detalj slike: KRK Art dizajn

TAKO POČINjE

Uvijek tako počinje. Suze ti otvaraju prva vrata na ulasku u ovaj svijet. Nisi tražio, nisi birao, ni ime, ni prezime, ni boju, ni vjeru, ni pripadnost nekome i nečemu. Ponudili su ti, prihvatio si ponuđeno. Osuđen da živiš tuđim izborom i odlukom primoran si da napraviš i ostaviš trag iza sebe. Ne bilo kakav, nego onaj što se pamti i traje jer biti čovjek je najteži životni izazov.

Sjedila je u samoći svoje sjene. Sa nedovršenim djetinjstvom i započetom mladosti Violeta je bila puštena među ljudske zvijeri. Neću te lagati, a i zašto bi, nema veće zvijeri od homo sapiensa kome je dato pravo da misli i učini zlo dijelo. Pred spuštenom zavjesom morala je podići glavu i krenuti iz početka. Nije lako ostaviti iza sebe nedovršenu stranicu, započeti sa nulom iza i ispred sebe, otići u nepoznato, stati i pogledati u svoje umorno lice i reći „od danas okrećeš novi list“. Kome da kaže kako je zamorila zemlja natopljena krvlju? Ko zna koja je to pokora navela um da se ljudi međusobno mrze, da brat na brat atakuje sa namjerom da ga povrijedi do srži, da se razbiju zajednički geni koji su im dodjeljeni. Ko zna koja je utvara ušla u tijelo da ljudi ne mogu živjeti u slozi, da nemaju ništa za reći, a da ne im usne ne prosljede metak spreman za počiniti grijeh. I uvijek lažna ljubaznost, plitka riječ i ogavna korist spremna za nadmudrivanje i izazivanje rata stoji i započinje uništavanje toplog razgovora koji se iz prikrajka smješka, a već je unaprijed sahranjen mržnjom. Ostala je na pragu da brani svoje znajući da teži izbor nije mogla napraviti. Sa gađenjem i onom bezvrijednom mišlju gledali su je kao neshvaćeni promašaj, kao zalutalog putnika, kao sramni čin predstave koja joj se odvijala iza leđa. Degradirala je izmišljena laž čije sjeme je sijala njena krv, njena skupina hromozoma iz familije koje se stidjela. A onda kao grom iz vedra neba pojavio se on, sačinjen od problema i pogrešnih krojeva. U očima mu je sijala opesivnost, opijenost njenim bićem, kao poremećeni kodovi, kao pogrešni brojevi za šifru usamljenog srca. Milan, kršni predstavnik kraja koji im je zajednički, bio je kamenih gena i nestrpljivog duha. Želeći sve, sada i odmah, stvorio je nepremostivu barijeru, preusmjerio je tok i ušće pritoke prispajajući se rijeci kao jedinom izvoru što životu daje udisaje. Ljubav je bila i ostala polazna tačka pred kojom su svi zarezi padali na koljena.

„Ne.“ Bio je prečest odgovor za lomljavu u njegovim ušima parajući srce preciznim rezovima. Ustati nakon toliko poplava i potopljenih emocija bila je odlika samo hrabrih. Pomješani osjećaji, pogrešni spojevi, kratki udari harali su dušama dvoje koji se pogrešno vole. Šta bi ih moglo spasiti, podići, vratiti sebi i izvesti iz ovog zlobnog svijeta? Možda iznenadni preokret, promjenjeni glumci ili samo dobronamjerna riječ dobronamjernog čovjeka. Njena samoća je samo bjekstvo pred naletom laži i nepravde koju je zapamtila još dok je bila beba u koljevci. Njegova samoća je rezultat lošog izbora koji ga prati u stopu. I šta je to toliko jako pa ne da životu da živi i da se raduje?

Često bi govorila: „Ja ne znam više šta sam, odakle dolazim ni kuda idem, pod čijom zastavom himnu mogu da pjevam, pod čije okrilje mogu da se sakrijem. Sa nejasnoćom gledam ono što je bilo, nerazumljivo mi je ovo što biva i potpuno nepojmljivo ono što će biti. U meni struji nagon za pravednošću i čuvanjem porijekla koje mi je dato. Između mojih snova plovi želja da istina obasja zamagljene vidove i pogrešne predrasude.“ S godinama sve više se miješa nerazumnost i otuđenost među svojima. Života nema, a smrt dolazi preko reda.

Aplauz pred kraj, pred sramni završetak tragične komedije. Violeta streljana pogledima okrenula je leđa suzama nakupljenim u uglovima nevinih očiju. „Tako je najbolje“ sa očiglednom tugom Milan je najavio odlazak. Genetika je nastavila da ratuje jer psihoze ne možeš liječiti ako ih ne prihvaćaš. Ludilo bez granica pomjera ioanko već napuklo tlo. Znam, uvijek tako počinje, prva suza te obraduje, a potom sve završava bliže bolu. U koji okvir da staviš sliku promašenih nada i usnule sreće? Nije moguće da uvenula polja neće opet u raskoši obasjati nove dane.

PODELITE OVAJ TEKST NA: