detalj slike: KRK Art dizajn

Primirje 1672 – 1676

Zadar, Ravni Kotari, Bukovica, Bribir...

Gospodar u službi, ili sluga u gospodarstvu.

GOSPODAR

Dvojak posao dvostruko više iscrpljuje svakog čovjeka, pa i Stojana. Klasična vojnička uloga zapovjednika i glavnog i odgovornog za sva dešavanja na Bribir glavici, zahtijeva punu aktivnost tokom cijele sedmice, tako da je taj nedjeljni dan odmora, kod kuće s porodicom, ili na imanju s radnicima, svaki put jedva čekan. Ali i tu se nagomilane sedmične obaveze tiskaju, jedva čekaju svoj red, tako da i taj jedan dan odmora više liči na radni dan.

Ponedjeljkom ujutro Stojan dolazi u Zadar da primi obavještenja iz protekle sedmice i naređenja za narednu sedmicu u civilnim obavezama i u ulozi glavnog nadzornika za sprovođenje reda i mira na području Ravnih kotara, Bukovice i sveg okruga zadarskog.

Većina dana redaju se jednolično i monotono, bez ičeg zanimljivog za jednog Stojana, koji je navikao na izuzetno buran život. Njemu bijaše zanimljivo jedino kad dovedu u red neku od prostorija u krugu zidina Bribiirske glavice. Tu gradnja nikad nije ni prestajala. Povazdan se nešto zida, malteriše, pokriva, a svaki drugi ili treći Dalmatinac je zidar i graditelj. Dovoljna je samo zamisao šta da se radi i odmah kreće akcija. Tako je već za nekoliko prvih mjeseci, a naročito nakon prve godine, sva tvrđava na Bribir glavici sinula u obnovi. Svi uvaženi gosti i oficiri divili su se Stojanovom domaćinskom odnosu prema svemu što je u djelokrugu njegovih obaveza.

Iz sve te jednoličnosti, poneki dan ipak bljesne svojom posebnošću i nastojanjem da se svrsta među one za pamćenje.

Jednog dana, negdje početkom jeseni 1673. godine, Stojanu stiže neobično pismo. Koverta boje slonove kosti, omotana je i ukašena plavkastom trakom sa pozlaćenim nitima. Na poleđini finim filigranskim slovima piše Peter Chivran.

Peter je tada već bio generalni providur, a u pismu se obraća posve obično i naklonjeno. Između ostalog, u tekstu piše sljedeće:

„Poštovani konte Janković, obavještavam vas da se u mojoj porodici priprema veliko veselje. Naime, ženi se moj najstariji sin Alviže i na moje pitanje, koga planira za kuma, on mi je, kao iz topa, kazao vaše ime. Još dodaje da bi mu bila velika čast i ponos da ima velikog viteza za kuma. A i moj lični stav je da bi taj čin još više učvrstio veze i povjerenja između naših dvaju naroda, odnosno između Mletaka i Srba.

Nadam se da ne namjeravaš odbiti i da ćemo se uskoro svi radovati. Molim da mi što prije javiš svoju odluku, da li pismeno, ili usmeno kada dođeš u Zadar.“

Dok je stajao na zidini bribirske tvrđave zagledan u daljinu, Stojan je razmišljao na svoj način: „Na svetkovine i praznike nisam navikao. Nisam ti ja za takve stvari. Neka to čine oni koji uživaju u tome, oni koji umiju da se vesele po cijeli dan i noć. Ali, bilo bi veoma neprimjereno ne prihvatiti. Dakle, bez obzira na to što možda nisam rođen za velike proslave i veselja, uz dužno poštovanje prihvatiću. Taman mi se ukazuje prilika da prošetam svoju dolamu i šešir, da pripašem svoje viteško i svečano oružje, tek da ne zarđa.“

Prekosutra, čim stiže u Zadar, Stojan pokuca na vrata službene prostorije glavnog providura, i uz izvještaj sa Bribira, izrazi pristanak i zahvali se na pozivu u tako uvaženu ulogu.

Ćivran je bio veoma radostan i dok je točio vino, posebno je naglašavao da je to porodično veselje, te očekuje da i Stojan obavezno prisustvuje sa svojom porodicom.

Predveče Stojan konačno banu i na vrata svoga stana, te porodici saopšti poziv na najveću zadarsku svadbu i najugledniju ulogu u tom događaju.

Djeca kao djeca, oni su se već silno obradovali, posebno mala Anastazija, ali Vinka ostade nekako nespokojna.

- Šta ćemo obući, crni Stojane?

- Šta i ostali narod.

- Lako je tebi tako reći, ti već imaš odjeću za sve prilike. Uostalom, vama muškarcima valja cio život nositi jedno te isto, kao uniformu. Tako ste i navikli. Ali šta s nama ženama, Šta da obučemo ja i mala Anastazija?

- Do tada je ostalo još dvadesetak dana i imaš dovoljno vremena da sa djecom obiđeš krojače i sašiješ nešto prikladno za tu priliku.

- Tako je. Sebi i Anastaziji pripremiću po haljinu, šešir i sandale, a dječacima kratke hlače, cipele, bijele košulje i meke bićve, kupovne.

Mislim da će to biti prikladno.

- Eto, već si pola posla uradila i vidiš kako je sve jednostavno kada krećeš planski i bez panike.

Prođoše tri sedmice, dođe i ta subota, Jankovići se obukoše najsvečanije i stigoše na veliku proslavu. Bijahu tu veoma lijepo ugošćeni i prihvaćeni, isto kao i najbliža rodbina, jer kumovi su za svako poštovanje. Posebno bijahu srećni i zahvalni roditelji mladoženje, ne skrivajući svoju naklonjenost familiji izuzetnog viteza dalmatinskog.

Vinka je sve vrijeme bila zaokupljena haljinama i nakitom drugih žena, a djeca kolačima.

Prođe i taj dan u nezaboravnom veselju, porodica Janković se sve slobodnije osjećala u toj novoj gradskoj sredini i u svojoj ulozi.

Naredna cijela godina, za Stojana bijaše veoma naporna. Jedne sedmice boravi na Bribiru i vodi brigu o svim vojnim potrebama i obavezama u konjici bribirskoj, kao i u cijeloj tvrđavi. Na kraju, kad treba da nastupi odmor, on prelazi na zadarske obaveze, čuvanje reda i mira, na području Ravnih Kotara i Bukovice.

Bez obzira na to što ima udobnu kočiju i izvanrednog jahaćeg konja, cjelodnevne obaveze su iscrpljujuće. Jedva katkad stiže da obiđe radove na imanju u Islamu Grčkom, da utanači s majstorima šta treba, da im ostavi napojnicu, a oni neka nabavljaju i kupuju šta već treba. Zbog njegove česte odsutnosti, radovi i ne idu predviđenim tokom. Budući da u takvim obavezama ne stiže na svako mjesto svog imanja, primoran je da popusti, neka poslovi teku svojim tokom.

Sljedeće godine, nekako s proljeća, porodica Janković utanači krštenje djece. Budući da Đurađ i Anastazija još nisu kršteni, dogovoriše sa kumom Alvižom Ćivranom (Alvizie Chivran) i krštenje obaviše u pravoslavnoj crkvi sv. Proroka Ilije u centru Zadra.

Prema tadašnjoj mletačkoj tradiciji, iz izuzetnog poštovanja prema kumu, muškom djetetu se uz osnovno ime i prezime, dodjeljuje i kumovo ime, tako da je na veliku radost kuma, mali Đurađ u krštenici dobio svoje puno kršteno ime Đurađ Alviže Janković. U mletačkim zapisima iz tog vremena ostade zapisano: Djurad Alvizie Giancovich, figlio di Stogian Giancovich, edi dona Vinca, sua consorte (supruga kavalira). Takođe, u krštenicu upisaše i malu Anastaziju Janković, te i to sve obaviše uz veliko veselje i radost mnogobrojne rodbine i prijatelja.

Ovo primirje, za Stojana postade nekako monotono i naporno. Ne donese ni mira ni odmora, koliko je bilo za očekivati i koliko bi bilo sasvim razumno i logično. Nije tu bilo nezadovoljstva s postignutim u ličnom životu i sa mjesečnim primanjima, već je bio isuviše željan odmora. A pored toga i mnoge druge njegove lične želje morale su stalno da čekaju. Sve se svodilo na neku puku službu u kojoj čovjek nema ni trenutka vremena da odahne, da se posveti sebi i svojim nastojanjima, da osjeti život, a ne samo da služi.

Eto, još od lani čekaju ograde na imanju u Islamu Grčkom, pa svi vinogradi. Još sobe nisu ni okrečene, a kad će porodicu konačno smjestiti u svoj dom, bogzna.

O svemu tom životnom, Stojan je stalno razmišljao, dok je predano radio i obavljao sve svoje zadatke, nadajući se da će se ipak jednog dana sve posložiti i doći na svoje mjesto.

Sljedeće godine pred jesen, kod Mitrovića, Jankovića iznad svih obaveza i događaja, kao najvažnije iskrsnu velika svadba. Obje Stojanove sestre pristadoše na udaju, i to u istom danu i još za dva brata rođena.

Desi se upravo onako kako su se njih dvije mnogo puta šalile. Desi se kao sudbina, ili kao prizivano, da se i šala obistini. Mladoženje su Mitar i Branko Nikolići, ali u Zadru i okolini poznatiji kao Mitar i Bajo Pivljanin. Obojica su već do tada stekli naklonost, poštovanje i ugled okoline, Mitar svojom službom u mletačkoj konjici, a Bajo ulogom serdara zadarskog. Zagledaše oni dvije sestre rođene iz uglednog doma Mitrovića i sad su u namjeri da to i krunišu vjenčanjem.

A sve bijaše od početka na dobrom putu i sa dobrim namjerama, jer se i upoznaše u dobrim okolnostima, kad svi činiše dobra djela. Braća Nikolći bijahu na pomoći dobrom prijatelju Stojanu, da što prije dođe do doma svojega, a sestre Mitrović to isto činjaše bratu rođenom.

Jednog posve običnog prijepodneva, u svojim zadacima čuvanja reda i mira, Stojan se nađe u sred sela Kamenica.

Da li ga tu dovede sudbina, ili Stanoje, pokradeni domaćin u svojoj muci i nevolji. Nakon poziva, Stanoje ga dočeka na ulazu u selo, upozna sa više detalja i sa mjestom odakle bi se moglo krenuti u pokušaj razotkrivanja slučaja. Na kraju dodade:

- Uze mi lopov četiri najbolja jagnjeta, koja sam kanio ostaviti za prirast i razvoj stada. Četiri baš najbolja, kao da mi moju životnu muku želi učiniti još gorom, ne da mi napretka, unazađuje me, kao da mi se podsmjehuje i ruga.

- Možeš li mi pokazati gdje je bilo stado u trenutku krađe, i odakle da krenemo?

- Evo, to je mjesto gdje svakodnevno držim ovce. Ograđeno je i nema nikakve mogućnosti da same iziđu četiri, a ostale ne. Ujutro sam ih pustio iz ovčinjaka, kao i svakog jutra pregledao ogradu i uvjerio se da je sve kako treba. Zatim smo se svi u porodici spakovali i otišli na slavu. U kući mi je ostala stara mati, sama, sa slabim sluhom i nogama, nisam ni računao da bi trebalo da šta obilazi i nadgleda. Lopov je ujedno i dokonjak, uvijek ima vremena da vodi tuđu brigu, da kombinuje i smišlja, pa se tako dosjetio da je moje stado bez nadzora i zaključio je da krene u akciju.

- Na koga sumnjaš?

- Na Jovundžu.

- Zbog čega ga tako zovete?

- Tako ga svi zovu. Otac mu dade sasvim pristojno ime Jovo, ali on ga svojim ponašanjem naruži dozlaboga. Ne znam ko mu dade tako prikladan nadimak, kao da je mene pitao. To je jedan krupan čovjek, prepun snage, ali ni u šta pametno da je upotrijebi. Ništa neće da radi. Društveno je veoma neprikladan, nezgrapan, suprotnost je svemu, nigdje se ne uklapa i živi mimo sav svijet.

- Možeš li mi reći još koju riječ o njemu?

- To je jedan osobenjak, zapušteni neženja, gotovo beskućnik. I ono malo kuće i okućnice što mu od oca ostade, ne gleda. Češće pijan prenoći u grabiku, nego u kući. Ima tamo u šumskom dolu, pored potoka, drveni sto i dvije klupe, što mu je još otac napravio, tu on provodi vrijeme povazdan sa svojim drugarom Lazijom. Tu oni kad piju, kad spavaju. Ponekad se vide kako lože vatru, nešto peku na ražnju, nekad divljač, nekad domaće i stalno govore kako su kupili, ili zaradili radeći u drugom selu, a nikad ih ne vidiš da nešto rade.

- Hoćeš li mi pokazati to mjesto?

Stanoje ćutke krenu i začas se nađoše u vijugavom zavučenom dolu, pored potoka, koji je krivudao između stoljetnih grabovih stabala. Oniže blage padine pod gustim krošnjama drveća, bijahu prošarane većim gromadama kamena krečnjaka. Zaleglom tišinom razliježe se simfonija mnoštva nevidljivih ptica. Nasred male zaravni stoji prastari sto s jednom otkinutom daskom, na kome još stoji nešto posuđa i ostataka hrane.

- Evo, to je taj njegov prostor u kom radije obitava nego u kući rođenoj, udaljenoj tek dvjesta koraka. Tamo u uglu, ispod nevelike stijene, vatrište je sa dva kamena za oslanjanje ražnja i još nekoliko sličnih okolo za sjedenje. Ako je to već tako, tu bi dolje niz potok trebalo biti mjesto na kom se priprema ražanj. Tu bi se mogle nalaziti i kožice, koje možda još nije stigao niti mario baciti dalje, spaliti, ili na neki drugi način ukloniti kao tragove, da ne odaju.

I, tek što krenuše niz potok, za oko im zape ražanj prislonjen uz drvo, na jednom mjestu nagorio i po izgledu korišten više puta. A kad priđoše bliže, primijetiše da se i po mirisu osjeća nedavno pečenje. Na nekoliko koraka sa jedne velike hrpe granja, Stojan podiže dvije gornje sa još nedovoljno uvelim lišćem i reče:

- A ove dvije kožice, jesu li ti poznate?

Stanoje priđe i potvrdno klimnu glavom, a Stojan produži:

- Sad nam je već dosta toga jasno i mogli bismo da potražimo tog čudnog domaćina ove čudne doline.

- Mogli bismo ovom stazom do njegove kuće, pa možda ga tu negdje i sretnemo.

Tako i krenuše prema njegovoj kući. I tek što banuše iz šume, na stotinjak koraka ispred sebe ugledaše čovjeka kako na stazi stoji okrenut bočno i pogledom prebira nešto u daljini.

Stanoje šapnu da je to onaj koga traže i potom još tiše nastavi govor.

- Smio bih se kladiti, da nas je sve vrijeme posmatrao iz prikrajka i shvatio sve zbog čega smo tu, samo se sada pravi kao da nema nikakve veze s tim. Vidra je on, Stojane, i rijedak prepredenjak. Zna na čemu zemlja stoji, a pravi se da ne zna ništa. Veoma je razborit čovjek, samo opet s druge strane, nije sav. Jer da jeste, ne bi sebi dozvolio tako neuredan život, ne bi se bavio tako nečasnim radnjama, ne bi to činio prvim komšijama.

Dok su mu lagano prilazili, on se najednom okrenu i kao začudi, a kada ga pozdraviše, ležerno otpozdravi i prozbori:

-Bog dao dobro, ljudi! I kojim dobrom, u ovim mojim pustim sokacima?

Budući da su se već dogovorili da u ovom slučaju razgovara samo Stojan, da komšije ne ulaze u prepirke i razmirice, te on sam i odgovori:

- Radovalo bi i nas da je nekim dobrom, no izgleda da nismo te sreće. Juče je ovom tvom komšiji ukradeno četvoro odrasle jagnjadi, pa krenusmo preko sela da priupitamo mještane znaju li šta o tome.

- Duše mi moje, ne znam ja ništa.

- A ovo fino mjesto, pored potoka, iza nas, ko ga koristi i povremeno tu boravi?

- To fino mjesto može koristiti ko hoće, niko mu ne brani, a i ja tu povremeno boravim.

- Juče oko podneva, tu su pristavljena dva ražnja, a iza podneva, pečenja je bilo u izobilju. Iako je noćas svu noć padala kiša, sa ražnja se osjeća miris nedavno pečene jagnjetine.

Jovundža je Stojana gledao netremice, već prilično nervozan i gotovo oznojen u svom savladavanju i grozničavom razmišljanju. Mjerio ga je od glave do pete, njegovu visoku i vitku figuru, Tamnu odjeću, besprijekorno čistu kratku pušku za pojasom, viteški mač, neobičnog rukohvata i zaštite oko njega, mirnu ruku koja je nehajno držala povodac prekrasnog vranca, i ispred svega Stojanov staložen, ali pronicljiv i prilično oštar pogled.

Na koliko li je samo megdana stao i kolikko li je siledžija pregazio!

O bilo kakvom protivljenju tu nema ni govora, jer taj čovjek ispred njega ne daje nikakvog povoda, a osim toga šta bi god grubo i silom pokušao, ne znaš kako bi sljedećeg trena prošao.

Već se Jovundža debelo kolebao u sebi, jer je, izgleda, satjeran u ćoše, sapleten kako se nije ni nadao, naročito kada Stojan nastav dai govori:

- Budući da smo pod onom hrpom granja pronašli dvije kožice, koje je ovaj tvoj komšija prepoznao, sve je već jasno kao dan i molim te da se urazumiš. Ako želiš da budeš pošteđen svih neprijatnosti u vezi s tim, a naročito priče po selu i cijelim ovim krajem, vrati ovom čovjeku dvostruko, jednom robu za robu i drugi put robu za nevolju. Ako nećeš, ima i drugih načina, na primjer, da odmah kreneš sa mnom u zadarski zatvor, pa kad tamo odradiš i ovce i svoju hranu i sva zalaganja drugih ljudi oko tebe, onda ćeš moći ići kući. Nemoj da odugovlaćiš sa odgovorom i smišljaš ga kao za malu djecu, urazumi se.

Jovundža je jedno vrijeme kršio prste i nervozno se kolebao, a onda, uvidjevši da bi sve drugo izgubilo smisao, odjednom popusti:

- Dobro, gospodaru, vidim kako je. Napravio sam grešku i sad se iz nje valja čupati.

- Jednom se nećeš iščupati nikako, kako razmišljaš. Činiti tako nešto u svom najbližem komšiluku, i još misliti da ćeš ostati neotkriven, pa ti stvarno misliš da svi drugi ne znaju ništa. Kako imaš dušu uzimati od ovih što crnče i povazdan rade da išta stvore i skuće između ovih prokletih ratova, dok ti ležiš u svojoj hladovini i smišljaš koga li ćeš kad opelješiti. Zašto ne naražnjiš svoje ovce, pa da svi budemo mirni. Imaš i u tvom stadu debele jagnjadi, i to dovoljno da ih koristiš i prodaješ i još da ti ostane. Da ne ulazimo u još neke druge detalje i oko stvaranja tvoga stada...

Jovundža se silno iznenadi, jer nije mogao ni pretpostaviti da će ovako direktne, oštre i u brk izgovorene riječi ovdje čuti. Drugi ljudi se obično suzdržavaju, iz raznih razloga.

Stojan još doda:

- Primoravaš me da ti tako skrešem, nagoniš me, tražiš mi to, a i ja bar tako da naplatim svoje lomatanje po ovim gudurama i dolovima, da bar neku zadovoljštinu nađem, ako li je uopšte ima smisla tu tražiti i očekivati. Vrati ovom čovjeku osam ovaca, i da smo svi mirni i zadovoljni!

Utom se oglasi i Stanoje:

- Ma, ne mora mi vratiti dvostruko, dovoljno je i četiri iste težine, samo da se ovo jednom okonča i da smo mirni poslije svega.

Tada i Stojan pokuša da zaključi:

- Dobro, kako god se dogovorite, neću vam smetati u tome, samo se dogovorite i da znamo da smo ovaj slučaj okončali.

Nekoliko sati kasnije, tokom povratka kući, Stojana su opsjedale mnoge misli. Dok je vranac neumorno kaskao, neprekidno su se nizale i nadovezivale jedna na drugu.

Što više okupatori navaljuju i tu se zadržavaju, sve više i kvare mnogo šta, a ljude najviše. Evo i u vrijeme primirja, prestupa i prestupnika je sve više.

Ljudi gube osjećaj slobode, a odmah uz to i povjerenje da će mu njegovo lično zalaganje donijeti korist. Više puta progonjeni i uskraćeni za svoju ljetinu, sve više strijepe i gube povjerenje u dugotrajnije poslove, kao što je sezonska proizvodnja hrane. Pojedinci sve više pribjegavaju bržem načinu prikupljanja hrane, makar to bilo i krađom. Ljude je sve manje sramota ponašati se ružno i naopako, a okupatoru to sve više odgovara, jer u haotičnom i beznadežnom stanju lakše mu je vladati.

Još da se nismo sabrali u jednu te istu misao i cilj, izrodili potomstva više nego što ih dušmanin može uništiti, kako bi tek onda bilo.

Inostranom agresijom i unutrašnjim javašlukom davno bismo mi već bili pregaženi i zaboravljeni. Ne bi se nama ni za trag znalo. I to bi izbrisali, koliko su gladni zla i tuđe nevolje. Čovjeku je živjeti časno i kad život iskušava. Dok nečovjek i ne haje, jer mu ništa nije sveto.

Opet, kada sve sabereš i oduzmeš, ostaje ti samo da se pitaš ima li još igdje u svijetu da život čovjeka iskušava toliko i tako, kao u Krajini, u ovoj mojoj postojbini. To traje već vijekovima, pa i danas, neprekidno, kao nigdje.

Ali čovjekovo je da bude čovjek, pa dokle, dotle. Bar potomstvo da sačuva. Bar budućnost da postoji. Samo, šta li će i život goli, ako nigdje ništa nema? Ako nema ni o čemu, ni po čemu. A još uz to, propisuju ti sve oni što ništa ne rade, šta smiješ i ne smiješ, šta trebaš i ne trebaš, koliko šta košta i kome za šta da se obratiš. Ako ti unište slobodu, domovinu, imovinu, pravo na ponovno kućenje, kud ćeš onda? Kuda da ideš i šta dalje da radiš? Život kmeta i čivčije nije život. To je puko ropstvo koje priziva na bunu, a u bunama se gine, naprečac i odreda.

Kako čovjek da prevaziđe sva ta iskušenja?

Kako i potomstvo da održi? Šta li će i dokle uopšte u ovom ovoliko surovom, da ne kažem poganom svijetu? Kako li će u tom toliko nedozvanom, razvratnom i raspojasanom svijetu, u kom su neki od glavnih uređivača najskriveniji, jer već znaju unapred da su najpoganiji. Sebi su prigrabili svu vlast i imovinu, sva prava, pravila i pravdu, sve prevare i obmane, te još za lične interese čine najveća zla, a svoje žrtve optužuju i proglašavaju najvećim krivcima.

Pohlepa ih zaslijepila tako da od nje više ništa i ne vide. Tako radeći, sve više utiču na većinu onih što ni o čemu ne brinu, koji iz skromnosti na sve ćute, a budući da je ćutanje i odobravanje, nehotice i nesvjesno itekako potpomažu, presuđuju da tako i ostane. A budući da su malo čega svjesni, ne vide da svojim ponašanjem podržavaju da prav čovjek bude kriv, a krivi da bude prav. Tako svesrdno pomažu da svijet bude još više izvraćen, kao da im je takav ljepši, bolji, kao da će se u takvom sve ljepše osjećati i bolje snalaziti. Niti ih ti problemi dotiču, niti ih je zbog toga sramota.

Kao ni onog nesrećnika danas, što komšiju prvog pljačka.

Gospodaru, gospodaru! Kako li se danas samo snishodljivo ulaguje, kada mu postade prpavo. Kako li me samo razdragano oslovljava taj ubogi prestupnik, sitni lopov, neuki jadnik, koji se nada da će jednog dana lopovlukom steći ugled i poštovanje okoline. Kako li bi on rado da zagospodari ičim, makar djelićem tuđe imovine, makar sa četiri tuđe ovce, makar jednim ručkom.

Mogu misliti koliko li on samo bijaše osion i nadmen u trenutku pljačke. Ma, bio bi on u stanju svašta učiniti, možda i ubiti tog ko bi ga slučajno primijetio. Koliko li puta u takvom trenutku ljudi pobjegnu glavom bez obzira, iz strijepnje da momentalno ne postanu žrtve kao svjedoci.

A kako li samo puzi kada mu bijaše prpavo. Kada me je ugledao i shvatio da je otkriven, da više nema opravdanja, zalegao je po podu kao ponjava, kad rekosmo čije je stado pljačkao, gdje i s kim je ražnjeve okretao, gdje je sakrio kožice, koje je vlasnik već vidio i prepoznao.

Samo što ne puže po zemlji kada je osjetio da bi u momentu mogao doživjeti velike neprijatnosti, samo da je još produžio praviti neprilike.

Ali iz straha da se to ne desi, odmah je krenuo da se povinuje. Naročito kada sam mu rekao da oteto mora vratiti dvostruko, ako uopšte želi da ga i ubuduće smatraju čovjekom. Iznenada je pristao na sve. Navalio je čak da me zove u kuću na ručak i nije prestajao dok mu nisam rekao da ne želim da ručam opljačkanu jagnjetinu.

Vjerovatno, siroma’, i nije imao šta drugo da mi ponudi, dok je momentalno zastao i to više nije ni pominjao, kada je shvatio da bih radije bio danima gladan nego činio mimo svojih principa i shvatanja. On, jadan, misli da svi imaju njegove poglede na svijet oko sebe, da svi razmišljaju kao on i vide sve oko sebe isto kao on.

Dokle li sve čovjek može ići u svojim glupostima, kada je nerazborit i nema nikakvu umnu moć da izvaže i zaključi šta je šta i kud šta dođe.

A ti si primoran da sve to gledaš i stalno se rveš s takvima. Dovoljno je samo da djelić nečeg tako negativnog vidiš, i već si umoran od svega. Umoran si i od same pomisli da ti takvi mnogo šta određuju. Da ti mnoge dane kroje, u po mira unose nemir, da te rastuže i nasikiraju i kad ne bi trebalo.

I još te nazivaju gospodarem.

Gospodaru, gospodaru…

Koliko vidim, ja sam gospodar samo sopstvenog stava i mišljenja o pojmu gospodara, ili o svemu tome u šta me je ovaj život uvalio.

Da sam kojim slučajem stvarni gospodar, svuda bi zavladao potpuni mir. Nastupila bi potpuna sloboda za svakog čestita čovjeka na ovoj planeti. Niko više ne bi bio nikom sluga ni rob, niti bi morao nekog da trpi. Svako bi se izdržavao od svojih umnih sposobnosti i svog rada. Niko ne bi smio praviti koristi od rata na račun bilo čije nesreće ili tuđeg rada. Sve bi bilo javno vrednovano.

Tu rata više ne bi smjelo ni biti. Suprotstavljene strane ne bi smjele ustati iza stola za pregovore dok se ne dogovore. Pregovarači bi mi bili prvi krivci za sve ostalo što bi se mimo plana događalo, pa neka se misle kako će i dokle.

Lako im je slati tuđe sinove u krv i smrt za svoje interese.

Svoje bi oni slali prve, majčin sine, svoje!

Svoju bi oni djecu rođenu u prve redove, a ispred njih svih i oni lično prvi na nišanu, pa neka onda vide i okuse kako je.

Neka onda planiraju, pričaju, ubjeđuju, pregovaraju i budu gospodari.

Eh, da li sam samo malo gospodar, kako bih im rado pokazao.

Ali, budući da oni znaju moja razmišljanja, nikad mi neće ni dozvoliti takvu ulogu, već samo ovakvu da njome zamažu oči i meni i ovom mome namučenom pa raspetom rodu i narodu, da se time malo zadovoljimo, ali istinsku slobodu koju kao sav normalan svijet zaslužujemo, neće nam prepustiti nikad, jer ne uklapa se u njihove planove.

Kandijski rat je već odavno završen, a ni jedan osvajač, ni istočni, ni zapadni, ne ide svojoj kući, ne izlazi iz moje Krajine, ne ostavlja nas na miru i u miru.

Nisu oni tu zato što vole nas, već što vole sebe i svoje interese.

Samo je pitanje trenutka kad će buknuti neki novi sukob. Narod je odveć izranjavan, ponižen, ojađen. Dovoljan je i najmanji nepromišljen potez nekog pojedinca, na bilo kojoj strani, i eto ti problema na sve strane. A nerazboritih je napretek svuda i u svakom trenutku spremnih podržati problem, bez imalo razmišljanja. Ima čak i onih koji bi veoma rado potkresali problem i u tome tražili neku svoju zadovoljštinu, interes ili osvetu, ne misleći ni najmanje o posljedicama.

O, Balkane moj, kako li ćemo i dokle nas dvojica?!

Vranac najednom zastade, kao da mu sama ruka nehotice zateže povodac.

Sa desne strane puta začu se čekić gdje udara drvene klince na gornjem vijencu crkve. Dvojica neimara tiho razgovaraju dok predano rade na postavljanju gornjih veza u krovu crkve sv. Georgija, koju je Stojan dao graditi pored Jankovića dvora.

Dvije žene iz komšiluka, tu pored puta, upravo završavaju postavljanje ručka na travi, za četiri osobe, za dva majstora neimara, za sveštenika i za putnika namjernika. Nisu ni slutile koga li će imati za namjernika, pa kad ga ugledaše, gotovo uglas izustiše:

- Gospodaru, hoćete li ručati sa nama?

Stojan kliznu iz sedla, prebaci povodac preko donje grane na obližnjem stablu i priđe.

Sljedeći trenutak više nije ni ličio na prethodni, niti je bio napet pritislim brigama. Vedrila ga je jedna sasvim druga, mnogo prijatnija slika života, u kojoj se gradi i stvara. To novo stvaranje već je i sveštenik Obren nazdravljao i blagosiljao:

- Danas srezujemo krov, a sutra već pokrivamo ovaj naš sveti hram. Neka nam je srećno i berićetno! Neka nam je od tvog srca i u tvoje ime, Stojane naš, koji si sve ovo osmislio i započeo na dobrobit svih nas, a potomaka najviše! Neka nam Bog usliši želje, podrži sreću i s nama se raduje na ljeta mnogaja i za vjeke vjekova! Uzdravlje!

※ Istorijski podaci:

U vremenima mirnim Stojan Janković je nastavljao da vrši službu u interesu Republike Svetog Marka. On je, na primer, zajedno sa ražnačkim i posedarskim harambašama bio zadužen da otkriva pljačkaše i ubice na svojoj teritoriji i da ih privodi pravdi. Takođe, vršio je plenidbu opljačkane robe i druge poslove, koji danas spadaju u domen policijske delatnosti.

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※ Istorijski podaci

1672 porodica stanuju u Zadru. Zapisano u crkvi s.v Petra da je Stojan s Vinkom prisustvovao krštenju kao kum.

1674. zadarski pravoslavni paroh Atanasije Triolo krstio je, u crkvi svetog Ilije u Zadru, Đurđa Alviža, figlio de Stogian Giancovichi, edi dona Vinca, sua consorte (žena kavalira). Mletačko ime Alviže nadjenuto je djetetu iz počasti prema kumu Alvižu Ćivranu (Chivran), sinu generalnog providura Petra Chivrana...

1675. zabilježeno ime Stojanove žene... isti paroh krstio kćerku Anastasiu – zabilježeno: figliola di Stogian Giancovichi e di Vuca, sua consorte ... Po svoj prilici, pravo suprugino ime je Vuka ili Vukica...

Negdje u isto doba udaju se obje Stojanove sestre, (Ankica i Manda) za dva rođena brata iz Zadra, Mitra i Baju Pivljanina...

Izvor: Boško Desnica „Stojan Janković i uskočka Dajmacija“, str 168. ※

※ Istorijski podaci:

Naime, izvesno je da je Stojan sam ubio svoju prvu ženu Vinku (ili Vuku, kako se pominje i u krštenici njihove poslednje kćeri, Anastasije, od 26. februara 1675), ali svi aspekti toga nemiloga događaja nisu potpuno istoriografski rasvetljeni. Nešto se, ipak, zna! Naime, neki spisi svedoče da je 10. juna 1676. u kući u Rajskoj ulici u Zadru, Gospodar Janko zatekao svoju nesrećnu ženu gde čini preljubu sa jednim muževljevim prijateljem. Pomenutoga preljubočinca ljubomorni muž rani iz kubure, ali ovaj uspede da pobegne. Nesrećna žena, pak, ostade na mestu svoga sagrešenja, pokošena trima udarcima sablje, koja je do tada presudila tolikim dušmanima. Razjarenoga supruga, Viteza Janka, po ovome svedočanstvu, ruka pravde nije stigla. Dr. Boško Desnica, na osnovu iskustva i porodičnoga predanja smatra ovu verziju događaja sasvim verovatnom i mogućnom. Za nas je ovo dovoljno da kao takvu i mi primimo ovu verziju te davne drame. Naime, prema saznanjima dr. Desnice, Stojan je Vinkom bio oženjen još pre 1666. i svoga ropstva. U Zadru oni stanuju verovatno od 1671., a sigurno od 1672. godine. Kao što smo videli, iz ovoga braka je Stojan imao decu: Nikolu, Đurđa – Alvižea (italijanski dodatak narodnom imenu je poneo u čast kuma, Alvižea Ćivrana, sina generalnoga providura Petra Ćivrana) i Anastasiju. Inače, pomenuti (najstariji) sin, Gospodar Nikola Janković, je poginuo u Levantu 1687. godine, kao pukovnik pešačke regimente sakupljene od strane njegovoga oca. Mladi život Gospodara Nikole je još jedan od kamičaka u mozaiku zasluga blagorodnoga doma Jankovića, koji je ovaj ugradio u venecijanskoj borbi protiv mrskoga Turčina, što kidisaše kroza sve te vekove na sve ''što se Krstom krsti''. No, ipak se ne možemo oteti krajnjem utisku da su i tu Srbi prolili more svoje junačke krvi za tuđe interese! Kako bilo, prema svima raspoloživima podatcima, biće da je se nesrećni udes Gospože Vinke odigrao 10. juna 1676. godine. No, prema tradiciji očuvanoj u gospodskoj kući Dede–Jankovića, tragičnome događaju se daje nešto drugačiji i, reklo bi se, naivniji vid. Naime, udova i kći (Gospoža Jelisaveta) poslednjega Dede–Jankovića, Konta Ilije, prenele su predanje (očuvano u familiji Desnica), kako je jedan Stojanov kum svratio njegovome domu kada ovaj nije bio tu. Kum je nameravao da putuje u Mletke i svratio je da upita kumu, Gospožu Vinku, treba li joj šta iz prestonice. Ona je tada, navodno, naručila par mletačkih papuča i malko zadigla suknju da mu pokaže na kakvu obuću misli. Na tu scenu nailazi impulsivni i ljubomorni muž, prekaljeni ratnik i ubija ženu u nastupu besa. Uza sve dužno poštovanje prema predanjima familije Mitrović–Janković–Dede–Desnica, ovu priču moramo smatrati dirljivo naivnom u nastojanju da očuvaju dobro ime i čast davno preminulog pretka, Gospože Vinke Jankovićeve. Uostalom, ne peva li i sam genijalni Njegoš da je ''ćud ženska smiješna rabota'', da ''ne zna žensko ko je kakve vjere'' i da će hiljadu ''promijeniti vjera, da učini što joj srce žudi''?!

Kako bilo, Gospodar Stojan sklapa bračni ugovor sa svojom novom izabranicom već 24. avgusta 1676. godine. Brak je sklopljen još 16. avgusta, a nova Gospoža Janković je Antonija Reci iz zadarske, grčke, rimokatoličke porodice (Reci ili Rezzi, prema onovremenim dokumentima).

Zanimljivo je da je se brat Stojanov, Gospodar Zaviša, venčao već idućeg dana (17. avgust 1676.) Gospožom Marijom Lase (Maria Lase), u istome hramu Svetoga proroka Ilije u Zadru.

Vitez Zaviša (Zavissa) se u dokumentima iz arhiva pomenutoga hrama pominje kao Sava (Sabba Giancovichi), ali su ga u porodici, od milja, nazvali i Savicom ili Zavišom. On će biti, takođe, jedna od vrlo značajnih ličnosti koje je ovaj blagorodni dom podario svome narodu. Gusle su pevale i o ovome srpskome Vitezu.

No, vratimo se Stojanu i njegovom drugom braku! Već iduće godine (nakon venčanja), tj. 1677., rađa im se sin Josif (Josepho).

Nedugo zatim je porodica uvećana još jednom prinovom. Gospoža Janja Nikolićeva, Stojanova sestra, rađa sina Nikolu.

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※ Istorijski podaci:

Izgleda da Janković za svoje nedelo nije odgovarao vlastima, odnosno da je imao svedoke o opravdanosti svoga postupka, jer se iste godine (26. avgusta istog ljeta…) oženio sa Antonijom Reci (Rezzi), Grkinjom, grko-katolkinjom po veroispovesti (pravoslavci koji priznaju papu za vrhovnog poglavara), sa kojom je imao decu Magdalenu, Janka, Mariju i Slobodana 9*, koji su rano poumirali, ali i sina Konstantina, koji ga je nadživeo.

Vukica Janković je po svoj prilici izgledala kao Penelopa, dok su memoari zapisali ovu porodičnu dramu kao književno djelo vrijedno predstave u čitavoj Mletačkoj republici… Pokradeni su memoari i zapisi… Vukicu su zabilježile i epske narodne pjesme.

Izvor: - Boško Desnica -„Stojan Janković i uskočka Dalmacija“ strana 166.

Porodični stan u ulici „Rajskoj“, Zadar...

Porodična drama dana 10 juna 1676, popodne... ※

※ Istorijski podaci:

Sa ženom Vinkom (ili Vukom?) izrodio je Stojan sinove Nikolu i Đurđa i kćer Anastasiju. Juna 1676. godine, a prema hronici Zadranina Teodora Rinaldija, u nastupu ljubomore ubio je suprugu, koju je, navodno, zatekao kako greši sa nekim njegovim prijateljem: ljubavnik je, iako ranjen iz Stojanove kubure, uspeo da pobegne, a žena Stojanova je izdahnula nakon tri udarca sabljom. O samom činu ostala je priča kod potomaka Jankovića, odnosno Desnica, da je navodno Stojan bio bez razloga ljubomoran, jer je njegov kum uoči odlaska u Veneciju bio došao da se oprosti i pozdravi, ali pošto Stojana nije bilo kod kuće on se tada zapriča sa Vinkom i priupita kumu šta da joj iz Venecije donese, a ona mu, zadigavši suknju, pokazivala obuću kakvu je želela i to baš u momentu kada je banuo Stojan!4

Izgleda da Janković za svoje nedelo nije odgovarao vlastima, odnosno da je imao svedoke o opravdanosti svoga postupka, jer se iste godine oženio sa Antonijom Reci, Grkinjom, grko-katolkinjom po veroispovesti (pravoslavci koji priznaju papu za vrhovnog poglavara), sa kojom je imao decu Magdalenu, Janka, Mariju i Slobodana 9*, koji su rano poumirali, ali i sina Konstantina, koji ga je nadživeo.

Izvor: internet stranica - „Riznica“ s osvrtom na rad dr Stojan Berber, učiteljski fakultet , Sombor. ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: