detalj slike: KRK Art dizajn

     NEUPALjENE  SVIJEĆE 

Isplakala suze, skriva srca rane

i sestra i ćerka - ljuba udovica,

zavjet svecu  nosi  Carica Milica  

sa bojnoga Polja ide u Dečane.

I prinosi hramu voštanice dvije

za sjećanje vječno, tužnog Vidovdana

da kad dođe vrijeme planu jednog dana

za pale junake, za sreću Srbije.

Sve dok srpska majka rodi i othrani

vojskovođu novog da Krstaš ponese,

vaskrslom Kosovu slobodu donese

nebesima jave Visoki Dečani.

Kad se bura stiša i stasaju ždrali

razbuktala baklja kad rastjera tamu,

tad pobjednik slavni neka priđe hramu

ispuni mi zavjet i svijeće upali.

S  Prokletija Sunce tad će da se smije.

Slobodarska truba objaviće svijetu,

Orao će Bijeli šestarit´ u letu.

Kosovo je vječno srpsko i Božije.

Koliko će samo vijekova da mine?

Još nesloga kleta među braćom brodi,

čekajući drugi Dušan da se rodi

nad Kosovom kruže crne orlušine.

Još Ti svijeće čame, o, Carice moja!

Čekaju na dane kad će da sagore

i junake mrtve zovu da se bore

sa Košara crnih i Kosovskog boja.

SRPSKA  HEROINA

Milunki Savić

Ti nisi bila žena obična

da predeš, pleteš i košulje šiješ,

bila si vitez, viteštvu vična

pa vječno nad svojom Otadžbinom bdiješ.

Ti nisi bila k´o žene druge

Milunka, Milune, sesro i brate,

stopama tvojim staze se zlate

i sjećanja žive kroz godine duge.

Ti ne bi žena koja pređu mota

ni ona što satima pred ogledalom stoji,

bila si heroj koji se ne boji

kom´  sloboda bješe preča od života.

Ti ne nosi duge suknje s naborima

k´o otmena dama kad ulicom prođe,

ti nosi odijelo , ratnog vojskovođe

pletenice guste pod kapom si krila.

Kad Francuski major tužnim glasom reče:

„Preboli rane, ozdravi, sine“!

Tad ugleda blijedo lice heroine

očinska mu suza  iz oka poteče.

Tada ti se slava u nebesa vinu

pod prijetnjama danas srpski rod je klono.

Niko više ne zna branit´  Otadžbinu

pokaži nam  pute, Milunka, ikono.....

 PISMO  CARICI

Odavno se kanim, presvijetla carice

da Ti pišem pismo i istinu zborim,

da za Svetu zemlju ko i Ti se borim

da upali neko Tvoje voštanice.

Nad Metohom našim kruže grabljivice

Bijeloga su orla presjekli u letu,

i crveni Božur sveo je u cvijetu

zanijemila davno zvona Gračanice.

Carski Prizren u pepelu cvili

spalili mu oltar i ikone,

Arhangeli gorke suze rone

Dušanovi dvori gdje su bili.

Nema vođe da se mača lati

vinogradi bez čokota grožđa,

nema Cara a nema ni Vožda

da Kosovo opet rodu vrati.

Noćas Boga molići Milice

da nam vrati Dečanima ždrale,

da već jednom svijeće Ti upale

da rastjera crne zloslutnice.

PODELITE OVAJ TEKST NA: