Sava Mrkalj

(selo Sjeničak, Gornja Krajina, 1783 — Beč, 1833)

Srpski učitelj, monah i filolog. Poznat je po tome što je 1810. godine napisao tada veoma aktuelnu knjižicu o srpskoj azbuci "Salo debelog jera libo azbukoprotres", u kojoj se zalagao za reformu jezika i pravopisa. Ovo delo uticalo je i na Vuka Karadžića.

Ako netko od zapadnih Srba zaslužuje da bude uvršten među 100 najvećih i najumnijih Srba onda je to svakako Sava Mrkalj. Po svemu onome što je učinio za narod kome pripada to je ono najmanje čime mu se nova generacija tog istog naroda mogla odužiti. Međutim, to se nije dogodilo. Sava Mrkalj je pao u zaborav i poznato je ime tek u stručnim krugovima i krugovima poznavalaca njegova djela.

Rođen je (1783. godine u Lasinjskom Sjeničaku na Kordunu) nekoliko godina nakon Vuka Karadžića, koji ga je međutim nadživeo čitave tri decenije. Završio je bogosloviju, bio vjerski i privatni učitelj, arhigminazista, daroviti student filozofije, logike, fizike i matematike, da bi učeni svijet fascinirao filozofijom jezika. Vladao je latinskim, nemačkim, francuskim i rusko-slavenskim, služio se grčkim i hebrejskim jezikom, a poznavao je italijanski i mađarski. Uz to je bio i vrstan pjesnik, polemičar i besednik.U Pešti je 1810. godine dogodio se njegov susret sa Vukom, koji je zbog lečenja prekinuo učenje u Velikoj školi u Beogradu. Razumije se, Mrkalj, iako mlađi, bio je neusporedivo učeniji od Vuka, koji je izuzetno cijenio Savu i Luku Miladinova. U Budimu je Mrkalj štampao slavnu knjižicu sa metaforičnim nazivom »Salo debeloga jera libo azbukoprotres« (metaforično - »Salo«; jer – znak za nepostojeći glas debelo, pošto ima ispupčenje). U toj knjizi predlaže da se izbace svi nepotrebni znaci u azbuci, i to veoma uverljivo obrazlaže. Time sebi stvara vrlo jake i moćne neprijatelje – prije svega crkvene predstavnike – koji su nastojali sačuvati tradiciju u unijatskom okruženju.Odmah zatim, 1811. godine, pošto je kao vrstan logičar i jezički mislilac naučno zasnovao reformu azbuke i najavio da će pripremiti JEZIKOPROTRES, dolazi do neočekivanog i teško objašnjivog obrta. Mrkalj se povlači u manastir. Tu se ubrzo sukobljava sa crkvenim dostojanstvenicima, te biva razmonašen i prepušten dugom i mučnom putovanju. Uz nesigurnu egzistenciju privatnog učitelja, sa odbijenom željom da ga ponovo prime u manastir (1825), učitelj i vjeroučitelj u nervnom rastrojenju povrediće čovjeka koji je od njega tražio privatne časove iz latinskog. Tako je dospeo u zatvor, gde je mučen, zatim u karlovačku bolnicu, pa u duševnu bolnicu u Beču, gde ga je i Vuk posjećivao i gdje je 1833. godine i umro.

Pjesme

Od Mrkalja je ostalo, koliko se za sad zna, 25 pjesničkih jedinica, od čega 13 izvornih i 12 prevoda, prepjeva i prerada. Prvi put se u poeziji ogledao 1805. godine u "Odi Kirilu Živkoviću", episkopu pakračkome, i to na ruskoslovenskom (novom crkvenoslovenskom) jeziku, a u koautorstvu sa izvesnim studentom Pavelom Doktorovičem. Nekoliko pjesama iz 1817. godine, čekale su dugo na objavljivanje. Od 13 izvornih pjesama samo su tri objavljene za njegova života, i to pred njegovu smrt, dok je bio u bečkoj bolnici. Pet izvornih pjesama i pet prevoda sa prepevima otkrio je Vladan Nedić 1959. godine, među njima i antologijsku pjesmu "Jao, jao, jao tristo puta" . Tako ona počinje, a Mrkaljev naslov u rukopisu glasi: "Sastavljeno kad u Gornjokarlovačku bolovaonicu dospeo pobeđen, i ostavljen od svega sveta!".Među ostalim njegovim pjesmama ističe se "Sonet preslavnu Arhipastiru" (tj. Mušickom, episkopu Karlovačke eparhije), u kome iz čarne noći vape za povezanošću i jedinstvom Srba, koje samo »vera i jezik« mogu spasiti od proždrljivog vuka asimilacije. Valja navesti i pjesmu "Starac" i sonet "Jeleni Dijaković". Za pjesmu "Jao, jao, jao tristo puta" Ljubomir Simović je napisao da je to moderan, vrlo evropski i svijetski primjer kritične poezije. Taj ubojiti tekst u rimi o mitu, kaže Milorad Pavić, mogao bi se smatrati manifestom nove predromantičarske škole.

Mrkalj lingvista

Premda Srbin iz zapadnih krajeva, Mrkalj je pjevao, kako kaže "sremački", tj. ekavski, i to devokalizujući bokalno »r« (Srbin, smrt umesto Serbin, smert).Iako, nažalost, nikada zvanično i službeno, Mrkalj spada u najznamenitije Srbe svih vremena, prije svega po tome što je uspio da na samo 18 strana teksta (»Salo debeloga jera libo azbukoprotres« iz 1810), uz dvije strane predgovora, izloži problem i nađe rješenje za izuzetno zamršena pitanja srpske azbuke i da to kruniše, prije susreta sa Vukom, zaključkom: »Od danas sve naše pravopisje pod ovo dolazi načelo: PIŠI KAO ŠTO GOVORIŠ«. Ostavimo po strani njegovo prepuštanje drugima da naprave grafičke znakove za današnje lj, nj, đ, uz dopunu propuštenoga dž. Svojim rješenjima otvorio je vrata demokratizaciji srpske kulture, tim prije što je zastupio i upotrebu narodnog jezika u književnosti, koji je i sam primjenjivao u svojim pjesmama, pismima i u svakodnevnoj komunikaciji. Drugo je jezik nauke, koji se i danas razlikuje od narodnog jezika, a treće je jezik crkve i dopisivanje sa crkvenim institucijama.

Rekli su o Mrkalju

O veličini Mrkaljeve ličnosti, kojoj se prebacuje fragmentarnost, kao da ne postoje i čuveniji fragmentaričari u srpskoj literaturi, izjasnio se još Jernej Kopitar, rečima da na 18 strana njegove knjige ima više jezičke filozofije nego u kakvoj debeloj gramatici. A samouki i još nedoučeni Vuk u odnosu na veleučenog Mrkalja koga je 1810. godine sreo u Pešti, uskoro je u svojoj prvoj gramatici napisao: ja ne mogu druge azbuke upotrebiti nego Mrkaljovu, jerbo za serpski jezik lakša i čistija ne može biti od ove.

Drugo, Mrkalj spada u najznamenitije Srbe i po tome što je, kako veli poznati slavista Vatroslav Jagić, bio prvi jugoslavenski filozof zvukova srpskog jezika.

Treće, od Mrkaljevih samo dvanaest originalnih pjesama, tri su ušle u naše savremene antologije, dakle četvrtina, što je zadivljujući brojčani odnos na koji skreće pažnju Dušan Ivanić.

Četvrto, Mrkalj je 1822. godine prvi dao primjer soneta u pravom jampskom jedanaestercu, koji je do 1959. godine, nažalost ostao u rukopisu.

Peto, Mrkalj je prethodnik Laze Kostića u primjeni čuvenog jampskog deseterca s akcentiranim jednosložnicama, odnosno ostvarenim iktusima na četvrtom i desetom slogu, i to u kombiniranju s jampskim jedanaestercem. To je upotrijebio u antologijskom prepjevu umno odabranog psalma 14 (15).

Mrkalj se ogleda i u književnoj kritici kao briljantan polemičar, npr. u kritici Vidakovića.

Osim toga, bio je umni teolog, posebno hristolog, koji je, prema mitropolitu Amfilohiju Radoviću, po duhu bio srodan Njegošu i koji je posjedovao ne samo tananost filološku i metafizičku, nego i tananost teološku. To se npr. vidi po tome što je, kako zapaža Amfilohije Radović, kod nas prvi u prepjevu očenaša izvorno tumačio rečenicu hljeb naš nasušni daj nam danas, jer nije riječ o svakodnevnom hljebu. U Mrkaljevu prepjevu taj stih glasi; daj nam hljeb koji dušu 'rani, a tek zatim dolaze stihovi; daj jošt, svaki dan i jelo/ koje nužno jest za tijelo. Dodajmo da Amfilohije Radović pokazuje da Mrkalj kao hristolog nadmašuje u ponečem čak i Njegoša.Ni po obimu skromnijeg, ni po sadržaju bogatijeg opusa.

Mrkaljeva rodoljubiva misija

Međutim, predstava o Mrkalju bila bi nedovoljna, ukoliko se ne osvrnemo na njegovo učešće u živoj i praktičnoj borbi za egzistencijalne ciljeve srpskog naroda. Nakon neočekivanog i nesretno okončanog pokušaja da se zamonaši, čime je osujećeno ranije dano mu obećanje da će biti postavljen za učitelja u klerikalnom učilištu koje je trebalo da se otvori, Mrkalj obilazi sve krajeve u kojima Srbi žive; misteriozno boravi kod Srba pod Turskom, zatim u Glini, Karlovcu, u Šibeniku, Sremu, Sremskim Karlovcima i u Novom Sadu. Zatim u Banatu, Vojniću, pa opet u Karlovcu (1825).Ovo njegovo krstarenje neki istraživači nazivaju lutanjem izgubljenog čovjeka. Međutim, iz podataka se može zaključiti da je Mrkalj u tim putešestvijama obavljao patriotsku misiju obrazovanja i vaspitanja odabranog kadra. Prije desetak godina otkriven je zanimljiv podatak: Mrkalj je bio privatni učitelj u Šapcu, gdje mu je učenik bio Jovan Ninić, koji je kasnije postao poznati rodoljub i mecena Đorđa Markovića Kodera. O tome se 1844. godine u "Podunavci" pojavila i pjesma u kojoj srpska mladež slavi Mrkalja i njegov uticaj na učenike. Malo je poznato i o Mrkaljevoj misiji u Dalmaciji, gdje je vodio žestoku borbu protiv unijaćenja, i u isti mah hrabrio srpsko neuko sveštenstvo. Po svjedočenju protosinđela Kirila Cvetkovića, Mrkalj je nadmoćno pobjeđivao unijatske misionare i zagovornike vješto se održavajući u kancelariji unijaćenju sklonog vladike Kraljevića, na koga je uskoro grupa zavjerenika pokušala atentat. Na Cvetkovićevo upozorenje, da bi ga uskoro mogla »bjeda snaći«, Mrkalj je odgovorio: »Ja ću braniti svoj zakon (vjeru) i crkvu, i učiću svakoga (...) da postojan i tvrd u vjeri bude i svoju čast i zavičaj, koji se ni za kakvo blago kupiti ne može, da čuva i brani.« Sličan doživljaj stradanja, mraka i vječite borbe suprotnosti nalazimo kasnije kod Njegoša, koji je tu poslanicu svojevremeno mogao da pročita. U spomenutoj studiji mitropolit Amfilohije Radović govori o Mrkalju kao srpskom hamletu jobovske sudbine i kova, odnosno jobovskog nemira i bunta. Njegova životna krivulja, kaže on, kreće se između svijetlih i tamnih boja, pa zaključuje da su i svijetlo-tamne boje i boje njegovog religioznog lika. Istaknimo, međutim, da je i kod Mrkalja i kod Njegoša pobjeđivala vjera u spasenje i otvaranje vidika svome narodu. Razlika je u tome što je Njegoš bio u položaju vladaoca, a Mrkalj u položaju egzistencijalno ugrožene individue kojoj nije uslišena niti želja da obrazuje braću u učilištu, u manastiru, te da tako umnoži broj istaknutih narodnih pastira.O Mrkalju piše i Stanko Korać, jedan od vrsnih poznavalaca književnosti Srba u Hrvatskoj: "Danas mi jedva možemo sagledati koliko je bila zamašna borba za jezik i pravopis što ju je počeo Sava Mrkalj, a nastavio Vuk." Ta se borba morala proširiti do pokreta, ali se često dešava da u tako krupnim poduhvatima padaju prvi i najbolji borci. Mrkalj nije izdržao zbog siromaštva i progona, a i zbog toga što u sebi nije nosio energiju buntovnika i osvajača, kakvu je imao Vuk, pred kojim su stajale iste teškoće. Jer da se uspije u ovako širokim akcijama nije dovoljna učenost i genijalnost. Ali ako je jedan pao, drugi je izdržao i pobijedio, zato što je bio čvršći, uporniji, čovjek zamaha i njegov genije vodio ga uvijek i samo naprijed. I baš zato je Vuk morao pobijediti, jer kako ono za njega reče Ivo Andrić: "Vuk je bio prijek i vrletan čovjek, kome je trebalo mnogo prostora u životu i na papiru."

Lingvistički genije iz Sjeničaka na Kordunu

Historijska sudbina Srba u zapadnoj Krajini (današnja Hrvatska) bila je nepovoljna i zato što su se nalazili na rubu između dvije velike carevine, koje su se borile oko proširenja vlasti nad našim zemljama. Organizirani s pomoću Austrije da se bore protiv velikog zla, Turske, Srbi na Vojnoj granici, živjeli su u stalnom vojničkom logoru uvijek spremni za rat i to ih je odbijalo od mirnog, privremenog i duhovnog rada. U krajevima koje su naselili nisu našli ništa drugo osim puste i zapuštene zemlje, našavši se daleko od nacionalnog jezgra koje je ostalo na istoku. Bez veza s tim jezgrom i bez mogućnosti da na ovom prostoru mirno žive, oni su teško dolazili do svijesti o neophodnosti kulturnog stvaranja i do materijalne podloge potrebne za to stvaranje. Bez gradova, bez kulturnih središta, bez društvene kohezije koje stvara građansko društvo, oni su teško ulazili u svijet koji je stvarao kulturu. I onda kad su se pojavljivali daroviti pojedinci, oni u svojoj sredini, gdje su rođeni, nisu mogli biti prihvaćeni, jer su jedina duhovna središta bili manastiri i crkvene škole u kojima opći nivo obrazovanja i prosvećenosti nije bio na potrebnoj visini.I zato je bilo upravo tragično roditi se u Sjeničaku i biti lingvistički genije, kao npr. Sava Mrkalj. Postavljalo se pitanje gdje naći podlogu na koju treba da se osloni taj genije, gdje naći ustanove, zavode, društvenu sredinu, mogućnost za javnu djelatnost, a da se ne razmišlja o svakodnevnom hljebu. Sava Mrkalj svega toga nije imao. I zato se mora postaviti pitanje: gdje je taj vrt u koji može da se postavi ova moćna biljka i da daje plodove.Mrkalj je pokazao što može svojom odličnom knjižicom: "Salo debeloga jera libo azbukoprotres" (Budim, 1810). Obećao je i druga opširnija i svestranija djela, koja nikad nije napisao, što je velika šteta za srpsku kulturu, a možemo reći i gubitak, jer je u Mrkalju živjela stvarna i znatna potencijalna mogućnost da stvara. Nije napisao što je obećao, zato što je bio jedna od najtragičnijih figura među zapadnim Srbima. To je bio kompletan intelektualac, s dubokim i širokim obrazovanjem, sa znanjem francuskog, njemačkog, mađarskog, latinskog, grčkog i hebrejskog jezika. Studirajući na univrzitetu u Pešti, matematiku i filozofiju s odličnim uspehom, pokazao je širinu i zamah svoga zanimanja, osećajući najbitniji kulturni problem koji je stajao pred Srbima, a koji je otvoreno i smelo postavio.

Nastaviće se ... 

IZVOR: www.zapadnisrbi.com 

PODELITE OVAJ TEKST NA: