detalj slike: KRK Art dizajn

Drugu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 3

3.

Solomon je slušao moju životnu priču kao opčinjen. Gledao me je netremice, kao onoga dana kada sam ga prvi put vidio. Od tada, osjećao sam da je ovo dijete rođeno za velike zadatke. To sam rekao Davidu. A David... Samo se nasmijao i odmahnuo rukom. No, već nakon nekoliko dana pozvao me je i pitao da li bih htio da budem učitelj malom Solomonu. Znajući Davida, siguran sam da je tih dana razmišljao samo o tome i da je njegova molba predstavljala prvi znak da je u Solomonu vidio svog potencijalnog nasljednika. Zato mu nikada nisam bio samo učitelj, već sam ga od prvog dana pripremao za carski presto.

Sjećam se tog prvog dana kao da je bio juče... Prišao sam mu s leđa dok je bio zabavljen posmatranjem dresure divljeg konja. Konji su uvijek bili njegova velika strast. Pitao sam ga da li bi on mogao da ukroti konja, a on se zagledao u mene, zbunjen mojim pitanjem. Zatim sam ga pitao da li bi želio da ga naučim kako da ukroti divljeg konja, a on je oduševljeno klimnuo glavom, vjerovatno od uzbuđenja ne mogavši ni da progovori. Rekao sam mu da se konji ne krote bičem, kao što to ovaj čovjek radi, nego znanjem i, ako hoće, ja ću mu pokazati sva znanja. Od tada do danas, uvijek je svaki moj savjet i svaku moju riječ gutao, kao da jede znanje. Tog prvog dana, gledao je u mene na isti ovaj način.

„Čovječe... Pa zašto mi ovo nikada prije nisi rekao!?“ – oduševljeno upita Solomon. „Doduše, ni ja te nikada nisam pitao o tvom životu... Baš čud-no. Bože, kako si mi nedostajao u ovih poslednjih dvije-tri godine... A i ja se zabavih gradnjom palate, pa mi sve nešto drugo preče od razgovora s tobom. Sada ću se truditi da se češće viđamo, bez obzira na sve obaveze, da opet bude kao prije.“

 „Sine moj... Ništa više nije kao prije... Došao si po savjet, a ovo bi moglo biti naše zadnje savjetovanje. Star sam i nemoćan... Možda će još noćas anćeo smrti doći po moju dušu... zato hoću da ti kažem sve što ti nikada nisam rekao. Hvala Bogu što mi daje snagu da ti sada mogu sve ispričati. Nadam se da će ti moja životna priča biti jedan veliki savjet, a moje iskustvo i kako sam ga stekao, neka posluži tebi.“

Solomonu se oči napuniše suzama. „Ne govori tako, oče moj... Ne ideš ti nikuda... ne mogu da izgubim oba oca za tako kratko vrijeme... Nastavi, molim te, hoću sve da čujem“

Kada mi je bilo deset godina, Samordaj je odlučio da me pošalje kod svog prijatelja u Tir. Smatrao je da mi čitanje i pisanje ide sasvim dobro i zaključio je da bih trebao da učim pisarski zanat. Tužna srca što napuštam ovu porodicu koju sam smatrao za jedinu koju imam, spakovao sam svoje stvari i krenuli smo na put ka Fenikiji. Jedna od stvari za kojom sam žalio bila je što ću biti daleko od Izrailjaca i neću imati priliku da upoznam nekoga ko će mi više govoriti o Bogu njihovom. Vezao sam se za tog Boga, a niko mi o Njemu ništa nije znao reći.

Kada smo stigli u Tir, smjestili smo se u kuću glavnog pisara (pri kojoj je bila škola), gdje sam upoznao mnogo dječaka koji su ovdje došli iz istog razloga. Jedan od njih bio je i Melhisuj Izrailjac, a poznanstvo s njim vidio sam kao blagoslov Božiji. On mi je postao kao brat. Nas dvojica smo se zajedno tajno molili istom Bogu, a on me je podučavao Zakonu Božijem. Punih deset godina trajalo je naše prijateljstvo i zajedničko učenje, a poslednjih godina zajedno smo se preselili u kuću jednog graditelja kod kojeg smo učili graditeljski zanat. Jednoga dana Melhisuj mi je, govoreći o Šatoru Gospodnjem i njegovom sjećanju na žrtve koje je sa ocem prinosio pred Gospodom, rekao da mu je želja da dobro izuči zanat i da se ponudi svom narodu da Gospodu sazida kameni hram. Govorio je kako slavi Gospodnjoj ne priliči da stanuje u šatoru, a bogovi drugih naroda su u kamenim kućama.

Ove riječi su na mene ostavile veliki utisak i tada sam se zakleo da, ako ikada budem dobio pri-liku, učiniću sve što bude u mojoj moći da na bilo koji način  učestvujem u zidanju takvog hrama. Opili smo se tom idejom kao opijumom. Gotovo svakodnevno smo zajednički radili na njoj, crtali, premjeravali, pravili planove i mijenjali ih – i po nekoliko puta u danu. Ta ideja nas je potpuno zaokupila, iako smo bili svjesni da izrailjski narod još dugo neće biti u mogućnosti da je sprovede u djelo.

A onda se, jednog dana, desilo nešto što me je strašno pogodilo i ostavilo dubok trag u meni. U silnom mladalačkom žaru da svoju zajedničku ideju dovedemo do savršenstva, stvorivši čak i atmos-feru takmičenja ko će više i bolje da ugodi Gos-podu kroz te planove, znali smo i da se posvađamo oko nekih detalja već „gotovog“ hrama. Pomažući pri nadzoru nad gradnjom jedne građevine, hodali smo po nezavršenoj tavanici i raspravljali o nekom detalju na budućem hramu. Imali smo oprečna mišljenja i Melhisuj je svoj stav branio sa meni, do tada, nepoznatom žustrinom. Mahao je rukama i galamio, a u jednom trenutku mi je ljutito rekao: „Uostalom, ti nisi Izrailjac! Tebi Bog nikada ne bi dozvolio da ga se dotakneš! Ti u sebi nemaš tu krv i ne znam zašto uopšte trošim vrijeme na raspravu sa tobom!“

Zaneseni tom raspravom načinismo počet-ničku grešku. Daska na kojoj smo stajali slomila se pod našom težinom i obojica smo pali. Ja sam imao sreću da padnem u unutrašnjost tavanice, ali se Melhisujevo tijelo odbilo o nezavršen zid i survalo ravno na zemlju sa velike visine. Na mjestu je ostao mrtav.

Kako je još kao malo dijete doveden u Fenikiju i više nije imao nikoga svoga, sahranjen je po feničanskim običajima – njegovo tijelo je spaljeno, a prah prosut u more. Dugo sam se molio za njega, a i danas se često sjetim onih njegovih poslednjih riječi. Blagoslov Božiji da ja budem taj koji će zidati Hram, smatrao sam za naše zajedničko djelo.

Uostalom, sve ti ovo govorim, da bi ti shvatio da Gospod ne gleda po krvi, već po srcu. Eto, mene je udostojio, a njega je pogubio...

Graditeljstvo je postala moja najveća ljubav u životu. Dugo nisam dobio priliku da budem glavni graditelj zbog Melhisujeve smrti i greške koju smo načinili. Zato sam se trudio više nego svi drugi da se dokažem. Izučavao sam razne stilove i učio mnogo više od onoga što su od mene tražili. Iz nekog razloga, zavolio sam drevno egipatsko gradi-teljstvo, jezik i kulturu i upoznao ih do savr-šenstva i prije nego sam vidio Egipat.

Bog me je stavio pred veliki zadatak i postavio mi mnogo zamki i iskušenja. Smisao toga vidim tek danas, nakon mnogo godina, jer je Gospod od mene načinio jednog od najboljih. Moji učitelji su me mučili, jer su smatrali da (pored mnogih sinova čuvenih graditelja) ja nisam dostojan tako velikog i uzvišenog zadatka. Trpio sam mnogo uvreda i mnogo neistina izrečenih na moj račun. Ali, eto, nekada i ljudsku sujetu i gordost Bog koristi da izoštri oštricu kojom će sjeći bezbožnike.

Bilo mi je oko dvadeset i pet godina kada sam dobio dozvolu da gradim jednu malu i neznatnu građevinu. Mnogi od mojih učitelja i starješina smatrali su da će me time poniziti. U tu građevinu uložio sam mnogo truda i molitve, jer je to bio način da se dokažem. Čim je građevina bila gotova, vlasnik ju je prodao jednom došljaku Egipćaninu. Novi vlasnik me je pozvao i pitao me je da li bih istu takvu sagradio u Egiptu i vodio nadzor nad njegovim radnicima u izgradnji. Prihvatio sam poziv kao veliki izazov. Otputovao sam u Egipat, napravio planove i vratio se u Tir da poručim čuvenu livansku kedrovinu. Kada je brod natovaren, na njemu se nalazila i ogromna pošiljka kedrovine koju je tirski kralj slao egipatskom faraonu na dar. Međutim, na moru nas je zadesila oluja koja je prevrtala brod skoro svu noć. Božijom voljom sav tovar je ostao gotovo netaknut, ali je većina brodske posade izginula spasavajući brod i putnike. Kada smo napokon stigli, postavilo se pitanje ko će predati robu i pismo faraonu, jer su izginuli oni koji su bili zaduženi za to. Niko od mene nije bio pozvaniji da se prihvati tog posla.

Radnicima na istovaru kazao sam da je sva kedrovina na brodu za faraona, a da je ona pošiljka koja je bila za gradnju moje građevine uništena. Kako sam već poznavao egipatski jezik i pismo, lako sam se probio do faraona i objasnio da sam ja dopremio pošiljku koju tirski kralj šalje na dar, a da je u brodolomu uništeno pismo za njega. Smislio sam neki hvalospjev u egipatskom maniru koji se faraonu veoma dopao. Kada sam sledećeg dana obavljao pripreme za izgradnju doma zbog kojeg sam došao, faraonovi ljudi su došli sa hitnim pozivom da pođem sa njima. Faraon me je lično pozvao i tražio je od mene da se prihvatim važnog i povjerljivog zadatka. Poslao je veliku pošiljku sa darovima tirskom kralju i pismo, koje sam sa najvećom pažnjom isporučio u Tir. Sledeće godine, od tirskog kralja i egipatskog faraona postavljen sam za nadzornika trgovine između Fenikije i Egipta.

Iako sam imao manje od trideset gogina, preuzeo sam ovaj veliki posao od kojeg sam se brzo obogatio. Sa Božijim blagoslovom i zaštitom, neometano sam se bavio trgovinom putujući iz Tira i Sidona za Egipat i nazad punih sedam godina. Gradnju, svoju veliku ljubav i strast, morao sam da stavim u drugi plan, ali sam s vremena na vrijeme gradio i neke građevine, više iz ljubavi, manje iz potrebe. Tako sam sebi u Ašdodu sagradio veliku palatu iz koje sam upravljao svim poslovima. Sagradio sam i nekoliko kuća, od kojih i jednu starom Samordaju. Na žalost, on je u njoj živio svega nekoliko godina. Sa ovom porodicom sam svo vrijeme održao vezu i pomagao ih, a sa Samordajem sam dugo vodio razgovore o vjeri. Mislim da je nakon one noći i događaja sa Kovčegom Gospodnjim i on tajno prihvatio Boga izrailjskog, ali da mi to nikada nije glasno rekao.

Bio sam najbogatiji čovjek u Ašdodu, a moj položaj i zadatak pogodovao je svima: i Egiptu i Tiru Ašdod je bio skoro na pola puta, a Filistejima velika čast i sigurnost od oba carstva. Kraljevi filistejskih gradova[i] dolazili su da me mole za posredništvo u pregovorima, a sav filistejski narod poštovao me je kao velikog mecenu. Pomagao sam svima i to se pročulo. Mnogi su dolazili da traže pomoć, a ja sam uvijek bio posebno naklonjen djeci koja pate. U to vrijeme, među Filistejima, rađalo se mnogo bolesne djece, valjda zbog krvi...

Jednog dana na prag moje palate došao je pravi div, tako silan i veliki da nikada do tada nisam vidio čovjeka poput njega. Odlučih da ga primim iz proste radoznalosti da vidim tako velikog čovjeka, a ispostavilo se da mi je brat. Pretpostavljaš da govorim o Golijatu... Da, on mi je došao da traži savjet i zajam oko nekog posla. Nisam mu otkrio ko sam, ali sam ga ispitao o njegovoj porodici. Saznao sam da je Rafaj živ, ali da ga je vino uništilo, da ima ukupno 5 sinova i da je svaki poput Golijata, da im je majka skoro umrla i da su svi na oca – ne baš sasvim jasnog i bistrog uma. Osim Golijata, to su bili: Jesvi, Safaj, Lamaj i Gataj. Ovaj poslednji rođen je s nekom manom – imao je po šest prsta na rukama i nogama, pa je onako krupan i veliki, izgledao kao strašilo od kojeg su svi bježali. Safaj i Lamaj bijahu uma bolesnoga i Golijat je o njima vodio računa. Jednom riječju - jadna i razbijena porodica, uništena surovošću, gordošću i samovoljom njihovog oca. Golijat je, izgleda, jedini bio kadar da brine o njima, a i to je činio na sličan način kao i njegov otac.

Saznao sam da su se svih petorica braće prija-vili u vojnu službu. Ništa čudno... Ali, vojska, kao vojska – očekuju da ti izdržavaš kraljevinu, a ne kraljevina tebe. Zato je Golijat došao da traži pomoć i savjet, šta da čini. Dao sam mu manje nego što je tražio, obećavši da ću pomoći i sledeći put. U stvari, htio sam da mi dolazi češće, jer mi se dopadala ta ideja da iz potaje budem u toku i posmatram ovu porodicu. A i njegova žrtva za braću mi je bila simpatična. Ne, nije tu bilo ljubavi... Ne, to Rafajevi sinovi nisu poznavali! Bilo je tu samo onoga što je Rafaj usadio u njih – zakon vu-čijeg čopora koji se drži zajedno da bi preživio...

Na neki način bilo mi je lakše kada sam to sebi osvijestio. Mnogo teže bi mi bilo da s Golijatom održavam neku prisnu vezu i podsjećam se na smrt moje majke. Ovako, svaki put kada bi mi dolazio, osjećao sam gorčinu prema svima njima i olakšanje što sam daleko od svega toga. Ispočetka sam gajio određeno poštovanje prema njegovom trudu, ali sam poslije shvatio da on to čini da bi sebi podigao cijenu i umekšao mase koje su u njemu vidjele samo zvijer koju je kralj ukrotio protiv neprijatelja. Time je, u mojim očima, ta krvava porodica postala još i ljigava, bezoblična i podla.     Zato sam mu i davao tu pomoć, koja je bila smiješno mala za mene, a ogromna za njih. To je bilo upravo ono što me je do oblaka uzdizalo iznad njih i hranilo u meni grešno zadovoljstvo naslađivanja nad patnjom svog neprijatelja.

Jednoga dana kod mene je tajno došao Ahis kralj Gata. Donio mi je vijest da su se Izrailjci organizovali kao kraljevina i postavili sebi za kralja Saula, te u nekoliko navrata napali na Filisteje. Strah se uvukao u Ahisa, jer je čuo za silnu vojsku koju je okupio ovaj novi kralj. Zato me moljaše da posredujem kod tirskog kralja za vojnu pomoć, ukoliko ovi načine kakav savez sa okolnim narodima. Dugo smo razgovarali o Izrailjcima, jer je on sa njima bio na granici i imao mnogo više kontakta, nego mi u Ašdodu. Obećah da ću učiniti sve što je u mojoj moći, a on me je molio da dođem kod njega u Gat i budem njegov gost. Kako u Gat nisam odlazio nikako otkako sam kao dječak pobjegao, niti sam namjeravao da ikada tamo odem, sada sam se pravdao kako me je strah ići pod ovim novim okolnostima i mogućim ratnim sukobima. O ovome nikada nisam razgovarao sa Feničanima.

No, jednoga dana Ahisove sumnje se ostvariše. Do mene je stigla vijest da su Izrailjci izašli pred Gaćane u boj, ali da se neki silni junak, velik kao stijena, suprostavio neprijatelju i da ih već danima on sam drži na odstupnici. Odmah mi je bilo jasno da se radi o Golijatu...

Poslao sam jednog glasnika u Gat i organi-zovao da mi se redovno šalju vijesti sa bojišta. Na taj način sam dokupio još malo Ahisovog povjerenja da nešto zaista radim po pitanju njegove molbe. Glasnici su danima donosili istu vijest: vojske su se ušančile na brdima oko Sohota, a Golijat izaziva Izrailjce na dvoboj i viče: „Ima li među vama junaka da mi izađe na megdan!? Ako pobjedite mene, mi ćemo vam biti sluge. Nije vaš Bog jači od bogova naših!“

Ništa drugo od sina Rafajevog nisam ni očekivao... Kao da vidim starog i pijanog Rafaja kako sjedi među vojnicima i šepuri se pokazujući na Golijata i hvaleći se: „To je MOJ sin!“ Vjerovatno je sva njegova vjera u bogove time dobila ispunjenje, pa nije ni čudo što njegov sin začikava Boga Svudaprisutnog. To je taj tip ljudi – kad im dobro ide i kad imaju sve što im treba, onda se hvale na sve strane i ne razmišljaju da se sve može okrenuti i drugačije. Znajući Golijata, taj mora da je iskoristio svaku psovku koju zna da se, ionako veliki, pokaže još većim, a da onim strašnim i odvratnim kletvama prokune Boga Izrailjskog. Bože, kako sam uvijek s gađenjem slušao te divljačke običaje...

No, nakon što i četrdeseti dan dođoše iste i već dosadne vijesti i kada sam već pomislio da otkažem glasnike, stiže mi najčudnija vijest koju sam mogao da zamislim: Golijata je ubio jedan dječak! Po opisu kojeg mi donese glasnik, shvatio sam da ovdje nije ni bilo bitke niti megdana, već da je nekim čudom ovaj dječak ubio Golijata samo jednim jedinim kamenčićem. Već je, jadan glasnik, pomislio da sam gluv ili lud, pa pitam po stotinu puta isto pitanje i tražim da mi priča sve ispočetka... ali nisam mogao da povjerujem u ono što sam čuo.

U meni su se miješala osjećanja; strah od neprijatelja koji nadire čudima i zahvalnost Bogu što se ne da ružiti. S jedne strane, svo moje bogatstvo bilo je skoncentrisano na jednom mjestu i logično je bilo da se plašim pljačke i uništavanja svega što imam. Međutim, s druge strane sakrivao sam pred ljudima osmjeh sa lica svaki put kada bih se sjetio svih onih vulgarnosti kojima je Golijat vrijeđao Boga i Božiji odgovor kroz nešto najgore što se ovome moglo desiti – da ga ubije goloruki dječak.

Bože, veliki si i čudna su djela Tvoja...

Neredne dvije godine protrošio sam u izmije-štanju svog imanja negdje daleko od filistejske teritorije. U ovom čudu koje je Gospod učinio kroz Davida jasno sam vidio da je došlo neko novo vrijeme i neka nova podjela moći i odnosa na ovim terenima. Izrailjski narod će tek krenuti u ofanzivu. Sve vijesti koje su stizale do mene govorile su o tome da je Bog odlučio da ovaj narod učini silnim i da ga konačno naseli na ovom prostoru. Međutim, filistejski planovi bili su potpuno isti. Filisteji su ovamo doselili nešto poslije Izrailjaca, ali znanja i umijeća koja su donijeli sa sobom osokolila su ih da razmišljaju u istom pravcu kao i Izrailjci. I jedni i drugi su morali da razmišljaju o proširenju svoje teritorije.

Ispočetka su dva naroda živjela jedni pored drugih. Filisteji, naviknuti na more i plovidbu, držali su se obale, a Izrailjci, naviknuti na stočarstvo, držali su se ravnica i pašnjaka prema Jordanu. Međutim, narod raste kao što čovjek raste, navike se mijenjaju i potrebe oba naroda mijenjaju se u skladu s uzrastom. Ovaj dio svijeta postao je tijesan za dva naroda koja razmišljaju na isti način. Tim prije što se nekada silni Egipat zabavio svojim poslovima i sve manje je obraćao pažnju na sjevernu granicu i one „preko pustinje“, a Feničani su već odavno prestali da se brinu zbog južnih susjeda koji su daleko zaostajali iza njih.

Znam da će ti ovo zvučati čudno, ali Filisteji i Izrailjci su mnogo uticali jedni na druge. Filisteji su naročito bili ljuti što njihovo najjače oružje – znanje o obradi metala – polako izmiče iz njihovih ruku i što sve više Izrailjaca drži čekić u ruci i udara po usijanom gvožću. Stočarsto i razni prehrambeni prozvodi je nešto čime su Izrailjci nekada dominirali nad Filistejima, no i to se odavno promijenilo... Znam to, jer sam bio trgovac.

Sve u svemu, shvatio sam da mi valja ili na jug u Egipat ili u Tir, pri čemu me je Tir više privlačio. Veći dio svojih poslova i imanja već sam prebacio u Tir i ostalo je da završim još neke građevinske poslove koje sam započeo odranije. Neminovno, put me je vodio u Gat. Koliko god da sam se opirao tome, postalo mi je jasno da više ne mogu da izbjegnem Ahisove pozive i da on već sumnja na mene. Kako bih osigurao mirno povlačenje i pres-jekao eventualne neprijatnosti zbog toga, odlučio sam da odem Ahisu i ispunim svoje obećanje. Uostalom, imao sam tamo svoju kuću u kojoj nikada nisam bio...

Došavši u Gat, poželio sam se da me što manje ljudi vidi i prepozna, ali svoj dolazak nisam mogao sakriti. Zato sam se odlučio na suprotnu taktiku – šetaću ulicama Gata da me svi vide. Bio sam veoma iznenađen stanjem u kojem se grad nalazio. Sve je nekako bilo zapušteno, a veliki broj umno bolesnih ljudi vidio sam po svuda na ulicama i trgovima, tako da se slika jada i bijede stvarala većom nego je stvarno bila. Mnogo praznih i napuštenih kuća podsjećalo je na skorašnje ratove, a udovica i siročadi bilo je na svakom koraku. Sa nekom zebnjom i strahom smjestio sam se u svoju kuću koju sam nekada platio da se izgradi iz nekog blesavog razloga koji odavno više nije imao smisla.

U istom raspoloženju došao sam kod Ahisa koji se silno obradovao kad me je vidio. I baš kada sam započeo temu o onome što sam vidio u gradu, sluge su došle da ga izvjeste kako su prepoznali Davida, Golijatovog ubicu. Ahis nije mnogo obraćao pažnju na ovo, ali je po mom izrazu lica zaključio da bi trebalo. Prišli smo prozoru i sluga je pokazao na nekog golobradog mladića koji je sjedio na zidu ispred palate. Izgledao je veoma bolesno. Rukama je nešto objašnjavao nekom nevidljivom sagovorniku, niz bradu mu je curila slina, a odjeća sva iscjepana visila je sa njega. Ahis je odmahnuo rukom uz primjedbu da takvih ima i previše, želeći da što  prije nastavi razgovor sa mnom i da me što bolje ugosti. Iskoristio sam trenutak dok je naređivao slugama šta da nam donesu i jednom od slugu tiho zapovijedio da onog mladića odvedu u moju kući, okupaju ga i nahrane. Uz izgovor da se ne osjećam dobro, nekako sam priveo kraju razgovor sa Ahisom i što prije se uputio svojoj kući.

Kada sam stigao, sluge su me izvijestile da su onog bolesnog mladića s velikom mukom natjerali u vodu, okupali ga, nahranili i presvukli. Našao sam ga kako sjedi u uglu sobe i gleda u jednu tačku. Osigurao sam da nas niko ne gleda i ne sluša, raspustio poslugu i sjeo do njega na pod. On je izgledao kao da nije primjetio da sam u prostoriji, ritmično se klateći naprijed-nazad, pjevušećići neku melodičnu pjesmicu.

Pogledao sam ga ravno u oči i rekao: „Šalom[ii], Davide!“ Međutim, ma koliko se trudio se da nastavi u istom ritmu i da me ne primjećuje, uhvatio sam trenutak njegove iznenađenosti, što mi je bio znak da je to sve samo dobra gluma. Zato sam nastavio: „Dobro, prekini sada, sami smo.“

Pretpostavljam da mu je strah od filistejske osvete nalagao da nastavi sa ovom igrom, ali su i moje riječi bile dovoljno sigurne da ipak prestane da se klati. Još uvijek me nije pogledao, pa sam nastavio: „Znam ko si i nema potrebe da se plašiš. Ovamo sam te doveo da te sakrijem i sutradan izvedem iz grada.“

„Ko si ti?“ upitao me je i tada je započeo naš razgovor koji je trajao do jutra. Ukratko sam mu ispričao svoju istoriju, zaobišavši da kažem ko mi je otac i da je Golijat moj brat. Smatrao sam da u tom trenutku taj podatak može samo da šteti iskrenosti koja je, kako se pokazalo, bila obostrana. Od toga dana, moj život je krenuo u sasvim suprotnom smijeru od onoga kako sam ga do tada planirao. Gospod nas je spojio i do Davidove smrti ostali smo nerazdvojni prijatelji i saradnici.

Sa posebnom pažnjom slušao sam njegove riječi, a naročito sam bio skoncentrisan na njegov opis dvoboja sa Golijatom.  Bilo je to za mene jedno novo otkrivenje Božije milosti, ali i jednog specifičnog odnosa čovjeka prema Bogu. Nikada do tada  nisam sreo nekoga ko toliko duboko vjeruje u Boga i ko se tako lako predaje Božijoj volji i Njegovom vođenju kroz život. U Davidovim riječima sve je to izgledalo isuviše lako i jednostavno, sasvim logično i smisleno, da sam se pomalo plašio tog čovjeka. Mislim, ipak... treba izaći pred nekoga kao što je Golijat. On ne samo što je bio ogroman, veći od svih ljudi na svijetu, nego toliko crn i namrgoćen, da bi neko takav, pa i sasvim obične građe i visine, izgledao strašan. A ovaj mladić, iako sasvim solidne građe i stasa, mada sićušan prema Golijatu, bez imalo sumnje u Božiji plan i bez truna straha u neuspijeh svoje misije, izlazi sa par kamenčića i vraća se s njegovom glavom u rukama... Pri tome, čak i tada, mnogo nakon tog dvoboja, on govori o tome kao o sasvim običnoj i sporednoj stvari... Nevjerovatno! A kako je tek to meni tada izgledalo, jer nikada do tada nisam sreo nikoga nalik njemu.

I mnogo kasnije, za svo vrijeme našeg pozna-nstva i druženja, uvijek i iznova sam se divio njegovoj vjeri, vjeri koja zbunjuje, koja razoružava sagovornika i uliva strah i  poštovanje i najljućim neprijateljima. Vratiću se na ovo, kada ti budem pričao o njegovom ponovnom dolasku u Gat i susretu sa Ahisom... Evo, na primjer, uzmi samo Saula. Obojica znamo da Saul nije bio samo lud – njega je obuzeo zao duh. Ja ga nisam nikada upoznao, ali po onome što je David pričao o njemu, svatio sam da to nije samo bolest, da to nije samo tuga i razočarenje, koje može čovjeka da stvarno dovede do ludila,  ne... to je ipak morao biti samo neki zao duh. Jer... da je bio samo lud, on u Davidu ne bi vidio ništa, David ga ne bi zanimao ili bi ga, jednostavno, ignorisao. Ali, on je u Davidu vidio neprijatelja, vidio je nekoga ko mu je protivnik, ko hoće da mu otme vlast. On je svim svojim  bićem mrzio Davida! A, sasvim sam siguran, to niko na svijetu  ne može, ako je samo i na trenutak vidio i upoznao tog čovjeka. Pa, eto, pomenuh i Ahisa, kralja gatskog...

---

[i]Filisteja je u to vrijeme bila organizovna po principu konfederacije 5 gradova država, po starom grčkom sistemu - polisa. 

 

[ii]Šalom – jevrejski pozdrav, „mir tebi“.

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na sliku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: