukopis romana Janković Stojan II Jovana Šekerovića Joje

Ranko Pavlović

Nije lako od stvarne, pa još istorijske ličnosti, naročito kad je davno zauzela visoko mjesto u narodnim pjesmama i pričama, jednako kao i u istorijskim dokumentima, graditi literarnog junaka. Šta se, kako i koliko može odbaciti od onoga što je narod smjestio u legendu? Šta se može dodati, a da zvuči uvjerljivo makar onoliko koliko i narodna predanja? Kako prodrijeti u dušu njegovih savremenika, pa ga posmatrati kroz vizuru njihovih shvatanja? Da li ga, opisujući njegove podvige na osnovu provjerenih činjenica, treba spuštati na zemlju, ili ga ostaviti da sa visina koje nije sam izabrao posmatra sebe dolje među onima koji nastoje da potrgaju ropske lance i uspnu se na proplanke slobode?

Vjerovatno je ova i slična pitanja sam sebi postavljao Jovan Šekerović Joja dok je pisao prvi dio dobro prihvaćenog, prije nekoliko godina objavljenog romana Janković Stojan, pa možda i kada se latio pera da, s mjesta i iz vremena u kome ga je ostavio na kraju svog djela, na podstrek mnogih čitalaca, nastavi pratiti ratni i životni put uskočkog junaka koji se istrgao iz legende i, praćen mnoštvom saboraca u trganju turskih i latinskih jarmova i lanaca, nastavio da moćno korača pitominama i krševima slobodarske Krajine i Dalmacije.

Istrgavši svog junaka iz epske pjesme, žive legende i narodnog pamćenja, Jovan Šekerović Joja, na samom početku drugog dijela svog djela, u vidu nečeg što bi se moglo okarakterisati kao moto, čitaoca obavještava da će ovo biti priča o borbi za opstanak, „o jednom narodu i njegovom vremenu“, o narodu koji je, „progonjen, prognan i optužen, smogao snage da preživi, da iz suze izvuče pjesmu, slomljenim krilom poleti, uzdigne se“. Ko je Janković Stojan? Ko je taj slobodoljubivi junak za koga bi se moglo reći da mu dio života obuhvaćenog periodom od 1661. do 1678. godine, koji i jeste u fokusu interesovanja drugog dijela romana, protiče između odrednica „rob“ i „gospodar“? Autor i tu svog mogućeg čitaoca ne ostavlja u neizvjesnosti. On je, piše takođe na početku, čobanče, serdar, vitez, plemić, gospodar, srce svog naroda. Sve to i mnogo više od toga.

Drugi dio romana o Stojanu Jankoviću Šekerović je podijelio u četiri poglavlja („Okupacija“, „Ropstvo Janković Stojana“, „Baština“ i „Dukala“), a svako poglavlje sadrži po pet inventivno naslovljenih cjelina s naznačenim konkretnim vremenskim okvirima i lokacijama u kojima se odvija radnja. Stiče se utisak da se pisac pobrinuo da čitaoca oslobodi traganja za činjenicama koje su podloga za romanesknu priču, jer je osnovne elemente dao već u podnaslovima cjelina koje bi se mogle čitati i kao zasebne priče, mada su utkane u kompaktnu, hronološkim postupkom ispričanu cjelinu.

U prvom poglavlju opisani su događaji koji se odvijaju uglavnom na području kroz koje protiče Zrmanja i u čijem centru je kninsko Kosovo. Šekerović uvjerljivo opisuje bitke koje Janković protiv turskih zulumćara vodi zajedno sa svojim uskocima i hajducima. Pobrinuo se da dobro prouči i plastično predstavi na kojim prostorima su vođene te bitke, koliko je u njima bilo učesnika na jednoj i drugoj strani, koliko je na bojištu ostalo slobodara koji su čuvali svoja ognjišta a koliko njihovih neprijatelja, kakvo je oružje korišćeno, kakvu je strategiju i taktiku Stojan osmišljavao sa svojim najbližim saradnicima, kakve su bure i maestrali razdirali i smirivali duše žitelja tog područja na kome su ale sa Zapada i Istoka (Osmanlije i Latini) kidisale na ponosni i često porobljavani srpski živalj u tom viševjekovnom krajiško-dalmatinskom „ratu i miru“.

Drugo poglavlje, u kome je opisano ropstvo Janković Stojana, čitalac bi mogao doživjeti i kao cjelinu za sebe, kao kratki roman u dužoj epskoj romanesknoj kaži. Narod je u pjesmama koje predstavljaju dragulj u srpskoj epici ostavio vrlo zanimljivo svjedočanstvo o tome šta se događalo ili se moglo događati u tom periodu Jankovićevog života (za koji nije precizno utvrđeno koliko je trajao), a Jovan Šekerović Joja nastojao je da u književnoj formi iznese više činjenica nego što ih je mogao dati narodni pjesnik. Od zarobljavanja na Cetini do sprovođenja u Stambol, preko Livna, Sarajeva i turskih sandžaka, sve do Bosfora, čitalac na neki način, i sam „putujući“ kroz jasnu i preciznu Šekeroviću rečenicu, u koloni koja sprovodi sužnje, upoznaje krajeve kroz koje prolazi i prati precizno opisane događaje. Sužanjstvo u mračnim, vlažnim i pacovima ispunjenim podrumima stambolske „proklete avlije“, ispitivanja, iživljavanje stražara, težak robijaški rad i druge mračne slike, romanopisac zna „osvijetliti“ i lirskim proplamsajima, poput ovog: „Vrabac je jedina veza sa spoljnim svijetom. To malo krilato i slobodno stvorenje treba vidjeti, jer ono donosi nadu, podsjeća da život postoji. Da nije još te ptice, u ovom memljivom mračnom podrumu, pored nesnosnih pacova i mrzovoljnih bića na dvije noge, zaboravilo bi se da ikakav život postoji.“

Opis Stojanovog i Matijinog bjekstva iz turskih kazamata, uz elemente akciono-avanturističkog romana, mjestimično je „prošaran“ putopisnim sličicama, a za sam dolazak u zavičaj, nakon „svih puteva koji su vodili u Krajinu“, sužnjima koji su se oslobodili turskog ropstva sudbina je priredila boj sa zulumćarima. Poslije takvog uvoda u treće poglavlje, naslovljeno „Baština“, Stojana susrećemo u nastojanju da obnovi svoje vinograde i da se posveti porodici, ali potvrdu pretpostavke da ima krajeva u kojima čovjeku nije suđeno da živi u miru nalazimo na nužnosti da se vode bitke za oslobađanje nekih bitnih strateških tačaka, što naravno ne može proći bez Stojana koji je u svemu glavni akter.

Oslobađanje Žegara, Krupe, Bribira i mnogih drugih dijelova Ravnih kotara ne samo da će tim krajevima donijeti makar kraći period mirnijeg života, nego će kod Mletaka ojačati Jankovićev ugled, pa će mu iskazati najveće počasti, a radnju, u četvrtom poglavlju, uz stalnu težnju glavnog junaka da se vraća zavičaju, prenijeti na područje Sinja, Zadra, pa i dublje u Mletačku Republiku. Stojan će postati vitez, mletački velikodostojnik, plemić, ali – znajući neke istorijske činjenice i Šekerovićevu radoznalost, možemo pretpostaviti da to neće umiriti ni Jankovića ni romanopisca, pa možemo očekivati i novi nastavak (ili nastavke) ovog romana, pri čemu će, nadajmo se, autor biti jezgrovitiji, štedljiviji na riječima.

Valja istaći da je Jovan Šekerović Joja vrlo pažljiv prema svom čitaocu. On ga ne ostavlja da bez pomoći luta u traganju za činjenicama koje bi ga mogle interesovati. Na kraju svake cjeline svakog poglavlja on ukratko daje istorijske izvore iz kojih je moguće crpiti podatke koji čine pripovijednu nit ovog djela, navodeći naslove djela i njihove autore, a sve završava i sopstvenim napomenama u kojima iznosi i neke dileme. Na kraju nalazimo i popis 68 likova drugog dijela romana i rječnik manje poznatih riječi i izraza.

Šekerović se potrudio da svoju priču saopšti jasnom, prohodnom rečenicom. Posebnu pažnju zaslužuje njegova težnja da koristi jezik, naročito rječnik, primjeren vremenu odvijanja radnje. Budući da se radnja najvećeg dijela romana odvija u njegovom širem zavičaju, koji on očito bezmjerno voli, čitalac će naići na više opisa, prvenstveno pejzaža, koji pokatkad zazvuče kao pjesma u prozi. To će uvjerljivo ilustrovati nekoliko primjera koje ovdje navodimo.

Evo kako, na primjer, opisuje aprilsko jutro na početku prvog poglavlja:

„Iznad orošene i usnule polutame, predjelom sinula rumen, sva se magli i presijava. U bezbroj duginih nijansi zora rudi, dan bijeli, granjiva.

Ozarena tišina sve kupa i umiva, pramenovima izmaglice briše, pa opet pomalja, kao da ponovo rađa. Iz bjeličastog vela mjestimično izranjaju proplanci i po njima preostali stogovi sijena. Mjestimično lebde šindrani krovovi i slamnati čardaci, dok se iz njih nečujno propinju badže, zidani dimnjaci i tanani pramenovi dima. Odnekud dopiru zvuci probuđenog stada i zov čobana. Dolje kod mlinova voda pršti, šumi, jedva čujno nanosi i zamotava, lakomicu prelijeva, lavežom se pasa poigrava.“

Ili, kao u opisima srpskih romantičara i realista:

„Ovamo, s druge strane, Dalmacija se prosula u svoj svojoj plavkastoj toplini, pomiješala miris zrelih smokava sa slankastim povjetarcem. Daljine još plavlje. Odvlače pogled beskrajnom ravninom Jadrana. Prosto te mame da u odbljesku horizonta prebiraš po nedokučivom.“

Evo i jednog andrićevski intoniranog opisa mosta kod Livna, pri povratku iz stambolskih kazamata i poslije poprišta bitke koju je Janković vodio sa turskim haračlijama:

“U sredini osta kameni most, obasjan pramenom posljednjeg zraka predvečernjeg sunca. Neobično bijel, sav blješti sred okupanog zelenila i mutne bujice. Sve to nadvija umivena rumen, što se za odbjeglim pljuskom tek upali, a već gasne, sa sumrakom tamni.

Osta most da prkosi zubu vremena i nevremena, da odolijeva bujicama, kišama, prilikama, neprilikama. Ostade da sjeća i podsjeća na vremana prošla, na vremena davna. Ostade da besjedi i pripovijeda o ljudima i događajima, da ćuteći priča još neispričano.”

I da završimo vrlo lijepim opisom jutra na Bribirskoj glavici:

„Iz modre tame purpurni zraci udarili horizontalno. Bezbrojne strijele odapete, pa sve više kidišu, nezaustavljivo pale i tope, sve pred sobom probijaju, režu, sijeku kao najoštrije sječivo.

Sijeku i brda i dolove.

Tu i tamo, zarivaju se u padine, pa kad ne uspiju dalje, tu samo blješte i cvile, dok sve ne zapale. Mrklo i tamno plavetnilo pobjeglo iza padina, pa otud bljesku bi da prkosi, a noćcom bi da sniva.“

Drugi dio romana o epskom (i stvarnom) krajiško-dalmatinskom junaku završava se turskim zulumom i bitkom pored turske utvrde Trošenj, poslije čega Janković Stojan u naručju drži uplakano dijete koje je majka izbacila kroz prozor da bi ga sačuvala od gladnog zlikovačkog handžara.

Ne čini li se da se poslije ovakve scene priča mora nastaviti?

PODELITE OVAJ TEKST NA: