|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art
MEĐU NAMA SU RIJEČI
Ovaj svijet je mali, a život kratak da bi čovjek mnogo postigao. Želim da vjerujem da postoji drugi svijet koji je mnogo veći i na kojem je život mnogo, mnogo duži i gdje čovjek može da nadoknadi sve ono što mu se učini da je propustio. Među nama su riječi, ali riječi koje smo mi pretvorili u bisere i dijamante, riječi koje su vrjednije od nečijih života. Hvala ti za svu ljubav koju mi nesebično poklanjaš i dobrotu koja iz tebe zrači poput Sunca, draga moja. Volim i ja tebe. Razgovor je korijen naše ljubavi i bliskosti. Mnogo toga ćemo zauvijek pamtiti, kao i put koji nas je doveo do toga da imamo jedno drugo!
SUOČI SE SAMA JOŠ VIŠE SA SOBOM
Ti ćeš znati da sam sa tobom. Svaka krajnost oslobađa i obogaćuje novim vrijednostima. Odlično te poznajem i razumijem! Neki će izaći iz tvog života kao da nisu ni bili tu i ožiljci koje oni nanesu vrlo brzo zarastaju. Ti nisi osoba koja tapka u mjestu, tvoji koraci su dalji od njihovih i tvoje misli davno su prevazišle njihove. Tvoj pogled nije zatrpan ispred tebe. Primila si božansku svjetlost da bi bila lučonoša i tvoja ljubav je neograničena. Voli sebe najviše, u toj ljubavi će se pronaći svi oni koji je zaslužuju, draga moja! Ljubav i pažnja, koju poklanjaš nama koje neizmjerno voliš, dolaze sa planine ljubavi kojom voliš sebe. Ta planina sačinjena je od svih nas koji te volimo.
PA, DOKLE VIŠE?!
Probudiš se u meni kao Venera, osjećam tvoje prisustvo, kao da sam na liniji sa rajem. Hajde, dođi, ići ćemo na sladoled i pićemo najhladnije sokove u gradu, a naveče u tvom omiljenom restoranu jesti ribu i piti vino koje ti obožavaš. Kasnije ću te otpratiti do vrata tvoje kuće, još ćemo malo razgovarati i onda ću te na rastanku poljubiti u nosić, poželjeti laku noć i otići u mrak. Ko zna, možda ćeš opet poželjeti da se sretnemo, možda će drugi put biti sve drugačije. Ali, ako se nakon prvog susreta dogodi i drugi i treći i svaki sljedeći, počećemo da brinemo jedno o drugom. I tako, od susreta do susreta, ja bih te svaki put na rastanku poljubio u nosić i otišao u mrak, a ti u svoju sobu. Počeli bismo se tražiti u mislima i zadržavati sve duže i duže. Onda bi ti jedne večeri, dok pada jaka kiša, poželjela da zanoćim kod tebe. Namjestila bi mi sobu i ispratila do njenih vrata, te noći zajedno bismo sanjali pod istim krovom. Dan bi osvanuo svjež i vedar. Popili bismo čaj ili kafu i ja bih otišao u svjetlost dana. Eh, onda bi se dogodio praznik, Dan zaljubljenih, i ja bih ti donio cvijeće i jednog malog plišanog medu sa velikim crvenim srcem. Te večeri bismo pili vino i razgovarali o svim našim susretima. Kada bismo izašli, hodali bismo zagrljeni ulicom, ja bih mirisao tvoju kosu i tako bih te otpratio do kuće. Rastanci bi nam postajali sve duži a moja šaputanja na tvom uvcetu pretvarala bi se u nježne i bešumne poljupce. Tvoje ruke bi mi grijale vrat, a uzdahom bi mi grijala dušu. Mjesec bi nam namjerno svijetlio iznad glava i sav u čudu pitao se: ‒ Pa, dokle više?!
|
