Prvo je piljar Stevan Marčeta, zastavši na trenutak na putu do pijace, kuda je krenuo da od seljana još za jutra otkupi vreće povrća, prišao matičaru Ostoji Jankoviću i pogledom pokazao prema prerano osijedjelom čovjeku s velikim koferom u ruci koji je ulazio u hotel Park.
– Stigao je – šapnuo je u povjerenju i rukom i izrazom lica dao do znanja da mu to saopštava u povjerenju i da priču ne bi trebalo dalje širiti.
Matičaru Jankoviću jedino je palo u oči da je sijedi čovjek još mladolik i da s lakoćom nosi veliki kofer. Požurio je u brijačnicu u koju je svraćao svakog jutra prije posla, jer je volio da se ljuti na bricu Vasilija Kovrtanja kad zapne na raskriljene novine u njegovim rukama dok ga brije. Bolje da se u rano jutro malo na njega izgalami nego da bude nervozan sa strankama.
– Donio je veliki kofer, a lako ga nosi, mora da je pun dokumenata – šapnuo je Vasiliju i pogledao u sve uglove brijačnice, mada mu je bilo jasno da su sami. Brico je načas zastao u poslu, okrenuo se prema ogledalu i spustio britvu kraj umivaonika, teško je bilo zaključiti da li zato što ga je vijest iznenadila ili što je u svojim brkovima primijetio jednu nestašnu dlačicu, podignutu prema šupljinama nosa kao uvrnuti praseći repić.
Jedva je dočekao da matičar iziđe pa da štricne neposlušnicu. Dok je makazice vraćao u zidni ormarčić, u brijačnicu je ušao sajdžija Petar Vorkapić zvani Monokl. U gradiću su ga znali po tome što je vrlo rano ustajao, obavljao redovnu jutarnju kupovinu, odnosio namirnice supruzi Jelisaveti, uspješnoj amaterki u pozorišnoj grupi Sterija,i uvijek tačno u osam, nikad minut ni ranije ni kasnije, otvarao svoju radnju smještenu u staroj zgradici nasuprot hotela za koju se više od deset godina govori da će je urbanisti srušiti jer kvari izgled centra.
– Donio je pun kofer dokumenata kojima se sve dokazuje – rekao je Vasilije Monoklu vežući mu plavičasti ogrtač oko vrata.
Koji časak kasnije, pokazujući rukom na nemasni komad juneće plećke obješen o klin iza pulta, sajdžija je kažiprstom druge ruke pozivao mesara Teodora Maslovaru da mu se primakne.
– Nema više, majčin sine, izvrdavanja! – kazao je tiho, gledajući u izbečenu oguljenu teleću glavu u rashladnoj vitrini, kao da se plašio da bi ona mogla vijest raširiti gradićem. – Sve crno na bijelo, majkoviću! Pun kofer dokaza!
Čim je izišao sajdžija Monokl, u mesnicu je ušao veterinar Stamenković i diskretno iza pulta spustio neprovidnu najlonsku vrećicu.
– Prva klasa – namignuo je.
Tako već odavno, Stamenković ujutro donosi bijele bubrege koje je prethodnog dana skupio štrojeći prasiće u Veterinarskoj stanici, a mesar ih sladokuscima prodaje kao delikatesnu robu.
– Gotovo je i s onim, znaš kojim – povjerljivo je rekao Teodor spuštajući široki dlan na izbečene mrtve teleće oči u rashladnoj vitrini. – Jutros stigao inspektor iz glavnog grada i donio pun kofer neoborivih dokaza. Dosta je bilo i njegovog! – doviknuo je za veterinarom koji je žurio da povjerljivu novost što prije saopšti prvom na koga naiđe.
Vijest o dolasku prerano osijedjelog čovjeka kao bujica širila se gradićem, baš onako kako se ilinska kiša začas pretvori u potočić, pa pred sobom nosi trunje, sitne sasušene travčice i poneku neopreznu bubu koja se nije na vrijeme sklonila. Žedna zemlja ponekad brzo usisa taj potočić, kao što žedan gradić proguta vijest prije nego što se razvije u glasinu. Ali, događa se da potočić iza ljetnog pljuska nakupi u sebe dosta prašine i stvrdnuteih busenčića, pa se valja po suvoj zemlji prkoseći joj vlagom i teče sve dalje, baš kao što se poneka vijest tako brzo širi da je gradić ne može upiti već se iznad njega valja poput gradonosnog oblaka.
Prvo je u lokalnom listu Glas građanina novinar potpisan inicijalima objavio tekst o velikim pronevjerama u Šumskom gazdinstvu Risovača. Direktor Teofanović, pisalo je, prodaje drvne sortimente za gotovinu i novac trpa u svoj džep. Nedavno je novcem gazdinsta kupio dva džipa, jedan za sebe, drugi za sina, a priča se da će kupiti i skupu limuzinu supruzi. Otkud mu za sve to novac ako ne krade?
Danima se nagađalo kada će smijeniti i zatvoriti Teofanovića. Nisu to učinili kada je do stečaja doveo Trgovinsko preduzeće Napredak, ni onda kada je kao direktor Komunalno preduzeće Gradsko zelenilo doveo do prosjačkog štapa, valjda će sada, jer ako ga ne maknu s položaja, u Šumskom gazdinstvu bi nekoliko stotina radnika moglo ostati bez posla.
Znajući za tu vijest i gradska ogovaranja, kada je vidio onog prerano osijedjelog čovjeka kako s velikim koferom ulazi u hotel, koga poslije niko nije viđao, recepcionar je pričao da je vrlo rano ustajao i odlazio nekud, a vraćao se vrlo kasno, piljar Stevan Marčeta nije mogao ništa drugo pretpostaviti nego da je stigao inspektor koji će razotkriti sve Teofanovićeve pronevjere i krađe i strpati ga u zatvor. Nagovijestio je to u povjerenju matičaru Ostoji Jankoviću, on brici Vasiliju Kovrtanju, tako je glasina krenula gradićem i eno sada veterinar Stamenković gospođi Savatić, koja svakog jutra svoju pudlicu Lili dovodi u Veterinarsku stanicu tvrdeći da se muči sa tvrdom stolicom, priča da je inspektor Bodirožić sa grupom isljednika iz glavnog grada stigao da se utvrde svi Teofanovićevi marifetluci.
Onaj ko bude pratio gospođu Savatić, vidjeće kako svraća kod komšinice Tomanije Partalović, penzionisane šefice knjigovodstva, i priča joj da u Policijskoj stanici na Teofanovićevu glavu izlivaju vedrice hladne vode, ali on ništa neće da prizna. Tomanija zaboravlja da za sobom i gospođom Savatić zaključa stan, već žuri u frizerski salon San snova Katarine Uskoković, da okupljenim ženama ispriča da su direktora Teofanovića, kome su isljednici u Policijskoj stanici prebili lijevu nadlakticu, prebacili u Dom zdravlja.
– Sama ću kod kuće osušiti kosu – nervozno govori gospođa Vasiljević, supruga šefa Sektora razvoja i uzgoja šuma u Šumskom gazdinstvu Risovača, i istrčava iz frizerskog salona. Samo koji minut kasnije, grupi žena okupljenih oko mljekarice Stanislave Majstorović iz obližnjeg sela Koturovi, koja pravi najbolji sir u okolini, priča da je svojim ušima čula zavijanje sirene i gledala kako s upaljenim rotacinim svjetlom kola hitne pomoći odvoze direktora Teofanovića u Klinički cenatar u susjednom gradu.
– Šta mu je bilo? – pita nastavnica likovnog vaspitanja u Osnovnoj školi Mladost. Ima nastavu u drugoj smjeni, pa svratila na pijacu da kupi sira i kajmaka.
– Prerezao vene i ne mogu u našem Domu zdravlja da mu zaustave krvarenje.
– Zašto? – čudi se Radivojka Milatović, supruga negdašnjeg predsjednika opštine a sada poslanika u Narodnoj skupštini za koga pričaju da u parlamentu ni riječ nije progovorio mada mu uskoro ističe četvorogodišnji mandat.
– Pritisli ga isljednici, a on neće da prizna koliko i šta je pronevjerio i pokrao – govori Tomanija Partalović glasom koji ne trpi pogovor i ne dozvoljava da se postavljaju nova pitanja.
I ko zna kojim tokom bi krenula bujica priče o prerano osijedjelom čovjeku koji je onog jutra stigao u hotel i o direktoru Teofanoviću i šta bi sve pred sobom porušila i odnijela da se četvrtog dana ujutro u centru gradića ne pojavi hromi Vlastimir Petronijević zvani Vlasta Zvrk, sa svežnjem najnovijeg broja Glasa građanina pod miškom. On je u gradiću bio momak za sve.Imao je drvena kolica pa bi odvezao vreću krompira s pijace kad bi to kome zatrebalo. Drugi put bi odnio torbe s kupljenim namirnicama gospođama koje su spremale ručak dok su im muževi u Gradskoj kafani igrali domino ili tablića. Ponekad bi mu davali sitniš da im u susjednoj samoposluzi kupi hljeb i donese u kafanu, a kusur zadrži za sebe, a ponekad opet tražili da im aktovku odveze na kolicima do autobuske stanice i plaćali za tu uslugu, samo da ne izgleda da mu daju milostinju. Dočekivao je dnevnu štampu na stanici i usput prodavao prolaznicima prije nego što bi je donio u kiosk Obrena Davidovića, invalida rada druge kategorije, penzionisanog kada mu je pokretna traka u pilani zajedno s oblovinom pod testeru povukla i lijevu ruku.
Prvi primjerak Glasa građanina kupio je veterinar Stamenković koji je, isporučivši bijele bubrege u mesnicu, sjeo na terasu Gradske kafane da popije jutarnju kafu. Ovlašno je prelistavao novine dok mu pogled ne zape za naslov Novinar sve izmislioispod koga je sitnijim slovima bio odštampan podnaslov Izvinjenje direktoru Teofanoviću.
– Vidi, boga ti, ovo – reče Stamenković matičaru Ostoji Jankoviću koji je, izlazeći iz brijačnice, zastao kraj njegovog stola da ga pozdravi. – Članak glavnog i odgovornog urednika.
– Šta piše? – upita Ostoja, a kad mu u ušima nešto jače odjeknu ono glavni i odgovorni, uspravi se kao vojnik kada pozdravlja generala.
– Izvinjava se direktoru Teofanoviću za onaj tekst što je objavljen u prošlom broju. Kaže da je sve to laž. Cijelu priču izmislio je novinar da bi mu se osvetio što je njegovoj supruzi, blagajnici u Šumskom gazdinstvu, naredio da u neradnu subotu dođe i obavi poslove koje nije završila u redovnom radnom vremenu. Evo, na kraju glavni i odgovorni kaže da je otpustio novinara.
– Glavni i odgovorni... glavni i odgovorni... glavni i odgovorni... – ponavljao je matičar Ostoja idući žurno prema svojoj kancelariji i, dok su mu trnci prolazili tijelom, zamišljao kako mu prilazi načelnik odjeljenja, crven u licu od bijesa što mu nije na vrijeme podnio izvještaj o broju rođenih, vjenčanih i umrlih u proteklom kvartalu.
Istog dana predveče slučajni prolaznici vidješe prerano osijedjelog čovjeka kako, jedva noseći veliki kofer i iskrivljujući tijelo pod njegovom težinom, izlazi iz hotela. Ugledavši Vlastu Zvrka s kolicima, pozva ga kažiprstom i pokaza na kofer.
– Šta je u njemu ovako teško? – upita Zvrk s mukom podižući kofer na kolica. – Kao da si ga napunio kamenjem.
– I jesam – reče prerano osijedjeli čovjek nasmiješivši se. – To su uzorci raznih minerala koje sam iskopao gore po padinama Lješevice.
Krenuše prema autobuskoj stanici.
– Ja sam geolog – reče kada ga Vlasta Zvrk i treći put upitno pogleda – Istražujemo rudna bogatstva planine iznad vašeg gradića, pa sam uzeo uzorke za ispitivanje.
