detalj slike: KRK Art dizajn foto:Aleksandar Gospic

TAMO SU NAJLjEPŠE BOJE

Ima jedan svijet u kome vrijeme stoji. Samo tamo si svoj na svome bez onog osjećaja otuđenosti i nepripadnosti. Nije zanimljiva uloga stranca, još manje prognanika, a ni ona gdje te zovu povratnikom na svoj prag. Zašto nisi samo i jednostavno stanovnik svog mjesta koje je zapamtilo tvoj prvi korak iako su te okolnosti natjerale na razne promjene, ne tako lijepe i ne tako poželjne.

Znam svakoj litici boju, svakoj stazi dužinu, znam zašto sunce nigdje ne grije tako toplo i zašto se zvijezde na nebu smiju. Znam i buri pravac kretanja kada me sputava i nadjačava se sa mnom pokazujući mi ko ima veću moć. Ne inatim se, a i zašto bi kada mi prija njen zagrljaj. Pa kad bacim pogled tamo u daljinu dok Dinara čeka rađanje novog sutra suze mi zasjaje u oku. Široka ravnica otvorenog srca odavno stoji pusta. Ni traga ni glasa životu koji je nekada ispunjavao. Stojimo i gledamo se u našoj neprepoznatljivosti. Bila sam dijete kada me je ruka nepravde dotakla. Oteto mi je pravo da biram pod čijom kapom nebeskom želim da se budim. Uskraćeni su nam sati i dani zajedničkog odrastanja. I godine prođu u tišini bola koja te prati uvijek jer uvijek si u deficitu onoga što je moglo biti, a nije i nikada neće. Vratim sjećanje na zaspalu prošlost koju hoću da vidim u sadašnjosti. Pokušam, zatvorim oči i putujem. Miris davno izgubljne sreće ponovo je sa mnom. Trčim poljem dok mi se kosa mješa sa žutim klasjem. Viri mi samo glava u toj oazi plodova koji su nastali zahvaljujući vrijednim rukama svih onih koji svoj putokaz vide na ovom prostranstvu. Srce mi radi ubrzano kao da se komore i pretkomore svađaju koja će pobjediti u ovoj trci. Samo mi se čini jer zajednički dobuju od radosti što smo zajedno. Svako godišnje doba je prepuno zadovoljstva koje je proisteklo iz rada vrednih ruku. Na koju god stranu da se okrenem u srcu sam zavičaja. „Kad bi ovako bilo zauvijek“ mislim u sebi, ali ćutim ne govorim, jer sve što kažem drugi mi ukradu.

Neposredno u mojoj blizini žive ljudi kojima ništa nije teško. Umorno izborano lice, ruke obilježene ožiljcima teških poslova, ali osmjeh na licu nikad nije nestao. I ona dobra riječ sa kojom ne oskudjevaju da te počaste, da te nagrade i isprate da ih nosiš čitav život duboko u sebi. Takav je moj narod, kada ga ruše ide samo naprijed jer nazad ionako nema kome. Šetam putevima odavno zaraslim od bola i čistim suzama sve ono što mi zaklanja vidik do sretne prošlosti. Kraj bunara široka smokva, odmah nedaleko od nje trešnja, vinograd u odsjaju prvih jesenjih sonata dok se laste spremaju za neke toplije krajeve. Sve što želiš sve ti je na dohvat ruke. Nebo u svojoj raskoši plavetnila je samo u mom kraju ovako moćno i nježno. I prvi oblak koji po njemu ostavlja crteže mami mi osmjeh na lice. Ne zovem ga, ne tražim ga, sam dođe. U dlanove skupljam miris zavičaja sa kojim umivam lice i molim Boga „samo neka traje“. Na ovoj zemlji bogatoj kamenom čija snaga je nesalomiva, želja da se život vrati tamo gdje je prekinut je neprolazna. Još od onih nevinih jutarnjih godina, kada se odrastalo i učilo da je zemlja i majka i dijete, shvatiš da možeš proći čitav svijet ali samo jedno mjesto je tvoje. Malo ili veliko, poznato ili nepoznato čini dio tebe kao što je noga ili ruka. Ako ti nanesu samo jednom povredu više ništa nije isto. Ostane ožiljak ispod kojeg je sakrivena rana, uvijek sviježa i otvorena, krvari bez vidljivih tragova. I boli juče i danas i sutra jer ne možeš vratiti vrijeme kroz koje prolaziš kao zalutali putnik. Stanem onako sa strane pored sebe i gledam život kome nisu dali da živi. Prikrdam se nečujno na prstima da mi ne prekinu i ovaj hod ka sreći, a znam da neke želje nikada neće dočekati rađanje. Kao nesuđeno dijete, kao neuhvativa nada ostarit ću osiromašena u tim snovima. Vratim se u svoju stvarnost, na svoje tlo natopljeno suzama, na kamen jači od tuđih ruku koje su ga otrgle iz mog zagrljaja i stvaram život iz početka. Zašivam napukla sjećanja da ih ne izgubim, da ih mogu ostaviti u nasljeđe, da oni koji dođu poslje mene nikad ne zaborave odakle su im korijeni. Krenem, stanem, odlazim i vraćam se osuđena na stalne rastanke. Tamo odakle idem ostavljam dio sebe, tamo gdje idem tražim onaj drugi dio da se sklopim konačno u jedno cijelo. Lažu svi koji kažu da vrijeme liječi rane. Ne postoji to vrijeme koje može vratiti život tamo gdje su ga prekinuli. Srce mi kaže sve daj, jer samo jedno mjesto je zavičaj, ali razum pojačava tonalitet jer od te ljubavi ne može da se živi.

Vječiti sanjari, vječne lutalice, vječiti tragači izgubljenih godina. Moja ravnica spava čekajući da je probude iz sna. Znam, traje isuviše dugo. Umorna, prepuštena nekim novim licima vjeruje da nije i ne može sve biti tako crno. Otuđena jeste ali otrgnuta nije. Tamo gdje je sunce zlatno, gdje je mjesec noćni saputnik, tamo gdje zore pjevaju najljepše pjesme, tamo gdje kamen budi emocije, tamo gdje su tijelo i duša u svom odijelu tamo se vraćam i ja. Mogu otići, mogu me otjerati, mogu mi zabraniti ljubav koju joj dajem ali nikada me neće rastaviti od nje. Tu gdje sam postala, tu ću i nestati. Moja ravnica je moj početak i moj kraj.

PODELITE OVAJ TEKST NA: