detalj slike: KRK Art dizajn

Predstava

Prvi zraci sunca izranjali su i tek ovlaš se pružali na prestoni grad despota Stefana.

Rana jesen sa sobom je donosila obilje lišća na ulicama i bulevarima koje su automobili podizali u kovitlac.

Tog jutra jedan automobil se velikom brzinom, protivnoj svim pravilima, kretao ulicom kneza Miloša, potom oštro skrenuo u bulevar Kneza Aleksandra Karađorđevića i ulicom Neznanog junaka dalje nastavio ka Banjici i Banjičkom visu.

Putniku koji je sjedio na zadnjem sjedištu vozač nije bio vidljiv, ni dostupan; hermetički zatvoren dio iza vozača nije dozvoljavao nikakav vid komunikacije.

Nije bilo nikog s kim je putnik mogao da izmijeni neku riječ ili mišljenje, da mu neko uputi savjet.

Ne, bio je sam.

On, uredno začešljane kose, svježe obrijan, pristojnih crta lica, neupadljiv u pedantno ispeglanom odijelu koje je upotpunjavao skup sat koji je izbijao šest, sjedio je sam u svojim mislima blijedo zureći kroz prozor automobila.

A napolju, Beograd je spavao.

Stigavši na odredište sa zvučnika se čulo kratko vozačevo:“Gospodine!“.

Na drugom spratu moderno sagrađene zgrade u, Bog sami zna, kakvom i kojem stilu, iza debelo tapaciranih vrata, sjedio je već ostarjeli ali vitalni gospodin, držeći olovku između kažiprsta i srednjeg prsta lupao je neizmjenično o površinu hrastovog stola. Dim cigarete koju je pušio pri svakom izdisaju stvarao je sve veći oblak između njega i sagovornika.

„Opet kasnite, doktore!“ – rekao je glasom kojim se postavlja pitanje.

„Znate, šefe, vozač...“ – pokušavao se opravdati „doktor“.

„Znam, znam, ti nisi nikad kriv.

Posljednji put! Posljednji put, doktore!“ – rekao je odlažući olovku i podižući kažiprst visoko kao da tim kažiprstom želi da naglasi svoje riječi, a nije morao.

Znao je „doktor“ ko je „šef“, savršeno dobro je znao.

„Kad smo rešili ovaj nesporazum, nedeljni zadatak ti se nalazi u koverti.

Pročitaj, zapamti, uništi!“ – kratko je komandovao „šef“.

„Doktor“ je otvorio kovertu, izvadio sitno kucani papir i počeo da čita.

Njegovo lice, do tada opušteno i blago, naglo se počelo crveniti. Sitne graške znoja pojavljivale su se iznad gornje usne, potom na čelu, a onda je prva kap skliznula niz obraz. Nehajno je kažiprstom povukao okovratnik tražeći vazduha. Nije ga bilo.

„Šefe, ko je ovo naredio?“ – pitao je drhtavim glasom okrećući papir prema „šefu“.

„Šef“ nije ništa rekao samo je skupljanjem čela i podizanjem obrva poslao odgovor koji nije trpio podpitanje.

„Au, šefe?!“ – bilo je jedino što je izustio.

„Snađi se! Na izvršenje!“ – kratko je komandovao „šef“, a „doktor“ je brzo pocijepao papir u konfete i u pepeljari ga zapalio „šefovim“ upaljačem.

Debelo tapacirana vrata su se zatvorila uz tresak, „doktor“ ništa nije rekao samo je pomislio u sebi:“zveri!“.

Automobil se kretao još većom brzinom, ne zaustavljajući se i ne prateći ostali saobraćaj. Stigavši pred zgradu svoje firme, „doktor“ je istrčao i preskačući dva stepenika kao vihor sjurio se u kancelariju.

Iz sefa koji se krio iza slike „Stradanje Isusovo“ izvadio je mobilni telefon i pištolj.

Zaključao je vrata kancelarije i izabrao broj na telefonskom aparatu.

Dubok muški glas mu se javio sa druge strane.

„Čisto?“

„Čisto!“ – odgovorio je „doktor“.

„Gospodine, postoji problem.

Oni hoće, oni...oni su zveri.“ – nastavio je drhtavim glasom.

„Do sad sam sve izvršavao, sve sam radio šta su želeli, ovo...ovo je monstruozno! Ja sam čovek, ja nisam zver. Ja to ne mogu, ne mogu! Razumete li me! Ne mo-gu!“ – rastavio je na slogove.

„Razduži se!“ – kratak odgovor sa druge strane veze zamalo je „doktora“ srušio sa stolice.

Znao je šta to znači i znao je veoma dobro šta će poslije razgovora biti.

„Ali, zaboga, dajte šansu, dajte nešto drugo, evo imam već jednu vest koja će odjeknuti u regionu. Imam bombu!“ – nevješto se otimao „doktor“ kao riba sigurnom pecarošu koja svakako zna da je samo pitanje vremena kad će biti izvučena na obalu a potom skuvana ili ispečena.

Krupne graške znoja sad su već stvarale sitne potočiće koji su se slijevali niz lice. Vazduha je ponestajalo, klima uređaj nije pomagao iako je napolju bilo tek nešto više od deset stepeni celzijusa, u „doktoru“ je vrio vulkan.

„Razduži se!“ – ponovio je još jednom glas, ovaj put oštrije i nedvosmisleno, potom se čuo samo zvuk koji označava prekid veze.

Više za sebe i ni za koga drugoga, „doktor“ je u pola glasa pitao:

„Kakvi ste to ljudi, seme vam!?“.

Skoro nečujan pucanj iz pištolja Astra Kadiks 22 l. R. Ostavio je malu ulaznu rupu na slijepoočnici, tek nekoliko kapi krvi je isteklo na svježe obrijano lice, nekoliko kapi krvi kao poljednji trag života.

Beograd je spavao!

Već sljedećeg jutra, sve prestoničke novine su pisale da je zbog neuzvraćene ljubavi jedne pjevačice i njenog više nego raskalašnog života, glavni i odgovorni urednih vodećih dnevnih novina izavršio samoubistvo.

Čak i njegove novine su iznosile pojedinosti te veze, broj prevara u kojima je on nalazio nju i ona njega. Redale su se pikanterije iz zajedničkog života, intervjue su davali razni „eksperti“, dovođeni su „stručnjaci“ koji su objašnjavali fenomen slijepe zaljubljenosti.

Samo, samo ni u jednim novinama nije pomenut fenomen da neko uporno izbjegava objaviti vijest koliko je Srba napustilo Kosmet, koliko je kuća kamenovano i koliko Srba živi u enklavama u dvadeset prvom vijeku.

Tri dana nakon toga, naslovne strane je zapljusnula vijest da je višestruki povratnik iz zatvora u stanju bitno smanjene uračunljivosti i pod dejstvom alkohola i opijata u nervnom rastrojstvu pucao i usmrtio dvoje nevine djece.

Opet su dovođeni „eksperti“ i „stručnjaci“, sve televizije su o tome izvještavale, psihijatri i advokati su objašnjavali da se počiniocu ne može suditi jer je pacijent ustanove za psihički poremećene osobe.

Samo, samo niko nije izvijestio da je od šiptarskog terora sa Kosmeta toga mjeseca još dvadeset porodica iselilo u centralnu Srbiju.

Tama je sve prekrila. Zavjet ćutanja se očuvao. Predstava se nastavlja.

Beograd spava!

Omerta!

PODELITE OVAJ TEKST NA: