|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Moj parćupan Mišan
Parćupan je daleki predak, stariji i od desetog koljena. Kada sam došao do rodslova moje loze, on mi je nekako zapao za oko. Godine koje sam posmatrao bile su period doseljavanja mojih predaka na prostor Korduna. Bijaše to negdje pred kraj 17. veka. Mišan Šaula bejaše mlad momak, okružen mnogobrojnim članovima porodice. Njegov otac Kalanj bio je na glasu, posebno u starom kraju gdje su živjeli. Oni su se davnih godina iz Hercegovine doselili u ravnije i pitomije krajeve kod dvije velike rijeke, na prostor ušća Vrbasa u Savu. Mišan je uvijek žalio za tim krajem. Govorilo se da majka ne može voljeti dijete koliko on voli Posavinu. Morali su da odu jer Turci poharaše zemlju tih godina. Pretjeraše Ugare preko rijeke Save, a naselja u kojima su živjeli moji preci pripadoše Osmanlijama. E, vala, nije im se više živjelo.Čuli da se dobiva pusta, jalova zemlja i posjedi u Habzburškom carstvu i krenuše na put bez povratka. Kalanja su već shrvale godine. Mišan mu je bio najmlađi sin, pored još četvorice starijih. U Hercegovinu nije bilo povratka iako su dolazile dobre vijesti, da je sve više dobrih lokalnih domaćih begova, potomaka poturčenih očeva i djedova, koji drugačije i bolje gledaju na raju, seljaka, kmeta. Međutim, pravoslavni živalj je na njih gledao sa više mržnje nego prema porobljivaču. Zbog njih stari kraj posta nedođija. Kalanj je bio sin jedinac u Dobročina i Žive. Dobročin je bio pismen i nagodan među ljudima i dao je Kalanja u nauk. Šegrtovanje. Ljubav ga je trgnula više od naukovanja,mlad se oženi i porodi silnu djecu sa tri žene. Dobročin mu nije zamjerao jer je bio sav srećan što mu je sin jedinac obnovio čitavu lozu koja će sigurno ostaviti potomstva u vijekove. Veliko pleme Dobročinovo u Hercegovini stradalo je od kuge. Počistila ih kao kosa mladu travu. Starac Ananije, koji je bio poznat trgovac u zabrđu, računao je da potomke gurne u Dubrovnik da bi izbjegli kugu, ali kuga se iz tog smijera širila i on im dade na volju da se raspu na sjever, odakle su stizali aberi da kuge nema i da života ima. I tako Dobročinov djed Bogić Šaula dođe u Posavlje gdje mu se rodiše sinovi Zdraviša i Života. Zdraviša mlad stradaše u nekom turskom zulumu, a Života se oženi i dobi sina Dobročina i četiri kćeri. Dobročina sahraniše pored njegove Žive uoči Đurđevdana, one godine kad sila udari na silu i nastrada jadna raja od koje mnogi ostaše bez ognjišta i odoše u progonstvo zapadno od Posavine na kordunsku zemlju koja je u to vrijeme bila nemirna granica sa Turcima i Kranjcima, a koja se uvijek mogla preobratiti, sad na stranu jednih, sad na stranu drugih. Ali, ipak je Austrija polagala tapiju na svoje posjede iza kojih je stajao Bečki dvor, ne mareći za turske provale, sve dok je bilo krajišnika graničara koji su po cijelom Kordunu, od Sinja do Belog Manastira i dalje do Karpata, imali svoje čardake, karaule i posjede. Bila je to granica sa mnogo rupa i trebalo je naseliti još mnogo porodica čija bi pokoljenja provela život na granici, braneći Evropu od najezde Osmanlija. Kalanjevi sinovi, došavši u nove krajeve, posjede plemića Budačkih koji izgubiše zemlju i grad još u 16. vijeku, naseljavaše se sa ostalima sve do posjeda Skradskih, koji su isto bili pusti jer ih je plemkinja Babonožićka izgubila u bici sa Turcima prije nego što je pao grad Budački kojeg je poharao Ferhad paša sa svojim janjičarima u proljeće 1576. godine i od opljačkanog bogatstva izgradi džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci. Zemlja bijaše pusta i jalova, zapuštena, puna kamena i kupine, sitnog raslinja i sva obrasla u resan. Došlo leđa iz Bosanske Krajine koja će svojim znojem natopiti tu zapuštenu zemlju i učiniti je plodnom.
|
