Uronjen u magli sitnih lebdećih kapljica u raskošnom kupatilu hotela "Royal Dutch Lion", dugo i uporno se oslobađam nevidljive, ali tako prisutne nečistoće i nespokojstva koju sa sobom nosi svako veće putovanje, posebno u inostranstvo. Mlazevima vode bez reda šaram po koži što je još uvijek veoma zategnuta preko mog tijela i na to sam veoma ponosan, ma kako to narcisoidno zvučalo. Zašto ne, i to je plod moga rada; godinama se svakodnevno bavim raznovrsnim sportovima - neki su ekstremni; često sam se izlagao krajnjim naporima dok su drugi odmarali u hladovini. Duboko vjerujem u geslo “u zdravom tijelu zdrav duh” što jeste latinska maksima – ali grčki ideal. Planiram stoga već rano ujutro da otrčim do Ševeningena, nekih desetak kilometara, a kasnije ću obavljati one mnogobrojne poslove koji sa sobom nose – moje sada odgurnute brige. Uostalom, svaki novi grad, ma koliko veliki bio, najlakše i najsigurnije upoznam tako što mu u otprilike dva jutra optrčim najvažnije ulice. Kući bi mi rekli da sam lud, ali ovdje je to sasvim normalna stvar.
Hotel je nevelik, ali baš to mi se sviđa, veoma je luksuzan, opremljen isključivo stilskim namještajem, i ja iz udobnosti svoje sobe orijentisane prema dvorištu nekako protiv svoje volje, ali ipak zainteresovan, gledam kako se u kućama preko puta pale svjetla i počinje noćni život... Ovdje u Hagu, sjever je to ipak, večeri i nema – nikako ne možeš doživjeti onaj lagani sumrak kao kod nas. Dug je dan, nikad doći do noći, nema onoga tananog, finog, poluprovidnog prekrivača koji prija, i nekako iscjeliteljski blagosilja čovjeka spremajući ga na ludosti koje donosi tama. No, ne osjećaju se ti ljudi tamo kao u izlogu iako nemaju zavjesa, slobodni su nekako, oguglali valjda na poglede preko puta, i kao u nekom kamernom teatru, glume sebe svako veče. Publika ako hoće da gleda – to plaća otprilike 200 evra, koliko je pansion dnevno.
E, to kod nas ne bi moglo tako...
Namjerno se ne brišem, puštam da me rashlađuju klizeće kupaste kapljice; nemaran, ostavljam na tepihu mokre tragove koji me, teški, isuviše podsjećaju na one čuvene Gavrilove stope utisnute u beton u Sarajevu kod nekada Principovog mosta, sada opet Latinske ćuprije... Ne oblačim se, ne vrijedi, u hotelu je više od pedeset kamera, pouzdano to znam; vjerujem da sam sistemski nadziran, pa dopuštam sebi da se tako go perverzno osjećam – kao kakav egzibicionista. Stoga, između mene i onih gologuzih preko puta zapravo i nema neke razlike, osim što se oni, vidim, taman spremaju da večeraju nekakvu ribu. Po vinu, bijelom, i načinu kako ih gutaju, pa zalijevaju uzdignutih glava – kao foke, držeći ih za rep, rekao bih da su to usoljene haringe... Silazim na večeru, oprezan sam šta ću da naručim, jer znam da im je hrana užasna. Obradovan sam, konobari kažu da je ovdje pečena jagnjetina odlična; ali donesoše mi zaista specijalitet – mladu jagnjetinu u marinadi od marmelade! Zaista, koliko god da sam dobronamjeran, sve mi se čini da je ovdje posrijedi neka prevara i klopka – jer ko bi normalan imao srca da marmeladu maže po jagnjetini.
Obavješten sam rano ujutru da sam sasvim siguran, jer su agenti u civilu zaduženi za moju bezbjednost čim napustim hotel. No, ja sam istrčao i udario takav tempo već od recepcije da ne vidim ko bi me pratio... Otrčao sam na obalu, u Ševeningen, zaobilaznicom koja vodi tačno između Tribunala i Međunarodnog suda pravde što će reći između Scile i Haribde, pa onda dugačkom ulicom /Shevenigenveg/ kojom su se nanizale ambasade, konzulati i kuće bogatuna sve do obale. Ta plaža me uopšte nije impresionirala... Bilo je toplo, ali niko nije ulazio u vodu. Sjeverno more je tako hladno da zapravo Holanđani tamo ne plivaju nego na plažu dođu onako, skinu se u kupaće gaće ili kostime... šetaju, leže, bezbrižni su, tu pored vode. Niko nigdje ne žuri. Ali... ne mogu da se tome načudim, nekako su i muškarci i žene nepreporcionalni, rahitični, ili krivonogi, ili čudno crvene kože. Sat sam vremena posmatrao ljude kako prolaze dok nisam vidio jedno čeljade, neku crnkinju (očito sa Surinama) koja je izgledala vrlo lijepo. Pitam se; šta ih iskrivljuje tako? Je li to možda ravnica ili je depresija od koje čak i njihove krave tako lude, jer su ispod nivoa mora. Pokušavam da budem objektivan – jer ja sam i slikar, samo je to dovoljno da obožavam Holandeze. Ali ne mogu da ih uklopim u kanone ljepote koje su postavljali grčki kipar Poliklet i kasnije Leonardo... nema tih proporcija, uzalud ih tražim.
Holandija fantastično čuva monopol na sjemenima cvijeća, krompira, krupne stoke za rasplod... No, naša je prednost u fenotipu, u antropologiji ljudi. Nije to (ne daj bože) rasna teorija, to je objektivno – zamislite samo bogatstvo i ljepotu jedne naše grupe, recimo dinarida... Kako je divno vidjeti taj ljudski potencijal koji se šeta Jadranskom obalom.
Vraćam se trčeći... Jednolične i nekako suviše mrke haške fasade od tamnocrvene cigle stapaju se u mom zamagljenom vidokrugu u nekakav beskrajni mutni kanal, gotovo valov... Žurim, trčim, proganjaju me, kidišu za mnom one odgurnute brige. Valja nastaviti odloženi posao. Uloge se znaju; oni mogu dosta toga da progutaju i svare – na jelovniku su sada i harange. Vidim – ribe su počeli da hvataju od glave. Sve mi to užasno smrdi – mlazevima neprolivenih suza bjesomučno šaram po tijelu; dugo, uporno, i bezuspješno se pokušavam osloboditi sve te nečistoće i nespokojstva kao žena poslije silovanja...
Bavim se sportovima, neki su ekstremni.
Ponosan sam na naš Duh, i Oca i Sina.
Ponosim se našim lijepim ljudima.
No, ovi su sposobni, koliko god da se ne uklapaju u kanone ljepote. Otimaju zemlju od onog surovog i hladnog mora. Gutaju prijesnu ribu. Nadziru nas, i ne trče za nama. Ne trče, ne žure, odavno su u prednosti i čuvaju svoju snagu. Oni ne trče, nas uvoze da trčimo za njih. Kako da trče sa prijesnom ribom u stomaku? Mi smo goli zato što želimo da budemo obučeni, a oni su goli zato što hoće da se skinu.
No, i mi možemo kao i oni.
Sve je to plod rada na vjerovanju.
Prkosim! Naručujem prijesne haringe za večeru. Tražim da mi ih kuvar premaže marmeladom. On, zgranut, glumi da to ravnodušno i sporo radi... Pokušava da me iznervira – rekao bih. On ne zna da ću to i bez zabacivanja glave progutati.
Kući bi mi rekli da sam lud – ali to je ovdje normalna stvar!
