O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


NABIGUZIČARI

Valentina Berić
detalj slike: KRK Art dizajn


NABIGUZIČARI



Ni slutila nije da će jednoga dana kamena kuća biti njen dom. Živjela je u selu okružena hrastovom šumom. Priroda je bila kao u snu, a ona je morala da radi teške poljoprivredne poslove nastojeći da pomogne svojim roditeljima kao najstarije dijete. Dugo godina je odbijala da se uda povedena majčinim iskustvom. Nesreća ne dolazi nikada sama. Ali kada su je proglasili za staru curu pritisak je bivao sve jači. Milica se udala kada je napunila trideset godina.
U prosidbu, sa budućim mladoženjom, je došao njegov brat i kum. Iako joj se potencijalni suprug nije svidjeo Milica je toga dana otišla iz kuće kao buduća žena i majka. Ni slutila nije kakva je kalvarija čeka. Jer da čovjek zna gdje će biti nesretan nikada tamo ne bi otišao. Na vratima kuće svekar je čekao radostan. Zapucao je tri puta iz puške i poželio joj dobrodošlicu. „Ako te sa puškom dočekuju kako li te tek ispraćaju“ pomislilla je u sebi. Kako su godine odmicale život je postajao sve teži i teži. Svake godine u skoro isto vrijeme dolazila su braća od muža. Dva crna čovjeka u crnim kaputima kao dvije ptice zloslutnice.
„Moraš našim roditeljima da spremaš ručak i da radiš za njih“ jednom prilikom reče jedan od njih.
„Radim koliko mogu, a vaša majka neka radi za sebe i svog muža“odgovorila bi Milica braneći sebe i svoje dostojanstvo.
„Ne budeš li radila kako sam ti rekao ubit ću te iz pištolja“ zapreti joj pred svima dotični gospodin.
To je bila samo jedna od pretnji, samo jedna od uvreda stavljene na njena leđa bez iti malo osjećaja krivnje i srama. I uprkos svemu što su joj govorili njena plemenitost je bila toliko velika da bi ih svaki put dočekala i ugostila onako kako je naučena. A oni, oni su dolazili prljavi od grijeha i odnosili šta su mogli. Milica nikada nije bila sebična. Djelila je svima koji nisu imali, a ovima koji su joj otimali nije zamjerala. Proljeće je donosilo trešnje, ljeto smokve, jesen grožđe. Bilo je svega zahvaljujući vrijednim rukama žene čije ime je bilo u svačijim ustima. Ponajviše u otrovnim ustima familije u koju bi bilo bolje da nikada nije ušla.
Najviše od svega voljeli su doći na vruću janjetinu i pršut. Jedne večeri su toliko jeli da su sutradan čitav dan povraćali.
„Kakav si nam ono pokvareni pršut dala da jedemo“ grimase na licu su bile preteće.
„Možda ste pojeli više nego što ste mogli“ iskrena je bila Milica.
„Je li ti to nama govoriš koliko trebamo da jedemo u kući svojih roditelja“ pojačavao se tonalitet.
„Ne. Samo kažem da pršut nije bio pokvaren“ po ko zna koji put Miica je bila prepuštena sama sebi pred sudom koji osuđuje nevine.
Milica je imala dobru dušu i nije znala biti zlobna. Vrijeđali su je kako su stizali, a ona bi se samo povukla i utjehu tražila u svojoj djeci.
„Što je mnogo mnogo je. Ali gladne oči nikada nisu site. Dolaze samo da nabijaju svoje guzice i da se najedu domaće hrane. Nabiguzičari kakvih nema” govorila je kad bi ostala sama.
Ovakve scene su se ponavljale iz godine u godinu. Kada su dijeca odrasla Milica je imala zaštitu koja joj je nedostajala dvadeset godina. Iako su pokušavali i tada biti bezobrazni, jer to im je izgleda urođena osobina, Milicu više niko nije mogao vrijeđati niti joj pretiti. Usljedili su pokušaji nabiguzičara za još malo domaće janjetine i pršuta, ali ovaj put su pušteni i uskraćeni onda kada je najljepše.
“Vidiš kako su sada ostali praznih ruku” govorila joj je kćer.
„E da si ti meni bila odrasla kada su mi pretili. Ali ti si tada bila beba u koljevci“ sa suznim očima bi joj majka pričala svoju prošlost..
„Sada je ta beba narasla i nije preporučeno da se kače sa njom. Jer stradaš od onoga od koga se najmanje nadaš“ progovarao bi bijes i inat iz kćeri.
Milici se sreća nazirala u svakom djelu njenog tjela kao i suza koja bi joj u oku zaiskrila svaki put kada bi ispred nje stala njena mala beba iz koljevke da je odbrani od svih. Ali sreća je izgleda kratkoga vjeka. Od sudbine se niko odbraniti ne može. Taman kada je Milica bila zaštićena pred lošim ljudima došao je sudnji dan. Tiho, nečujno, podmuklo prikrao se kada je život počeo da dobija drugi smjer i pravac. Samo odjednom kao grom iz vedra neba Milica je zaklopila svoje oči. Kada je osvanuo dan za posljednji pozdrav došli su i crni kaputi na vrata. Iako su bili zamoljeni da napuste mjesto bola nisu odustali u svojoj zlobnoj namjeri. Nisu propustili ni ovu priliku da se najedu vruće janjetine. To im je bila zadnja koju su pod njenim krovom jeli. Beba iz koljevke više nije željela da ih vidi u ostatku svog života. Ali oni su imali potrebu da svake godine dolaze da joj zagorčavaju život. Loši geni su postali lešinari koji su vrebali svaki povoljan trenutak za pljen.
Kako su godine odmicale napadi su bivali učestaliji. Išlo se čak i do krajnosti razuma pa su djecu od Milice proglasili ludom. Niko više nije htio sa njima da razgovara, a i ona nekolicina koja bi se usudila progovoriti koju riječ gledala ih je čudno. Iako je prošlo trideset godina od kada su napadali i pretili mislili su da i dalje mogu isto da se ponašaju. Niko više nije bio toliko velikodušan da dopusti da ga na svom pragu drugi ugnjetavaju ma koliko god im ista krv venama tekla. Kada je nestalo Miličine dobrote nestalo je vruće janjetine i pršuta. Nestalo je trešanja, smokava, grožđa, vina. Nestalo je svega što je nekada bilo. Ali plemenitost žene koja je bila daleko iznad umišljenih nabiguzičara ostala je da živi vječno. Beba iz koljevke se jednog dana nad majčinim grobom zaklela da će za ime Milice znati čitav svijet. Shvatila je da se rana može nanjeti i bez jednog ispaljenog metka iz pištolja prošlosti.






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"