O POČIVŠIM
Volim da se sjećam ljudi koje sam poznavao i koji su ostavili traga u meni. Pun ih je moj bulevar. Sretan sam kad imam s kim da podijelim priču o njima. Znam da žive. Nadam se da ću i sâm poživjeti tim oblikom života. Možda me se tad neko sjeti ili me prepozna na bulevaru svojih misli.
Sva ljepota je u oku posmatrača, tako je i taj svijet naših misli sav u nama. Nema on neki određeni poredak kao ovaj svijet. U njemu možete da skočite sa zvijezde na zvijezdu i da vas sreća u vasionu vine, da budete dublji od mora i viši od planine.
Nemojte žaliti za onima koji su otišli. Radujte im se! Oni ne vole da za njima žalimo. Svi voljeni, koji su otišli, znaju za nas i našu ljubav prema njima, ali drugačije primaju i osjećaju naše poruke. Nismo više na istim vibracijama, ali možemo ih uspostaviti u nekim posebnim uslovima našeg duha, u prikrajku (ne)svijesti, na rubu uma, u predjelu sna, riznici uspomena. Ako počivše pustimo da tako žive u nama, možemo mnogo da naučimo. To znanje se ne može unovčiti niti prenijeti na nekog drugog, već se događa samo onome ko uspije da ih naseli u sebe. Zato taj svijet počivših treba prihvatiti i ne prosipati misao o njemu. Ponekad, kad svijest iskoči iz tračnica, tad zasvijetli zaumni bulevar koji se ne može prećutati.
„Ne vredi plakati “, to mi je pokojni brat rekao u snu i savjetovao da mu nikad ne idem na grob, da mu cvijeće ne donosim, već da će on dolaziti kod mene. I bio je od riječi. Lijepo smo se u snovima družili. Onda mi je odjednom počeo spominjati svoj odlazak. Nije me iznenadio. Lijepo me je pripremao i potanko mi objašnjavao zbog čega odlazi i da se više nikada nećemo vidjeti. Tako je i bilo. Meni ne preostaje ništa drugo nego da vjerujem u sve ono što mi je rekao, onih noći u mojim snovima.
