detalj slike: KRK Art dizajn

Uvodni dio romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

MOJA BRAĆA DAVID I GOLIJAT - VLADISLAV RADUJKOVIĆ

TEKST UNUTAR OMOTA

1.

Večernji povjetarac lagano je razmaknuo zav-jese na prozoru i pomilovao me po ruci. „Glas tihog lahora“ – pomislih, osjetivši svježinu. Ovo je, dakle, Tvoj odgovor na moju dilemu... Hvala Ti!

Već danima sam ležao u postelji boreći se sa sobom da li da mu kažem ili da svoju tajnu ponesem u grob, kao što je to učinio David. On je ostao uporan u tome. Ipak, osjećam obavezu da kažem sve što mi je na srcu. Evo, sada i sam Bog to od mene očekuje. Ovim povjetarcem dao mi je potvrdan odgovor na moje molitve. Ah, kakvo olakšanje...

Danima već nisam ustajao iz kreveta. Da, eto, počinjem da se ponavljam... Starost... Sada bih trebao da skupim snagu i da ovo izmučeno tijelo natjeram da još jednom izađe na terasu i zagledam se u zvijezde. Ostala mi je navika da to činim kad bi me mučile brige. Nekako, u tišini večeri, među zvijezdama uvijek „pročitam“ odgovor na svaku dilemu. To je, već dugo, naša mala „igrica“ ... Hvala Ti na tome!

Sa velikom mukom i nepovjerljivo isprobavao sam snagu u nogama, prvo na jednu, pa na obe... Nakon par nesigurnih koraka, pridržavajući se za krevet, čvrsto sam zario nokte u teške skute baldahina. Kad bih uspio da prebacim težinu ka prozoru...

Iz donje sobe dopirali su glasovi. Sada su već postali sve glasniji. „Ne, ne i ne! Po hiljadu puta ne!“ grmio je iz basa Bat, naglašavajući svojim moavskim naglaskom riječ „puta“. „On mora da odmara se i niko ne smije da uznemirava ga! Moraćete prvo mene da ubijete, pa da onda izvršite naredbu!“

„Ali čovječe – urlao je neko čiji glas mi je zvučao poznato – razumiješ li ti da se carska naredba mora odmah izvršiti, pa makar te isjekli na komade ovdje na kućnom pragu?!“. Utom u sobu utrča mlad ratnik i kad me vidje da se držim za prozorsko okno, pritrča i uhvati me s leđa pod ruke. Za njim utrča Bat i odmah poče da gunđa: „Eto, vidi šta uradio si! Hoćeš li da Gospodar naš umre na rukama našim zbog ludosti tvoje, pa da car isječe na komade i tebe i mene i sve naše...“

-            „Daj ućuti i pomozi mi da ga smjestimo u krevet“ – odbrusi momče, tegleći me prema krevetu.

-            „Ne, nemojte u krevet, želim na terasu...“ – promucah pokušavajući da se održim na nogama.

Bat brzo namjesti ležaljku na terasi i spusti-še me pažljivo, kao da spuštaju najskupocijeniju stvar na svijetu. Čim je završio, u jednom dahu izbaci: „Gospodaru, ovi ljudi dođoše i opkoliše kuću sa oružjem i svim tim čudima i hoće da načine logor vojske od kuće tvoje. Ja sam im rekao...“

Podigoh ruku i prekidoh ga: „Dobri i vijerni slugo... kada ćeš da naučiš da je car iznad svih ljudi na svijetu? On je naš gospodar i ja i ti i svi mi moramo da ga slušamo. Ako se caru izvoli... Mladiću, šta se dešava, te vas car posla domu mome?“

„Gospodaru – naklonivši se momče, poče sve-čanim tonom – car naredi da osiguramo tvoju kuću, jer on namjerava da te posjeti kad sunce zađe. Nije ti slao pismo i nije te obavještavao o svojoj namjeri, jer neće da iko dozna za to, osim tebe.“ A zatim dignu obrvu i s visine upita: „Nadam se da ću caru prenijeti tvoje riječi zahvalnosti?“

„Eh dijete, pomislih, još si ti mlad za ovu službu“, i dodadoh: „Da, naravno, srce je moje puno ljubavi za cara... reci caru da se radujem ovom neočekivanom susretu.“

Mladi ratnik i Bat me napustiše i sva kuća se ponovo vrati u pređašnji mir i spokoj. Pogledom obuhvatih veličanstveni grad i Hram koji se u daljini prostirao preda mnom. Ispred mene se pružao pogled na Sion i grudi mi se nadimaše od ljepote i ponosa. Prve baklje su obasjavale grad nad kojim je dominirala građevina hrama od bijelog kamena, kao snijeg na vrhovima livanskim. Odmah tamo ispod Hrama, vidi se nova carska palata, koju su do prije neki dan okruživale skele, a danas je zasijala u punom sjaju. Jedna suza mi se otkotrlja niz suvo lice i osvrnuh se da vidim da li me ko gleda.

„Hvala ti, Gospode Silni i Moćni, za sve što si mi učinio i što mi činiš... Tvoja djela sam predugo čuvao u srcu svome i sada je vrijeme da tu tajnu predam Tvome miljeniku kojeg si podigao na slavu Svoju. Učini mi još toliko, Bože, da ovo dijete shvati svu veličinu zadatka kojeg si mu namijenio i da prihvati ruku Tvoju silnu i moćnu kojom vodiš sve i sva. Evo, pred očima mojim je sva slava Tvoja... Ali slava koju gledam nije ni blizu slavi koju obećavaš na kraju puta... Ne molim Te zbog sebe, molim te za ovo dijete koje si podigao u Izrailju da ga obučeš u silu i pravdu Tvoju i uzdigneš silno desnicu Svoju kroz desnicu njegovu...“

Već se i prve zvijezde pojaviše na nebu i veče poče da razgoni vrućinu. Sa Siona dođe blag i osvježavajući dah vjetra. Uzdahnuh još jednom, zadovoljan i srećan što se moj put završava u miru i ponosu na sve što sam učinio.

-          „Šta kažu zvijezde?“ – začuh poznati glas iza leđa.

Pokušah da se pridignem i da caru ukažem čast, ali se Solomon brzo sagnu i poljubi me u ruku.

-   „Ma, vidi ga...“ – pobunih se. Jeste da je on ono isto dijete koje sam godinama prirpemao za carsku službu, dijete koje je u meni gledalo oca kojeg gotovo da i nije poznavalo, ali ipak – on je sada car i nema smisla da on mene ljubi u ruku. Solomon me blago dodirnu po ramenu, vrativši me u položaj koji sam do tada zauzimao. „Pusti sad to...“

Spustivši se na drugu ležaljku koju je Bat već pripremio, reče: „Nisam došao kao car, već kao tvoj učenik, što sam uvijek bio i biću dok sam živ!“

-          „Ne, care moj... Ti si sada car moj i gospodar moj i ja ne bih trebao...“

-   „Tvoja mudrost i tvoja ljubav mi ne dozvoljavaju da od tebe tražim išta više, ali i ništa manje od onoga što si uvijek činio za mene. A činio si sve kao da si moj otac... Uostalom, tako sam te uvijek i zvao – „otac po nauci“. Nemoj da se smiješ na te riječi, čuješ li, jer u mom srcu se ništa nije promijenilo za sve ove godine.“

Ostao sam zagledan u zvijezde, a nakon kraće pauze, Solomon nastavi: „Osjećam da te nešto muči, a to nisu ni godine, ni bolest? Od kako smo završili Hram, povukao si se u svoj dom i gotovo da te nisam ni vidio u ovih... koliko... skoro tri godine. Osjećam prazninu bez tebe... kao da nastojiš da se udaljiš od mene, a to me boli. Ako sam ičim uticao da me izbjegavaš, molim te da mi kažeš, da ispravim, ako sam šta pogriješio prema tebi...“

I dalje sam gledao u zvijezde, težak i lijen da sklonim pogled. Možda je Solomon pomislio da me se ove riječi ne dotiču... A istina je bila nešto sasvim suprotno. Trudio sam se da ni jednim gestom niti izrazom lica ne odam svoju unutrašnju borbu, jer se onaj stari nemir ili sumnja u skorašnju odluku, ponovo vratila. Iako sam odlučio da mu sve kažem, opet me nešto zadržava i vuče nazad. Ipak, reda radi, obratih mu se, mada su moje riječi zvučale nekako razvučeno i odsutno, a u stomaku osjetih onu istu napetost i nelagodu kao i svaki put kada bih trebao da radim ili kažem ono što ne mislim. „Care moj i sine moj... zašto žalostiš srce moje ostarjelo takvom besjedom? Zar može ovaj starac da se naljuti na tebe? Bože sačuvaj! Ko može da se naljuti na cara?“

-      „Riječi tvoje nisu me ubijedile u suprotno... sada još više vjerujem da se udaljuješ od mene. Zašto!?“

Uzdahnuo sam i tim uzdahom presjekao i odagnao svu sumnju u svoju odluku. Krenuo sam... sada više nema nazad. Pogledao sam ga ravno u oči.

„Te tvoje oči... – promuca Solomon – znam od kada znam za sebe. Njih sam gledao više nego oči oca svojega, one su uvijek bile moj oslonac i moja utjeha. Kada sam bio tužan ili srećan, uvijek sam u tvojim očima vidio svoj lik kao u ogledalu i znao sam šta treba da učinim... Iz tvog pogleda sam učio sve što znam o životu... A sada nisam više siguran šta vi-dim u njima... Vidim brigu veliku kao moje carstvo... Osjećam da sam dio te brige i srce me boli, jer mi ne daš da tu brigu odagnam... Reci mi nešto, reci bilo šta!“

Znam da u mojim očima više nije bilo onog istog sjaja, kao onda kada sam upravljao gradnjom Hrama, a on gledao u mene i iz mojih očiju upijao svaki detalj plana, svaki ugrađeni kamen, svaki pedalj kojim se Hram uzdizao pred Gospodom. Nisam više bio onaj isti koji je, bez obzira na poodmakle godine, poput mladića trčao sa jednog na drugo gradilište, ispravljao, zapovijedao, naređivao, mada se sve završilo prije samo par godina. Znam da u mojim očima ima one iste odlučnosti, iste sigurnosti na koju je on navikao, ali one sada nisu mogle da sakriju brigu, naročito ne pred onim ko je odrastao gledajući u njih i upijao svaku moju riječ. Niko me nije bolje poznavao od Solomona, niko me nikada nije volio tako kao Solomon. Čak ni David. Zato se i tuga u njegovim očima pretakala u čuđenje i zbunjenost.

Hladno upitah: „Šta hoćeš da čuješ?“

-      „Istinu... samo i jedino istinu! Uvijek si me učio da tražim istinu. Zašto sada da tražim manje od toga?“

Netremice sam ga gledao u oči, vjerovatno bez ikakvog izraza. Crte moga lica nisu se pomjerile ni za milimetar na sve njegove riječi, iako mi se srce kidalo na komade. Ali, kroz ovaj svoj dugi i teški život naučio sam da srce držim daleko od svojih riječi i djela. Tako sam i ovaj put svu bol ostavio za sebe.

Nakon duže pauze, koja se Solomonu činila kao vječnost, odlučio sam da ga posavjetujem, onako kako je on to navikao od mene. Znam da je Solomonu pao kamen sa srca i da je pomislio – „Napokon. To je onaj kojeg poznajem!“ Ponekad mislim da ga poznajem bolje nego on sam sebe...

„Sine moj... Traži uvijek mudrost i istinu i nikada od toga ne odstupaj ni za pedalj. Samo mudrost od Boga i istina Njegova mogu te voditi stazama pravde i blagoslova. Uvijek imaj na umu da sve što Bog čini i sve što mi činimo, i oni obrezani i oni neobrezani, vijerni i oni što hule, sve i sva je dio jednog Božijeg plana. Mi sada ne možemo da sagledamo taj plan, ali će nam se on jednog dana otvoriti pred očima. Tada ćemo shvatiti da je svaka naša misao ili riječ ili djelo dio sveukupnog Božijeg plana.

Istina koju tražiš mora biti jedna za sve! Tebi, care, nije dato da razdvajaš ljude na ove ili one, baš kao što ti nije dato da budeš pasivan i ravnodušan prema svemu što se dešava, kako u tvome carstvu, tako i u onima oko tebe. Ali sve to, ni istina, ni pravda, ni ljubav, ni staranje, ni odgovornost - tebi nije dato da ih koristiš za sebe. Ti si oružje Boga Živoga, Njegova desna ruka i mač u njoj, Njegova slika i obličje na zemlji! Stoga, što prije zaboraviš na sebe i predaš se Bogu i Njegovom planu za svijet, kroz teški podvig prosvećenja svih duša koje ti je Gospod dao u ruke, to ćeš prije zadobiti mudrost od Boga i istinu Njegovu.“

Na ove poslednje riječi Solomon se zamisli i kao da mu duh odluta negdje daleko. Znam da je to nešto što ranije nije čuo od mene i da su ga ove riječi zbunile. A onda tiho, kao da svaku riječ s mukom izvlači iz grla, upita: „Zar je moguće ne misliti na sebe i odreći se svega svoga i svakog zadovoljstva, kada ti u isto vrijeme Gospod daje sve što ovaj svijet može da ponudi?“

Pridigoh se malo na svojoj ležaljci i uprijeh kažiprst skoro u sam nos Solomonov da naglasim ono što sam smatrao da je važno: „Ti nisi izabrao Boga, nego je Bog izabrao tebe! Još manje si ti stvorio Boga, već je Bog stvorio tebe!“ Zatim podigoh prst visoko i malo zadrhtah od uzbuđenja, jer je došlo vrijeme da mu kažem: „Nikada, care, to ne smiješ smetnuti s uma, da ne prođeš kao Samson ili kao Saul! Oni su sebe i svoje potrebe, svoje želje ili svoje strahove samo jednom stavili iznad Božije zapovijesti i Bog im je okrenuo leđa!“

Spuštajući se udobnije u ležaljku, kao da sam izvršio svoj zadatak, iako on tek počinje, odmahnuvši rukom, nastavih tiše, gotovo za sebe: „ No, nije sva tragedija u tome da je Bog njima okrenuo leđa... već što su oni bili izabrani mimo svega naroda i što je to narod ovaj osjetio na svojoj koži.“

Sada nisam smio da ga pustim da razmišlja na svoj način. Ponovo ga pogledah u oči i nastavih tiho i polako: „I tvoj otac je načinio istu grešku - samo jednom, znaš to... Ali, on se pokajao i Bog je to okrenuo na dobro. Ti si rođen kao plod tog grijeha i bila ti je namjenjena sudbina da budeš spomenik grijehu i poruga domu oca svoga. Ipak, pokajanje Da-vidovo i prihvatanje odgovornosti za grijeh, pre-tvorilo te je u živi spomenik blagoslova Božijeg... Evo te vidim blagoslovenim mimo sve ljude svijeta, ali gledaj da taj blagoslov održiš na sebi, kako ga ne bi pretvorio u prokletstvo!“

Sada se i Solomon zagledao u zvijezde i one mu izgledaše kao da ocrtavaju neku stazu kojom je upravo krenuo. Primjetio sam to, pa mi bi lakše da nastavim. No, prenuvši se iz tog zanosa, on upita: „Nekoliko puta si spomenuo `sav svijet`, `sve ljude`, `da ne gledam ko je ko...` Ipak, ja sam izabrani car `izabranog naroda`, rod izabrani među sve rodove zemaljske. Izabran sam da držim mač Božiji u rukama i da siječem i razdijeljujem narod od naroda, istinu od laži, da čuvam ime Božije da se ne pomješa sa imenima njihovih bogova. `Ko je Bog osim Gospoda i ko je stijena osim Boga našega?`Kako ti sada, dakle, kažeš da `ne gledam ko je ko` i da vodim `sve narode prosvećenju`? Koje prosvećenje Amonci i Moavci, Filisteji i Amoreji i drugi poznaju osim mača?“

„Care moj i sine moj... Gledaj na kraj Božijeg plana, sagledaj kuda to Bog vodi ovaj svijet i vidi koje su Njegove namjere, pa ćeš shvatiti da u očima Božijim nema naroda, već čovjeka! Bog ne gleda po krvi i tijelu, već po srcu koje ljubi Boga. Evo... tvoj otac nije ubio Golijata zato što je iz ovog naroda, niti mu je to omogućila krv predaka, već zato što je srce njegovo bilo ispunjeno revnovanjem za Boga. Isto tako, Bog nije dao veliko carstvo ocu tvojemu samo da bi se namnožio jedan narod i jedna krv, već da bi svi koje mu je dao u ruke poznali istinu da je Bog otaca tvojih, Bog Izrailjev – jedini Bog!

Zar nije Saul išao kod vračare da pita za sudbinu i time navukao prokletstvo na sebe? Da je vjera `po krvi`, on to ne bi mogao učiniti. Ali kad je po srcu, Bog ne traži telad ugojenu, već srce smireno i duh skrušen. Tako i ti nisi prizvan iz utrobe majke tvoje da sudiš po krvi, već da ispituješ srca ljudi i duhove njihove. Nemoj, care, da bi kako mačem svojim stao na put između Boga i srca čijega, jer šta znaš, možda ćeš se ogriješiti o plan Božiji čijeg si dio, pa makar i najveći dio. Neka Bog bije onoga na čije je srce kucao i pred vratima duše njegove ime zazivao, a ovaj ne odgovara. Šta znaš, možda će se i u starosti svojoj odazvati Bogu tvojemu...“

„Čini mi se da si ubijeđen u riječi koje govoriš“ – reče Solomon, zaškiljivši na jedno oko. „Ali, plemena Izrailjeva tražiše cara od Gospoda da im sudi i Gospod im dade cara Saula preko Samuila proroka. Eto, ja sada sjedim na prestolu careva Izrailjevih i sudim svim plemenima njegovim. A ti sada tražiš od mene da se odrečem toga i da tražim da sudim svim plemenima zemaljskim?! Da li je pravo pred Gospodom da uzimam sebi ono što mi nije dato i da se uzvisujem više nego odredi Bog otaca mojih? Nisi li maloprije kazao da ne gledam sebe ni svoje, već da se predam Gospodu i planu Njegovom?!“

„Pa, dobro... Nisu li Filisteji oteli Kovčeg Božiji i nakon sedam mjeseci vratili ga sa zlatom i darovima? I ne pobi li Gospod Bog Izrailjce mnogo puta zbog klanjanja Valu i Astaroti? Nije li Gospod pustio glad na tri godine, jer Saul pobi Gavaonjane, a oni nisu krvi Izrailjeve? Šta ti to govori? Ne pogiboše li Irailjci od Gospoda, a ne ostadoše li neobrezani u milosti Božijoj? I šta? Ne dade li Gospod Bog njih žive i zdrave u ruke Davidu ocu tvojemu i on utvrdi mir i granice i predade tebi carstvo da vladaš njima?

Ili, zar misliš da je Gospod trebao pobiti sve grešnike...? Pa ko bi hodio po zemlji da nije milosti Njegove!?

No, velim ti opet: gledaj na kraj plana Boži-jeg. Istinita pobožnost jeste u Izrailju i Judejcima, ali plan Božiji nije da svi postanu to po krvi. Sve i kad bi to htjeli, ne mogu. No, spasenje je u tome da kroz tebe i tvoj narod istinu prime svi i da se opet vratimo, kroz pomirenje braće – sinova Nojinih, ka prvom bratu i ocu – Adamu. Ako tako shvatiš i izvršiš zadatak koji ti je Bog namijenio, bićeš veliki u očima Božijim!“

Solomon me je pažljivo slušao i sumnjičavo vrtio glavom. Bilo je to nešto potpuno novo i drugačije svemu što je on smatrao za svoj zadatak. Uostalom, ja sam ga i učio šta je njegov zadatak. Ja sam ga pripremao za carsku službu, onako kako je to David zahtijevao od mene. Ali, ovu lekciju čuvao sam za kraj.

(dio teksta nedostaje)

 sledi nastavak...

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na sliku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: