detalj slike: KRK Art dizajn

Juni, ljeta gospodnjeg 1678.

Bribir glavica

KAMO SREĆE

Iz modre tame purpurni zraci udarili horizontalno. Bezbrojne strijele odapete, pa sve više kidišu, nezaustavljivo pale i tope, sve pred sobom probijaju, režu, sijeku kao najoštrije sječivo.

Sijeku i brda i dolove.

Tu i tamo, zarivaju se u padine, pa kad ne uspiju dalje, samo blješte i cvile, dok sve ne zapale. Mrklo i tamno plavetnilo pobjeglo iza padina, pa otud bljesku bi da prkosi, a noćcom bi da sniva.

Složilo se modro i purpurno u najdivnije, neopisivo nježne i besprijekorno ravne pruge ovog čudnog jorgana od magle. Sve se nešto jedva primjetno talasa i miče, kao da ustaje, dok se ispod svega razliježe najprijatniji miris jutarnje svježine.

Možda bi sve to i ustalo da ga ne drže nepregledni redovi tajanstvenih kopalja. Kao gargeše iz vune, izbili odozdo pa strše, već otišli u nebo i ne daju da se išta miče. Sve su to svili, ušili i za polje prikovali nepregledni redovi vitih jablanova, pritegli toliko da ni oslonca nigdje ne vidiš, da se upravo osjećaš kao da lebdiš i ploviš na tom čudnom, tajanstvenom i najnježnijem ćilimu od magle.

U prvom trenutku čovjek ne bi znao ni gdje se nalazi, da taj nježni prekrivač po sredini ne razrezuje tanan kosijer i još na kraju u nebo propinje kupasto brdo, na čijem vrhu sav ozaren blješti Mačkov kamen.

Granjiva.

Ostrovičkim poljem granjiva.

Uzalud se oko trudi, odozdo od Kamenog mosta i Bribir potoka ništa se još ne vidi. Dalje, između kuća, kroz purpurnu maglu dopire odjek mnoštva potkovica. Ode sva jedna serdarija mladih konjanika i konja. Odoše ovog jutra bez Stojana, da se sami uvježbavaju.

- Neka ih, nek se sami uče - pomisli Stojan. - Kad će, ako neće sad? I samoća je nauk. I sopstvena odluka je nauk. Kako će se osamostaliti, ako im tutor stalno visi nad glavom? Kako će se osamostaliti. Kako će prevazići svoje greške, ako ih ne spoznaju sami. Potrebno je da to kroz praksu uvide i prepoznaju, da im niko ne servira i da ih niko ne kritikuje, pa da u otporu ne zaborave razmišljati.

Možda će im samokritika biti najveći nauk. Na nama starijima je da im omogućimo da spoznaju svoju samobitnost i da se združe s njom, a ne da je odbacuju.

Stojan malo zastade, razmisdli, pa nastavi monolog:

-Mladim zapovjednicima sam rekao da postavljaju zamke i iznenađenja gdje god stignu, a da ništa ne govore. Da navode te mladiće da sami donose zaključke i planove. Jer sada mogu da pogriješe nebrojeno puta, ali u stvarnosti, oči u oči s neprijateljem, neće biti mjesta ni za jednu grešku. Danas u polje idu sami, da se uvjere i oslobode od sopstvene greške i mog nadzora, a sutra ujutro idem krišom drugim putem, da ih sve nadzirem.

Stojan još malo postaja na rubu zida i kroz pramenje magle vidje da kolona ujaha u polje, te prema planu i redu, uputi se u livade i grmare, upravo tamo gdje je nekoć sa svojim uskocima dočekao tursku izvidnicu i oslobodio dvoje mladih čobana.

Ondašnji kočijaš, mlađani Mišljen, sada je zapovjednik dijela serdarije.

- Nadam se da je dovoljno oštrouman i sposoban – govori u mislima Stojan sam sebi - da sve obavi kako valja. Prekalio se toliko puta. Izraslo je iz njega pravo momče, odvažno i ponosito, pronicljivo i razborito, kuražno dovoljno da svakoj nevolji prkosi, da svakom u svojoj jedinici stane na crtu, a Turčinu na megdan.

Nije zgoreg ostati još koji tren i pripaziti šta se dolje dešava. Opet se magla nešto više komeša i namiče. Najednom, sav vidik zakloni potpuno.

- Tako ti je i u životu, pomisli Stojan - I tu ti se često zaklone vidici, pa sve nešto izgleda maglovito, nejasno, tajanstveno, neizvjesno. Ma koliko se trudio, ne utičeš na sve, i ne dokučiš sve. Ponekad ne dokučiš ništa i ne utičeš ni na šta. Opet, ima slučajeva kada utičeš katastrofalno. Dobro je kad imaš priliku da se popravljaš, pa opet popraviš i tako guraš dalje. Ali, kad si uticao loše, a više nema prilike za popravku, e, to je zlo. Ne odlučuješ sam. Postoji neka viša mjera ili moć, koja mnogo šta raspoređuje i navodi da bude baš tako kako je. Neka viša sila, ili um, koji je sve stvorio, pa tim i upravlja. Niti ti šta znaš od svega ovog života, niti mnogo šta možeš predvidjeti. Ko bi se nadao da ćemo juče sahraniti Ankicu. Prepuna života i radosti. Ni mrava nije zgazila. Ako ti nije podarila osmijeh, nije ni tugu. Tek joj je bilo 25 godina. I, eto, kad ono nešto hoće. Da prostirući rublje padne sa neograđene terase i sva se polomi. Osta malo dijete bez majke. Osta i Mitar udovac. Onakav čovjek. A valjda će uspjeti othraniti dijete. Pomoći će mu Manda. Ona ionako stiže na sve strane. Samo, satraće se. Pokušava sve sama. Na Baju se i ne oslanja mnogo. On, onako svojeglav, đe pukni, đe sini, pitanje je kako će to sve teći i kod njih i ko će dokle... Neka im je Bog na pomoći!

Stojan nikako da rastjera misli koje su ga skolile:

-I kad nastojiš najbolje, desi se da nije dobro. Kad se samo sjetim mog slučaja. Svi drugi u meni vide uspješnog čovjeka, a i ja se ne osjećam baš srećno. Ne treba dušu griješiti, imam svega, i nije to u pitanju, ali u nekim detaljima trebalo je da budem bolji. Imadoh srca za sav svijet, pa čak i za neprijatelja, a porodici – šta ostane. Na kraju baš tako i ispade. Da bar imam priliku da popravim išta od toga što me pritišće i tišti. Kamo sreće da je sada i Vinka sa nama. Kamo sreće. Kamo sreće da mi tog dana ništa nije trebalo, da se ne vratih, da ništa ne vidjeh. Danas bih ja bio mnogo srećniji čovjek. I djeca bi me ljepšim očima gledala. Ali sad, šta je – tu je. Ne zamjeram im. To je njihova majka, njihova ikona, njihov svetac. Kad se samo sjetim. Da sam bar znao vratiti ljubav za ljubav... Sad imam sve, a nemam ništa. Nemam to što se ne može platiti ni novcem, ni uspjehom, ni dvorcem, nemam ljubav ljudsku, iskrenu, iz srca. I da stvar bude još gora, do mene je. Nekoć sam pažnju i srce razbacivao na sve strane, dijelio i šakom i kapom, čak i neprijateljima. Danas sam željniji srca no ikad, nego mnogi drugi. Valjda se to tako dešava u životu, „gobelja u blato, gobelja iz blata“.

Stojanove misli su se samo rojile.

-Sad imam dvorac, Nikolu, Đurđa i Anastaziju s Vinkom, Magdalenu i malog Konstantina-Janka s Antonijom. Svi smo uselili u svoj komotan prostor, dvorac, tvrđavu, imamo svega, ali noću ne mogu da zaspim. Djeca mi ni jedne riječi ne prebaciše, ali u očima im vidim šta misle. Dovoljan mi je samo jedan njihov pogled i eto ti cijelog dana nespokoja. Da ne bih napravio i drugu grešku, prema Antoniji sam pažljiviji dvostruko više nego prema Vinki. A ona mi uzvraća upravo suprotno. Kao da ju je poslala neka ravnoteža ili nevolja, da mi se sveti. I Antonija mi svakodnevno izgleda kao da mi se za nešto sveti. A nema za šta. Učinio sam joj život kao u kraljice, samo da bi bila harmonija u kući i da bi djeca bila srećna. Doveo sam joj dvije kućne pomoćnice. Ima haljina i odjeće prepune ormare, ni providurova nema više. Ali džaba i to. Kao da mi se sveti, i ona i život. Hladna je kao kamen sivi kad zastudi. Ne značim joj gotovo ništa. Osmijeh na licu joj vidim jedino kada se djeca nešto sa mnom šale ili kada su protiv mene.

-A kakva li mi je Vinka bila – salijeću nove misli Stojana. - Kad god bih se vraćao kući, prvo s vrata pita – jesam li živ i zdrav, jesam li gladan, zaviruje koliko mi je oznojena kragna. Ona bi da i na ratištu budem uglađen i čist. Pa mi odmah sprema ručak i čistu odjeću za kupanje i presvlačenje. Sve je to ona stizala u onoj našoj ne baš komotnoj kući u Budimu, i u onom našem stanu u Rajskoj 16. Sve je to ona stizala... Kakva je bila prvog trenutka kada se sretosmo, takva je bila i zadnjeg trenutka, kada me je ispraćala. Ostao joj je pogled i osmijeh isti kao onomad kad niže izvora Karišnice zakoračih u nabujalu vodu i spasih joj jagnje što ga voda ponese… Ej, živote, živote...

Najednom Stojan osjeti da je sunce davno ogrijalo i rosa već ustala. Požuri da pogleda šta se dešava dolje u polju, prinese durbin oku i stade prebirati po detaljima. Formacija je uvježbavala sve prema uputstvima, kakve je oficirima dao na polasku.

Odjednom, iza leđa začu kako pijesak škripnu pod obućom. Okrenu se, kad njegov kurir, sav usplahiren i u žurbi, ne časeći ni časa, samo izusti:

- Nevolja kod Trošenja... Razvio se boj između turske posade na karauli i mještana. Tu su i Ilijini uskoci, ali izgleda da ih nema dovoljno. Ima mrtvih na obje strane, a i kuće gore. Gore Krnete!

- Od koga si to saznao?

- Na kapiji je jedan Krneta. On je donio vijest i traži pomoć.

Stojan požuri na kapiju. Kad tamo na konju mladić sa dvije puške za pojasom i trećom u ruci, sav nervozan i u nevolji, čeka, a konj mu se okreće, kao da će svakog časa okrenuti nazad, i sjuriti niz padinu, kroz Bribir, pa pravo kući.

- Momče, kako možemo pomoći?

- U velikoj smo nevolji. Preklinjem za pomoć u ljudstvu, inače ćemo svi pogorjeti i izginuti.

Nije tu bilo vremena za propitivanje, do Krneta i Trošenja, ima galopom pun sat, a toliko konj ni ne može. Znači, pakuj odmah sto ljudi i na konje u najvećoj žurbi. Istog momenta naredbu prenese zapovjedniku prve konjičke jedinice, naredi uzbunu i požuri i sam da se spremi što prije, pripaše oružje, i istrči na zaravan za postrojavanje.

Kada istrča, kurir je već čekao sa svojim i njegovim konjem. Ostade još samo da vidi da li i ostali stižu na vrijeme kako su uvježbavali za ovakve slučajeve.

Jedinica se okupi pred kapijom, čak i prije nego što se tražilo u vježbama. Kako se nasukaše svi pred kapiju, tako kroz nju i jurnuše. Obrušiše se niz plećinu u Bribir, pa prečicom pravo ka mjestu događaja, koliko ih noge nose.

Tek sada Stojan nađe vremena da još jednom razabere. Otkud sad Ilija tamo? Šta je u stvari radio tamo? Da nije možda baš on sve ovo zakuvao? Prepun je svojeglavosti, bijesa, inata, želje za potpunim oslobođenjem od Otomana. Okupatora ne može očima gledati.

Šta li se sve tamo dešava, može samo nagađati.

Samo nek ostane živ i zdrav, a ostalo će opet nekako.

„Doduše ako je Ilija tu čačkao Turke u po mira, gotovi smo i on i ja. Ni Bog nas ne spasi robije“, razmišlja Stojan. „Kakve li je naravi, nije isključeno da nam zaprži takvu čorbu. Ko će kome, ako neće svoj svome? Da, da kad ti ne bude više nikog raspoloženog za probleme, naći će se neko tvoj. Tako je to u životu. Uostalom, uvjeriću se jedino na licu mjesta. Samo da ostane živ i zdrav. I bar da mi Savicu ne vuče sa sobom.“

Stojan još jače podbode konja.

Proletješe i Nadoveze.

Od Krnete više ništa nije mogao čuti. Taj je išao naprijed, jurio kao da ga vjetar nosi. Valjda je toliko žestio konja u strahu za svoje ukućane i kuću.

Proletješe i dolove, izbiše na vis i banuše pred Krnete.

Od sopstvenog i konjskog daha, ništa nisu mogli ni čuti. Samo su s drugu stranu varošice odjekivali povremeni pucnji, a u daljini se vidjelo nekoliko stubova dima, tananih i okomitih, od gorevine u gašenju. Desno su se uzdizala još tri crna dima u najvećem kuljanju, tek zapaljenih objekata.

Stojan pola jedinice usmjeri lijevo, a pola desno, u nadi da obuhvate sve neprijateljske položaje. Sebi ostavi sredinu . Kako krenuše ljudi s bokova, krenu i on, oprezno, prema sredini naselja, da bi što prije nešto pobliže saznao o dešavanju. Kurir osta s njim, kao i još tri konjanika u zaleđini. Zapovjednici krila rekoše da će sve informacije dojaviti preko svojih kurira.

Zalaskom među prve kuće, Stojan spozna stvarnost.

Ni zbijeno, ni raštrkano naselje u pitomim proplancima dim obavija, kao da ga skriva. Nekoliko okolnih kuća, staja i obora tutnji u plamenu, u svom stravičnom nestajanju, kao u strašnom sudu.

Nekoliko poginulih Turaka leži po sokaku, a oko njih i po dvorištima još više poginulih mještana.

Usred te nevolje nađe se i jedan stariji čiča, mještanin, samo se okreće oko sebe, briše suze, krsti se.

- Sve ode, djeco moja. Sve ode kao da ga nije ni bilo. Odoše i životi i tekovine. Ode omladina, djeco moja draga.

Stojan zastade u nedoumici, da li da čiču išta pita. Kad obrisa suze, starac prozbori, drhtavo, molećivo, zahvalno:

- Neka vas, djeco moja, Bog vam sreću dao! Pomozite, spasite što se može, ako je još išta ostalo.

Vidjevši da je moguć razgovor sa čičom, Stojan upita:

- Čujem da je Ilija Mitrović, Janković, ovdje sa svojim uskocima. Da nije možda on udario na Trošenj i sve ovo zakuvao?

- Ma kakav Ilija, napao, uzrokovao, ni govora o tome, sine moj! Ne griješi dušu!

Utom s lijeve strane dojuri kurir i kratko obavijesti:

- Već smo ih potisli i odbili nazad prema njihovoj utvrdi. Koliko čujem po pucnjavi, tako je i na desnoj strani.

- Dobro, prenesi da sredinom trenutno nema nikoga od neprijatelja i javljajte svaku promjenu.

Ode kurir, a Stojan se ponovo obrati čiči očekujući pojašnjenje.

- Kakav Ilija, moj brate, to su učinili Jelini sinovi.

Onako jetki što im Turci ubiše ćaću, a jutros natrapaše na njihovu jagnjad, i kad troje povukoše u karaulu, ovi kod stada povikaše i zaprijetiše. Turci ne ostaviše jagnjad, već se jedan obazre, pokaza im srednji prst i opali na njih. Oni ne ostaše skrštenih ruku, već pripucaše na njih, odmah padoše dvojica. Kad potegoše i druge puške oboriše i trećeg Turčina. Sva trojica ostaše nepomični. Jaganjci pobjegoše i vratiše se u stado, ali sa karaule osu paljba i svi Turci pucnjavom nahrupiše na ovu dvojicu. Mlađeg raniše, sustigoše i ubiše a stariji pobježe. To vidješe svi tu u njivama, potegoše oružje, nasta boj. Sve ja to svojim očima vidjeh sa brežine, od ovaca. Začas se cijelo selo diglo, neko je otrčao po pomoć u Kistanje, kad tamo Ilija sa svojom družinom u mehani...

Čiča obrtisa suzu izdajnicu, pa nastavi:

-Odmah je sa svima svojima dojurio na konjima i, pravo da ti kažem, spasio nas je. Da ne bijaše njega u prvom naletu, sve bi nas Turci sravnili sa zemljom. On je spasio i nemojte krivo pomisliti na njega i griješiti se.

Stojanova zaštitna grupa od četvorice konjanika ode malo naprijed, te za njima produžiše i trojica sagovornika. I dok na jednom mjestu zastadoše, iz obližnjeg gustiša vinove loze, začu se plač nekog dječaka, pa za njim drhtav glas:

- Nemojte me ubiti! Nemojte me ubiti!

Iza grma vinove loze ustade dječak sav u suzama. U samrtnom strahu, zuri u Stojana, u kurira, u čiču, pa opet istim redom nazad. Bespomoćno strijepi, sav drhti, naizmjenično pogleda u oči, pa u ruke pridošlica. Vidio je on maločas šta ruke mogu, šta ljudsko biće može. Izgubi se svako povjerenje, razbi se o užas, sasu se kao da ga nije ni bilo. U neopisivom strahu dijete se ukočilo, samo još damari miču. Iza ukočene vilice opet se izvali onaj isti molećivi vapaj:

- Nemojte me ubiti!

- Dijete drago, šta ti dušmani učiniše?! – ote se Stojanu i nehotice.

Dječak ga je i dalje ukočeno gledao u oči, u jedno pa u drugo, a onda kao da se malo razabra. Tek sada shvati da ovi ljudi nose istu odjeću kao i njegov otac, kao i svi ostali u njegovoj okolini, shvati da pred njim nisu Turci, već spasioci.

Sa usana, već slijepljenih od suza, izvali se nezadrživ jecaj, krenuše isprekidane riječi:

- Sve po-bi-še i po-pališe... Bili smo u kući, za do-ru-čkom...Sjedili smo oko stola dok je mama donosila cicvaru. Usred tišine vrata se otvoriše naglo, pojavi se kosmat Turčin, sav razrogačen od bijesa, silno dreknu, još silnije opsova: „I brata mi ubiste, sve vam vlaško na kamaru složim!“ U istom trenu za njim nahrupi i upade još nekoliko Turaka.

Samo se sjećam kako me mama objeručke zgrabi ispod pazuha i izbaci kroz prizemni prozor. Htjela je nešto reći, ali nije uspjela. Samo što me spusti na zemlju, jeknu bolno. Njene ruke otpustiše i ona se svali na pod u unutrašnjosti kuhinje. Nasta zapomaganje i vrisak. Uspio sam se dovući u ovaj grm i skriti. Nedugo zatim, iz našeg krova sunuo je dim. Oko naše kuće sve zahvati plamen, a i dalje, oko svih ostalih kuća redom.

- Kako ti je ime? – upita Stojan

- Dušan.

Stojan ga samo dohvati ispod pazuha i podiže u naručje, a drhtave rukice se stegoše oko njegovog vrata.

I dok se očaj stapao s krikom, a jecaj s uzdahom, nezaustavljive suze su kvasile vezenu kragnu Stojanove košulje. U tom nezaustavljivom jecaju, nekako se i nehotice prstići počeše držati sve sigurnije.

To malo i nevino biće, nikom krivo, treslo se od straha. Na Stojana je prenosilo nevjerovatan osjećaj, ali i mnoštvo nezaobilaznih djetinjih pitanja, koja bi najradije postavilo odraslima, kada bi umjelo:

- Hej, vi ljudi odrasli, znate li uopšte šta činite? Znate li vi uopšte šta je život? Umijete li ikako da ga živite i odživite kao ljudi?! Bar toliko i tako kako vam je dato. Ili u vašim premudrim glavama ne može nikako bez zla i nevolje. Ima li tu ikakve nade za nas, za vas, za budućnost i ikog živog i srećnog u njoj? Dozvoljavate li ičemu da postoji, kako je i dato? Dozvoljavate li ikome da se raduje, živi i uživa u svom postojanju? Dozvoljavate li ikome da ne bude vaš sluga rob, kmet, ili neka druga vaša žrtva na bilo koji način? Dozvoljavate li ikom da ima svoju slobodu, kako mu je i dato.

Da li je to sve dječak pitao ili se Stojanu činilo, ali su i dalje odzvanjala pitanja:

-Dozvoljavate li ikom ma i da pomisli koliko ste lažni, koliko obmanjujete i sebe i sve oko sebe, u svom ubogom postojanju, u kom ne znate ni da postojite, dok ne učinite zlo. U svom pukom bezumlju ne umijete ni da promislite koliko uništavate već stvorenog, radi svoje pohlepe i tričavih principa s kojim ni sami ne znate šta ćete. Beskrajno su vam lažne sve vaše besjede i molitve, ako li već uzrokujete i dozvoljavate tolike propasti. Čim sebi dozvolite da u vašoj bolesnoj pohlepi sve nestaje i još se zbog toga ne umijete ni stidjeti ni bojati, čak ni prokletstva, koje svakodnevno sustiže.

U svoj toj iznuđenoj pomisli, čovjek s djetetom u naručju, samo se strese.

Nemajući više ni odgovora ni ideje, kako uopšte pomoći tom malom nevinom, a toliko povrijeđenom biću, Stojan ga je samo netremice gledao. U opštem košmaru sa sopstvenom mukom, ali i suzom, i nehotice ga samo još jače prigrli i poljubi...

※ Istorijski podaci:

Stojan, pak, nastavlja da napreduje u službi. Novo priznanje od Dužda doživljava, kada je, 22. septembra 1678., odlučeno da bude upisan sa punom platom u jednu od dalmatinskih konjičkih četa i to sa jednim od sinova. Docnije, pred neposrednom opasnošću od novoga turskoga napada, Stojanovoj neposrednoj komandi su potčinjeni Glavari Posedarja, Vinjerca, Starigrada, Radovina, Budina, Ljubča i Ražanca (19. februar 1679).

Osobit uspon Stojanov predstavlja i imenovanje za vrhovnoga poglavicu Srba u Mlecima od 26. juna 1681. godine.

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

※ Istorijski podaci:

Mletački dužd Aloisus Kontarini izdao je dukal, datiran u Veneciji 22.09.1678. godine, koji naređuje dalmatinskom pro-viduru Petru Valijeru da Stojana Jankovića i jednog njegovog sina upiše sa punom platom u jednu od konjičkih jedinica na teritoriji Dalmacije. Isti je mletački dužd (1681) imenovao Stojana Jankovića za poglavara Morlaka, sa mjesečnom platom od 25 dukata.

Izvor: Boško Desnica „Stojan Janković i uskočka Dajmacija“. ※

※ Primjedba autora:

Tokom upoređivanja istorijskih podataka od nekoliko istoričara, dobija se prilično nejasna, konfuzna i zbunjujuća slika perioda sedamdesetih godina 17. vijeka, s osvrtom na Janković Stojana.

Taj nejasni odnos podataka, naročito na relaciji Ostrovica - Bribir, povlači čitav niz pitanja, na koja valja naći odgovor u cilju potpunog rasvjetljavanja stvarnih događaja.

U Ostrovici nema tragova tvrđave, osim u blizini, na Bribirskoj glavici... Da li je u Ostrovici bila uopšte neka tvrđava i kako da nema tragova?

Da li je tada organizaciono Bribir pripadao Ostrovici, ili Ostrovica Bribiru, pa se tvrđavom Ostrovicom mogla nazivati Bribirska tvrđava? (Ta mogućnost postoji, kao logična, naročito otkad sam taj kraj lično obišao.)

Ako je sve to bilo na Bribiru, zbog čega bi se pisalo i govorilo da je na Ostrovici?

Ako se bitka kod Bribir potoka, pominje 18. dec. 1668. g. postoji mogućnost da je i Bribir glavica oslobođena od Turaka isti dan, ili najkasnije u proljeće 1669. g. Logično je da su na toj izvanrednoj strateškoj tački Morlaci i Mleci upravo tu formirali svoje uporište i postavili Stojana oslobodioca za komandanta.

U podacima se ne pominje tursko zaposjedanje Bribir glavice... Ako je ta izvanredna strateška tačka bila upotrebljiva Srbima, i prije njih valjala svakome, zašto ne bi i Turcima? Pretpostavka je da su i Turci imali svoje uporište tu, bar do proljeća 1669. g.

Prema različitim podacima iz istorije, da li je Stojan u periodu od 1671. do 1681. g. bio komandant, „Ostrovičke tvrđave“ ili Bribirske tvrđave i bribirske konjice , ili i jedno i drugo (nakon čega ga je 1681. g. zamijenio mletački oficir Antonio Zeno?

Da li je ipak moguće da je postojala tvrđava Ostrovica čiji je Stojan bio komandant do 1678. kada se sve njene formacije preseljavaju na Bribirsku glavicu?

Ako je Stojan već bio komandant tvrđave i konjice, kako može stajati podatak da je 22. septembra 1678. g. zajedno sa jednim od sinova, upisan u jednu dalmatinsku konjičku četu? (Prije bi bio logičan red podataka da je u Stojanovoj tvrđavi, na Bribiru tada formirana elitna konjička jedinica, čuvena bribirska konjica, u kojoj je istovremeno upisan i Stojanov najstariji sin Nikola – tada već uzrasta od 17 godina).

Ako je Stojan komandant Ostrovičke, ili Bribirske tvrđave, kako može da stanuje u Zadru? Ili mu je, kao uvaženom oficiru i titularu , dodijeljen stan, bliže nadređenih, kako bi im bio bliže i kada je izvan tvrđave – kasarne?

Ako je Stojan već zadužen za tvrđavu, toliko uporište i broj ljudi, kako može 19. februara 1679. g. biti zadužen i za komandovanje nad svim Kotarima - Posedarja, Vinjerca, Starigrada, Radovina, Budina, Ljubača i Ražanca?

Da li je Stojan do tada bio komandant tvrđave u Ostrovici – Bribiru, ili do 1681, kako neki izvori napominju da je tu mandat od 10 godina? Pominje se i podatak da je Stojanov zamjenik na tvrđavi 1681. g. Antonio Zeno, postavljen na narednih 10 godina.

Postoji logičan zaključak da je Stojan imao osnovna zaduženja u Tvrđavi, a dodatna u Ravnim kotarima...

To sve treba istražiti i razjasniti, ko bude za interesovan za tačne činjenične podatke za taj istorijski period. ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: