detalj slike: KRK Art dizajn

MOJA BRAĆA DAVID I GOLIJAT

(roman u nastavcima, Vladislav Radujković, Književna radionica Kordun, 2014 - Grafičar Užice)

UVOD

Godine 1997. putovali smo u Istambul. Prvi izlazak iz Bosne poslije rata. I svi su se čudili: „U Tursku?! Jeste li normalni?“, ili: „Još se nije slegla prašina od rata, a vi biste opet među Turke!?“

Ali Istambul, Carigrad, Kontantinopolj, Vizant... kako god ga nazvao, on ostaje „vječni grad“ – grad čuda i izobilja. Tamo smo našli sve što smo tražili, pa i mnogo više. Svako je ostvario svoje očekivanje. Grupa od četvero ljudi, potpuno raličitih u očekivanjima, kao četiri stihije, četiri vjetra koja vijaju na različite strane, tražila je različite stvari.

Ana je tražila različitost. Poslije je govorila kako nigdje na jednom mjestu nije susrela toliko različitih stvari, tako suprotnih, a tako jednostavno povezanih. Da, to je „Stambol na Bosforu“ – jedna od „Vavilonskih tržnica“ ovoga svijeta. Ovdje, kao nigdje, ponuda je oduvijek uspijevala da zadovolji potražnju.

Saša je tražio merak. Eh, gdje ga tražiti, ako ne tamo gdje je i nastao... Spoj svih bivših vremena, dostignuća i uspjeha, na ovom mjestu je dobio novi smisao i novo ime. Teško je to prevesti na bilo koji savremeni jezik i objasniti nekome ko nije osjetio osmanlijski duh. Čak i na savremenom turskom ta rječ znači nešto drugo. Nas je, eto, toliko vijekova mučio i proganjao, ali negdje u nekom dijelu duše našao je svoje mjesto i postao dio svih nas od Balkana do Azerbejdžana.

Nada je tražila umjetnost. Dobro, jeste da iz našeg ugla sve tamošnje ima priličnu dozu kiča, ali to nikako ne umanjuje veličinu starog dobrog Orijenta. Orijentalno šarenilo i vizantijska odmjerenost načinili su neobičan spoj, a bajkoviti pejzaži na prelazu dva kontinenta, uzdignuti iznad svih vremena i civilizacija, i dalje čine scenografiju za sve neprolazne stvari koje nudi ovaj grad. Valjda ga zato i zovu „Vječiti“...

Ja sam tražio prošlost. Zato sam strašno bio razočaran idejom da posjetimo moderni Istabul, jer toga ima na svakom koraku. Ono zbog čega sam došao, čekalo me je raširenih ruku. Arheološki muzej bilo je mjesto na kojem sam se osjećao kao kod kuće. Iskreno, očekivao sam više Vizantije, artefakte stare prestonice pravoslavnog hrišćanskog svijeta. Međutim, našao sam ih skrivene i savršeno uklopljene u islam, stopljene do mjere neprepoznatljivosti. Ipak, između svih tih arabeski, slojeva maltera, arapskih kuka i veriga, izvirivao je poneki preživjeli mozaik, otkrivajući djelić veličanstvene cjeline koja odavno više ne postoji.

Jureći s kraja na kraj, kako bismo za pet-šest dana vidjeli što više, Svetoj Sofiji – tom čudu nad čudima, posvetismo posebno mjesto i vrijeme. Pod nevjerovatnom kupolom ovog svetog mjesta svi smo našli ono što smo tražili. Kao da sam čuo one čuvene Justinijanove riječi: „Solomone, pobijedio sam te!“ Za tim mislima odlutah u Stari Zavjet. Valjda taj spoj svega različitog i drugačijeg, šarenog - a opet jednostavnog, možda i zbog velike žrtve podnesene za ovo sveto mjesto, utonuo sam u razmišljanje o Avraamovom naslijeđu. Stajavši kraj onog oktogona na kojem su se krunisali vizantijski carevi, gledao sam kroz njega u proš-lost, kao kroz onaj kaleidoskop kojeg sam jednom dobio za rođendan. Čini mi se – šesti...

Svo to šarenilo i veličina umori čovjeka. Sjeli smo u neku kafanicu blizu Svete Sofije i varili utiske ćutke, bez riječi. Pili smo cijeđenu pomorandžu, slatku i crvenu i ne sjećam se da smo prozborili ni riječ.

Odnekud iznad mene stvori se onaj lijepi, visoki konobar sa prirodnim osmjehom, kakav na Zapadu ne može namjestiti ni jedan plastični hirurg, i upita na lošem engleskom: „From where are you?“. Zavalio sam se u stolici pogledavši ga iznad sebe i rekoh: „Bosna“. Ostali se zagledaše u njega, očekujući kakva će biti reakcija ovog mladića, a u stvari ne znajući šta da očekuju. Mladić se uozbilji i s nevjericom doda: „Muslims?”

“No, Christians” – odgovorih kao iz topa.

A on nastavi na srpskom, sa teškim šiptars-kim akcentom: „O, Bosna... Odmah sam vidio da niste musljimani – ćim ste izašlji iz Aja Sofija i ćutite. Obićno Grci tako dođu i ćutu... Valjda im žao što to više nije crkva. Alji, nije ni đamija, pa svima isto. Ajde, šta da vam donesem od mene, ja ćastim zemljake!“

Njegov zarazan osmjeh kao da je donio za sto pregršt svježe balkanske istorije, mirovnih misija i neuspjelih diplomatskih eksperimenata „bosanskog“ rata, ali i podrške iz muke u dalekom svijetu i čudnog spoja svega što je samo Balkan mogao da iznjedri. Posljedice rata u Bosni i Hercegovini bile su još isuviše svježe. Naš strah da uzmemo to piće, plašeći se da nam nešto ne sipa u njega, bio je donekle opravdan, ali on i bez našeg odgovora, odmah tu pored nas, iscjedi još po jedan narandžin sok, kao da je time htio da kaže: „Vidi, ništa osim čaše slatke pomorandže!“

„Ako tražite suveniri – nastavi kao navijen – eno tamo, vidiš, kad pođeš prema Cisterna[i], ima moj drugar Ervin, samo kažeš da te ja šaljem i dobiješ dobra cijena. Ima svašta, ima stare stvari, antika, suveniri, a dobar ćovek, Turćin iz Grćke. Zna bosanski, grćki, engljeski, njemaćki, taljijan-ski... Samo kažeš – `drug od Esad iz Sanđak` i sve dobiješ za polja cijena.“

Prođe me jeza kad čuh „bosanski jezik“ i „Sandžak“, al` šta da radiš: ovo je poslednje mjesto i vrijeme za dokazivanje jezičke otimačine, pravog naziva Stare Raške ili ispravljanja „krive Drine“.

Kad se malo okrijepismo, zahvalismo se veselom Esadu i krenusmo do tog Ervina da vidimo šta ima da nam ponudi. Izlog, ili nešto što je trebalo da predstavlja izlog, bio je oblijepljen stotinama razglednica iz cijelog svijeta. Valjda je to trebalo da bude znak dobrog biznisa i zadovoljstva internacionalnih kupaca koji se zadovoljno javljaju ovom dobrodušnom brkatom debeljku. Neugledna radnjica u kojoj je mnogo nepovezanih stvari nabacano na hrpama, nagurano u pletene korpe, visilo sa polica ili ležalo po podu – oduševila nas je mogućnošću da slobodno kopamo po ovom neiscrpnom izvoru svega i svačega.

Bila je to prava slika onoga o čemu sam malop-rije razmišljao... Sva ta atmosfera razbacivala je moje misli po ovom nevjerovatnom gradu, preplitala ih sa rastrzanim emocijama i slivala ih u ono što su me učili ili uvjeravali da treba da znam. Pomislih da ću ispod neke od tih gomila svega i svačega pronaći nešto zaista vrijedno, neki odgovor, znak ili ko zna šta i bacih se na skeniranje sadržaja.

U mračnoj unutrašnjosti, kad mi se oči malo priviknuše na tamu, primjetih nekoliko starih ikona, kandila, slomljenih krstova, čak i jedan teško oštećeni Diskos[ii] iz nekih davnih vremena. „Vizantija!“ – pomislih i zaronih dublje u tamu ovog kutka. Znao sam da me Ana posmatra krajičkom oka i razmišlja koliko ću novca ovde da potrošim. Ali sada, kada sam upao u ovaj vremeplov, više nije bilo povratka nazad. Ispod gomile papirnih katoličkih ikona i „duhovnog kiča“ u obliku satova sa „Isusovim srcem“ koji svijetle u duginim bojama, pojaviše se neke stare knjige. Te prašnjave knjige, iz nekih davnih prošlih vremena, neuredno nabacane jedne preko drugih, izgledale su kao „smetljište istorije“. Da, zaista, istoriju treba dobro poznavati i voljeti kako bi se u ovom brlogu našao neki smisao i ljepota.

Prva knjiga koju otvorih bila je stara nekoliko vijekova. „Bingo!“ – pomislih čim je uzeh u ruku. Bio je to mali „kodeks“ od kože sa pergamen-tnim stranicama, ispisanim na grčkom jeziku u starom maniru, sa po dva stupca na stranici bez razmaka između riječi.Kodeksi su bile prve knjige, pravljene od posebno uglačane kože zvane pergament, na kojoj se pisalo mastilom od čađi. Omot ove knjižice napravljen je od drvenih pločica presvučenih kožom, ali koja se već s velikom mukom držala na okupu. Spojena u duplices, tj. kao dvije knjižice spojene u jednu, a odvojene istim pločicama, odolijevala je zubu vremena i neadekvatnim uslovima kojima je bila izložena u ovoj straćari, a prije toga ko zna gdje i ko zna od kada. Taj duplices sistem dao joj je produženu trajnost koju, kao jedna, sigurno ne bi imala.

Drugi razlog njene trajnosti je format. Bila je to mala knjižica koja može lako da se drži u ruci, tzv. pugillares, nešto kao starovijekovni „džepni“ format.

Pomislih kako napokon imam priliku da iskoristim znanje iz starogrčkog jezika, predmeta kojeg na Teološkom fakultetu nisam mogao da smislim. Profesor nas je gnjavio jezikom čiju upotrebu nisam mogao da shvatim, jer je sve što nam je trebalo davno već bilo prevedeno. Uvijek sam mislio da riječ „kinjiti“ nekoga, „praviti ga neznalicom“, dolazi od tog starogrčkog „kiini“ dijalekta. Ali, eto, nikad ne znaš kada znanje može da zatreba...

Stranice su bile oštećene, ali sam i nakon samo letimičnog pogleda uspio da prepoznam pominjanje manastira Svete Katerine na Sinaju, njegove čuvene biblioteke i neke davno izgubljene knjige, koju je pisac tamo pronašao. Na kraju nečega što bi trebalo da je uvod, pronađoh potpis „Andreja, grešnog arhiđakona velike jerusalimske crkve“, što mi se odnekud učini poznatim. Tek mnogo kasnije shvatio sam da se radi o Sv. Andreju Kritskom, najčuvenijem hrišćanskom pjesniku (tvorcu „kanona“, kao forme u hrišćanskoj pjesni-čkoj umjetnostii njegovog čuvenog kanona koji se čita u prva tri dana Velikog posta) i shvatih da je on pisac ove knjige. To znači da je ona iz kraja 7. ili početka 8. vijeka i da u rukama držim pravo blago!

Ruke su mi se tresle od uzbuđenja, hladan znoj krenuo je niz leđa i istovremeno se u meni sudariše dvije misli – od ovog blaga ne smijem da se odvojim, jer sam pronašao nešto zaista veliko, ali i koliko će to da košta, jer nisam baš bio pri velikom novcu. Kroz glavu su mi munjevito prolazile razne kombinacije, pa čak i ona grešna (Bože oprosti!) da ovu knjižicu stavim u džep i ukradem je; ali tu sam misao brzo izbacio iz glave i pomislio: „Neka bude volja Božija. Ako je ona našla mene, pored tolikih ljudi koji ovuda svakodnevno prolaze, onda Bog neće dozvoliti da se ona vrati u ovu prašinu!“

Dok sam još razmišljao o tome, do svijesti mi dođe dio razgovora kojeg je moja družina vodila sa vlasnikom radnje. Cjenjkali su se oko neke stare zarđale nargile, jedne drvene kutijice za nakit sa polomljenim sedefnim ukrasom na poklopcu i oštećene minijaturne turske sablje sa filigranskim balčakom. Ervin je bio lijen za računicu, a i žurilo mu se da zatvori radnju, pa je zahtijevao da oni sve to kupe zajedno, a da se poslije raskusuraju između sebe. Tražio je 70 američkih dolara za sve tri stvari, uz opasku: „Take it or leave it“, dok su mu oni nudili 50, pravdajući se da im to ne odgovara, jer na znaju kako da se poslije razračunaju.

Već je počeo da popušta kada sam im prišao, uzeo sve tri stvari, dodao ovu knjižicu i rekao: „O.K., 70 with this!“ Svi su me pogledali, a ja sam u sebi molio Boga da ostanem hladan i da ovo prođe. On se već mašio rukom za knjigu, vjerovatno da vidi šta je u njoj, kad neki čovjek sa druge strane ulice viknu njegovo ime i rukom pokaza na sat, što je značilo da požuri. Ervin odustade od daljeg cjenkanja i odmahnu rukom: „O.K, give me seventy and good bye!”

II

Početkom 1998. godine odlučili smo da se vratimo se za Beograd. Veći dio rata u Bosni živjeli smo na relaciji Banja Luka – Beograd, obzirom da je Banja Luka bila jedini grad u Bosni u kojem nije bilo ratnih dejstava. Navikli smo se na život u tom gradu, vjerujući u bolje dane. No, kako je grad često ostajao bez električne energije, a nastav-ak studija vezivao me je za redovno prisustvo nastavi, potreba nas je odvela u Beograd. Poslije-diplomske studije prilagodio sam ovoj knjizi, pokušavajući da je stavim u naučni kontekst prije nego objelodanim njeno postojanje.

U to vrijeme već sam preveo veći dio knjige, čuvajući je od lovaca na antikvitete i trudeći se da ne govorim mnogo o njoj. Uostalom, sve do samog kraja i sam sam sumnjao u njenu autentičnost. Trudio sam se da sa profesorima razgovaram „izokola“, kako ne bih otkrio o čemu se radi, dok ne budem siguran da u rukama imam originalno djelo. To je bilo i vrijeme kada su i zidovi imali uši, pa osim supruge i jednog iskrenog prijatelja, nikome nisam otkrio svoju tajnu. U Beogradu je cvjetao kriminal, a nesigurnost je postala način života, pa je sasvim razumljivo zašto o knjizi nisam govorio nikome, čak ni profesorima. Mada, ni danas nisam siguran da li sam uspio da tu tajnu dovoljno sačuvam od stručnjaka za Stari Zavjet i „starog vuka“ u dugogodišnjem radu sa studentima, čovjeka koji mi je postao drag prijatelj.

Bilo je to i vrijeme kada sam teškom mukom zaradio novac da kupim svoj prvi računar i da naučim da se služim osnovnim programima, kako bih sačuvao rad na prevođenju ovog djela.

Zimske dane s kraja 1998. i početka 1999. godi-ne proveli smo, uglavnom, u Banjoj Luci. Proljeće nas je ponovo vezalo za Beograd i nastavak konsul-tacija sa profesorima. Preselili smo u iznajmljeni stan na Tašmajdanu, blizu zgrade državne televizije.

Prevod i poslednje provjere autentičnosti knjige završio sam u februaru. Sada sam bio već potpuno siguran u svoj rad. Ostalo je par provjera određenih detalja iz knjige i planirano putovanje u Izrael za vaskršnje praznike. Vaskrs je te godine bio 11. aprila, tako da je plan da krenemo na pokloničko putovanje 27. marta u Petu nedelju pos-ta. U svoj dnevnik, od 1. marta, napisao sam: „Dvogo-dišnji rad na prevodu i provjeri autentičnosti je završen. Ako Bog da, pripremamo se na hadžiluk i, čim se vratimo i budem našao podatke koji me zanimaju, pozvaću profesora Milina i svečano mu predati knjigu i moj rad...“

Sve je tih dana bilo u znaku proljeća, ali situacija u zemlji nije bila ni malo vesela. Na Kosovu je tokom zime 1998-99. nastavljeno sa sukobima između albanske OVK i srpske milicije. 15. januara `99., u mjestu Račak, srpske snage su krenule u odmazdu za napad OVK. Leševi koji su snimljeni kamerama uzeti su za dokaz o etničkom čišćenju koje sprovodi Slobodan Milošević i NATO je počeo da zvecka oružjem. Na televiziji se pojavio američki ambasador Voker kako „šeta“ između unakaženih tijela, tražeći vojnu intervenciju protiv Srbije, koja je već najavljena kao „spremna“ negdje početkom februara. U isto vrijeme nacija se uspavljivala turbofok pjesmicama i blaženim osmjesima „srpske levice“ koja nas je ubjeđivala kako je nemoguće da „na početku 21. vijeka jedna evropska i demokratska zemlja, kao što je Srbija, bude bombardovana“. „Ma hajte, molim vas, šta vam pada na pamet...“

Pregovori u francuskom dvorcu Šato de Rambuje, u toku februara i marta, trajali su u nedogled i potpuno različite informacije mogle su da se čuju i vide na različitim medijima. Kao da su tamo bile neke različite konferencije na kojima su učestvovali različiti ljudi, pa su jedni govorili o „veoma uspješnim“, a drugi o „potpuno neuspješ-nim“ pregovorima. Sredinom marta situacija je već bila veoma zategnuta i najave bombardovanja počele su da se shvataju ozbiljno.

U nedelju 20. marta otišli smo u Banja Luku da na miru razmislimo šta i kako dalje. Sa sobom sam nosio knjigu i diskete sa prevodom i analizom teksta. Nakon tri dana primili smo telefonski poziv kojim smo obavješteni da je put za Izrael otkazan i da možemo preuzeti svoj novac „koji će vam u potpunosti biti vraćen, jer je Predsednik Milošević danas potpisao zabranu izlaska iz zemlje“. Tada mi je bilo najmanje do novca, a još manje do Gospodina Predsednika... Sutradan je počelo bombardovanje Srbije.

Nadali smo se da će sva ta ujdurma trajati ne-koliko dana i da će se sve opet vratiti u „normalu“. Stariji ljudi su govorili da to ne može dugo da traje, jer će „Amerikanci shvatiti da su ih Šiptari iskoristili“ i „da je prava istina na na-šoj strani“. Oni koji su vjerovali u Miloševića oduševljavali su se vijestima o srušenim letjeli-cama NATO pakta, naročito kada je oboren nevid-ljivi „stelt“. Čitava euforija oko „junačkog otpora najvećoj svjetskoj sili“ vremenom je splas-nula, jer su Rusi, od kojih se očekivalo nekakvo čudo, pa čak i ulazak u rat „za našu stvar“, uporno ćutali i „gledali svoja posla“. Čak su i Kinezi, čija je ambasada pogođena, mlako reagovali.

A onda je, sredinom aprila, nastalo zatišje. Ljudi su vjerovali da se „Milosrdni Anđeo“ zamo-rio, istrošio i da samo „reda radi“ baci poneku bombu, čisto da „ne prizna poraz“. Na televiziji je počelo slavlje i sve glasnije ponavljanje da „smo ih izmorili“. Povjerovali smo u tu „tišinu“ i vratili se u Beograd. Želio sam što prije da završim svoj rad, pa makar i bez onih toponima koje sam htio da provjerim na licu mjesta. Opet je moja knjiga išla za Beograd, ovaj put s nadom da će tamo naći svoje trajno mjesto u muzeju SPC.

22. aprila otišli smo na jednu rođendansku proslavu u naselje Karaburma. Namjeravali smo da se vratimo kući do 8 sati uveče kada bi se, obično, oglasila sirena za mogući vazdušni napad, iako je već neko vrijeme nismo čuli ili smo je, prosto, ignorisali. Bilo nam je lijepo i veselo, pa smo odlučili da ostanemo do ujutro. Bio je to prvi put da sam se odvojio od moje knjige. Osjećao sam se kao da sam ostavio dijete samo kod kuće...

23. aprila, rano ujutro, od snažne detonacije, bukvalno, pao sam s kreveta. Prišao sam prozoru, sa kojeg sam mogao da vidim Markovu crkvu i antene državne televizije, iza kojih je bio naš stan. Iz zgrade televizije dizao se veliki dim.

Te noći je RTS, zvana “TV Bastilja“, bila uništena. Zajedno s njom, u plamenu je nestao i moj iznajmljeni stan. I knjiga u njemu...

TEKST NA OMOTU

List je oštećen, dio teksta nije čitljiv, nedostaje početak.

„...boravio sam u Konstantinopolju na Velikom Saboru. Monotelitska jeres[iii] razjedala je Crkvu Božiju i velika smutnja uvukla se u sve hrišćane. Bogomvođeni car Konstantin, zvani Pogonat, sazva sve Oce Crkve Hristove da se okupe u Prestonom  gradu i razluče jaganjce od jaradi...

(mrlja preko teksta, slijedi nečitljiv dio rečenice, a zatim)

...da odsijeku ranu od zdravog tijela Hristovog, koje se zove Crkva. Naš bogoljubazni Gospodin Teodor, najsvetiji patrijarh Hristo-apostolskog grada, želio je svim srcem da prisustvuje ovom Saboru, ali zbog saracenskog zla, plašio se da napusti Jerusalim, misleći da – ako ode, neće se vratiti. Vrag ne miruje i ko zna šta bi se desilo sa stadom dok je pastir odsutan. I ovako je zlo veliko, i ovako mnoga krv braće i sestara Hristovih vapije sa zemlje na nebo, ali dok je Otac naš Teodor sa nama, dok nas tješi i podiže, muke se lakše podnose. Zato on ne ode na Sabor nego posla mene grešnog i poniznog arhiđakona, kao svoje oko i uho, kao svoju desnicu ruku.

Vraćajući se iz Konstantinopolja, žurih da sjednem u lađu i otplovim za Jerusalim. Ali crne vijesti dođoše iz Jerusalima i mnogi brodovi se vratiše. Mnogu krv svetih mučenika proliše bezbožni Saraceni i neke brodove potopiše. Ne želeći da čekam, sjedoh na jednu lađu koja je išla za Egipat, te namjeravah da kopnenim putem, s juga, do-đem do Jerusalima. S Božijom pomoću, dobar vjetar nas je vodio i dobro i brzo stigosmo u Egipat. Čim se iskrcasmo iz broda, otidoh na planinu Sinaj, u manastir svete Katerine, jer mi odavno srce žuđaše da obiđem ovu drevnu svetinju. Bratija me primi kao svog najrođenijeg brata, ali uskoro iz Jerusalima stigoše još crnje vijesti i ja ostadoh puna tri mjeseca da saslužujem u ovoj obitelji.

(dio teksta nije čitljiv)

... Manastirska biblioteka, pored hrama Gospodnjeg, uskoro postade moj novi dom. Hiljade svitaka ležalo je svuda okolo, neki uredno složeni, a neki čekaše da budu obrađeni i pohranjeni. Blagoslovom Oca igumana, dadoh se na zadatak da slažem stare i prašnjave svitke, jer sam na taj način imao priliku da ih čitam i pregledam. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, a naročito one spise koje su dolazili iz vremena Starog Zavjeta. Razumijevajući pismo i riječi starog govora, zahvaljivao sam Gospodu na ovom blagoslovu da mogu vidjeti sve te stare i originalne spise. I kod nas u Jerusalimu moglo se naći dosta starih svitaka i komada papirusa koje sam, kao patrijaršijski pis-movoditelj[iv], skupljao, čistio, prepisivao i ostavljao na čuvanje.  Nađoh ovdje skoro sva Isa-ijina proroštva, dijelove knjiga proroka Jeremije, Danila, Amosa i Avdije, stare prepise psalama Davidovih i dijelova Petoknjižja Mojsijevog.

Ali jedan svitak mi je naročito privukao pažnju. Bješe uvezan kanapom od konoplje između dvije glinene ploče, uredno savijen i presovan od dugog stajanja. Upitah manastirskog hartofilaksa šta je to, ali on ne znade da mi kaže o čemu je riječ. Kako bješe napisano na starom jevrejskom jeziku, on ga je ostavio na mjesto gdje stoje stari nepročitani i nedešifrovani spisi. Kaže da ga je neki Arapin još davno donio u manastir, pronašavši ga u jednoj pećini blizu Jerusalima. Kako nije znao šta je to, nije znao kako i kome da ga proda, a bješe mu žao da baci. Pričao je da ni sam ne može da objasni zašto ga je sačuvao i zašto ga je nosio čak do Egipta. Pretpostavio je da je nešto veoma staro, a kada je već preživjelo tolike godine, valjda zaslužuje da bude sačuvano. Znajući za našu biblioteku, donio je to ovdje, ali ni monasi nisu znali šta je to i tako taj spis čekaše na ovoj polici da ga neko ponovo pronađe i pročita. Čim ga otvorih poznadoh pis-mena starog jevrejskog jezika i pretpostavih da je pisano još prije vavilonskog ropstva[v].

Danima je moju pažnju okupirao ovaj poduži tekst kojeg je pisao nepoznati autor, a koji je, po svemu sudeći, nastao u vrijeme careva Davida i Solomona. Iz teksta sam zaključio da je to dnevnik čovjeka koji je bio očevidac mnogih biblijskih događaja. Njegovo ime ne nađoh nigdje u tekstu, ali shvatih da je pisac jedan od savjetnika careva Davida i Solomona. Takođe, uporedih sve što pročitah sa Knjigama proroka Samuila i Knjigama Dnevnika i nađoh da se u svemu podudaraju, čak i da daje mnogo više opisa od samih knjiga Svetog Pisma Starog zavjeta. Ti opisi me uvjeriše da je pisac direktni očevidac i učesnik svih događaja opisanih u spisu i da nije apokrifna[vi] ni po čemu što nađoh u njoj.

Na žalost, u Svetom Pismu ne nađoh potvrdu o tom carskom savjetniku, jer biblijski pisci ne navode ime tako važne ličnosti. U Prvoj knjizi Dnevnika[vii] navode se imena: „Josafat, sin Ahiludov – pametar“ i „Susa pisar“. Međutim, nisam siguran da je pisac ovog spisa jedan od ove dvojice, što zaključujem iz opisa njegovog života. Bliže sam mišljenju da je ime ovog čovjeka namjerno izbačeno iz sveštene istorije iz razloga kojeg on sam navodi pri opisu svog odnosa prema starozavjetnom sveštenstvu tog vremena.

(dio teksta nije čitljiv)

Kako sam očekivao skori povratak u Jerusalim, zamolih Oca igumana da mi da ovaj svitak da ga ponesem sa sobom, ali ne dobih blagoslov. Zato napravih kopiju teksta na jevrejskom, a takođe ga prevedoh i na grčki.“

Andrej[viii],

grešni arhiđakon velike jerusalimske crkve,

ljeta Gospodnjeg 681.,

mjeseca septembra,

dana 14.

---

[i]CisternaBazilika(tur. Yerebatan Sarnıcı) – podzemnacisternakoja jevodomsnabdijevala centarvizantijskog Carigrada. Smještena je između Hipodroma i Svete Sofije, a poznata je po svojim stubovima nosačima.

 

[ii]Diskos – tanjir sa stopom koji hrišćani koriste kao bogoslužbeno posuđe na kojem stoji liturgijski hljeb („Agnec“). Obično je gornja strana ukrašena rezbarijama sa Hristovim inicijalima ili nekim hrišćanskim simvolima.

[iii]Šesti Vaseljenski sabor održan je u Carigradu od kraja 680. do početka 681. godine. Sabor je sazvao vizantijski car Konstantin IV Pogonat(„Bradati“, carovao od 668. do 685. godine).Povod za ovajSabor bile su monotelitska jeres (grč. μόνο θέλημα, mono thelima = jedna volja) i monoenergitska jeres (grč. μόνη ενέργεια, moni energia = jedna energija). Zastupnici ovih učenja smatrali su da je Isus Hristos imao jednu volju i jednu energiju. Nasuprot njima, sv. Andrej Kritski i većina predstavnika hrišćanske Crkve, a naročito sv. Maksim Ispovijednik, govorili su da u Hristu postoje dvije prirode i, shodno tome, dvije prirodne volje i energije: božanska i čovječanska. Zaključak Sabora bio je: ove dvije volje i energije su u međusobnom opštenju i prožimanju, a jedna ličnost Bogočovjeka Hrista pokreće svoje prirodne volje i energije i dejstvuje u njima.

[iv]Grč. Hartofilaks – sekretar, ali i arhivar, bibliotekar, pisar.

[v]“Vavilonsko ropstvo“ - 598/597. pr. Hr. Navukodonosor II preduzeo je pohod na Judeju. Zauzeo je Jerusalim. Grad je opljačkan, aSolomonov hramspaljen. 10.000 Jevreja je iseljeno iz grada ipreseljeno uVaviloniNipur.To je bio početak „Vavilonskog ropstva“ koji je za Jevreje trajao do Kirovog osvajanja Vavilona538. pr. Hr. Odlaskom u vavilonsko ropstvo, jevrejski jezik je zaboravljen od strane običnog naroda i njime se služe samo teolozi i mudraci. Srednjevekovni jevrejski, uz dodatke nekih savremenih termina, u osnovi je današnjeg jevrejskog jezika. Nakon povratka iz vavilonskog ropstva Jevreji preuzimaju aramejski jezik i pismo, kojim se govorilo i u vrijeme Hristovo.

[vi]Apokrifiliapokrifnispisjenekanonskaknjigabiblijske tematike. Na Laodikijskom saboru 360. godine propisane su kanonske knjige (kanon - poredak knjiga Svetog Pisma), kada je određen poredak knjiga koje danas čine Stari i Novi Zavjet. Okončanjem kanonizacije biblijskih knjiga, apokrifima počinju da se nazivaju sva ostala djela starozavjetne i novozavjetne tematike, koja su ostala izvan sastava Svetog Pisma.

[vii]Vidi: 1. Dn. 18, 15-16.

[viii]„Sveti Andrej, arhiepiskop kritski, rođen je u Damasku od hrišćanskih roditelja. Od rođenja bi nijem do sedme godine. Kada se s roditeljima pričesti u crkvi, u vrijeme svetog pričešćivanja odriješi mu se jezik i on stade govoriti. Od tog dana, blaženi Andrej bi dat da se uči božanstvenim knjigama. U četrnaestoj godini svoga uzrasta on bi doveden u sveti grad Jerusalim radi služenja Bogu. Svjatjejši patrijarh ga primi i pričisli kliru; potom ga uze sebi za pismovoditelja. 681. god. u Carigradu bi sazvan 6. Vaseljenski Sabor svetih otaca protiv jeresi monotelita. Na ovaj Sabor tadašnji jerusalimski patrijarh Teodor posla blaženog Andreja, tada arhiđakona, jer sam patrijarh nije mogao ići na Sabor u Carigrad, pošto se Jerusalim u to vreme nalazio pod vlašću muslimana. Na ovom Saboru blaženi Andrej postade znamenit među svetim ocima i kod cara, zbog blagodati Svetoga Duha kojom bješe ispunjen.Po završetku Sabora sveti Andrej se vrati u Jerusalim. Po nalogu patrijarha on vođaše brigu o sirotinji, zbrinjavanju putnika i negovanju bolesnika. Posle toga, za vladanja cara Justinijana 2. (685-695.) blaženi Andrej bi naznačen za arhiepiskopa na Kritu. Sv. Andrej napisa mnoge bogonadahnute knjige, pjesme i kanone, kao i Veliki Kanon koji se pjeva u četvrtak 5. nedelje Velikog Posta. On ukrasi Crkvu pjesmama i mnogim pohvalama okiti Prečistu Djevu Bogorodicu. Radi nekih crkvenih potreba on otputova u Carigrad i bi tamo mnogima od koristi, jer se svaki naslađivaše i popravljaše gledajući i slušajući ga. Pred povratak iz Carigrada na Krit, svetitelj providje svoju smrt i reče da on neće više vidjeti Krit. Oprostivši se sa prijateljima, on sjede na lađu i krenu na put. Doplovivši do ostrva Mitilene, on se razbole i na jednom mjestu zvanom Jeris on predade svoju svetu dušu u ruke Božije, godine 740.“ (Prepodobni Justin Ćelijski)

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na sliku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: