detalj slike: KRK Art dizajn

Utočište ljubavi

Bake su prave vodilje do punoljetstva, a poslije uvijek njihov glas odzvanja u dolini srca, posebno kad se čovjek nađe u bezizlaznoj situaciji.Moja baka, zvao sam je Maja, nikada me nije posebno mazila. Čitav život me je učila kako da savladam prepreke, mudrostima koje čovjeka izvode na put svjetla. Znala je da mi uputi glas, a onda je imala strpljenja da čeka njegov odjek u meni. Njena ljubav je bila stub za koji sam se držao i krov pod kojim sam se najslobodnije osjećao. Mnogo mi je značila u životu. I danas je pored mene u pričama, sjećanjima i mnogim mojim razgovorima, kao da me neprestano slijedi i želi da ukaže na lijepo ponašanje. Nisam bio njena maza, ona je sa mnom drugačije postupala nego sa drugom djecom. Kad sam odrastao, pričala mi je o tome. Prenijela mi je to neko porodično duhovno nasljeđe. Ona je ostavila neizbrisiv trag u mojim osjećanjima i životnim principima, nadopunila ih mudrošću i spoznajom. Bake znaju, a mi treba da znamo da ono što nas bake uče nikad nije podvala. Njenu mudrost, kao potku mog znanja, ne znam čime bih mogao nadoknaditi da je nemam. Svaki čovjek koji želi da se pronađe neka to radi u okviru familije, u periodu odrastanja. Kad sve što je dobro preuzmeš od familije, to je veliko bogatstvo sa kojim bez brige možeš da zakoračiš u svijet.

Bake su besmrtne, posebno ako smo imali uho da ih čujemo. Neka joj je laka crna i sveta zemlja kordunaška.

***

Prag besmrtnosti prešla je 2. maja 1995. godine. Sjećam se kao da je juče bilo. Desetak dana prije toga došao sam da je obiđem, volila je sama ostajati u sobi. Odškrinem vrata i obradujem je osmjehom. „'Ajde sjedi ovde, da ti govorim još malo, moraš ovo znati“, rekla mi je umirenim i usporenim glasom.

Sjednem pored nje i naćulim uši. Prebiranešto rukama po pokrivaču, rubac prevukla preko čela i vidim kako joj riječi trepere na usnama i priprema se da ih izgovori.„Znaš, prošle noći sam sanjala da mi je na ono vrelo u mom selu, gdje sam rođena, došao čovječuljak sa limenim šeširom na glavi i komotom oko vrata. Stoji u vodi i kaže mi da čeka mene. Nisam ga stigla ništa priupitati, a on poče govoriti. Došao sam ti reći da se spremiš, odabrana si u čiste dane. Uzeću ti jelo dvanaest dana, a ti uzmi malo vode sa ovoga vrela i neće ti ništa više trebati“. I ode.

Kažem ja njoj da ne brine, da će sve biti u redu da ću se pobrinuti za ispraćaj. Da neće biti mnogo ljudi, da će ispraćaj biti mali, ali veseo.

„Znaš i sama da te njih tamo više čeka nego nas

koji te ispraćamo“.

Nasmješismo se oboje. I bi tako, u dvanaesti dan, dok je sumrak zatvarao oči, moja baka pusti dušu. Nedugo potom, zatekoh se pored nje, prekrstih se i poljubih joj usnule oči. Na natkasniću pored njenog kreveta ugledah “Kiki” bombonu. Znao sam da ju je ostavila za mene. Bila je to poslednja Kiki bombona koju sam pojeo u životu. Slava mojoj baki i hvala joj za sve radosti koje mi je priredila.

***

Moja baka je bila nepismena, ali je imala knjigu od Mitre Mitrović. U toj knjizi je pisalo sve nešto čudno, o pravima žena koja nisu bila jasna ni baki ni meni, a naišli bismo i na riječ emancipacija, pa bi se smijali jer smo je teško izgovarali. Moja baka nije znala čitati ni pisati, njen otac je odnio učitelju tri tukana da je ne primi u školu. Onda bi baka mene znala namolitii reći: „'Ajde, mali, molim te pročitaj mi nešto iz ove knjige.“ Onako zblanut nekim svojim ćarom,uzmem knjigu i polaganije slovkam da bi ona što bolje razumjela, a ja što jasnije pročitao. Sjećam se riječi iskonoslovlje. Pitam šta je to, a ona veli:

Ma, to ti je nešto još od bilzemana. Čitaj dalje.“ Čitam ja dalje i sve se patim, a ona mene od jednom upita: „A šta ti misliš mali 'oće l' noćas biti kiše?“ Trgnem se i pitam je: „Pa dobro, Majo,kome ja čitam, ovdje ne piše hoće li biti kiše“. A ona će na to: „Čitaš sebi, meni je to sve džaba, mene muči da ne bi noćas pokislo ono sijeno što je ostalo vani!“Nije mi nikad pričala o emancipaciji i iskonoslovlju, a jednom kad sam je upitao šta je to mudrost, ona mi veli: „Ma ostavi se toga, to ti je zarđalo raspoloženje!“

Jednom drugom prilikom, pada kiša, a ja sjedim na ganjku i gledam u tu mokru milinu kako klizi. Odjednom me baka trgnu iz razmišljanja: „'Ajde zatvori kokošinjac, kokoši su

sad sve unutra!“

„Vidiš da pada kiša, zatvoriću ga poslije!“

„'Aj' ga zatvori, mali, čuješ ti mene, ne padaju sikere!“

Uvijek je bilo razloga da se pokisne. Moje djetinjstvo je kislo sa mnom.

***

Mene baka pošalje u podrum da donesem zeleni lonac. Sve sam prevrnuo tražeći. Vratim se bez lonca. Ona ode i donese plavi lonac. Nikad je nisam mogao ubjediti da to nije zeleni lonac, govorila je da joj se podsmijevam. Danas mi je drago što nije raspoznavala te dvije boje, ostavila mi je sebe u svemu plavom i zelenom, kad

pogledam, a tih boja svud unaokolo koliko hoćeš. Tako moja baka živi sa mnom i dan-danas. Svake godine, dok je moja baka bila živa, imali smo običaj uoči Đurđevdana da zajedno obiđemo naša žitna polja. Zavoleo sam to zbog priča koje bi mi tom prilikom pričala. Bile su to najčešće priče iz njenog života, nakvašene mukom i tragedijom, iz kojih se naposljetku izađe kao pobjednik. Zatim bi mi govorila kako se žito sije iz ruke i kako ga treba paziti tokom rasta i moliti se Bogu da nam sačuva usijeve.

Vjerovala mi je, te mi jedne godine pruži priliku da zasijem razor pšenice i razor raži kako bih sa interesovanjem pratio njihov rast i radovao se kad bi bili u fazi zrenja, kad poprime najlepšu boju, boju starog zlata. Isto tako, znalo se tugovati kad bi nevrijeme povaljalo klasja žita i prepolovilo njegov urod. U našoj kući je pšenica sveta božja biljka i žao mi je što i danas ne živim u takvim uslovima da se na isti način radujem usijevima kao što sam se radovao dok sam bio mlađahan.

Svjedoci smo da nas bake ne napuštaju i kad odu na onaj svijet, često ćarlijaju po našim

mislima i žele da nam utvrde znanje koje su nam prenijele. Duhom da nas zaštite sve dok budemo postojali.

***

Meni je baka uvijek govorila: „Idi, sine, idi i gledaj, svagdje gdje dođeš, kuću da sagradiš.“ Pomalo me i nervirala, ali što duže živim, sve je bolje shvatam. Sagradih, Bogu hvala, mnogo kuća, sve sa ovo malo materijala u srcu i duši. Najveća i jedina je ona na čijem pragu mi je baka besjedila. Sve su mi kuće džaba kad mi te kuće nema. Umjesto da ja živim u njoj, ona živi u meni.

Imam jedan kamen koji mi je ostavila moja baka. „Ovaj kamen treba vratiti na njegovo mjesto. Tamo će ti, kad ga doneseš i postaviš na pravo mjesto, sunce sići u srce i pokazati liniju kojom se dolazi do Boga“, rekla mi je. Tad je ne upitah koje je to mjesto, tako da mi je ostavila tajnu za koju ne znam hoću li je otkriti do kraja života. Često pomišljam na Sv. Vasilija jer ga je i ona spominjala, možda bi trebalo da se uputim

na Ostrog i ponesem kamen pred Sunce.

Neka bude za nauk svima koji imaju staru osobu u kući: ako želimo da živimo i budemo

dugovječni, čuvajmo njihove živote, pogotovo onih od kojih smo postali.

***

Moja pokojna baka me je uvijek učila da planiram. Kasnije sam shvatio da nepismeni ljudi uvijek računaju na planiranje, a ona je bila nepismena. Otac mi je imao dva razreda škole, voleo je matematiku i on me uvijek učio da trebam računati. Stric mi je bio vrijedan i uvijekmi je govorio da treba da radim a mati, uvijek u nekom strahu, govorila mi je da se čuvam. Stariji brat nije htio ići u školu a onda se vadio na to da mu je teško u životu što nije išao u školu. Govorio mi je da učim pa će mi biti lako u životu. Strina, pametna i mudra, govorila je: „Sve što znaš ne drži za sebe već podijeli sa drugima.“ Jedna moja dobra komšinica voljela se šaliti: „Gledaj samo da ti život prođe u šali i ima da se naživiš dugo, da ni ne osjetiš kad mu se približi kraj.“ I tako ja planiram, računam, radim, čuvam se, učim, mudrujem i šalim se, a život se kotrlja i kotrlja i ko zna dokle će.

Sjećam se kad je, jednom prilikom, moja baka tražila od mene da joj izvadim krompir iz

vatre kad je žar bio najjači. I izvadim ga sa požrtvovanjem, sav srećan, a ona reče: ,,Treba mu još malo, stavi ga tu s kraja''. Pa izvadi bronhi bombonu iz džepa na svom fertonu i pruži mi, a ja joj velim: ''Uzmi ti, Majo, lakše se diše!'' Ona se nasmije i veli: ,,Blago meni, dabogda uvijek ima' i uvijek dava'!“

PODELITE OVAJ TEKST NA: