25. novembra 1669. godine - Dukala.

13. marta 1670.g. - Venecija, vitez sv. Marka.

10. avgusta 1670.g. - Jankovića dvori.

VITEZ

Nekako pod jesen završi se taj predugi Kandijski rat. Primirje nastupi odjednom, iznenada, gotovo niotkud. Ljudi kao da tek tada shvatiše koliko su mali i bezuticajni u svim tim velikim i zanovjetnim dešavanjima. Svejedno, radost primirja stiže u sve krajeve. Ruke kao da same i nehotice odbaciše oružje, a prigrabiše motike i ostale kućne alatke. Krenuše obnove i kućni poslovi na sve strane. Tako bijaše i u svoj okolini zaliva, u Budinu, u varošici Mitrovića i u kući Stojanovoj.

Sumoran novembarski dan. Gust oblak se spustio do zemlje. Zgusnuo se i smračio toliko da ni jednoj zraci sunca ne dozvoljava da išta obasja.

Od zaliva podburilo, zastudilo, studen se i u kosti uvlači. Zemlja se napila vlage, sve se lijepi za obuću i ašov.

Svejedno, Stojanu sve to ne smeta. On samo žuri da što prije završi posljednje radove u vinogradu. Štija sve brže, žureći da izgura i to nekoliko redova što je ostalo.

Između zavijanja bure, odnekud doprije i glas konja. Tiho zarza. Stojan podiže pogled i u dnu vinograda ugleda konjanika kako dolazi. Veoma je mlad, u odveć nakinđurenoj uniformi. Sjedi na uglađenom vrancu i sve se osmjehuje. Tek kad priđe bliže, Stojan u njemu prepozna mletačkog glasnika iz Zadra. Kurir glavnog providura.

Nekako i nehotice sinu mu kroz glavu: „Šta sad ovaj hoće? Da me puste bar nekoliko dana da se odmorim od svega. Čim mi nije mač u rukama, odmah su mi svi za vratom.“

Utom glasmik priđe, osmjehujući se sve više. Kako pozdravi tako zavuče ruku ispod dolame i izvuče veliku plavu kovertu. Još dok je pružao prozbori:

- Nisu sve vijesti tužne i ružne. Meni je pripala čast da ovaj put obradujem i, vjeruj mi, i sam sam radostan zbog toga.

Velika svijetla koverta uvezana pozlaćenom vrpcom i učvršćena voskom zlaćane boje, čijom gotovo cijelom površinom dominira otisak pečata, glavnog providura u Zadru. Iznad pečata još piše ime Antonio Priuli.

Obične svakodnevne pošiljke se najčešće dostave u rolni, uvezane vrpcom i bez ikakve koverte. Kako izgleda, ovdje se radi o dokumentu kog treba čuvati da bi trajao.

Kako Stojan otvori kovertu, iz nje izviri fino ukrašena podeblja hartija na kojoj u naslovu ukrasnim slovima piše „Dukala“... uvjerenje, svjedočanstvo...

Stojanov pogled i nehotice zađe u slova i tekst:

-Nakon izuzetnih bitaka na Bribir potoku (decembra 1668.g). i na Sinju (avgusta 1669.g.), odlučio sam se za sljedeće:

- Za izuzetan doprinos tokom već završenog Kandijskog rata, a posebno u oslobađanju Zadra i Ravnih Kotara, a kasnije i velikog dijela Dalmacije i Dalmatinske zagore, nenadmašnom morlačkom serdaru Janković Stojanu dodjeljujem ovu Dukalu.

- Za izuzetno planiranje i rukovođenje morlačkom vojskom, predlažem unapređenje Janković Stojana u najviši rang oficira.

- Za sve pobjede u ličnim obračunima sa nekoliko turskih vojskovođa, proglašavam Janković Stojana junakom Dalmacije, te ga, na osnovu toga predlažem Duždu i Senatu u Veneciji za dodjelu Titule „Vitez Svetog Marka“.

I molim Senat da obezbijedi sve potrebne privilegije, koje ta titula sadrži.

U dnu teksta potpis Antonio Priuli i preko potpisa pečat glavnog providura za Krajinu i Albaniju, u Zadru.

Stojan nije mogao da povjeruje. Kolebao se sam u sebi i nije umio da dokuči pravu riječ, ćutao je.

A kad kratko pogleda donosioca koverte, on se i dalje blago osmjehivao. Dok je konj i dalje sagnut čupkao travu pored vinograda, a jahač se objeručke pridržavao za unkaš, iz tišine iskrsnu pitanje:

- Jesam li rastužio ili obradovao? Nadam se da sam obradovao i drago mi je zbog toga.

Stojan se samo kratko osmijehnu, a kurir produži:

- Dobro i ne moraš mi ništa reći, ja sam već radostan. I da ti prenesem još nešto: Priuli je zamolio da dođeš sutra prije podne.

Stojan potvrdi dolazak, a kurir povocem zakrenu konja i podboge ga mamuzom.

Više puta je Stojanov pogled prelazio sa konjanika na kovertu u zemljavim rukama, a misli su se samo rojile.

Šta sutra?.. Šta prekosutra?... Dokle ovako? Kuda i čemu sve ovo vodi? Dokle će se sve to moći nositi? Unapređenje donosi veće i složenije obaveze.

Bezbroj pitanja se rojilo, a ni na jedno nema odgovora.

U svakom slučaju, kada zadarski glasnik zamače iza brežuljka i Stojan kovertu zatače u rašlje grma, pokvasi dlanove i dohvati ašov. Ta preostala desetina jutra, brzo bijaše ištijana i Stojan se uputi kući.

Još s vrata, dočeka ga Vinka sa pitanjima:

- Ko ti je to bio gore?

- Zadarski glasnik.

- Šta sad opet hoće?

- Evo, pogledaj. Konačno, ovaj put, neće ništa.

Vinka otvori kovertu i silno se iznenadi:

Je li moguće da nešto naše ili nekog našeg ispoštuju?. Vitez Svetog Marka... Pa to je najviša i najzahvalnija titula što je jedan čovjek može dobiti u vojničkom smislu. I ovlašćenje da upravljaš sa nekoliko hiljada vojnika.

Mali Konstantin istrča iz kuće. Kako zagrabi ispred svojih vrata jurnu pravo na Jandrina vrata i upade sav usplahiren:

- Ćićo, Jandre, ćaća je postao vitez.

- Ma. Šta veliš?

- Ćaća je postao najveći vitez. Eno dukale.

Istrčaše njih obojica i jedan za drugim pravo na vrata kod Stojana. Jandre ne može da vjeruje pa sve sa Vinkom zaviruje ponovo u dukalu, a kada se stvarno uvjeri, zguli kapu, sav se pretvori u osmijeh, te raširenih ruku prozbori:

- Znao sam ja, sinovče moj, da ćeš ti dogurati daleko, ali ovoliko, niko nije mogao ni zamisliti. Davno si ti to zaslužio, no nikad se nije moglo reći da će to ikad iko primijetiti.

- Sutra moram u Zadar, kod providura. Neće mi samo čestitati, već će i nove zadatke dodijeliti.

- Pa neka, sve je to život. Dobro je da je tvoje zalaganje i žrtva već jednom primijećena, pa sad, vidjećemo kako će sve teći dalje.

- Vidjećemo.

Tog utorka, 26. novembra 1669. ljeta gospodnjeg, u varošici Mitrovića bilo je opšte veselje. Skupili su se tu gotovo svi iz Budima, pa mnogi iz Posedarja, pa mnogi iz Ražanca i Vinjerca, ali i iz Zadra. Orila se pjesma do kasno u noć.

Sutrdan se Stojan rano spremi. Dobro istimari i uglanca konja i ormu, a potom obuče najsvečanije odijelo i uputi se u Zadar, kod glavnog providura.

Providurov ured je bio na istom mjestu već godinama. Sjećao se mnogih detalja još iz vremena kada je dolazio sa ocem Jankom. Ništa se nije promijenilo, samo su se u omanjem travnatom dvorištu dvije smokve razgranale više i stono grožđe je produženo do kraja dvorišta.

Na kapiji Stojan pokaza dukalu, ostavi konja kod čuvara i brzim koracima uputi se u glavni ured.

Kako pokuca i otvori vrata, providurovo lice se razvedri u osmijeh.

- Eto prilike da se jednom sretnemo i u vedrijem raspoloženju. Nakon svakog rata, pa i ovog Kandijskog, pored svih muka dodijeli se i poneko priznanje. Prije svega, želim da ti čestitam na muškom držanju!

Rukovaše se srdačno, nakon čega providur produži:

- Takođe želim da ti se zahvalim na izuzetnom doprinosu u odbrani od Turaka u svakom slučaju. Analizirali smo sve vas istaknute serdare u morlačkoj vojsci, ali tvoji doprinosi su daleko iznad svih ostalih. Ne samo da si odbranio Zadar i Kotare, već si Turke potpuno razbio širom Dalmacije. To je što se tiče tvog rukovođenja i planiranja, a što se tiče ličnih dvoboja, to je posebna priča.

Već sam Duždu poslao zahtjev, da ti se dodijele privilegije koje zaslužuješ. Ovog momenta te proglašavam serdarom cijele Dalmacije, dakle tvoja uloga je Capo di Morlachi, ili vođa svih morlaka, svih vojnika i vojnosposobnih ljudi iz reda srpskog i ostalog nemletačkog naroda na teritoriji Dalmacije.

Molim da ova zaduženja preuzmeš bez pogovora.

Još nekoliko stvari sam dogovarao sa Duždom, Dominikom Kontarinijem, ali ne bih sada o svim detaljima. Mislim da će dalje nadležnosti preći na njegov nivo i on će te o svemu blagovremeno obavijestiti. Nadam se. Bar tako mi je obećao, a on kada nešto obeća, očekuj da će biti izuzetno dosljedan da sve to i dovede do konačne realizacije.

Tokom ovog službenog govora Stojan je ćutao i razmišljao o tom Antoniu, kako je moguće da onaj rođeni oficir, strog i nabusit, odjednom ovako omekša i popusti, pa još na kraju da ga pita koje piće želi.

Vraćajući se kući više je razmišljao o zaduženjima i obavezama, nego o nagradi. Na nagrade nije ni navikao. Nikad ih nije ni dobijao, pa ih i ne osjeća, nema predstavu kako da ih dočeka, niti kako da se postavi. U svakom slučaju predveče dođe kući više potišten nego razdragan.

U tom zimskom zatišju od okršaja sa Turcima, Stojan najčešće obavlja zadatke čuvara reda u području Ravnih Kotara i Bukovice.

Petnaestog januara, bijaše srijeda. Osvanuo manji snijeg. U neko doba pred podne, kako Stojan iziđe u dvorište, između šljiva ugleda konjanika kako dolazi i razmiče snijegom otežale grane.

Kada priđe bliže, Stojan u njemu prepozna onog istog glasnika iz Zadra. Još u dolasku prozbori:

- Opet donosim radosnu vijest.

Pruži poveću kovertu i dodade:

- Ovo je sada od Dužda, Dominika Kontarinija.

Stojan otvorii i pogleda, kad ovaj put krupnim zlatnim slovima piše - Dukala.

U nastavku teksta stajalo je redom: Na osnovu prijedloga proveditora Antonia Priulia i Dužda Dominika Kontarinija Senat Mletačke Republike Janković Stojana proglašava Vitezom Svetog Marka. Takođe senat predlaže da se titula uruči u Veneciji na glavnom trgu i glavnoj svečanosti posvećenoj Svetom Marku, na dan 13 marta, ove 1670. godine.

Dalje u potpisu stoji: Senat Mletačke Republike, Venecija.

Uručiti: Duždu Dominiku Kontariniju, imenovanom Janković Stojanu i Arhivu Senata.

Kada uđe u kuću, Vinka ga upita šta se dešava, a on samo kratko odgovori:

- Sad moram i u Veneciju.

- Znači ideš na dodjelu priznanja. Spremi se, pa put pod noge. Kad ti se već svašta u životu izdešavalo, kao nikom živom, neka se desi i to. Uostalom, navikao si ti svuda probijati led i turske oklope. Nije to za tebe ništa naročito, jer navikao si i na gore. Uostalom, nećeš se ljuljati i žuljati u sedlu do Venecije, valjda će se naći jedno mjesto u nekoj zaprezi, makar poštanskoj.

- Ma, jok, mnogi oficiri iz Zadra idu na tu proslavu brodom, sa njima ću.

- Neka ti je sa srećom, pa vidjećemo kako će sve teći dalje.

Prođe i taj januar, prođe i februar. Stiže i taj mart i sedmog marta ujutro Stojan porani u Zadar. Tamo je svog konja ostavio u štali, uz ostale konje mletačkih oficira, a potom se uputio na brod. Tu na molu zadarske luke stajalo je mnoštvo mletačkih oficira. Mnogi su bili sa svojim damama. Kad se ukrcaše na brod i posjedaše, Stojanu se nekako javiše misli da pokuša povezati i uporediti ovaj odlazak u Veneciju, sa onim odlaskom u Stambol. Bilo je tu ipak velike razlike. Sada ruke nisu bile vezane i sjedio je na udobnijem sjedištu. Ovdje su mu se svi smiješili, a u onom odlasku za Stambol, mnogi su ga vezanog gledali mrko kao zvijeri, što jedva čekaju da rastrgaju.

U svakom slučaju i te misli su mu prekidali mnogi sagovornici koji htjedoše neke detalje o njemu čuti iz prve ruke. Pa su u nepresušnom nizu slušali o njegovim doživljajima, i sve što bi više pitali pojedinosti bi se množile i tako u nedogled, sve do Venecije.

Šesti dan, 12. marta, stigoše u Veneciju.

Tu ga svi dočekaše prijatno kako se nije ni nadao i to s velikim uvažavanjem, jer jedini on sutra prima takvu titulu.

Sutradan na glavnom trgu, nepregledan defile vojske i gospode. Dođe i njegovih pet minuta. Fanfare označiše početak svečanog čina javnog proglašenja i dodjele titule.

Morao je prići i kleknuti dok mu je glavni, mačem na čelu blagosiljao upis u krug najslavnijih.

Taj mač na čelu, možda i nije stajao predugo, ali za Stojanovu narav jeste. Jer da još samo malo potraja, već je riješio da to sve prekine, ustane i smakne mač, jer dosta je više mačeva nad glavom.

Bilo kako bilo i to se nekako završi, fanfare najaviše završetak dodjele titule, a onda drugi između prisutnih pruži Stojanu dolamu i kapu kao znak gospodske odjeće i uz to kožnu torbicu sa stotinu dukata.

Priđe i treći čovjek što na podlozi poput tankog jastuka, držaše oružje. Kako priđe, tako prozbori:

- Ovo je samo za viteza.

U naručju se blistao viteški mač, sav optočen srebrom i zlatom, a na ivici zaštite oko rukohvata, velikim izrezbarenim filigranskim slovima, stoje inicijali J. S. Tu pored mača stajaše još blistavija kratka puška, španska kremenjača, još finije optočena srebrom, zlatom i dragim kamenom. I na njenoj dršci stoje filigranski inicijali J. S.

Nekako ovo zadnje Stojana najviše i obradova, jer bijaše sastavni dio njegovog života i svakodnevica njegova. Bijaše nešto od čega se ne rastaje ni u snu, ni na javi.

Prođe i sve to, Stojan se dvadesetog marta nađe opet u Mitrovićima. I ovaj put ga dočeka veliko veselje. Njegovoj tituli veoma su se radovali svi najbliži saradnici, a posebno Cvijan Šarić, Jovan Monasterlija, Vid Žeravica, Jovan Sinobad, Smoljan Mihaljević, Smoljan Smiljanić, Pavle Unčević, Vuleta Rajčević, Jakov Mitrović... Kao nikad u životu radovali su se Matija Miljković, Ilija i Savica. Ovo je bio jedinstven dan u životu strikana Jandre. Njegovom veselju nije bilo kraja.

Tokom zime i proljeća, nakon završetka rata i Turci su se umirili. Zapadno od Krke i Cetine ostaše jedina uporišta Nadin i Trošenj, ali u miru i bez ikakavog povoda za borbu.

Stojan imaše sve više obaveza u Zadru. Često bi, a ponekad i svakodnevno, jutrom odlazio u grad, a uveče se vraćao kući.

Desetog avgusta, dok je bio u blizini prostorija dalmatinskog providura Antonia Barbara, on pozva Stojana u svoj ured. Kad Stojan uđe Barbaro prozbori:

- Kakav bi to bio vitez, kad ne bi imao svoj dvorac?

Dok je Stojan razmišljao šta bi ta neodređena misao mogla značiti, u njegove ruke stiže urolan papir učvršćen vrpcom, propraćen još jednom čudnom i neodređenom Barbarovom mišlju:

- Svakako si ga i sam oslobodio i za njega život založio. Koliko vidim bivši korisnici se tu više nikad neće ni vraćati, svjesni da su bili na tuđem. Pročitaj!

Na papiru je krupnim slovima pisalo: Za izuzetan doprinos u oslobađanju Dalmacije od turske okupacije, tokom Kandijskog rata, a u skladu sa titulom, vitezu Svetog Marka, Janković Stojanu u trajno vlasništvo dodjeljujem dvore bivšeg age Turića u Islamu Grčkom. Uz dvore dodjeljujem i sve pripadajuće zemljište površine četiri stotine gonjala.

Ova odluka je punovažna. Sve pomenute objekte i zemljište, dotični može koristiti kao svoju imovinu, već od momenta uručenja ovog dokumenta.

U potpisu je stajalo - Providur Dalmacije Antonio Barbaro, 10. avgust, 1670. g., ovjereno pečatom.

Barbaro uz smiješak samo pruži ruku i kratko izusti:

- Čestitam! Neka ti je srećno i berićetno!

Stojan se srdačno zahvali i iziđe iz ureda. A već u dvorištu spopadoše ga kojekakve misli.

Šta da radim s tim imanjem?

Pola ga je porušeno u ondašnjem boju, a pola kasnijim nevremenom i pljačkom.

Na ivici dvorišta, gotovo ispod prozora, aga je tu sahranio svoje roditelje. Šta da radim s grobovima?

Mnoge brige su nadolazile i redale se u nedogled. Ali pri povratku iz Zadra, Stojan ipak svrati u dvorište bivšeg age Turića. Onako na konju, prođe lagano sve obore i bašte, a zatim se uputi i okolo u polje, sve dokle su dopirale pripadajuće parcele.

Na kraju se opet vrati u blizinu glavne kuće i zastade pored malog vremenjaka izvora.

Dugo je tu stajao i razmišljao.

-Kad sve sabereš i oduzmeš, pa, nije to tako ni loše.

Ipak se tu može izgraditi dobro imanje.

Odmah ću tu uložiti onih sto dukata i još nešto ušteđevine. I ne samo da ću obnoviti, već i proširiti. Te dvore ću umiti kao niko prije.

Na tim ruševinama izgradiću „Jankovića dvore“.

Kako god bude, grobove starih Turićevih roditelja nikad neću dirati, neka im je laka crna zemlja!

Sve je to tako postavila, podesila, namjestila neka viša sila, neka sudbina ili univerzalna vrijednost koja je iznad mene i mojih shvatanja, koja od nas malih sićušnih i neprimjetnih u moru prolaznika traži samo jedno zasluženo poštovanje.

Nije čovjek najpametniji i zbog toga ne treba da sudi brzopleto i naprečac.

Od čovjeka su uvijek pametniji uslovi, pravila, zakoni života, opstanka, postojanja.

Sutra ujutro krećem sa obnovom imanja.

Nema više premišljanja.

Uzmi to što ti život nudi.

Ne očekuj ono što nema, već prihvati to što ima.

Zasuči rukave i kući.

※ Istorijski podaci:

Po završetku Kandijskog rata, dana 25. novembra 1669. godine, generalni providur Dalmacije, Antonio Priuli je pismeno potvrdio zasluge Stojana Jankovića u oslobađanju Dalmacije od turske okupacije. Tom prilikom je naveo mnoštvo Stojanovih junačkih podviga i efikasnog komandovanja u oslobađanju Ravnih Kotara i Zadra. Stojan je svojim četama Morlaka ne samo odbranio Kotare i Zadar, već potpuno razbio tursku vojsku. Tom prilikom je zarobio mnoge Turke i zaplijenio mnogo plijena. Osim toga, uspješno je vodio mnoge odbrambene bitke i izvan Ravnih Kotara, pri čemu je, u ličnoj borbi, pobijedio trojicu čuvenih aga, agu Velagića u Rudopolju, Halagu-agu Pajalitovića na kninskom polju Kosovu, i Redžep-agu Filipovića na Cetini kod Sinja.

Nekoliko dana kasnije mletački dužd Domeniko Kontarini izdaje dukalu (diplomu) kojom Stojana Mitrovića predlaže Senatu za “viteza Svetog Marka”, najveću državnu vojnu počast.

Sveti Marko je zaštitnik Venecije, glavnog grada Mletačke Republike, koja se još nazivala i “Republika Svetog Marka”. Senat je ovaj prijedlog prihvatio i odmah usvojio.

U januaru 1670. godine Stojan je od tadašnjeg mletačkog dužda Domenikusa Kontarina dobio pismeno priznanje o proglašenju u „Viteza svetog Marka“

※ Izvor: Internet, grupa autora.

※ Istorijski podaci:

Kad je 1669. godine završen Kandijski rat 1645 – 1669 u ratu su Malta, Španjolska, Sicilija i Kandija…), zadarski generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Antonio Priuli pismeno je posvedočio o Stojanovoj hrabrosti, navodeći njegova junaštva, a mletački dužd Domeniko Kontarini je izdao dukalu (diplomu) 1670. godine kojom Stojana Mitrovića predlaže Senatu za viteza Sv. Marka (Sveti Marko je zaštitnik Venecije, koja se nazivala i Republika Svetog Marka), što je Senat i usvojio, podarivši Stojanu zlatnu kolajnu u vrednosti od 100 dukata i posebnu dolamu.

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžić i dr. ※

※ Istorijski podaci:

Par meseci kasnije (10. avgusta 1670) dalmatinski providur Antonio Barbaro, kao nagradu za vernu vojničku službu, dodeljuje Vitezu Stojanu Jankoviću kuće u Islamu i dodeljuje mu investituru na četiri stotine gonjala zemlje kod istoga mesta (inače, gonjal je površinska mera, koja je iznosila 2593 kvadratna metra).

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※ Istorijski podaci:

U vremenima mirnim Stojan Janković je nastavljao da vrši službu u interesu Republike Svetog Marka. On je, na primer, zajedno sa ražnačkim i posedarskim harambašama bio zadužen da otkriva pljačkaše i ubice na svojoj teritoriji i da ih privodi pravdi. Takođe, vršio je plenidbu opljačkane robe i druge poslove, koji danas spadaju u domen policijske delatnosti.

22. januara 1671. godine je postavljen za zapovednika tvrđave Ostvorice.

Ostalo je upamćeno da mu se 1674. godine rodio sin, Gospodar Đurđe Alviže (Zorzi Alvise) i to iz braka sa prvom mu ženom, Vinkom (Vinca) ili Vukom (Vuca) (u dokumentima se pominju oba imena). Iduće godine je se venčala i blagorodna Gospoža Janja (Anna Giancovichi), sestra Gospodara Stojana i to sa blagorodnim Dmitrom Nikolićem (Dimitri Nicolich). Već smo rekli da je Dmitar bio brat slavnoga harambaše Baja Nikolića Pivljanina. Njih dvojica, sa trećim bratom, Petrom, su boravili u Zadru od konca Kandijskoga rata do izbijanja Morejskoga rata. Inače, Janja Nikolić (rođ. Janković) je umrla vrlo mlada. Bilo joj je svega dvadeset i pet godina, kada je, 9. januara 1680., pala i slomila vrat. 25. avgusta 1675. se pominje i drugi sin Viteza Janka, Gospodar Nikola (Nicolo). Tada su on i jedan od njegovih stričeva (ne zna se da li Zaviša ili Ilija) primljeni u jednu od konjičkih četa zadarske posade.

Upamćeno je i to da je Gospoža Manda, druga Stojanova sestra, 1676. rodila muško dete. Iz braka sa pomenutim harambašom Bajom Nikolićem Pivljaninom (Bagio Nicilich) je rođen mladenac Simeon. Te iste godine (1676), Stojan Janković se po drugi put oženio, ali je to nešto duža priča.

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※ Komentar autora:

U Dalmaciji, za vrijeme Mletačke uprave, dukalom se nazivalo uvjerenje, svjedočanstvo, diploma, pa čak i dopis ovjeren potpisom ovlaštenog lica. Ovaj naziv su donijeli i koristili providuri.

Na glavnoj državnoj svečanosti u Veneciji, uz najveće državne počasti, dana 13.3.1670. godine Stojan Janković je zvanično proglašen u „Viteza svetog Marka“.

Tom prilikom mu je još dodijeljeno:

- Plemićka dolama sa pozlaćenom kolajnom u

vrijednosti 100 dukata,

- Ukrasna kapa kakvu nose samo plemići na

svečanostima,

- Mač viteza sa srebrnom drškom,

- Kremenjača ukrašena srebrom i dragim kamenom

- povišica plate na 20 dukata mjesečno.

Po slobodnoj procjeni u današnje vrijeme to je vrijednost od 5000 KM, Ili oko 2600 evra, s tim da je u ono vrijeme, 20 dukata imalo mnogo veću kupovnu moć, u materijalnom smislu. To je mjesečna procjena vrijednosti njegovog angažmanja u vojnom, političkom i organizacionom smislu na teritoriji Krajine, što je bilo u rangu plata visokih oficira tadašnje Mletačke Republike, ili Republike Svetog Marka.

Novi dalmatinski providur Antonio Barbaro je 10. avgusta 1670. godine, svojim ukazom i zadarskim dokumentom, Stojanu Jankoviću dodijelio kuću i 400 gonjala zemlje. To prazno imanje u Grčkom Islamu, prethodno je već godinama koristio bivši turski aga Jusuf-aga Turić. Izuzetni Stojan Janković, branitelj Evrope od porobljavanja, kao i hrišćanstva od poturčivanja, dobio je i tu veliku nagradu, prema tadašnjim propisima o članovima reda viteza i plemstva.

Mnogi Žegarani, a sa njima i Mitrovići, vratili su se iz Budina na svoja ognjišta u Žegar. Stojan se maksimalno angažovao u obnovi starih žegarskih ognjišta, kao i svoga rodnog. Takođe je užurbano radio na preseljavanju svoje familije u Zadar. Zbog obaveza se i sam morao preseliti bliže svojim nadređenim i gdje pripada oficirima visokog ranga. Na korištenje je dobio jednu oficirsku kuću, u „Rajskoj“ ulici, i tu doveo svoju porodicu.

U međuvremenu je radio na obnovi imanja u Islamu Grčkom. Oronule i u silnim borbama oštećene objekte, Stojan je u narednih nekoliko godina obnavljao i proširivao.

U jesen 1676. godine konačno je doveo i tu stalno nastanio svoju familiju. Tada je objekte doveo u konačnu formu koja se danas naziva „Jankovića dvori“. ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: