|
|
|
ZMIJANJE JE I DRUGE PJESME  | Sava Guslov Marčeta | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ZMIJANjE JE
Gdje se glasa snažnim glasomGdje ,,zanose'' oči stasomGdje poljube jutrom neboGdje nahrane gladne hljebom Gdje bujadi nepreglednoGdje bez vode okućniceGdje zableji stado bijeloGdje zrikavac sumrak zriče
Gdje je nebo najplavlje
Gdje su zime najsnježnijeGdje mećave pometošeGdje su suše na sred duše Sve to, gdje je, kod mene jeNa Zmijanju, na oltaruBogovi su darovaliŽeni mudrost, moć gorštakuOsvajači nisu htjeliZemlju posnu, kamenituKažu htjeli, nisu smjeliStati Zmijanjcu na crtu
Zmijanje je, eto gdje je!
MAJČINO DESNO OKO Kako je tužnoKad pas zaplačeIz oka tamnogMutna suza sklizneSmiluje se čovjekUdomi ga, kupaSa djecom u igriI u sobi skupa Iz bakinog okaPlavog, vodnjikavogIskrade se čestoI ne samo jednaUz suzu je uzdahUtrobu što zgrčiOd kćerinih riječi,Sinovljevih riječi Nemamo prostora,Pedeset' kvadrataTijesno nam je, tijesnoGdje djeca da učePreviše nas ovdjeTi, djeca, a i miI ono nesrećnoUsvojeno kuče Ima, tu je blizu,Dom za stara licaBićemo uz tebeSvakog popodnevaS nevjericom slušaMajka i staricaOd riječi što hladeDuša joj ozebe I stiže utorakDan kad se odlazi,Dan kad sve zaboli,A tijelo ne osjećaKofere joj noseTeško noge vučeRado bi ponijelaSaksiju svog cvijeća Okrenu se staraJoš prag da pogleda,A na pragu kučeŠkevće, ko da plačeZovnuše, požuri!Ona noge vučeSkotrlja se suzaNa crne papuče U domu, u sobiNije bila samaKao proštac tijeloNa drugom krevetuKažu, ne govoriNekoliko ljetaI ništa ne tražiČekaju opijelo A s kim ću da pričam,Prošaptala sinu,Bićemo uz tebeSkoro svakog danaNa rastanku sve ihIzljubila nježnoKriku nije dalaSići sa usana Plakala je tihoNi Bog da ne čujeI klela ga, zaštoOd nje ženu stvoriZašto nije kučeDa ljubimac budeDa je prošetajuOko njene kuće Minulo je samoNekoliko danaOd tuge ni voduPila nije višeRekoše im kratko;Majka je zaspalaNa grudi joj rukeHladne prekrstiše Al' se desno nijeZatvorilo oko...
PJESMA O ONOM ŠTO TEŠKO JE NAĆI Potražih ljubav za moje bore dubokeU kovačnici gdje gvožđe oblikuju i kaleDa im skuju kalupe pliće za godine tugeŽaleći usput mladosti trene Kroz dio Pakla provučene, oprljene,Spaljene želje neispunjene Potražih ljubav za oči svojeUmorom zgasle, posustajaleU svijetu, s pozorišnom scenom, podzemnomGdje srećna lica rijetko vidjehSem onih što glume dvorske budale Potražih stisak, nježni stisak, rukeJedino što mi je preostaloU večeri ljubavne poezije,Nije važno gdje, koje i čijeBijaše nježan, prijateljski,Meni pohlepnoj bijaše malo Bijaše nježan... prijateljskiMeni pohlepnoj, bijaše malo...
PLAVA NIJANSA ZELENOG VRBASA KrupaIz spiljeHladna , tananaZmija izmiljeZmija djevojkaPlavookaS velom od tamnih nijansi plaveI tek sakupljenih uvojakaRazbacanih između Zelene šašeA malo daljeNa nizbrdiciTamo gdje sedrenKamen se kupaPoneki klokotKao uzdahKlizav i nježanIspusti KrupaSa njom potečeSmjernost i tihostNoseći čednost Do krupnih stijenaPredano klizeći Po mahoviniDok gruboNe bude RazbijenaTada nabujaOd silne ljutnjeNijanse plaveBijesom zapjene,Glasno podvrisneKo da konja jašeTukući čvrstePrkosne stijeneI teče Krupa,Klokoće,Vrišti,Na megdan joj nikoNe smije stati,Niz brdoDo VrbasaZalenog mangupa,Poljanom plodnomPut da skratiVrbasOoo, koja voda!Ooo, kakva priča,Kakvo odijelo,Zelenog mladića!Skuti se boraju Uz strme stijeneKošulje mjesečinom OsvijetljeneOoo, kakva igraS vrbama na hridi,Kakva dubinaOd koje se ne vidiKamen s mahovinomPiljci okrugli,Samo ih sočiMjesec kad zaroniDok obilazi Pješčane zakloneGdje se ribaUvlači i mrijestiGdje algama svjetlost U kose namjesti,Pa da Krupa lakšeLjepotu pronađeLjubav dviju rijekaOstaje za vječnost Poljanom se razlije,U Tijesnom Stiješnjena,Niko tako čvrsto Ko Vrbasne grliKad silan nabujaKroz kanjon pohrliS ukradenom dugomSa Bočačke KulePa da je uplete Do BlagovijestiU kosu svojojBučnoj nevjestiPa da je smiriU zagrljajuDa ljudi mogu,Po običajuU nestvarnoj ljepotiDa se ogledaju.Kroz lijepi grad će Tihi, zagrljeni,Mamiti uzdahe Zaljubljenih ...
|
