detalj slike: KRK Art dizajn

'EL KOMANDANTE 

Kiša lije ko iz kabla. Vreli dan okupan od nečistoće širi se zrakom. Gradski smog nikad nije volio. Munje i gromovi paraju nebo ostavljajući tragove oranja kao znak da nikad ne umre ono što prođe. U potkrovlju zgrade, koja je pred smrti kao i on, sjedi i gleda slike prošlosti. Obojene u crno bijelo vraćaju korake natrag.

Ulazim tiho na prstima u njegov svijet gdje su sjećanja živa dok je sadašnjost odavno izgubljena.

„Koji je danas dan“ pita me.

Gledam ga sa bolom koja mi na srcu leži  i kažem „ponedjeljak“.

„Već ponedjeljak, pa kad prije dođe?“

U desnom ćošku sobe stoji krevet ostavljen netaknut, kao prije pet godina koliko je prošlo od kada mu je žena umrla. Nikad nije pokazao emocije, bar ne one vidljive, zbog gubitka koji je na njemu ostavio posljedice. Nije više bio isti, promjenilo se lice i naličje života što ko rijeka teče dok ne presuši. Povukao se u četiri zida, u samoću koja mu je ukrala osmjeh sa lica. Nikada ga nisi mogao vidjeti neurednog. Odijelo, kravata, kosa uvijek ošišana, brada obrijana... gospodin čovjek koga su svi cijenili i poštovali. Danas, sve suprotno i neprepoznatljivo, bez volje za novim sutra sjedi i čeka da život prođe.

„Koliko to imam godina“ pita me?

„Osamdeset tri“ odgovaram.

„A, puno je to, dosta sam i živio.“

Kažu da je demencija u početnoj fazi. Kćer je uvijek uz njega onako kako on nije nikada bio uz nju. Paterfamilijas je bio sve osim otac, ali ne može mu zamjeriti ništa, jer gen je gen. Nasljedila je i ona njegovu bezvoljnost pa se često puna zabrine i zapita: „Šta ako i ja budem ovakva u njegovim godinama? Nadam se da ih neću dočekati.“ Već sada se strah uvlači potajno u tijelo od mogućnosti da se istorija opet ponovi.

Temperature premašuju četrdeset stepeni i gase kišu koja ne može da stigne na natopi žednu zemlju. Asfalt užaren odoljeva preranoj smrti. Božidar bez ikakve pretpostavke o satu i danu leži na krevetu.

„Danas idemo doktoru“ govori mu.

„Šta ću kod njega, ne boli me ništa“ ali prihvata sve što mu kaže.

„Moramo se ići okupati, znaš da to uvijek radiš ponedjeljkom.“

„Ne bi da sam se zaprljao“ odgovara kratko ali prihvata prijedlog bez prevelike saradnje za istim.

Sa Božidarom moraš znati polako, strpljivo i bez žurbe. I poslušat će te, samo postoji jedan uslov. Jako prost. Nemoj ga nikada i nigdje ostaviti samog. Viktorija se ne sjeća, a i ne pamti, ni iz priča, da je otac ikada, dok je bila dijete, okupao obukao, grlio, štitio, čuvao. Danas, ona radi sve ono što on nije nikada. Uloge zamjenute, predstava pred zadnjim činom.

„A dobro, nemoj me više poljevati vodom, dosta je to“ govori dok stoji u kadi držeči se njoj za leđa.

Zna i Viktorija da joj je teret pretežak za ponijeti, ali se ne buni. Zašto i čemu kad je stranica već ispisana i određena.

„Kako bi ja ovo sam bez tebe mogao? A nekada kad sam bio mlad nije mi ničija pomoć trebala.“

„Sad ćemo polako izaći iz kade“ govori mu dok joj leđa pucaju od bola, ali ako razum dozvoli izdržat će i ona.

Mršav, kost i koža što bi se reklo, ali težak. Čovjek kad ostari samo kosti ostanu. Snage u rukama još ima, jer kad se uhvati za lavandin ne pušta ga tako lako. Strah od pada je prevelik, ali povjerenje u kćer nadmašuje strah pa pusti lavandin i povjeruje u njenu spretnost.

„Je li ti hladno?“

„Onako malo, sad ćeš ti mene brzo obući.“

Donji veš, potkošulja, čarape, trenerka, košulja i gornji dio trenerke i gospodin otac je kao nov.

„Osuši mi kosurinu“ govori i pomalo se smije. Odavno već ne vidjeh taj osmjeh, a i sada je nekako promjenio zvuk.

„Hoću, ali moramo se i obrijati“ govori mu, a ruke podrhtavaju dok uzima žilet. Način brijanja je onaj starinski. Kao dijete ga je gledala dok se brijao, sporo, detaljno, i u nosu joj je ostao onaj miris losiona poslije brijanja. Bio je perfekcionista u svemu, ona nije smijela da bude drugačija.

„Sad ćeš ti to brzo, brže nego ja“ gleda se na ogledalo. Stavlja stolicu u kupatilo i kreće.

Najgore je započeti, povući tu prvu crtu, ostaviti nevidljivi trag na duši, onaj samo tebi poznat, onaj što vješto kriješ od drugih. Ako pustim krv suze će se mješati sa njom. Dlaka oštra, on mirno sjedi. Na svaki moj pokret rukom namješta lice tako da žilet ide kao vodom nošen. Samo je tu pokazao saradnju kao da mu je jedino tu bitna. Umivam ga, kroz ruke prolazi mris bola, stavljam kremu i losion i za kraj kao nekada mirišem svježe obrijano očevo lice i ljubim ga u obraz.

„Obrijala si me bolje nego ja“ gleda me sa očima u kojima ne mogu pronaći ništa osim njegovih riječi „pa ti si mi kćerka“. Podrazumjeva se da budem sve ono što biti moram tuđim izborom i onom vražijom sudbinom što nema milosti prema meni. Kao da se cijeli svijet srušio na moja leđa. I svaki put kada bih samo pomislila „evo konačno će biti drugačije, napokon ću birati i raditi šta želim“ đavo bi pokucao na moja vrata sa vrećom prokletstva kao darom i upozorenjem da za mene nigdje nema mjesta.

Na zakazani pregled stižemo prije vremena. Božidar nikada nigdje nije kasnio, a Viktorija je nasljedila tu njegovu osobinu. Omalen čovjek, sa naočarama za vid, srednje životne dobi, obučen u farmerke sa košuljom i bijelim mantilom proziva: „Božidar može da uđe“.

Viktorija uvozi oca koji sjedi u kolicima jer noge više neće da ga slušaju samostalno. Prepoznatljiv pogled ne zainteresovanosti prema starijem čovjeku, otac bi mu mogao biti. Ultra zvuk, nalazi krvi, nalazi urina sve ukazuje da Božidar ima upalu vitalnog organa koji mu daje mogućnost da diše i udiše zrak koji toliko voli, zrak rodnog kraja. Tražim ljekove, tražim lječenje, a sve što dobijam su rječi „pustite čovjeka da proživi to još malo što mu je ostalo“. Upornost i tvrdoglavost su njene glavne karakterne osobine koje je nasljedila od oca. Spremnost na sve zarad još kojeg sata, dana, mjeseca možda i godine ( a godina bi bila prevelik poklon ) za zajedničko druženje koliko god teško bilo. Otac je jedan. Tonalitet raste, rasprava dobija na intezitetu, ona se vraški dobro bori protiv vjetrenjača i uspjeva da je zavara život bar na sekundu jer je odavno prestala da vjeruje u bajke. Dodatni pregledi, cijela vreća tableta i vjera da nije sve tako crno.

„Za deset dana dođite na kontrolu, a ako bude kakvih komplikacija zovite hitnu“ bio je odgovor tog malog čovjeka, umišljenog da je velik, jer je Hipokratovu zakletvu uzalud položio.

„Šta kaže doktor“ pita Božidar dok Viktorija vozi auto ka njihovom stanu. Oči se magle, rijeka je probila sve brane i pregrade, zaustavljanja nema, potop je neizbježan. Kako da ti kažem da si otpisan u dvadeset i prvom vijeku gdje je medicina trebala da raste i bude razvijena. Kako da ti kažem da je tvoj odlazak sve bliži, a moja tuga sve veća. Kako da ti kažem da smo ovaj život potrošili kao robovi i da smo na kraju prepušteni sami sebi. Viktorija suzbija poplavu, dok šavovi pucaju jedan za drugim.

„Dobio si dosta tableta da piješ, pa ćeš brzo biti kao novi. Opet ćemo zajedno šetati po našem gradu dok mi budeš pričao svoja sjećanja.“ Lagala je Viktorija oca zarad njegovog mira i spokoja pred bitkom koju gubi polako. A on joj je vjerovao kao što malo dijete vjeruje materi.

Sunce je spustilo kapke. Sjedeći u stolici gledao je kroz prozor u daljinu. Pogled izgubljen, misli razbježane, ruke hladne. Viktorija stoji i gleda ga u njegovom svijetu u kome sve polako vene. Prilazi mu sa leđa i miluje ga po glavi.

„Jesi gladan“ pita ga iako zna odgovor.

„Nisam, ne mogu da jedem stalno, maloprije si me nahranila.“

To maloprije je bilo odavno, ali strpljenje joj je sada najpotrebnije. Privlači stolicu, daje mu čašu sa vodom i sjeda pokraj njega.

Znaš, započinje priču, kada si se ti rodila snjega je bilo nekoliko metara. Mater ti je išla vozom u bolnicu kada je osjetila da ćeš se roditi. Koliko je ona samo bila jaka žena znao sam oduvjek ali nikada joj tu istinu nisam priznao. Sad se kajem zbog toga, ali ni sada joj to ne mogu reći. A ti imaš iste oči kao i ona. Srce mi se grči, vene i arterije se popunjavaju sa boli spremna da eksplodira i razlije se po stanu u kome ne ostaje ništa osim sjećanja. Znala je Viktorija da otac neće izdržati, da neće pregurati zimu, i sama je sebe lagala da bi lakše podnijela neizbježni odlazak.

„Šta si to spremila za jesti“ pita Božidar.

„Najviše voliš piletinu i krompir, to ti je mekano, onako kako ti voliš“ odgovara mu.

Hrani ga kao malo dijete, on sjedi u stolici, otvara usta i žvače.

„Ruke su ti hladne, hoćeš grjalicu da upalimo?“ A vani ljetna žega u svom zanosu.

Kad sam bio u vojsci najgore mi bilo po zimi. Ruke, noge sve ledeno, dobio promrzline, a komandir mi uvijek govorio „Božidare trljaj ruke i puši u njih“. Kao tako bi se trebale zagrijati.

„I jesu se zagrijale?“

„Ma ko će to u sred zime zagrijati. Ali ja ih trljao, pa ih stavim između nogu i tako prođe straža.“

Ne znam otkud se sada sjetio vojske, ali slušam ga i upijam svaku njegovu riječ. Jednog dana ću prenositi njegova sjećanja. I živjet će dok god dišem.

„Ajde, stavi me u krevet idem spavati.“

Samo odjednom, kao grom iz vedra neba, hoće da ide spavati iako je dan. Ne vrijedi da mu kažem da je još rano za spavati, da još može da sjedi, da gleda televiziju i čeka vremensku prognozu koju nikada nije propuštao. On je svoju bitku odslužio, predao je oružje i povukao se u penziju u kojoj čeka da ode u miru.

Viktorija ga uzima ispod ruku, diže ga na noge, dodaje štap u lijevu ruku, okreće se bočno držeći ga ispod desne i polako vodi do kreveta. Petnaest minuta pješačenja za jedan metar koračanja. Nije se predavala u pokušajima da se održi na nogama, da napravi bar koji korak dok govori „šta mi je sa nogama pa više neće da slušaju“. Prvo bi sjeo na krevet, pa bi mu podigla noge, povukla ga prema jastuku, pokrila i ušuškala.

„Ajde idem ja spavati, laku noć komandire“ govori joj i maše rukom.

Viktorija mu maše, i polako zatvara vrata sobe. Onda stane, pridrži se za leđa koja je bole, pusti rijeku suza da poteče. Niko je ne vidi, niko je ne čuje i tiho prošaputa „laku noć komandante“.

Sati su se okretali, sad kada gledam sa ove distance, čini mi se brzo iako su ponekad trajali kao vječnost. Kazaljke su koračale ka putu koji nas sve čeka. Dani su bili mučni sa povremenim osjećajem bezgraničnog spokoja i one iskre koja gori kao svijeća, možda će biti bolje.

Božidar se rodio u zimu, kao prvo dijete od njih desetoro braće i sestara. Imao je težak život, često bi znao reći: „robijo gdje sam te dobio“. Ali nikada se nije žalio. Imao je čvrst karakter sklon trpljenju, držao se svoga pravca od koga nije odstupao ni milimetar.

„Znaš onu trešnju što sam kalemio, govorio bi Viktoriji, nemoj dozvoliti da zaraste tamo u mom selu, odakle sam kao mladić otišao trbuhom za kruhom.“

Baš u zimu, kad je bura puvala sa orkanskim udarima Božidar je zatvorio oči sa osmjehom na licu.

Viktorija je iluziju o trešnji, želju da se održi u životu, odužila svom ocu. Granice ne postoje, do ponovnog viđenja moj komandante.

PODELITE OVAJ TEKST NA: