detalj slike: KRK Art dizajn

JA U KLIN A ONI U PLOČU

Ne rušite mostove. Jednoga dana ćete poželjeti da se vratite. A kada poželite sva tragika življenja staće u jednu jedinu riječ: samoća.

Prošlo je nekoliko godina od kada su životi izgorjeli. Muk i tišina zavukli su se u kamen koji je grcao suze nad napuštenim kućama.Niko više u njih ne dira, a one propadaju i ruše se kao da od njih neko otkida dio po dio. Čovjek je po svom opredjeljenju izabrao da bude sve osim čovjek. Stojiš opet pred onim istim vratima gdje si pustio prve korake. Tamo gdje te mater držala u naručju, tamo gdje si bio siguran jer si svoj na svome. Gledaš u ne tako daleku prošlost, ili si vezan za nju kao dijete za majku pupčanom vrpcom, u sadašnjosti rasutoj i napukloj i gubiš se u traženju  svog identiteta. Nemaš dokumente, ne znaju ko si. „Morate da napravite putni list da biste prešli granicu“ kancelarijska radnica ti saopštava proceduru. Još do juče nisi imao ovaj problem gdje si u stvari ko? Neidentifikovana osoba?  Različiti osjećaji struje kroz vene. Sjedim nad sjećanjima i ne znam da li da se smijem ili plačem. Pomalo se čak divim toj igri u kojoj si predodređen na gubitak. Šta je to putni list? Papir sa tvojom slikom i podacima kojeg moraš da platiš da bi zakoračio u prah i pepeo i započeo iz ko zna kojeg početka po redu. O teretu na duši ne vrijedi ni da ti pričam. Bolio me odlazak jer je bio neočekivan i nasilan. Metak sa leđa pustio je krv, uzalud je bilo žaliti, ništa nije moglo preusmjeriti započetu oluju. Nakon putnog lista usljedio je dokumentarni film. Prvo moraš da nađeš bar tri svjedoka koji bi potvrdili da si to ti. Dođeš pred policijsku stanicu prije nego zora zarudi i staneš u red. A red nepregledan proteže se čini mi se pravo do mora. Ne bi bilo loše zaplivati jer ljetna vrućina dodatno pojačava nervozu. Ko zna, možda ovaj put isplivaš bez ogrebotine. Razgovori jednosmjerni. „Gdje si ti, kad si došao, kako ti je tamo, vidiš ti šta to od nas radi, rasulo nas po cijelom svijetu nema gdje nas nema, ne bi da smo stoka ovako se prema nama ponašali.“ U masi nepoznatih lica ni poznato više ne prepoznaješ. Onda sljedi: “ajme meni, jesi li to ti?“ I taman stigneš pred vrata, ona sva onako drčna i bezobrazna ti saopštava: „radno vrijeme je završeno, dođite sutra.“ Kroz uši kreće parna mašina da se zahuktava. Taman što si prešao one stepenice, prošao hodnikom, prošao sjećanjima oni te vraćaju na početak. Tražiš prevoz do ruševine, tražiš snagu jer se moraš podići na noge. Sutra ćeš opet u red, onaj isti od danas i juče. Onako izmučen, stojiš i jedeš smoki dok u prolazu čuješ: „cure pazite da ne bi otišle kod kirurga.“ U prvi mah ne shvaćaš komentar, a onda ti odjednom dođe u glavu. Zbog tri prsta sa kojima jedeš preti ti se odsjecanjem istih jer ako se krstiš sa tri prsta za tebe u tvojoj zemlji nema mjesta. Pogledaš oko sebe, vidiš da nemaš perspektivu pod ovim svodom, ali inat i ponos da braniš svoje i sebe je uporan do kraja. Opet čekaš jer nisi bezobrazan pa da se dosjetiš biti jedan od njih. Urediš se, staviš fasciklu pod ruku, naočare na glavu i kažeš: „malo mista, molit ću“. Skloniš se u stranu, propustiš svoje prevarante i čekaš. „Martiću vadi zakopano oružje“ glasan je momak kome je red dojadio pa živci više nisu tolerantni. Neka žena viče „kako vas nije sramota, ovo nema nigdje u svijetu“. Onda kreće naguravanje i među svojima i začu se šamar među povelikim auditorijumom. Stojiš, čekaš, opet nevin stradaš. Ženi pored ove što je vikala neko je udario šamar greškom. Da li smo i mi greškom proživjeli stradanje ili smo sa namjerom postali kolateralna šteta? „Tužit ću vas i prijaviti policiji. Ma kojoj policiji kad ste svi isti“ razočarano govori žena crvenog obraza. Onda tražiš obnovu svog života, prihvaćaš zeleni karton, donacije i pomoći, a još do juče sve što ti treba sve si imao. Suludo potrošen dio života ne možeš da sahraniš i zakopaš. Da proliješ bol ko suze, da prestaneš žaliti za onim što nikada nije i što nikada neće doći na red. Nestala je ona dobra, tiha riječ što tinja kao nada, što svijetli u tmini nerazumjevanja, što se ne gasi i ne predaje pred zlokobnim idejama i sivilu današnjice. Kad smo dozvolili da se ugasi oganj saosjećanja u nevolji koja se ponavlja?

Svi dani su predodređeni na rastanke. Na javi, u snu, odlazim i oprašam se sa licima, dijelovima sebe i svog postojanja, krajevima što ih mojim zovem.Napuštam ili me napuštaju, vraćam se ali ne nalazim ostavljeno. Osuđena da se stalno rastajem sa samom sobom.

Samo u dubokom snu, bez svijesti i podsvijesti ne osjećam bol. Jer samo tako mogu da zaboravim na odsutnost koja mi nedostaje. Na onoj polovini gdje su sjećanja i na ovoj gdje stojim počinje ponor pored kojeg moram živjeti i sa njim sve dijeliti.

PODELITE OVAJ TEKST NA: