detalj slike: KRK Art dizajn

Tanka je linija između ljubavi i mržnje

(Recenzija za knjigu "Kakav princ, takva i bajka" Nede Gavrić)

Velimir Savić

Oduvijek sam mislio da je pjesmu čiji sam naslov za ovu priliku posudio (Thin Line Between Love And Hate) napisala ona kontroverzna pjevačica Krisi Hajden iz “Pretendersa”. Ličilo bi to na nju, a tako je uvjerljivo pjeva kao da je pjesma potekla iz nesagledive dubine njene sudbine. Da, tu posudbu sam učinio svjesno, ne zbog toga što bih da napravim omaž pjesmi i pomenutoj divi, nego stoga što su me, dok sam prvi put još u neuvezanom tekstu čitao buduću knjigu Nede Gavrić, u mislima stalno pratile dvije pjesme. Prvu vam rekoh (zvučnije je da se tako izrazim iako me ne čujete) i preporučujem da je poslušate, a drugu ćemo ostaviti za kraj ovog teksta, jer s njom sam čitanje i završio. Važno je da sam te pjesme sasvim spontano dočuo, što je pouzdan znak da Nedina knjiga nipošto nije bez muzike, što jeste važno - jer je muzika najrazumljivija poruka. Bez muzike nema ni harmonije, a harmonija je ustrojstvo svijeta. Nije to slučajno, Neda je muzikalna, koliko znam komponuje i svira gitaru. To je ta, umjetnička inteligencija. Istina, nikad je nisam čuo kako pjeva, osim u svojim pjesmama, a to mi je već dovoljno za potvrdu prethodne tvrdnje, koja zbog toga i ne može biti sumnja.

Odlučio sam, neka bude tako, kao u onim divnim knjigama iz mog djetinjstva, da imamo prolog i epilog ovog mog teksta što bi trebao da liči na recenziju – a po svemu što ću uraditi to recenzija nije. Uvijek sam se nešto bunio protiv tih recenzija, smatrajući ih za nužno zlo. Recenzija - to je kao da igraš košarku u rukavicama ili vodiš ljubav sa zaštitom, to ti je najbolji način da čitalac i pisac izgube neposredni kontakt. Jer, recenzija je u izvornom značenju ocjena ili kritička misao o djelu. Ako je recenzija super i recenzent nadahnut, pisac će to obično staviti na posljednju stranicu knjige, koja se dobro to znamo, čita prva. Još ako je recenzent prof. dr, titule titular, e to već postaje obaveza.

Evo šta mislim o tome, iskustvom, onako iz druge ruke, jer mi je to ispričao otac – a njemu bezrezervno vjerujem, jer je ideja o mom začeću, rođenju, pa i mom imenu potekla od njega. Bio je na promociji knjige svog prijatelja aforističara, na kojoj je nevjerovatne hvalospjeve o autoru govorio uvaženi kritičar (ime, pol i adresa poznati, ali naravno nije etički da ih saopštim) stručnjak za književnost i redovni profesor na filozofskom fakultetu. Za to vrijeme je autor, sasvim uvrnut i spontan, pred publikom i rodbinom trijumfalno podizao ruke uvis uzvikujući iza svake pohvale: Bravo ja! Naravno, ocu se to nije dopalo, pa je onako izokola, što bi rekao narod, nakon promocije autora pitao zašto je kritičar pretjerivao u pohvalama? Ma ja sam samo “tutn’o“ sto maraka unaprijed i rekao da me malo pohvali, a on je opasno pretjerivao, pa sam ga pokušavao zaustaviti, da ne učini o gorem!

Naravno, niti bi Neda veličila sebe, niti bih ja veličao nju i njeno djelo, niti bi ona to tražila od mene. To će biti jasno svakom ko bude čitao ovu knjigu. Nisam ja tu da ocjenjujem, iako bi mi moje stvaralačke kompetencije i višedecenijsko čitalačko iskustvo to možda omogućavali. Ni neodlučan nisam, između Andrića i Selimovića uvijek ću izabrati Mešu. Između Markesa i Remarka izabraću Gabrijela, ne zato što se zove kao anđeo, nego zato što piše taj magični realizam đavolski dobro. To ne znači da ne volim Ivu i Eriha. Ovde je važna činjenica da sam ja ovo njeno djelo pročitao prije ostalih, a pažljiv sam bio čitalac, pa ću iznijeti neke impresije. Kad sam već o anđelima počeo, Neda piše anđeoski čisto. Bez obzira na religijsku snagu, važnost pa i izvjesnu surovu konotaciju koju imaju kada se radi o sudbonosnom vaganju duša (jer nas taj neprevarljiv kantar naposlijetku prije čeka određujući onostrani život) ili predvođenju moćne nebeske vojske u borbi protiv zla, u narodu se nekako urodila misao da su anđeli najnježnija bića, pomalo i nezaštićena. Upravo takva je Neda, mogla bi se slobodno zvati i Anđela.
Primijetili ste, više govorim o Nedi nego o njenom djelu imenovanom „Kakav princ, takva i bajka”. Razlog je jasan – to je neodvojivo. Kakva Neda, takva i knjiga. U najvećem broju slučajeva, nakon čitanja dobre knjige, razočaraš se kad upoznaš pisca. Ovde je to, naprotiv, u potpunom skladu. Ko hoće da upozna Nedinu dušu, njenu narav, njena znanja i njena osjećanja, može sve to da učini preko ove knjige. Nema kod Nede fikcije i fiktivnih likova. Svako Nedino slovo je tu, potpuno iskreno upotrijebljeno. Nedi se vjeruje, jer je Neda iskreni vjernik. Ona to ne skriva, kao ni unutrašnje stanje duše. Možda je to najlakši put, ta iskrenost garnirana ne nevinošću, jer smo praotačkim grijehom već i prije rođenja vinošću obilježeni, nego potpunim odsustvom beščašća. Istina je - ako čitalac ne vjeruje piscu – tu se čitanje završava. Vjera nije ispred ljubavi, jer vjera je ljubav. Ali, kad se ljubav iznevjeri i povjerenje začne nepovjerenje, vjera vraća vjeru. Ne zove se vjera slučajno baš tako. Vjera je utočište i dom i kada se novi dom napusti i kad se Neda vrati kući, možda bolje rečeno, kad se vrati sebi. Jer, ljubav je uzvišena i one koje ponese zna da i odnese. Nedu religioznost ne sputava, prosto je oslobađa, što mi je jako zanimljivo, a vjerujem da će se to dopasti čitaocima. Lišena stega ona piše, pušta misli da ih ruke plešu. Od čega sve to plete? Ona para džemper, za novo pletivo i to radi jako brzo. Piše energično. Imam osjećaj da se uopšte nije vraćala na napisano.

Neda je ovo djelo nazvala knjigom kratkih priča, volja je njena da odrednica bude takva, ali nisu to priče, iako tekstove odlikuje kratka forma i jezgrovitost. Tu nema likova, nema radnje, tu su samo osjećanja, zgusnuta kao pulpa. Ali sok Nedinih riječi je iako gust, bez šećera, pomalo opor, ponekad i gorak. Nisu to priče, a ni bajke, to su neuručena ljubavna pisma, to su one riječi prećutane, kojih se naknadno sjetimo, kad je kasno, a htjeli smo ih izreći. Adresa na koju se ta pisma treba da upute nije više njegova, jer nije njena, zato su ova pisma “poste restante”, pohranjena u ovoj knjizi i ko zna ko će ih sve preuzimati, najmanje će to učiniti onaj kome su upućena i zbog koga su, čini se, pisana. No, to se čini samo iz razloga što je potrebno odrediti cilj do koga se neće stići. A i zašto bi? Paolo Koeljo u Petoj Gori čitaoca bespotrebno pentra na vrh gore čitavu knjigu da bi mu rekao ono što je čitalac već u školi naučio od Njegoša: “Ko na brdo, ak’ i malo stoji više vidi no onaj pod brdom.” No, ponekad je potrebno da vidiš i ono što je ispred tebe kad upadneš u rupu gledajući u zvjezdano nebo, a to se desilo ne samo čuvenom filozofu Talesu iz Mileta nego i Nedi Gavrić.

To jeste put koji svako od nas pređe, to jesu udesi, a sudbina je udesila da Neda zbog toga udesi ovu knjigu. To je ona tajnovita alhemija, ali i moranje, sposobnost poete da tugu pretvori u pjesmu. Dobro i zlo, sreća i ono što sreća nije se smjenjuju, u svakom od nas. Ova knjiga je zapravo pročišćenje jedne duše. Neda je gorštakinja, njeno mjesto Bočac i planinu Manjaču, u čijim zametima se rodio Kočić ne dijeli nego povezuje i krasi sudbonosna rijeka Vrbas, puna brzaca što se kovitlaju kao Nedina pisma. I zato su ta pisma vrijedna, ne zbog emocija kojim vrve, nego zbog čistih misli i jednostavnih filozofskih sentenci tako svojstvenih vr’ovcima (banjalučki sleng za ljude koji su porijeklom iz planinskih krajeva). Da gorštakinja je navikla na prostranost i pogled, ali kad se saplela shvatila je da čovjek treba da gleda i ispred sebe i pred sobom, jer je zemlja ta koja ima silu i ta nas gravitacija vuče sve dok joj se kao pramajci ne vratimo.

Pisma – nije to nova književna forma, sve je to déjà vu, (imam divnu knjigu u kući „Pisma besmrtnoj dragoj” L.W. Bethoven /sjajan, besmrtan prevod Kolje Mićevića), već viđeno da, poznata je ali šta je preostalo, a da viđeno nije? Što bi mi uopšte čitali tuđa pisma? Zašto bi neko uopšte tu ličnu svojinu, ukoričio u knjigu (nadam se dobrim povezom) i podijelio sa drugim svoja osjećanja, kao što to Neda čini. Zar nam nije dosta to što se ni sa svojim osjećanjima ne možemo izboriti? Ja ne znam nikoga, a da nije u ozbiljnom stresu. E baš u tome je riječ. Neda će učiniti da u njenim osjećanjima pronalazimo svoja. Čitajući njeno djelo možemo da budemo zadovoljni, nezadovoljni, zlovoljni ili spokojni, ravnodušni ili uznemireni. Ljudi su različiti. Jednu običnu kafu svako na svoj način pije. Sopstvena receptura. Ja pijem – malu do vrha. Tajna toga rituala nije na vrhu nego na dnu. E tako, uz neku dobru kaficu i sopstvena organoleptička iskustva čitajte Nedina pisma. Meni lično se sviđaju Nedine filozofske sentence. Trudi se da budi emocionalnu inteligenciju, mada se pisma kreću u uskom spektru, pomiješanih osjećanja. Varijacije na temu neuspjele ljubavi me impresioniraju utoliko što je čitava knjiga od toga nastala. Sve bi se naizgled, moglo svesti na parafrazu misli dođoh, viđeh, vratih se ili u onu “Neda u Pariz, Neda iz Pariza” – nastavak znate. Nije baš tako, Neda ne da da joj se to vrijeme izgubi. Njena knjiga nije ispovijest, ali rekosmo, zacijelo jeste iscjeljenje. Čudni su mi naslovi. Dugi. Previše objašnjavaju, a ja sam sklon mistifikaciji, odmah bih to skratio. Ne treba - odustajem od te sugestije. Najveći broj ljudi pije domaću kafu, njih ti naslovi vesele. Ja ne volim da gatam.

Da, rekli smo da Vrbas spaja Nedin Bočac i Kočićevu Manjaču. Između je spektakularni kanjon Tijesno. Na visini od 200 metara iznad Kanjona je razapeto uže. Čeka. Čeka ekvilibiristu da ga pređe. Za Nedu je to tanka linija između ljubavi i mržnje iznad neba i ponora. Neda je sve to prešla vjerom i vrtlog mržnje neće se sunovratiti. Na toj istoj visini, nad ambisom, postavljene su trouglaste ležaljke. U njima ponekad prenoće hrabri ili ludi ljudi iz cijelog svijeta pristigli. Kuražni. Prkose. U njima ponekad obitavaju te Nedine priče.

Provjerio sam. Pjesma "Thin Line Between Love and Hate " je napisana mnogo prije Nedinog rođenja, 1971. godine. Stvorili su je braća Poindekster, Robert i Ričard. Pored toga je onako, usput nekako, navedeno da je koautor pjesme i Robertova žena Džeki. Jeste to bila muška vokalna grupa, “ The Persauders ” harali su u to doba, ali ja sam oduvijek znao, mršavim znanjem ali bogatim iskustvom iz socijalne antropologije da je ta pjesma žensko, a ne muško pismo.

Vrijeme je za drugu pjesmu, obećani epilog da završimo ovaj okvir. “ No Time to Hate ” pjevala je ona divna žena Ofra Haza, koja je uporno tragajući za ljubavlju izgubila život. Nije vrijeme za mržnju, vrijeme je pred Nedom. I nove knjige su pred Nedom i njeno književno vrijeme i zrenje.

Nedina knjiga je autorski završena. Pored pisama tu su i par raznorodnih priča, pisanih gotovo faktografski ovaj put doziranom emocijom. Neda tu nije akter, više je narator. Da je knjiga moja napravio bih posebno poglavlje za njih. Na kraju.
Pročitajte Nedinu knjigu.

Nisam napisao recenziju nego esej. Sklon sam mistifkaciji. Tajna tog rituala nije na vrhu nego na dnu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: