detalj slike: KRK Art dizajn

Poezija Sanje Lukić u Novom Sadu

KOZARSKI VJESNIK objavio je opširnu reportažu o Sanji Lukić, njenom životu, radu i stvaralaštvu, a zapisao novinar Zoran Sovilj, Prenosimo u celosti i zahvaljujemo!

SANjA LUKIĆ: U LONDONU RADI, DUŠU HRANI U PETROVOM GAJU

Sanja Lukić živi i radi u Londonu. U Petrov Gaj doleti da nahrani dušu. Kaže da je život šahovska tabla, na kojoj smo mi piuni, a voljom Božijom prelazimo te kockice. Piše pjesme, priprema doktorat i rado se sjeća saradnje sa „Kozarskim vjesnikom“ u mladosti. Najveća nagrada bio joj je tekst na prvoj strani. I danas pamti svoju prvu reportažu o baki Stoji, koja je u izbjeglištvu pravila „prelijepi mirišljavi pekmez“. Ponekad napravi priču ili intervju sa poznatim Prijedorčanima i to objavi u britanskom časopisu. Član je Udruženja književnika RS i Svjetske asocijacije književnika.

Sanja je rođena kao prvo od četvoro djece Milojice i Branke, u kući „na kraju sela“ u Petrovom Gaju. Okružena hrastovima starim preko dvije stotine godina. I škola je bila na kraju sela, na onoj drugoj strani. Tu je završila četiri razreda osnovne škole. I išla sa svog „kraja puta“, na „kraj puta“ škole, udaljene dva kilometra. Torba teška za nejaka leđa, put dugačak kao „vječnost crna“. A najduži zimi, kad prtine nema. „Primjetila sam da škola nema biblioteku i zavidjela sam djeci u čijoj školi je bila. Nisam voljela lutke i slične igračke, skupljala sam knjige. Otac mi je iz Zagreba donosio bajke. Braća Grim su mi tako bili prva moja biblioteka“, opisuje Sanja početke svog „književnog rada“. Jedna ljubav bila joj je knjiga, druga ljekovito bilje. Kaže da je imala urođeni instinkt za liderstvo i da je, preuzimajući odgovornost kao najstarije dijete, skupljala ljekovito bilje za zdravlje porodice. Imala je i svoju malu „laboratoriju“ u kojoj je ubrano bilje pripremala za upotrebu.

Preostala četiri razreda osnovne škole završila je u Kozarcu. Oduševila se velikom bibliotekom. Kući je nosila „naramak“ knjiga. Jednog dana odnijela je i „Proces“ Franca Kafke. Rekli su joj da tu knjigu vrati jer nije za njen uzrast. Srednja škola protekla je u ratu, koji je svim tim mladim ljudima oduzeo djetinjstvo i bezbrižnost. I natjerao ih da brže odrastu i budu zreliji od samih sebe. Osim ratnog vremena, Sanja srednju školu pamti i po dugom pješačenju. Od njene kuće do Prijedora je petnaestak kilometara u jednom pravcu. Taj put do škole i nazad često je pješke prelazila. Noge se „otabaju“, ali drugog rješenja nije bilo. Razmišljala je Sanja šta da upiše nakon srednje škole. Voljela je autoritet, ali i slobodu. U mislima su tako bile sabrane dvije želje i dva različita pravca – vojna akademija i pravo. U to vrijeme djevojke nisu mogle upisati vojnu akademiju, u Banjaluci je upisala pravo. Vidjela je, kaže, sebe u pravu, u sudnici, u slobodi istraživanja i prikupljanja dokaza, jer „šta je drugo pripremanje procesa, nego istraživanje“.

TRŽIŠTE RADA GDJE JE NEBO GRANICA

Život je ipak malko drugačije posložio one kocke na njenoj šahovskoj tabli. „Kad Bog složi kocke, prepreke ne postoje. Uvijek putujem s Bogom. Smatram da hodajući bez Hrista po ovoj utvari što svijet se zove, čovjek ne zna kuda ide“, kaže Sanja. Slažući njene sudbonosne kockice, Bog, život ili neko treći, nakon završenog pravnog fakulteta, Sanju je iz Petrovog Gaja preselio u London. Engleska joj se dopala i „tražila“ je sebe. „Kad sam došla u London vidjela sam da je tu veliko tržište rada i da je nebo granica. Pravo iz Banjaluke nisam mogla da koristim u Londonu, razlike su vlike, ali mogla sam da se usmjerim u nekom drugom pravcu“, pripovjeda Sanja prve susrete sa velikim Londonom. Usmjerila se u više pravaca, promijenila dvadesetak poslova, dok nije „dokačila“ ono što joj odgovara. Odabrala je da radi ono što ima veze sa njenom ljubavi iz djetinjstva prema ljekovitom bilju i liječenju.

Nakon četiri godine britanske akademije, i danas radi kao menadžer u zdravstvenom sistemu Velike Britanije. U britanskom „menadžerisanju“, to podrazumijeva i određeni rad sa pacijentima. U međuvremenu je magistrirala na temu „Socijalno i radno prevaspitavanje maloljetnih delinkvenata u Engleskoj“. Rad sa maloljetnim delinkventima drugi je njen posao u Londonu. Istraživanje u toj oblasti radila je deset godina, i na istu temu priprema odbranu doktorata. Kaže da su Englezi u toj oblasti mudriji od nas i da maloljetne delinkvente u procesu resocijalizacije zovu klijenti i njihov identitet ne iznose u javnost ni u tračevima. „Svako ozbiljno političko društvo posvetiće pažnju mladima. Samo zdrav korijen daje zdrave plodove“, kategorična je Sanja.

Sanja sa bivšim britanskim ministrom lokalne samouprave

KAD BAGREM DOGODINE ZAMIRIŠE

…

Rođena je na isti dan kada i Miloš Crnjanski. Veliki književnik napisao je i „Roman o Londonu“. U romanu i londonska stanica West Ham. Pročitala ga je tri puta. Nešto ju je vuklo da mu se vraća. Vidjela je sebe u romanu i roman u sebi. Godinama kasnije, Sanju iz Petrovog Gaja, vožnja ulicama Londona donijela je do stanice iz knjige. Zaigralo je srce u grudima, a njoj se, dok je gledala poznata slova, učinilo kako potpuno razumije onu potrebu da roman tri puta pročita, prije svih planova i puteva za London. Napisao je Crnjanski i pjesmu „Priča“. Zadnji stih počinje riječima „Kad bagrem dogodine zamiriše, ko zna gdje ću biti… Kada s proljeća u rodni Gaj dođe, i kada je kao đerdani nanizani oko njene duše, dočeka rascvjetali bagrem duž puteva znanih, Sanja se svaki put iznova u pjesnika rađa i riječi se same u stihove nižu. Miris tog bagrema još dugo je u Londonu prati i istovremeno joj bude i gospodar i sluga.

NE STIDI SE KONjA

Sanja kaže da joj je znanje stečeno odrastanjem na selu pomoglo da se lakše snađe u životu i da se manje plaši izazova. Ne stidi se reći da je odrasla uz konje, sa kojima je, uz oca i drva na kolima, provela mnogo djetetovih dana. Učila je tako da se od rada živi i takav „razglas“ godinama je po Londonu nosi i čini uspješnom. U tom tamo Londonu ima trinaest miliona stanovnika (kao dvije Srbije) i 113 nacija. Kaže da svoj identitet nosi sa sobom i da je imala sreću što je otišla tamo gdje je to moguće i gdje poštuju vjeru. Nostalgija joj nije problem. Ima Sanja „bokser“ i za takvu borbu. „Ništa nije toliko skupo da bi čovjek nahranio emocije“, kaže Sanja. Da duša ne bi ostala gladna, poneki vikend preleti avionom 1.200 kilometara, pa još koju desetinu kilometara taksijem iz Zagreba i eto rodne kuće na kraju sela, u rodnome Gaju.

PJESNIK PO ROĐENjU

U duši, u samoj sebi, u sebi sa sobom, Sanja je poeta. U osnovnoj školi pisala je u literarnoj sekciji i kući nosila onaj „naramak knjiga“. Na pitanje kako i kada piše pjesme odgovara: „To su oni sati i minuti kada sama pjesma pronađe mene. I ja kao njena sluga stavim je na papir. Ponekad je to bitka energije riječi i osjećanja, ali pjesma ne izlazi, a grudi kao da se kidaju“. Objavila je četiri knjige poezije. Autor ove priče o Sanji Lukić dao je sebi i tu komociju da se sa nekoliko rečenica „recenzijski“ osvrne na njenu poeziju.

Najljepši trenuci su pokraj rodne kuće

Sudeći po njenim stihovima, Sanja je rođena davno prije sebe i svojih pjesama. Začeta je tamo negdje gdje se i spajaju i razdvajaju meridijani čovjekovih nemira, divljih zagrljaja i pitomih strasti. Stiče se utisak da je pjesma u njoj rođena davno prije nje. I da je ona rođena u pjesmama predaka, a pjesma i predaka i potomaka rođena u njoj. I bez obzira na puteve i one kockice na životnoj tabli, odmicanja ili primicanja, istosmjerna kretanja ili mimoilaženja, Sanja i pjesma i pjesma i Sanja, uvijek će se sresti. Ona i njene pjesme rođene su u zmajevom gnijezdu nebeskog nemira, prosute između tužne prolaznosti i moćne vječnosti.

Z. Sovilj - Kozarski vjesnik 

PODELITE OVAJ TEKST NA: